Kabanica obrađena lektira Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Kabanica je pripovijetka autora Nikolaja Vasiljeviča Gogolja i spada u petrogradske zbirke pripovijedaka. Iako većina romantičarskih autora u prvi plan u svojim djelima stavlja osobu kojoj dodjeljuje značajno mjesto u društvu, Gogolj to nije učinio.
U Kabanici ne postoji junak priče, već je ta osoba običan radnik koji se bavi prepisivanjem knjiga. Akakij Akakijevič nije bogat, nema veliku kuću niti visoku plaću. Autor se ovim likom pomalo nasmijao Akakiju i stvorio je od glavnog lika antijunaka. Gogolj to nije napravio tako da je glavnog lika učinio negativnim, već ga je prikazao kao sasvim običnog, neuglednog, zamjenjivog, ni po čemu posebnog.
No, kada mu ukradu kabanicu koja mu je značila više od života, Akakij se napokon trgne iz letargije svog života. Ali njegova angažiranost ne uspijeva ostvariti njegov cilj. Gogolj je u ovom dijelu pripovijetke jasno prikazao da sustav i vladajuća hijerarhija nisu napravljeni tako da bi i u kojem slučaju pomogli tzv. “malom” čovjeku. Običan čovjek ostaje bespravan pred sustavom, ustrojenim tako da samo traži od njega, ali nikada ništa ne daje. Akakije cijeli život provodi kao sluga sustava, a jednom kada treba nešto za uzvrat, biva otjeran.
Prava važnost priče leži u stilu. Djelo je napisano tako da je cijelo vrijeme prožeto pomalo tužnim humorom, a kraj je fantastični što inače cijeloj realističnoj pripovijetki daje groteskni ton. Čitatelj čitajući djelo osjeća sažaljenje prema Akakiju, a grotesknim humorom on ističe negativnost i ismijavanje prema Akakiju i njegovoj kabanici.
Stil pisanja je jednostavan, autor s malo riječi uspijeva čitatelju predočiti kakvo je stanje likova iznutra te kakav dojam oni ostavljaju.
Ovim djelom Gogolj je dao kritiku društvu te osuđuje nečovječnost i loše ponašanje ljudi. No, ipak na kraju vjeruje u savjest koja čovjeku donosi spas. Na žalost, spas i pravda, prema Gogolju, običnom čovjeku dolazi tek nakon smrti.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Mjesto radnje: Petrograd
Vrijeme radnje: sredina 19. stoljeća
Tema: prikaz života Akakija Akakijeviča i njegove nezgode s kabanicom.
Ideja: društvo svojim ustrojem i pravilima nikada nije na strani običnog čovjeka koji pravdu može očekivati tek nakon smrti
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Priča započinje opisom ureda u kojem je radio glavni lik. Autor ne želi imenovati točan odjel u kojem je radio jer nije volio službene ustanove. Nadodao je kako je nedavno stigla molba jednog kotarskog upravitelja policije koji je jasno izrekao da se njegovo ime ne smije upotrebljavati uzalud. Tome je nadodano da je priložen i svezak u kojem se pojavljuje policijski upravitelj na svakoj desetoj stranici, a negdje izgleda potpuno pijano. Stoga, u želji da izbjegne sve moguće incidente, neće imenovati odjel.
U neimenovanom odjelu radio je “neki” činovnik koji gledajući izgled i nije bio nešto osobit.
“… oniska stasa, malko kozičav, malko riđokos, naoko čak i malko slabovid, s malom ćelom povrh čela, s borama na oba obraza i boje lica koju zovu hemoroidalnom…”
Imao je čin titularnog savjetnika, a s takvim su se osobama obično izrugivali i ismijavali pisci toga vremena. Prezivao se Bašmačkin, a iako je spomenuta riječ u prijevodu značila papuča, autor naglašava da su svi njegovi preci, otac, djed i šurjak, hodali u čizmama kojima su tri puta godišnje mijenjali potplate. Zvao se Akakij Akakijevič.
Akakij se rodio jedne večeri, 23. ožujka. Njegova, sada već pokojna majka bila je supruga činovnika i jako dobra žena, a poželjela je dijete odmah i krstiti. Tako je s desne strane njezina kreveta stajao kum, čestit i dobar čovjek Ivan Ivanovič Jeroškin, šef odsjeka u senatu. Kuma je bila rijetko dobra žena, Arina Semjonovna Bjelobrjuškova koja je bila žena oficira kvarta.
“Rodilji je bilo stavljeno na volju da bira između tri imena: Mokija, Sosija ili da dijete nazove po imenu mučenika Hozdazata. “Ne”, pomisli pokojnica, “to su sve kojekakva imena”.”
Želeći joj ugoditi otvorili su kalendar na nekom drugom mjestu kako bi izabrala među sljedeća tri imena. Bila su to imena: Đula, Trifilij i Varahasij. Budući da i dalje nije bila zadovoljna imenima, odlučila je da će se dijete zvati po ocu, Akakij. I tako je dobilo ime Akakij Akakijevič.
Kada je Akakij točno počeo raditi u službi, to nitko nije znao. S vremenom su se mijenjali načelnici i razni starješine, a on je uvijek ostajao na istom položaju. A u odjelu gdje je radio nitko mu nije pridavao posebnu pozornost ni poštovanje. Svi su bili hladni prema njemu i nitko mu se nije lijepo obraćao. Spise su mu stavljali pod nos, a on se nije bunio i odmah je prionuo na posao pisanja.
“Mladi su ga činovnici ismjehivali i zbijali šale na njegov račun, koliko im je dostajalo kancelarijske duhovitosti, pripovijedali su pred njim razne anegdote, koje su sastavili o njemu, o njegovoj gazdarici, sedamdesetogodišnjoj starici, pričali su da ga ona tuče, pitali ga, kad će im biti svatovi, sipali mu na glavu papiriće i nazivali ih snijegom.”
No, on se na ništa nije obazirao. Bio je usredotočen na rad kojeg je obavljao bez ijedne greške. Jedino im se obraćao u trenucima kada su ga gurali rukama pa od njih nije mogao raditi. Tada ih je opomenuo da ga ostave na miru i da ga ne diraju. U njegovom glasu osjećala se samilost, koja je bila primjerenija glasu mladića koji su tek počeli raditi.
“Teško da se igdje mogao naći čovjek koji bi tako živio za svoju dužnost. Premalo je reći da je služio revno, ne – on je služio s ljubavlju.”
Kada je radio, na licu mu se mogao vidjeti užitak. Bio je skroz unesen u svoj posao prepisivanja, a slova su mu bila poput ljubimaca, smješkao im se kada je pisao, a na usnama mu se moglo pročitati svako slovo koje je pisao perom. Da se nagrađivao njegov rad, sigurno bi napredovao do državnog savjetnika. No, niti on sam nije htio raditi niti jedan drugi posao. Naime, jednom ga je jedan načelnik htio nagraditi za sav dosadašnji trud pa mu je rekao da jedan gotovi spis malo doradi za neko drugo nadleštvo. Trebalo je primijeniti naslov i glagole iz prvog lica staviti u treće.
“To mu je zadalo toliku muku da se sav uznojio, trljao čelo i na kraju rekao: “Ne, bolje vi meni dajte nešto prepisivati”.”
Nije ni najmanje vodio računa o odjeći. Nije poštivao boje je koje trebao nositi, umjesto zelene, vicemandura mu je bila “riđastobaršunaste” boje, a za nju se često znao uhvatiti konac ili stručak sijena. Također, nije se obazirao na to što se događa na ulici pa je putem na šeširu znao prikupiti kore od lubenica ili dinje što bi ih netko u trenu kada je on prolazio, bacio kroz prozor. Akakija je jedino zanimao njegov rukopis koji je morao biti uredan i jednolično ispisan.
Kada bi došao kući, sjedao bi za stol i tolikom brzinom pojeo šči i komad govedine s lukom da nije osjećao njihov okus. Nije mario za svježinu jela pa bi hranu jeo često i s muhama ili bilo čime što se na njoj nalazilo. Kada bi mu se želudac već toliko napuhao od hrane, ustao bi od stola i prepisivao spise što ih je donio s posla. Ako ne bi imao posla, sam bi ga si stvorio. Radio je kopije samo za sebe, a posebno zadovoljstvo pričinjavali su mu oni spisi koji su bili po nečemu značajni, odnosno koji bi bili naslovljeni na neku važnu ili novu ličnost. U trenucima kada su svi završili s poslom i jedva čekali odmoriti se i pozabaviti svojim razonodama, Akakij je i tada radio. Nitko ga nikada nije vidio da je nazočio nekoj zabavi, a nakon što je prepisivanje priveo kraju, legao bi spavati sa smiješkom na ustima. Veselio se sutrašnjem danu i novom prepisivanju, a razmišljao je o tome što će novoga imati za prepisivanje. Tako je izgledao njegov sretan život s godišnjom plaćom od 400 rubalja.
No, godišnja plaća od 400 rubalja najbolje se osjetila tijekom zimskih mjeseci. Ruska je zima u Petrogradu bila prilično snažna, a to su najbolje osjećali činovnici koji su do posla morali pješačiti u tankim kabanicama. Kada bi konačno stigli na posao, prvo bi se u portirnici morali dobro ugrijati kako bi bili sposobni za rad.
Nakon nekog vremena, Akakij je primijetio da mu se kabanica na nekoliko mjesta gotovo skroz uništila. Platno na leđima i ramenima se stanjilo pa je Akakih zaključio da će je morati odnijeti krojaču Petroviču. Krojač je stanovao na trećem katu dvorišne zgrade i iako nije dobro vidio na jedno oko, uspješno je obavljao svoj posao kada bi bio trijezan. Ustvari se zvao Grigorij i bio je kmet jednog vlastelina, a Petrovičem se počeo zvati kada je počeo piti. Imao je i ženu o kojoj se nije ništa posebno znalo osim da je umjesto marame, nosila kapicu i da se nije mogla pohvaliti ljepotom.
Kada se uspinjao prljavim, zapuštenim i smrdljivim stubištem, Akakij je razmišljao kako će Petrovič jedva čekati da iz njega izvuče više novca nego što treba. Bio je odlučan da mu ne da više od dva rublja.
Vrata stana bila su otvorena, a sve je bilo u dimu jer je domaćica kuhala ribu. Dim je bio toliko gust da se ništa nije vidjelo, čak ni domaćica nije spazila Akakija koji je prošao kuhinjom do Petrovičeve sobe. Petrovič je sjedio bosih nogu na drvenom stolu. Akakij je odmah zamijetio njegov sakati nokat koji je bio zadebljao i ličio je na kornjačin oklop. Bio je nervozan jer je već tri minute pokušavao ugurati iglu u konac i to mu nikako nije uspijevalo. Akakiju je bilo krivo što je došao baš u taj trenutak. Više je volio doći kada je bio dobre volje od koje čašice alkohola viška. Tada je uvijek spuštao cijene svojih usluga, a jedino tko se u tom trenutku žalio, bila je njegova žena koja se ljutila zato što joj je muž bio pijan i i zbog toga je prihvaćao niže cijene.
No, sada je bilo gotovo. Već je stigao i nakon što su se pozdravili i Petrovič ga je odmjerio od glave do peta da vidi u kakvom se stanju nalazi njegova odjeća, Akakij mu pruži kabanicu i izusti da se platno istrošilo i da s njom neće biti puno posla.
Petrovič pregleda detaljno kabanicu i zaključi da se platno već toliko istrošilo da se s njom ne može ništa poduzeti. Nema gdje prišiti zakrpe. Akakaij je time bio jako razočaran, ali Petrovič je bio odlučan. Predložio mu je da od kabanice načini obojke jer čarape koje su izmislili Nijemci ne griju dovoljno, a kabanicu neka kupi novu. Petrovič je jedva čekao kada će moći malo bocnuti u Nijemce jer ih nije volio.
Akakiju se od riječi “novu” zamaglilo pred očima i sve mu se počelo okretati. Prozbori da nema za novu kabanicu i upita Petroviča koliko bi ona mogla koštati. Petrovič je volio dramu i efekte pa izusti da će mu trebati “tri polstotinjarke”, stisne usta i jednim okom pogleda prema Akakiju kako bi vidio reakciju na njegovom licu.
Akakij je bio zaprepašten!
“Stopedeset rubalja za kabanicu! – zavikne jadni Akakij Akakijevič, zavikne možda prvi put od rođenja, jer on se oduvijek odlikovao krotkošću svoga glasa.”
Molio je opet Akakij Petroviča da mu popravi kabanicu, samo da bude za nošenje. No, Petrovič se i dalje držao svoje riječi. Kada je shrvani Akakij izašao, Petrovič je bio ponosan na sebe što nije osramotio svoj posao.
Kada je izašao na ulicu, Akakij je bio dezorijentiran pa je slučajno otišao na krivu stranu. Putem mu je dimnjačar zaprljao rame čađom, a s vrha jednog gradilišta na kapu mu padne vapno. Ništa od toga nije primijetio, a kada se zaletio u stražara shvatio je da se ne nalazi na dobrom putu pa se okrenuo i otišao u drugom smjeru kući.
Akakij putem sredi misli i zaključi da će otići do Petroviča u nedjelju kada će biti mamuran od subotnje noći pa će morati još nešto popiti kako bi ublažio mamurluk.
Dočekao je nedjelju i zaputio se Petroviču. Izdaleka je primijetio da njegova žena negdje odlazi pa on pohita ravno k njemu. No, iako je Petrovič bio mamuran i neispavan i Akakij ga je malo podmitio, bio je i dalje odlučan da mu neće popraviti kabanicu već da će mu ako želi, sašiti novu.
Akakiju je bilo jasno da će morati sašiti novu kabanicu, ali nije znao kako će doći do novca za nju. Uz to, trebao je nabaviti i nove hlače, platiti dug za popravak čizama, a mora naručiti i tri košulje i rublje. Kada sve potroši, čak i uz nagradu koju bi mogao dobiti od načelnika, neće mu ostati niti za dio kabanice. Uz to Petrovič je imao naviku i previše naplatiti svoj posao, ali ponekad ga napraviti već za 80 rubalja. Zaključio je da bi mogao naći polovicu. No, kako doći do druge polovice?
Do prve polovice Akakij je došao štednjom, odnosno od svakog potrošenog jednog rublja, spremio je jedan groš. Po završetku jednog polugodišta, ušteđevinu je mijenjao za srebrni sitniš. Tako je skupio 40 rubalja.
Zaključio je da će narednih dana morati početi štedjeti. Neće navečer piti čaj i neće paliti svijeću, a ako će navečer nešto morati pisati, otići će do gazdarice i pisati uz njezinu svijeću. Hodat će lagano i na prstima po ulici kako ne bi brzo istrošio potplate. Pazit će da ne zaprlja često rublje kako ga ne bi morao nositi pralji, a zato će se svaki put kada stigne kući s posla, skinuti i ostati u pamučnoj kućnoj kabanici. Ispočetka mu je bilo teško, ali kasnije se priviknuo pa navečer više nije ni osjetio glad, već je bio uzbuđen zbog nove kabanice.
Otada je postao drugi čovjek. Bio je zadovoljniji, živahniji i čvršćeg karaktera. Imao je cilj, a to je bila nova kabanica. Jednom je zbog razmišljanja o novoj kabanici skoro napravio i grešku tijekom prepisivanja. Barem jednom je svakog mjeseca odlazio Petroviču gdje su pričali o materijalima, bojama i cijenama. Jedva je čako da nabavi novu kabanicu.
A mogao ju je nabaviti prije nego što se nadao. Naime, od načelnika nije dobio 40 ni 45 rubalja, već 60 pa je odjednom Akakij imao 20 rubalja viška. Još neka dva do tri mjeseca gladovanja i kod Akakija se skupilo 80 rubalja za kabanicu.
Inače jako mirno, srce mu je počelo ubrzano kucati i s Petrovičem se uputi u kupovinu sukna za kabanicu. Budući da su svakog mjeseca obilazili brojne trgovine, znali su da su odabrali najbolje. Odabrali su još i čvrsti i gusti cic umjesto svile, a koji je bio još sjajniji i ljepši. Kuna je bila skupa pa je nisu kupili, ali umjesto nje su kupili mačku koja je izdaleka sličila kuni.
Petrovič je na šivanju kabanice radio dva tjedna, a kada je bila konačno gotova, bio je to najsvečaniji dan u životu Akakija. Donio ju je Akakiju ujutro, prije nego što je on trebao ići na posao. A stigla je u pravi čas. Naime, dani su postajali sve hladniji i zima se bližila.
Petrovič ju je donio u čistoj marami, izvadio i prebacio Akakiju preko ramena. Nakon toga, zavuče ruke i u rukave i zaključi da je kabanica napravljena savršeno. Petrovič je naglasio kako mu je napravio kabanicu ispod cijene jer radi u maloj ulici bez cimera, a u Nevskom prospektu bi samo za rad morao dati 75 rubalja. Akakij nije bio raspoložen za raspravu, zahvali se Petroviču, plati mu i uputi se na posao.
Akakij je bio zadovoljan novom kabanicom. Ponosno je koračao zaključivši da ona lijepo izgleda i da je u isto vrijeme topla. U tim mislima nije ni znao kako je stigao do portirnice, a kada su svi primijetili da ima novu kabanicu, nahrlili su čestitati mu. Akakij se samo smješkao, a u jednom trenu ga je obuzdao i sram zato što se nalazi u centru pozornosti.
Okupljena masa počela je skandirati da novu kabanicu valja i zaliti na što Akakij sav pocrveni i ne znajući što da napravi, kaže da to uopće nije nova kabanica. Jedan od činovnika koji je čak bio i šef jednog odsjeka, tada reče da je njemu danas imendan i da ih on umjesto Akakija poziva na slavlje.
Akakij nije htio doći na slavlje, ali kada su mu svi bili rekli da nije pristojno odbiti poziv, odluči ga ipak prihvatiti i doći. Kasnije je zaključio kako će tako imati priliku i da još jednom navečer prošeće u svojoj novoj kabanici.
Kada je toga dana stigao kući, skinuo je kabanicu, s veseljem je promotrio i uspoređujući je sa starim kapotom, zaključio da je razlika golema. Ručao je, a onda više ništa nije radio, već je odmorio na krevetu, a navečer odjenuo kabanicu i uputio se na slavlje.
Slavlje kod spomenutog činovnika održavalo se u najljepšem dijelu Petrograda, dakle, nešto dalje od skromnog Akakijevog stana. Što se Akakij više približavao stanu, ulice su izgledale ljepše, a ljudi koje je sretao bili su raskošnije odjeveni. Akakiju je sve to bila novost jer već nekoliko godina navečer nije izlazio.
Kada je konačno stigao pred kuću činovnika, na stubištu je bio upaljen fenjer, a stan se nalazio na prvom katu. Ušao je u stan i ugledao je mnoštvo lijepih kabanica. Naime, svi su se već bili okupili i popili po jedno piće. Kada su ga ugledali, okupiše se oko njega i stanu vikati hvaleći njegovu novu kabanicu. Nakon veselja, odluče ga ostaviti i krenu k stolovima, a Akakij ostane u čudu. Cijela ova situacija za njega nije bila prirodna. Nije znao što da radi, kako da se drži i gdje da stavi ruke i noge. Konačno je sjeo kartašima za stol i nakon što je promatrao igru, najednom mu se počne spavati. Naime, on je u ovo vrijeme već bio naviknuo ići spavati.
No, kada se htio pozdraviti s domaćinom, nisu ga htjeli pustiti kući, već su rekli da mora popiti čašicu šampanjca da nazdravi novoj kabanici. Prisilili su ga da popije dvije čaše šampanjca, nakon kojih je osjetio da je atmosfera veselija. Ipak, primijetio je da je već 12 sati i da je odavno morao biti u krevetu. Kako ga domaćin opet ne bi zadržao, odluči izaći nečujno. U predvorju nađe svoju kabanicu na podu, strese je od mrlja i izađe na ulicu.
Kako je išao sve dalje, svjetlo je postajalo prigušenije, ulice su postajale mračnije, a kuće siromašnije, većinom drvene i oronule. Samo je bjelina snijega blistala. Išao je dalje i u daljini spazio stražarnicu za koju mu se učini da se nalazi na kraju svijeta. Tada se njegovo veselje znatno smanji. Stupio je na trg i osjetio strah, a oko sebe je ugledao pravo more. Pomislio je da je bolje da ne gleda pa je zatvorio oči i tako prošao trgom. Kada je otvorio oči, pred njime su stajali brkati ljudi, a njegovo srce počelo je kucati jače.
“Ta to je moja kabanica! – reče jedan od njih gromkim glasom i zgrabi ga za ovratnik.”
Akakij je htio pozvati pomoć, ali u taj čas mu drugi zaprijeti šakom. Skinuli su mu kabanicu i gurnuli ga nogom u snijeg, a Akakij nakon toga više ništa nije osjećao. Kada se osvijestio, shvatio je da nema kabanicu i da je vani jako hladno. Počeo je vikati i trčati trgom te je došao do stražarnice. Tako je stajao stražar kojeg je Akakij napao da ne radi svoj posao jer nije vidio da mu je netko ukrao kabanicu. Ovaj na to kaže kako je mislio da su mu prišli prijatelji i neka se sutra obrati nadzorniku kvarta koji će otkriti što se točno dogodilo s njegovom kabanicom.
Nakon toga, Akakij je otrčao kući. Kosa mu je bila raskuštrana, a hlače, prsa i bok puni snijega. Kada ga je gazdarica vidjela, ostala je zaprepaštena. Otvorila mu je vrata toliko brzo da nije uspjela navući drugu papuču, a rukama je sramežljivo pridržavala košulju. Predložila mu je da odmah ide pristavu kvarta jer će ga nadzornik nasamariti. Zaključila je da je pristav dobar čovjek, obratila mu se i njezina bivša kuharica vezano za dadilju, a i čovjek ide svake nedjelje u crkvu.
Akakij je jedva preživio noć, a odmah ujutro uputio se pristavu kvarta. Kada je došao, rekli su mu da on spava, a u 11 sati kada je ponovio dolazak, nije ga bilo kod kuće. Došao je Akakij ponovo za vrijeme ručka, ali tada ga pisari ne žele pustiti prije nego što saznaju iz kojeg je razloga došao.
Akakij tada po prvi puta odgovori osorno da mora osobno razgovarati s pristavom i da ga prestanu zadržavati jer dolazi iz odjela u službenoj stvari. Potom, ga jedan od pisara konačno ode najaviti pristavu. Nakon što je čuo cijelu priču o krađi kabanice, pristav se ne zadrži na krađi već ga počne ispitivati zašto je tako kasno bio vani i je li se kretao sumnjivim ulicama. Akakiju je sve to bilo čudno i poslije više ni sam nije znao hoće li biti pokrenuti postupak zbog krađe njegove kabanice.
Taj dan prvi puta u životu nije bio u uredu, a dan nakon toga došao je blijeda lica u starom kapotu. Iako su mu se neki i sada rugali, bilo je onih koji su osjećali sažaljenje pa se pokrenula akcija za prikupljanje novca kao pomoć za novu kabanicu. No, ipak, nitko se nije iskazao i prikupljena je tek neznatna svota. U to vrijeme su se činovnici već istrošili “…jer su se činovnici i bez toga već jako istrošili, nešto za portret načelniku, nešto za nekakvu knjigu na prijedlog starješine odjela, koji je bio piščev prijatelj – dakle svota je bila upravo sitnica.”
Jedan činovnik mu predloži da otiđe ponovo do pristava jer ako bi on našao njegovu kabanicu, mogao bi je zadržati do okončanja postupka i dok bude utvrđeno da je ona uistinu njegova. Savjetovao ga je da se obrati “visokoj ličnosti” kako bi sve riješio bolje i brže.
“Kakva je zapravo bila i u čem se sastojala dužnost “visoke ličnosti”, to je do danas ostalo tajnom.”
Znalo se da je strog, a činovnici niži od njega su ga se jako bojali. Inače je bio dobar čovjek, posebice s onima s kojima je dijelio poziciju. Iako se ponekad želio pridružiti zanimljivom društvu, to ipak nije učinio jer se bojao da će umanjiti svoj položaj.
Kada je Akakij došao do njegova kabineta, “visoka ličnost” odgovori sekretaru da je zauzet i neka ga pričeka. Iako to nije bila istina jer je već odavno s prijateljem koji se nalazio kod njega u kabinetu o svemu popričao. No, želio je pokazati koliko je važan i koliko dugo njega činovnici čekaju u predsoblju. Popušili su cigaru, najeli se i prošli sve teme sjedeći u udobnim stolcima. Tada “visoka ličnost” kaže sekretaru koji je sa spisima za referent stao na vrata, da mu pozove činovnika koji ga čeka.
Kada je ugledao Akakija u trošnoj kabanici, upitao ga je strogim glasom što želi. Glas je uvježbao još tjedan dan prije, kada mu je bio dodijeljen generalski čin.
Akakij se pomalo prestraši pa stane zamuckivati kao i obično te mu ispriča kako je ostao bez kabanice. A “visoka ličnost” mu odgovori:
“Zar vi, poštovani gospodine – nastavi on odsječno – ne znate službeni put? Kamo ste vi zašli? Zar ne znate kakav je postupak? Vi ste o tom najprije morali podnijeti molbu kancelariji; molba bi bila otišla šefu odsjeka, starješini odjela, zatim bi bila sprovedena sekretaru, a on bi je onda uručio meni…”.
Akakij mu na to kaže da su sekretari nepouzdani, na što ovaj grakne:
“Što, što, što? – reče visoka ličnost – gdje ste pokupili tu smjelost? Gdje ste pokupili takve ideje? Kakva se to drskost među mladim ljudima raširila protiv starješina i viših!”
“Visoka ličnost” je Akakija nazvala mladim, iako je on imao više od 50 godina. Nakon toga, i dalje je počeo vikati, toliko jako da je Akakij zamro od straha. Toliko se prestrašio da je zateturao, a podvornici su ga gotovo onesviještenog iznijeli van. Ovaj je bio zadovoljan jer je postigao efekt kojim se nadao, a bio je zadovoljan što je i njegov prijatelj djelovao prestrašeno.
Akakij se nije sjećao kako je izašao stepenicama na ulicu. Koračao je mećavom otvorenih ustiju ne mogavši prozboriti ni riječi. Nikada ga u životu niti jedan general nije tako izgrdio. Kada je konačno stigao kući, oteknutog grla legao je u postelju. Sljedećeg dana dobio je vrućicu, a kada je stigao liječnik rekao je gazdarici da već sada može naručiti lijes jer mu ne preostaje puno dana.
“Je li Akakij Akakijevič čuo te po njega zloslutne riječi, a ako ih je i čuo, jesu li one na njega imale potresno djelovanje, je li on zažalio za svojim bijednim životom – ništa se o tom ne zna jer je cijelo vrijeme ležao u vrućici i bulaznio.”
Kroz glavu su mu prolazili posljednji događaji vezani uz kabanicu, a na kraju je u toj agoniji i preminuo.
“Nisu mu zapečatili ni stvari, ni sobu, prvo zato što nije imao baštinika, a drugo, ostalo je iza njega vrlo malo baštine, i to: snopić guščjih pera, dva tuceta bijelog kancelarijskog papira, tri para čarapa, dva-tri dugmeta, koja su mu se otrgla sa hlača, i čitaocu već poznati kapot.”
Ne zna se tko je to dobio. Odvezli su ga i pokopali i Petrograd je ostao bez jednog čovjeka koji nije od nikoga bio zaštićen, nikome drag niti bitan.
Četiri dana nakon njegove smrti, u stan mu je poslan podvornik iz odjela u kojem je radio da odmah dođe na posao. Tada su svi s odjela saznali da je Akakij preminuo, a sljedećeg dana na njegovom je mjestu sjedio novi činovnik, mnogo viši i ne tako lijepog rukopisa kakav je imao Akakij.
Malo nakon toga u Petrogradu se počelo pričati da noću pored Kaljinkina mosta neki mrtvac traži svoju izgubljenu kabanicu tako da je svima svlači s ramena. Jedan od činovnika je čak svojim očima vidio mrtvaca, ali toliko se uplašio da je pobjegao prije nego što ga je dobro pogledao. Ljudi svih titula žalili su se da su ostajali golih ramena i leđa zbog nasilnog skidanja kabanice.
Zbog brojnih prijava, policija je izdala naredbu da se mrtvac uhvati i strogo kazni kako bi bio za primjer drugima. Nakon toga je policijski stražar u Kirjuškinoj ulici gotovo ulovio mrtvaca koji je htio skinuti kabanicu s umirovljenog svirača flaute, no u tome nije uspio. Naime, pozvao je još dva pomagača, a dok su ga oni držali, on je udahnuo duhan od kojeg je i mrtvac počeo kihati tako jako da im je svima poprskao oči. Dok su se oni ustali s poda, mrtvacu više nije bilo traga. Nakon toga, stražari su bili u takvom strahu da se nisu usudili hvatiti niti žive ljude.
A “visoka ličnost” je odmah nakon što je izgrdila Akakija osjetila prema njemu sažaljenje. Naime, general nije bio loš čovjek, ali čin mu nije dopuštao drukčije ponašanje. Tjedan dana nakon što je izgrdio Akakija, poslao je jednog svog činovnika k njemu da vidi kako je i što radi, a kad mu je ovaj bio rekao da je Akakij preminuo, general je bio preneražen. Osjetio je grižnju savjesti i cijeli je dan bio loše volje. Stoga je odlučio navečer uputiti se svom starom prijatelju kako bi se malo razonodio. Nakon dvije čaše šampanjca, osjećao se znatno bolje pa je odlučio, umjesto kući, poći Karolini Ivanovni, dami njemačkog podrijetla, iako je bio oženjen i imao je dvoje odrasle djece, sina koji je već radio u jednoj kancelariji i 16-godišnju kćer. Supruga mu je bila mladolika i lijepa, ali “visoka ličnost” je smatrala da nema ništa loše u tome da ima prijateljicu na drugom kraju grada.
I tako on uđe u saonice i naredi kočijašu da ga vozi Karolini Ivanovni. Utoplio se kabanicom kako bi se zaštitio od jake zime i vjetra i vozeći se, putem se prisjećao lijepo provedenih događaja te večeri. Ponekad bi vjetar jače puhao te ga štipao za lice i skidao mu kabanicu, a odjednom je osjetio kako ga je nešto jako čvrsto zgrabilo za kabanicu. Okrene se i spazi Akakija Akakaijevića! Tijelom mu zavlada strava, a lice mu poprimi blijed izgled.
“Aha! tu si ti napokon! Napokon sam te, ovaj, ščepao za ovratnik! Tvoja mi kabanica i treba! Za moju se nisi pobrinuo, i još si me izgrdio – sad mi daj svoju!”
U tom trenu “visoka ličnost” naredi kočijašu da ga što brže vozi kući. Kočijaš je zamahnuo bičem i već za šest minuta general se našao pred svojom kućom. Bio je preplašen, blijed i nije imao kabanicu. Na kraju nije otišao Karolini Ivanovni i noć je proveo uznemireno. Čak je i njegova kćerka sljedećeg jutra primijetila da je izrazito blijed.
No, o događaju koji mu se dogodio nikome nije rekao ni riječi. Od toga dana bio je blaži pred činovnicima, a mrtvac se više nije pojavljivao, odnosno više nije trgao kabanice s drugih ljudi. Izgleda da mu je generalova kabanica dobro pristajala. Tu i tamo bi se našao netko tko bi izjavio da ga je vidio. Jedan kolomenski policijski stražar ispričao je da je jednom prilikom ugledao sablast na rubu snage, kako ju je srušilo prase. On ju je pratio, a kada mu se sablast obratila riječima “Što bi ti htio?”, okrenuo se i otišao.
“Sablast je osim toga bila daleko višeg stasa, nosila neobično goleme brkove i, uputivši se valjda prema Obuhovu mostu, sasvim nestala u noćnoj tmini.”
Analiza likova
Likovi: Akakije Akakijevič, Petrovič, važna ličnost – general, činovnici…
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Nikolaj Vasiljevič Gogolj je utemeljitelj ruskog realizma. Rodio se 31. ožujka 1809. godine u mjestu Veliki Soročinci u Ukrajini, koja je u vrijeme njegovog rođenja bila dijelom velikog ruskog carstva.
Kada je završio sa školovanjem, sa navršenih devetnaest godina odlazi u Peterburg i nakon brojnih poslova, među kojima je bio i pokušaj da postane glumac, počinje raditi u državnoj službi na mjestu činovnika.
Dok je radio u državnoj službi o svom je trošku objavio srednjoškolsku poemu, ali zato što nije dobro prihvaćena, Gogolj je spalio sve primjerke i počeo razmišljati o tome da emigrira u daleku Ameriku.
Nekoliko godina je radio u državnoj službi i onda je odlučio da je došlo vrijeme za promjenu, pa je počeo predavati povijest u internatu za žene, a paralelno je radio kao privatni učitelj za djecu bogatih. U tom je periodu objavio zbirku novela “Večeri na majuru kraj Dikanjke”. Ubrzo je postao poznat u književnim krugovima i sprijateljio se s Puškinom.
Godine 1835. objavljuje zbirku pripovijesti “Mirgorod” gdje se nalazi i djelo “Taras Buljba”, koje će 1842. godine biti prošireno u roman. Iste godine je objavio i “Arabeske” sa esejima i pripovijestima. Tada počinje ciklus “peterburških pripovijesti”, a najpoznatije su “Kabanice” i “Nosa”.
Godine 1836. slijedi uspjeh s komedijom “Revizor”. Pretpostavlja se kako mu je ideju za spomenutu komediju dao Puškin kao i za roman “Mrtve duše”. Njih je Gogolj zamislio kao “Božanstvenu komediju” od Dantea.
Mrtve duše su zato trebale imati tri dijela, a od kojih je jedino dovršeni prvi dio objavljen 1842. godine trebao biti kao Pakao. Na drugom dijelu je radio preko deset godina, a s vremenom je od liberala postao fanatični vjernik i konzervativac te sljedbenik crkve. Zbog toga je 1848. godine otišao na hodočašće u Palestinu.
Pretpostavlja se da je pod utjecajem jednog od svećenika spalio drugi dio “Mrtvih duša”, a uskoro je 4. ožujka 1852. godine i umro.
Autor: M.L.
Odgovori