Nedovršeni roman “Mrtve duše” Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, objavljen 1842., prvotno je zamišljen kao poema u tri dijela, pisana po uzoru na Danteovu Božanstvenu komediju (podijeljenu na Pakao, Čistilište i Raj). Prvi dio Gogolj je pisao gotovo sedam godina u Parizu, Rimu i Švicarskoj, ali njegovo krhko psihičko stanje nije dočekalo završetak romana. 1852. Gogolj upada u depresiju i pali sva svoja nedovršena djela, uključujući velik dio drugog dijela (ostalo je sačuvano samo 5 odlomaka) i cijeli treći dio “Mrtvih duša”.
Unatoč tome što je originalna ideja romana ostala nedovršena, utjecaj Gogolja na pisce 20. stoljeća i ruski realizam najbolje se vidi u rečenici koju je izrekao Dostojevski “Svi smo mi izašli iz Gogoljeve kabanice”. Premda nedovršen, ovaj roman predstavlja vrhunac kritike ruskog društva na prijelazu iz 19. na 20. stoljeće. Njegova veličina ide toliko daleko da ga, premda je službeno nedovršen, kritika smatra dovršenim.
Pripovjedač cijelo vrijeme komunicira s čitateljem, a glavna tehnika je skaz. Umjesto fabule u središtu je pripovijedanje, a pripovjedač se cijelo vrijeme obraća čitatelju objašnjavajući zašto je za glavnog (anti)junaka izabrao Čičkova i na groteskan i neozbiljan način opisuje vanjski i unutarnji izgled i svijet ruske vlastele. Dobivamo uvid u život i dogodovštine ruskog antijunaka Pavela Ivanoviča Čičkova koji kombinacijom ljubaznosti, ulagivanja i laskavog jezika pridobiva povjerenje moćnika iz malog ruskog grada. Gogolj stavlja naglasak na vlastiti prezir prema umišljenim moćnicima koji ne vide dalje od lijepih riječi i komplimenata.
Nakon nekog vremena, Čičkov nagovori “gospodu” da mu uz malu ili nikakvu naknadu prepišu svoje umrle kmetove čije smrti nisu nigdje zabilježene, kako bi on s popisom kmetova mogao dobiti zemlju koja se nudi za nisku cijenu. Na početku svima, pa i samom Čičkovu djeluje da će plan uspjeti, ali kada ga u gradu N. otkriju mora se dati u bijeg. To ga doduše ne sprječava da pokuša ponovo s novim ljudima u novom gradu.
Ne mari ni za ljude ni za odnose, a izvrsne komunikacijske vještine koristi samo za manipulaciju. S obzirom na to da mu se poslovni plan temelji na trgovini “mrtvim dušama”, očito je da ne mari ni za moralne zakone. Ovim romanom Gogolj postavlja temelje ruskom realizmu i crta skicu ruskog društva koju će kasnije Dostojevski i Tolstoj pretvoriti u vrhunsko remek djelo.
Osim romana “Mrtve duše”, poznat je još po svojim pripovijetkama “Kabanica” i “Nos”. U djelu “Kabanica” također susrećemo vrstu antijunaka, međutim njegova uloga je potpuno drugačije od Čičkovljeve. Akakije iz Kabanice je odbačeni pojedinac za koje visoko i ugledno društvo ne mari, dok Čičkov, premda niskog roda, uspostavlja svojevrsnu dominaciju nad moćnicima koristeći njihovu potrebu da im se divi i da ih se hvali. Sva tri navedena djela predstavljaju rani realizam.
Vrsta djela: roman
Mjesto radnje: mali ruski gradovi
Vrijeme radnje: 19. stoljeće
Tema djela: život i nevolje Pavela Ivanoviča Čičkova
Ideja djela: Djelo nema klasičnu ideju u smislu pouke, ali je vrlo jasno vidljiva piščeva ideja da što vjerodostojnije prikaže društvo i život svog doba.
Kratak sadržaj
Prvi dio
Odmah na početku upoznajemo glavnog (anti)junaka Pavela Ivanoviča Čičkova, koleškog savjetnika, koji dolazi u mali ruski gubernijski grad N. i odsjeda u svratištu kao svaki obični putnik. Gogoljevi opisi količinom detalja podsjećaju na Balzacove, stoga čitatelj već na samom početku može svim osjetilima zamišljati potpunu sliku i “hotela” i hrane i samih ljudi.
Čičkov ne gubi vrijeme, već se odmah kod konobara raspituje tko su gradski moćnici, gdje žive, koliko imaju kmetova… i već sljedeći dan po dolasku krene u upoznavanje, ali pravi razlog te farse nećemo saznati do samog kraja prvog djela. I tako on upoznaje redom gradonačelnika, šefa policije, predsjednika suda, javnog tužioca…
Svima redom laska na specifičan način i svima se vješto uvlači pod kožu pa je odmah te večei pozvan na večeru. Sve sljedeće dane bio je Čičkov toliko zauzet ručcima, večerama i popodnevnim zakuskama kod velikih i malih moćnika da je u hotelu samo spavao. I svima se jednako dodvoravao i svi su mu jednako vjerovali. Upoznajemo, dakako uz naglasak da su manje značajni, i dvojicu Čičkovljevih slugu, kočijaša Selifana i Petrušku.
Čičkov ne ostaje fokusiran na sami grad, već na poziv odlazi i kod vlastelina Manilova u Manilovku, selo trideset vrsta udaljeno od grada. Tamo ga dočeka gospodin Manilov kojeg pripovjedač opisuje kao “mlakog”.
“Ima jedna vrsta ljudi poznatih pod nazivom: obični ljudi, ni riba ni meso, nit smrdi nit miriše, štono riječ.”
Nakon neprirodno ljubaznog i pretjerano prijateljskog razgovora, prvi puta u romanu otkrivamo pravu svrhu Čičkovljeva zbližavanja s vlastelinima. On naime zamoli Manilova da mu proda ili prepiše svoje umrle kmetove koji su još na listi živih. Naime, u to doba, za kmetove nitko nije pretjerano mario, pa su oni umrli između dvaju revizijskih listina i dalje bili na popisu živih.
U ovom trenutku pripovjedač nam još ne otkriva pravu svrhu Čičkovljeve kupovine. Nakon što se pozdravio s “prijateljem”, on upregne kočiju i udubi se u svoje misli toliko da ne primijeti da je kočijaš Selifan previše popio, da nisu skrenuli na pravom skretanju i da počinje nevrijeme. U jednom ga trenutku iz razmišljanja prenu velike kišne kapi i grmljavina koja prestraši i konje i kočijaša. Oluja bijaše sve jača i tlo se pretvorilo u veliku blatnu lokvu pa su se kočija i Čičkov u njoj prevrnuli u blato.
Nakon te tragikomične nesreće, pronašli su kuću u kojoj su gazdaricu zamolili da im pruži prenoćište. Ona pristade nakon što joj Čičkov slaže da je plemić i priredi mu udoban ležaj, a konje očisti. Iduće jutro posluži ga svakojakim jelima, a on iskoristi priliku te zamoli i nju da mu proda svoje “mrtve duše”. Stara gazdarica je bila tvrđi orah od Manilova, a i treba napomenuti da Čičkov nije bio s njom uljudan ni upola kao s bogatim vlastelinom, pa mu trebaše i malo više vremena da ju nagovori. Ali naposljetku i ona pristade, doduše za pedeset rubalja i obećanje da će od nje ubuduće kupovati za državu. Otprati neobičnog putnika i dade mu djevojčicu da im pokaže put do glavne ceste.
Na putu prema kući Čičkov zastane da se odmori i pojede nešto u gostionici na putu, a u planu mu bješe poslije toga posjetiti Sobakeviča, bogatog, ali škrtog vlastelina. Međutim u gostionici sretne Nozdrjova koji se upravo vraćao sa sajma na kojem je sve prokockao. Taj Nozdrjov bio je neobičan čovjek i pretjerivao je u svemu što radi. Čas bi nekoga volio kao brata, čas bi se s njim tukao. Tako je i našeg junaka pozvao kod sebe i častio ga najboljim vinima, ali kad mu je Čičkov ponudio da kupi “mrtve duše”, Nozdrjov se naljutio na njega, optužio ga da je lažljivac te idućeg jutra naredio svojim slugama da ga istuku.
Trenutak prije nego je Čičkov ozbiljno nastradao, po Nozdrjova je došao oficir i priveo ga zbog optužbe da je uvrijedio nekog moćnika išibavši ga. Nozdrjov je to naravno poricao, ali oficir ga je svejedno priveo i naš je junak to iskoristio da vješto izmakne. Još se dugo osvrtao za sobom da bude siguran da i njega ne juri potjera. Poslije neuspješnog posjeta Nozdrjovu, krene k Sobakeviču. Na putu se uzde njegove kočije zapetljaju s uzdama druge kočije i Čičkov spazi lijepu šesnaestogodišnjakinju i stade maštati o njoj. Razmišljao je kako je sigurno još neiskvarena i kako bi bilo idealno da se uz nju nudi još i lijepi miraz.
Kada napokon stigne do Sobakeviča, dobivamo njegov opis te opis njegove okoline. Njega samog pripovjedač uspoređuje s medvjedom i naglašava njegov jednostavni fizički izgled, ali i jednostavan i prost izgled svega oko njega.
“Poznato je da na svijetu ima mnogo takvih lica s kojima se priroda nije dugo bavila, nije se služila finim instrumentima kao što su turpijice, tanka svrdla i drugo, nego je jednostavno punim zamahom tesala: zasjekla sjekirom prvi put – i nastade nos, zasjekla drugi put – i nastadoše usta…”
On bijaše prvi od gospode s kojim Čičkov ne mogaše izmjenjivati lažne hvalospjeve o svim ostalim vlastelinima. Za Sobakeviča su svi bili hulje i lažljivci te je za rijetko koga na svijetu imao lijepu riječ. Međutim, to ne smete našeg diplomatski nastrojenog junaka, pa oni dvojica ipak provedoše ugodno večeru da bi nakon nje Čičkov predložio svoju već nam dobro znanu ponudu. Sobakevič prvo predloži sto rubalja za svaku dušu, na što se Čičkov zgrozi i tek nakon mnogo pregovora dogovoriše “razumnu” cijenu od dva i pol rubalja.
Nakon donekle uspješnih pregovora naš antijunak nastavlja svoju misiju i tijekom tog putovanja kočijom prvi put saznajemo nešto o njegovoj prošlosti. Gledajući kroz prozor prisjeća se kakvu su mu radost u djetinjstvu pružala nova mjesta, a sad prolazi kroz njih ne primjećujući ih.
Dok je imanje i posjed Sobakeviča izgledao jednostavno i uredno kao i on sam, posjedi Pljuškina bili su trošni, građeni neorganizirano, bez plana i reda, neobnavljani, prljavi… a sam Pljuškin bijaše neobičan svat. Bogatiji od bilo kojeg vlastelina kojeg je Čičkov do sada upoznao, ali obučen kao prosjak. Kuća mu, kao i on, bijaše neredna, a na jednoj hrpi stajaše stvari koje Pljuškin skuplja po selu kad ih neki seljak ostavi. Nije bitno što, vjedro, potplata, stara krpa, sve je to ovaj neobični bogataš kupio i stavljao na gomilu.
Međutim, nije oduvijek bio tako škrt. Sve je počelo kada mu je umrla žena. Potom mu je starija kćer pobjegla s nekim časnikom, a sin prokockao imetak. Tada mu i najmlađa kćer umre, a on osta sam i od tada je svake godine zatvarao po jedan prozor u kući i polako gubio kontrolu. Čičkova iznenadi vidljiva škrtost tog vlastelina, ali ga ne omete u naumu. Za jako kratko vrijeme (jer ga je Pljuškin jedva ponudio ikakvim jelom) sklope oni kupoprodajni ugovor i Čičkov dobi još preko 200 mrtvih duša. Sav sretan ode nazad u svoje svratište, pjevajući usput jer se takvom dobitku ni uz najbolju sreću nije nadao.
Sljedećeg jutra ustao je sretniji nego u dugo vremena. Nekoliko je puta poskočio, kao što dolikuje nekom mladiću, a ne čovjeku u srednjim godinama, a potom se bacio na posao. Prepisivao je imena i podatke o svim dušama koje je dobio. Za neke su pisali samo inicijali imena, a za svoje je Sobakevič napisao i imena majki i očeva i zanimanja i osobine svakog seljaka. Sve je to Čičkov prepisivao i usput se udubio u misli. Kakav li je tko bio, je li bio lupež ili poštenjak, od čega li je umro… toliko se udubio da je skoro kasnio u upravu ovjeriti ugovore.
Na putu do tamo sretne Manilova s kojim se izgrli i izljubi kao s bratom te zajedno pođu. Najprije im je činovnik koji se bavi ovjerom kupoprodajnih ugovora pravio probleme i tvrdio da ne može ovjeriti ugovor danas, ali čim ga je Čičkov podmitio s dvadeset i pet rubalja, činovnik Ivan Andrejevič je promijenio mišljenje i uputio ga njegovom novom prijatelju, Ivanu Grigorjevič On ne samo da mu je riješio ovjeravanje ugovora, već mu je naplatio manje i pozvao upravitelja policije da ga počasti.
Tog je upravitelja naime volio cijeli grad i ni za što u nije trebao plaćati. Počastiše se prijatelji ribom, kavijarom, sirom i naravno votkom, a Čičkov se počeo osjećati kao pravi veleposjednik. Izmišljao je priče o svojoj zemlji i njenom održavanju, a samo se na Sobakovičevom licu moglo vidjeti da zna da laže. I tako je naš (anti)junak pijan gotovo povjerovao u svoju izmišljenu priču i zaspao blaženim snom veleposjednika.
U idućih nekoliko dana po gradu N. pronio se glas o Čičkovljenoj kupovini. Svi su si gradski službenici dali truda da razmisle kako li će on preseliti tolike seljake, hoće li se pobuniti usput, hoće li pobjeći kad dođu na novu zemlju… Neki od službenika su čak išli toliko daleko da su ponudili Čičkovu koji dobronamjeran savjet i svoju stražu da mu otprati seljake. Čičkov je sve savjete uljudno prihvatio i obećao da će ih poslušati, a stražu je odbio rekavši da je siguran da je kupio samo mirne i dobronamjerne ljude.
U toj igri “gluhog telefona”, malo po malo, došli su građani do zaključka da je Čičkov milijunaš. Od kad se o tome pronio glas po selu, sve djevojke i žene odjednom obratiše pažnju na njega. Prije, nije bio baš pristan ni zgodan, ali sada je postao “onakav kakav i treba da bude pravi muškarac”. Zaključiše dame da mu se “na licu ogleda velebnost, štoviše, nešto ratoborno i vojničko” Sve te komplimente i opise dobio je Čičkov tek nakon što se po gradu prošio glas da je milijunaš, ali to sigurno nije bio razlog. Pisac (pripovjedač) kod opisivanja dama i općenito, ljudi, vješto se služi naglašenim sarkazmom i ironijom.
“Da bi se još više oplemenio ruski jezik, gotovo je polovica riječi bila potpuno izbačena iz govora, pa je stoga vrlo često bilo nužno pribjegavati francuskom jeziku…”
Dan prije gubernatorovog bala, Čičkov na svom stolu u hotelu pronađe ljubavno pismo bez potpisa. Odlučio je da će otkriti tko je ta tajanstvena dama, pa je idućeg dana posvetio nekoliko sati spremanju za bal.
Na samom balu opsjedaše ga i gospoda i gospođe, a on se svima vješto klanjao i nikoga nije zapostavljao. Sve dok ga, kako to inače biva, sreća nije napustila. Kada mu se gubernatorica došla javiti, pod ruku je držala svoju kći, a to je bila, ni više ni manje, nego djevojka iz kočije u koju se Čičkovljeva zapetljala. Šesnaestogodišnjakinja, tek izašla iz internata, o kojoj je sanjario nakon što ju je ugledao. U tom trenutku nestadoše njegove spretnosti i pristojnosti te se on usredotoči samo na djevojčicu, što naljuti sve ostale gospođe.
Da nevolja bude veća, nakon što je već izazvao bijes dama, na bal upadne Nozdrjev i pijan svima ispriča da je Čičkov kupovao mrtve duše. S obzirom na to da je bio poznat kao lažljivac, nitko mu nije vjerovao, ali svejedno se pokrenula glasina. Čičkova to potpuno smete te ode nazad u hotel i prije kraja večere. Idućeg dana pratimo susret dviju dama koji pisac iskorištava da bi što više pokazao prijezir prema lažnoj uljudnosti i dvoličnosti koja vlada među ruskim stanovništvom. Također se dotiče činjenice da ljudi nisu spremni prijateljevati s osobama nižeg staleža. Sve to obavija velom ironije.
“Dame su se uhvatile za ruke, poljubile se i ciknule kao što ciče internatkinje kad se sretnu uskoro nakon izlaska iz internata, kada im mamice još nisu stigle objasniti da je otac jedne od njih siromašniji i niži po činu od oca ove druge.”
U pola noći, na vrata Sofije Ivanove, zakucala je Korobočka ispričavši joj da je od nje Čičkov kupio mrtve duše. Sofija Ivanova nije gubila ni tren, nego je naredila da joj se upregne kočija i otišla do Ane Grigorjeve da joj ispriča sve. Nakon neobveznog razgovora o najnovijoj modi, razmijeniše najnovije tračeve. Ana Grigorjeva odmah razvije teoriju da je ta priča o kupnji mrtvih duša samo paravan za otmicu gubernatorove kćeri.
Sofija Ivanova prihvati to tumačenje te njih dvije krenu širiti tu priču po gradu. Uskoro je sav svijet, i mlad i star, i siromašan i bogat, pričao o Čičkovu, mrtvim dušama i gubernatorovoj kćeri. Mišljenja su se podijelila na “muška” i “ženska”. Dame su mislile da je priča o mrtvim dušama farsa i paravana, dok su muškarci bili usredotočeni na nju. U jednom trenutku glasine dođoše i do gubernatorice, koja potom zabrani Čičkovu ulaz u kuću.
No, priča dođe i do gradskih otaca koji iz straha za vlastiti kožu (jer nitko nije znao ni što su mrtve duše ustvari, niti tko je Čičkov zapravo) pokrenu istragu. Ispitaše Korobočku, Manilova, Sobakeviča, Pljuškina, čak i sluge Selifana i Petrušku. Ni od koga ne saznaše ništa. Idućeg dana okupiše se gradski oci da dođu do zaključka tko li je taj Čičkov zaista. Jedan je iznio svoju teoriju da je Čičkov ustvari kapetan Kopjejkin. To je naime kapetan koji je u ratu ostao bez ruke i noge.
Kada je došao kući, rođeni otac ga je otjerao rekavši mu da jedva i za sebe ima, a kada je otišao tražiti mirovinu od generala, ovaj mu je rekao da čeka i snađe se sam. Kopjejkin ga je poslušao i osnovao razbojničku družinu u šumi. Gradski oci ne povjerovaše da je Čičkov kapetan Kopjekin, pa se teorije nastaviše nizati. Drugi je pak tvrdio da je Čičkov odbjegli Napoleon. Ni ta teorija ne bijaše prihvaćena. Ne ostade gradskim ocima izbora nego da odu do Nozdrjeva. On svima bijaše poznat kao veliki lažljivac, pa nije ni čudo što od njega nisu ništa saznali. Potvrdio je da Čičkov krivotvori novčanice, da je želio oteti gubernatorovu kćer, da kupuje mrtve duše, čak i da je Napoleon.
Da nevolja za Čičkova bude veća, baš je tih par dana bio bolestan u hotelu, nigdje nije izlazio i ništa od glasina nije čuo. Kada je ozdravio, prvo se uputio k gubernatoru, ali tamo nije bio primljen zbog zapovjedi gubernatorice. To ga zbuni, ali putem nazad sretne Nozdrjeva koji mu ispriča za što ga se sve optužuje te mu slaže da ga je on branio kao lav. Čičkov zaključi da su ove glasine konačni znak da treba otići iz grada i naredi slugama da ga spakiraju.
Sljedećeg se jutra probudi kasnije nego što je planirao, a kada je želio krenuti saznao je od kočijaša Selifana da mu kočija nije u voznom stanju. Trebalo je čekati kovača, platiti mu pet puta više nego što je prava cijena, a potom čekati još pet i pol sati da se kočija popravi. Tada je napokon spakirao sve i krenuo u novi grad kupovati nove mrtve duše.
Kada je Čičkov sjeo u kočiju i zaspao, ponovno uočavamo pripovjedačevu komunikaciju s čitateljima.
“Napokon ga je i put prestao zanimati, pomalo je počeo sklapati oči i naginjati glavu prema jastuku. Pisac mora priznati da mu je to čak i drago, jer mu se tako nadaje prilika da prozbori koju o svom junaku…”
U ovom se poglavlju, ujedno i na kraju prvog dijela romana, prvi se put progovara o Čičkovljenoj prošlosti i o razlozima kupovine mrtvih duša. Kao dječak, bio je siromašan i živio je sam sa škrtim i bolesnim ocem, koji ga je prvom prilikom odveo kod rođakinje i ostavio tamo na školovanju. Nikada se više nije vratio po njega, ali mu je prije odlaska dao savjet koji je obilježio Čičkovljev život.
“Pazi sad, Pavluša, dobro uči, nemoj ludovati i vragovati, a nadasve ugađaj učiteljima i starješinama! Ako budeš ugađao starješini, onda, makar ti i ne išle nauke i makar ti Bog ne dao dara, ipak ćeš napredovati i sve preteći. S drugovima se ne druži; a ako se već budeš družio onda se druži samo s onima koji su malo bogatiji, pa ti danas-sutra mogu biti od koristi. Ne gosti i ne časti nikoga, nego se radije tako ponašaj da drugi tebe časte, a najviše čuvaj i zgrči pare.”
U ovom savjetu leži razlog cijele budućnosti našeg junaka. U školi je gledao samo kako će dva groša pretvoriti u četiri, prodavao je za duplo žemlje gladnim drugovima, naučio miša trikovima i naplaćivao predstave… uvijek se pred učiteljima i starješinama isticao marljivošću i uzornim vladanjem. Kasnije je takav bio i na poslovima, no to mu nije donijelo sreću sve dok se nije zaposlio na carini, gdje je bio najvrjedniji i nikada nije primio mito.
Cijela ta farsa imala je viši i dugoročniji cilj. Imao je Čičkov dogovor s velikom kriminalnom bandom kojoj je pomogao prenijeti preko granice štošta, a zauzvrat je trebao dobiti veliku svotu novaca. Međutim, bio je uhvaćen i premda se izvukao od zatvorske kazne, ostao je bez službe samo s 10 000 rubalja, nekoliko košulja i dva kmeta. Tada je došao na ideju da kupuje mrtve duše i prijavi ih na zemlju koju dobije jeftino, te još za svaku dušu dobije 200 rubalja. Planirao je kupiti 1000 mrtvih duša i tako dobiti 200 000 rubalja, što bi bio izvrstan početni kapital.
Grad N. bio je prvi u nizu gradova koje je planirao posjetiti. U ovom dijelu priče Čičkov se već počeo buditi, pa je pripovjedač morao prekinuti svoju pripovijest. Važno je još naglasiti i da se pripovjedač trudio objasniti zašto je izabrao baš Čičkov, a ne nekog klasičnog junaka, tvrdi da je kreposni čovjek prečest glavni lik i da i o huljama jednom treba pisati.
Drugi dio
U prvom poglavlju drugog dijela upoznajemo neobičnog junaka, inteligentnog ali besposlenog Andreja Ivanoviča Tentjotnikova.
“Međutim, Andrej Ivanovič nije zapravo bio ni dobar ni loš čovjek, nego jednostavno – danguba.”
On je kao dijete bio izuzetno inteligentan, a njegovu želju za znanjem poticao je i dobar profesor Aleksandar Petrovič. Međutim, kada je profesor umro i kada je novi došao predavati u višu klasu, Andrej Ivanovič izgubio je želju za učenjem. Tješio se da je škola tek priprema za život i da ga pravi život čeka u službi, ali kada joj je trebao pristupiti otkrio je da se tamo traži samo jedno – lijep rukopis, koji on nije imao.
Uz pomoć stričevih veza završio je tečaj kaligrafije i počeo raditi kao prepisivač. To ga nije nimalo zadovoljavalo i osjećao je da trati svoj intelekt, pa je odlučio napustiti grad i ići upravljati imanjem. Dao je kmetovima razne povlastice i mnogo slobodnog vremena, ali kmetovi su to samo iskorištavali i vukli ga za nos. Nakon nekog vremena odustao je od svega i prepustio se ljenčarenju. Malo po malo gubio je jednog po jednog prijatelja. U jednom trenutku činilo se da će pronaći životnu družicu u generalovoj kćeri, ali i taj je odnos prekinuo jer mu je general nehotice rekao “ti”.
I tako je Andrej Ivanovič provodio dane u spavanju, čitanju i gledanju kroz prozor, sve dok u njegov dom nije došao Čičkov. On se vješto prilagodio Andrejevom usporenom tempu i vrlo brzo mu je postao jako dobar prijatelj. Kada su se dovoljno zbližili, potegao je pitanje ženidbe i obećao da će on osobno izgladiti odnose s generalom.
Čičkov upregne Tentjotnikovljevu kočiju i uputi se k generalu. Tamo se upozna s njim i njegovom kćeri Ulinjkom. Vješto uđe u razgovor s njima, kao i sa svima do sada i nakon vrlo malo vremena otkupi od generala mrtve duše, ovaj put opravdavajući to smišljenom laži. Naime, slagao je generala da mu je budući svekar obećao dati tristo duša bude li on prvo imao svojih tristo. General u to povjeruje i kupoprodaja bijaše dogovorena. Ovom poglavlju nedostaje kraj, ali pronađena je napomena
“Ovdje je izostavljena pomirba generala Betriščeva s Tentojtnikovom; ručak kod generala i njihov razgovor o 1812. godini; Ulinjkine zaruke s Tentjotnikovom; njena molitva i plač na majčinom grobu; razgovor zaručnika sa zaručnicom u vrtu. Čičkov odlazi, na molbu generala Betriščeva, k njegovoj rodbini da ih izvijesti o zarukama njegove kćeri, i posjećuje jednog od tih rođaka, pukovnika Koškarjova.”
Na putu do pukovnika Koškarjova došlo je do zabune i najprije su otišli do Petra Petroviča Petuha, kod koga su ostali dva dana i za to cijelo vrijeme samo jeli. Poslije nekog vremena je ipak došao do pukovnika, koji je slovio kao luđak. Želio je napismeno molbu koju će administrativno obraditi, ali u zakonu je prodaja mrtvih duša bila strogo zabranjena pa je Čičkov odustao od kupovine.
S Platnovom, Petuhovim prijateljem, krenuo je k njegovom zetu, Konstantinu Fjordviču Kostanžoglobom. To bijaše prvi čovjek kojem se Čičkov divio ne zbog visokog položaja ni zbog bogatstva, već zbog pameti i sposobnosti vođenja imanja. Od njega je saznao i da se u blizini prodaje jedno imanje, te ga je namjerio kupiti.
Odu skupa naš junak, Platon Mihajlič i Kostanžoglo otkupiti zemlju od Hlobujeva, koji ju bješe u potpunosti zapustio. Imao je ženu, šestero djece i dugove toliko da ih ni prodajom imanja nije mogao pokriti, ali imao je i šampanjac, najnoviji namještaj i planove za velike domjenke u gradu. Pripovjedač objašnjava kako takav način života funkcionira samo u Rusiji. Hlobujev usput spomene da ima staru tetu koja je milijunašica, a Čičkov mu savjetuje da je češće posjećuje i dodvorava joj se više. Na kraju su se Čičkov i Hlobujev dogovorili za cijenu od 30 000 rubalja
. Nakon postignutog dogovora, na povratku na generalovo imanje, Platon i Čičkov sretnu Platnov brata, Vasilja. On nije imao toliko povjerenja u Čičkova kao njegov brat i ljutio se što je Platon spreman krenuti na put s čovjekom kojeg zna nekoliko dana. Kraj ovog poglavlja nedostaje.
Nakon njega, dio rukopisa je izgubljen i u jednom od posljednjih poglavlja nalazimo Čičkova kako u bogatoj opravi kupuje od krijumčara sagove i sapune. Tada u sobu dolazi Aleksej Ivanovič Lenicin koji upozorava Čičkova da postoji starija oporuka kojom “stara” (Hlobujeva stara bogata tetka) ostavlja pola imutka manastiru, a polovicu svojim dvjema štićenicama. Čičkov zatim odlazi u grad potvrditi da druga oporuka poništava prvu.
*Nije rečeno što kaže druga oporuka, ali kasnije saznamo da ju je možda Čičkov krivotvorio*.
Hlobujev razmišlja što bi učinio s 200 000 rubalja i moli Afanasija Vasiljeviča da mu posudi. On odbija i tvrdi da bi za nekoliko godina ponovo upao u dugove, savjetuje mu da prepusti odgoj djece njemu i da on za njega i crkvu obavlja posao po selima. U međuvremenu, razni rođaci stare bogate tetke pokreću tužbe protiv Čičkova. Otkriva se i njegova suradnja s krijumčarima i kupovina mrtvih duša i još štošta. Pozvaše ga zato kod generala gubenatora koji ga odmah baci u zatvor. Tamo ga je posjetio Afanasije Vasiljevič kojeg je Čičkov očajan molio za pomoć i spas.
Uspio je izvući dogovor za njega. Trebao je naime dati 30 000 rubalja mita i bio je slobodan pod uvjetom da odmah ode iz grada. On ode sa Selifanom i Petruškom, a kod guvernera gubernatora okupili su se svi gradski činovnici zaokupljeni važnim pitanjima. U zadnjem sačuvanom dijelu rukopisa pripovjedač žali ruski narod i zaključuje da su sami krivi za svoju nesretnu sudbinu.
Analiza likova
Pavel Ivanovič Čičkov – glavni lik ovog romana, ruski antijunak. Na njegovom primjeru pripovjedač opisuje negativne ljudske osobine, naglašavajući potrebu da se i “hulje” postoje kao glavni likovi romana, s obzirom na to da ih je u stvarnom životu mnogo više od “kreposnih ljudi” koji inače dominiraju romanima. Čičkov je koleški savjetnik, gospodin prosječne visine i težine, u srednjim godinama.
“…gospodin koji nije bio ni predebeo ni premršav; ne bi se moglo reći da je star, ali niti da je u cvijetu mladosti…”
U ranom djetinjstvu otac ga je odveo kod rođakinje na školovanje i više se nikada nije vratio, ali dao mu je savjet da se svima dodvorava, druži samo s bogatima, pazi gdje štogod može zaraditi i da stalno zgrće novce. Taj savjet postao je njegova misao vodilja, pa se najprije u školi, a potom i na poslu, uvijek isticao marljivošću i poslušnošću. Kao carinik uvijek je bio točan i pažljiv. To mu je ustvari bio paravan za suradnju s krijumčarskom bandom. Kada su ga otkrili, morao je pronaći novi izvor zarade, pa je krenuo u kupovinu mrtvih duša. Uslužan je, sklon ulagivanju i lako se prilagođava, pa mu nije bio problem nasamariti bogataše.
“U razgovoru sa svim tim velikodostojnicima umio je vrlo vješto svakom od njih polaskati.”
Inteligentan, ali koristi inteligenciju u krive svrhe; lukav, snalažljiv u svakojakim situacijama do samog kraja romana.
Svi ostali likovi u romani služe boljem opisu i razumijevanju Čičkova, njegovog ponašanja, namjera i načina na koji postiže ono što želi.
Petruška – izgledom tipični sluga, ne mari pretjerano za higijenu ni za izgled
“Lakaj, momak od svojih trideset godina, u širokom iznošenom kaputu, koji je očito naslijedio od gospodara”
“…ima debele usne i povelik nos…”
“… i nositi posvuda sa sobom nekakav svoj posebni znak, svoj vlastiti miris…”
Selifan – nije rečeno mnogo o njemu (time pripovjedač ironizira tipičan ruski nemar za ljude niže klase)
“Onizak čovjek u kožuhu…”
“Kočijaš Selifan bio je potpuno drukčiji čovjek…”
Manilov – neutralan, običan čovjek, smatra Čičkova dobrim prijateljem, naivan, ima povjerenja u ljude
“Valjda bi jedino sam Bog znao kakve je naravi bio Manilov. Ima jedna vrsta ljudi poznatih pod nazivom: obični ljudi, ni riba ni meso, nit smrdi nit miriše, štono riječ…
Ni simpatičan niti nesimpatičan, prijateljski nastrojen.
“…crte njegova lica nisu bile nesimpatične…”
Pretjerano ljubazan, želi se svima dodvoriti ali ne umije to tako suptilno kao Čičkov.
“…u njegovu vladanju i govoru bijaše nekog umiljavanja ne bi li se stekla naklonost i prijateljstvo.”
Nije neprivlačan niti ružan.
“Smješkao se privlačno, a imao je plavu kosu i plave oči.”
Sobakevič – velik, grub čovjek, s čijim se izgledom priroda nije previše bavila
“…neobično nalik na medvjeda srednje veličine…”
“Lice mu bijaše žarke, bakrene boje…”
“Poznato je da na svijetu ima mnogo takvih lica s kojima se priroda nije dugo bavila, nije se služila finim instrumentima kao što su turpijice, tanka svrdla i drugo, nego je jednostavno punim zamahom tesala: zasjekla sjekirom prvi put – i nastade nos, zasjekla drugi put – i nastadoše usta…”
Za razliku od ostalih vlastelina ne trpi lažnu ljubaznost i ulagivanje, voli red i disciplinu, strog i pravedan. Imanje i on sam su vrlo jednostavni. Moglo bi se reći da je nepristojan, rijetko ima koju lijepu riječ za ljude, ali to ga ne sprječava da bude stalni gost u njihovim domovima. Mada skeptičan prema većini, Čičkova nije pročitao i smatrao ga je prijateljem.
Nozdrjov – privlačan, crn, dobro građen, lijepe kose i zubiju.
“…crnomaljasti drug, zbaci kapu s glave na stol i mangupski prođe rukom kroz svoju crnu i bujnu kosu.”
“Bijaše to junačina srednjeg rasta, vrlo dobro građen, punašnih rumenih obraza, kao snijeg bijelih zubi i kao ugljen crnih zalistaka. Bio je jedar i krepak, reklo bi se da puca od zdravlja.”
Naglog karaktera, eksplozivan, nepromišljen, ne prihvaća ništa na pola. Često bi se sprijateljio s nekim “na zauvijek”, a potom se istu večer s njim potukao. Najprije je dvorio Čičkova kao brata, ali čim je ovaj spomenuo nešto što mu nije bilo po volji, posvađao se s njim na mrtvo ime, čak i naredio slugama da ga istuku.
“Brzo sklapaju poznanstva i, prije nego što se snađeš, već ti govore ti. Prijateljstva sklapaju, rekao bih, zauvijek, ali se gotovo svagda dogodi da se s novopečenim prijateljem potuku još iste večeri…”
Pljuškin – “Lice vlastelinovo nije bilo ništa osobito…”
Neuredan, neugledan, ne troši novac ni na što pa ni na odjeću.
“…nikakvim se sredstvima ni nastojanjima ne bi moglo dokučiti od čega mu bijaše sklepan kućni haljetak…”
Škrtac, ali živio normalnih životom do ženine smrti. Od tada mu je jedna kći pobjegla s vojnikom, druga kći umrla, a sin prokockao dio imutka. Kćeri je oprostio i čak vidio unuke, ali novaca joj nije dao. Sina nije želio vidjeti. Skupljao je po selu sve što su seljani ostavili, nije davao novac na održavanje imanja, nije dobro hranio kmetove pa mu ih je dosta umrlo. S njim je Čičkov dosta brzo sklopio dogovor jer mu je bilo svejedno što prodaje, dokle god dobiva novac.
“Samotnjački život uvelike je hranio škrtost…”
Andreja Ivanoviča Tentjotnikova – tridesettrogodišnji gospodin, koleški sekretar i neženja, bio je bistar u djetinjstvu, ali izgubio je motivaciju kada mu se promijenio profesor. Nakon što ga je stric zaposlio kao prepisivača, gubi volju za gradom i odlazi na selo. Tamo je imao dobru namjeru i volju, ali su kmetovi iskorištavali njegovu dobrotu i vukli ga za nos. Kada je shvatio da se ne isplati biti ni pametan ni dobar, odustaje od ikakvog ulaganja truda te počinje provoditi dane spavajući, čitajući i gledajući kroz prozor.
“…nije zapravo bio ni dobar ni loš čovjek, nego jednostavno – danguba.”
“…u djetinjstvu je bio oštrouman i nadaren dječak…”
Hlobujev – ne zna gospodariti novcima ni imanje, iako bez ičega i dalje časti prijatelje, a žena i djeca mu imaju najnoviju odjeću. Pripovjedač ga koristi da pokaže prijezir prema takvom načinu života. Nijedan posao nije voljan prihvatiti, samo se žali na besparicu i posuđuje novac. Na kraju ipak, teškom mukom, pristaje raditi za Crkvu.
“Domaćina zatekoše raščupanog i pospanog… kaput mu bijaše pokrpan a na cipeli rupa.”
“…besparica, beshljebica, bosotinja…”
Bilješka o piscu
Nikolaj Vasiljevič Gogolj je utemeljitelj ruskog realizma. Rodio se 31. ožujka 1809. godine u mjestu Veliki Soročinci u Ukrajini, koja je u vrijeme njegovog rođenja bila dijelom velikog ruskog carstva.
Kada je završio sa školovanjem, s navršenih devetnaest godina odlazi u Peterburg i nakon brojnih poslova, među kojima je bio i pokušaj da postane glumac, počinje raditi u državnoj službi na mjestu činovnika.
Dok je radio u državnoj službi o svom je trošku objavio srednjoškolsku poemu, ali zato što nije dobro prihvaćena, Gogolj je spalio sve primjerke i počeo razmišljati o tome da emigrira u daleku Ameriku.
Nekoliko godina je radio u državnoj službi i onda je odlučio da je došlo vrijeme za promjenu, pa je počeo predavati povijest u internatu za žene, a paralelno je radio kao privatni učitelj za djecu bogatih. U tom je periodu objavio zbirku novela “Večeri na majuru kraj Dikanjke”. Ubrzo je postao poznat u književnim krugovima i sprijateljio se s Puškinom.
Godine 1835. objavljuje zbirku pripovijesti “Mirgorod” gdje se nalazi i djelo “Taras Buljba”, koje će 1842. godine biti prošireno u roman. Iste godine je objavio i “Arabeske” s esejima i pripovijestima. Tada počinje ciklus “peterburških pripovijesti”, a najpoznatije su “Kabanice” i “Nosa”.
Godine 1836. slijedi uspjeh s komedijom “Revizor”. Pretpostavlja se kako mu je ideju za spomenutu komediju dao Puškin kao i za roman “Mrtve duše”. Njih je Gogolj zamislio kao “Božanstvenu komediju” od Dantea.
Mrtve duše su zato trebale imati tri dijela, a od kojih je jedino dovršeni prvi dio objavljen 1842. godine trebao biti kao Pakao. Na drugom dijelu je radio preko deset godina, a s vremenom je od liberala postao fanatični vjernik i konzervativac te sljedbenik crkve. Zbog toga je 1848. godine otišao na hodočašće u Palestinu.
Pretpostavlja se da je pod utjecajem jednog od svećenika spalio drugi dio Mrtvih duša, a uskoro je 4. ožujka 1852. godine i umro.
Autor: M.Č.
Odgovori