Lovčevi zapisi obrađena lektira Ivana Turgenjeva. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Lovčevi zapisi poznata je zbirka novela slavnog ruskog pisca Ivana Turgenjeva. Ova zbirka sadrži 25 pripovijedaka, koje su bile objavljivane tijekom nekoliko godina te na kraju skupljene u jedinstvenu zbirku, objavljenu 1852. godine. S obzirom na to da Turgenjev u zbirci iskreno progovara o odnosu kmetova i njihovih gospodara, opisuje svakodnevicu i težak život radnika te kritizira plemstvo, iako je i sam plemićkog podrijetla, ruske su ga vlasti oštro osudile zbog ove knjige. Nakon njenog izdavanja bio je kažnjen zatvorom i progonom na svoje imanje.
U zbirci su dani izvanredni lirski opisi ruske prirode zbog čega se čini kao da se njegova djela na trenutak približavaju poeziji u prozi. “Znate li, na primjer, kakav je užitak izvesti se u proljeće prije zore? Izlazite na ulazne stepenice…. Na zagasitom nebu gdjegdje trepere zvijezde; vlažan povjetarac ponekad naleti kao lagani val, čujete suzdržan, nejasan šapat noći; drveće slabo šumi, obavijeno sjenama…” (ulomak iz pripovijetke “Šuma i stepa”). Nekada sama radnja ostane u drugom planu naspram opisa prirode, ali i ljudi.
Ipak, ono što je u ovom djelu najvažnije je realistički prikaz ruske stvarnosti 19. stoljeća. Turgenjev piše o ljudima, njihovim životima i zgodama koje je sam doživio ili o kojima je čuo priče. Glavna ideja ovih pripovijetki često nisu nikakve velike i jasne moralne pouke, već čisto prikaz stvarnosti vremena i mjesta u kojem je živio. Zbog toga neke priče nemaju točno određenu temu, već samo motive oko kojih se zbiva radnja, isključivo u službi prikaza realnosti. Priče nekada nemaju klasičnu kompoziciju s jasnim uvodom, zapletom i raspletom, pa je teško odgonetnuti njihovu temu i ideju. One su nekada samo prepričana zbivanja bez klasičnog početka i kraja, odnosno, bez vrhunca i razrješenja priče. Zato je neke teško i protumačiti.
Ono što je u opisima ovih pripovijetki karakteristično je primjetna naklonost prema malim, običnim ljudima s kojima se autor susretao na ruskom selu. Turgenjev jasno napominje tragičnu sudbinu kmetova koji uz sav krvavi rad ne mogu namiriti pohlepu svojih vlastelina. Vlastelini su, s druge strane, uglavnom prikazani kao oholi, napuhani ljudi, posve nesvjesni prave stvarnosti, a pogotovo teškoga života svojih slugu. Sebe smatraju vrjednijima od njih i ne samo to, sve one koji su im podređeni niti ne smatraju pravim ljudima. Ne mare za njihove želje, potrebe ni nedaće, važno je samo da njihov uređeni svijet funkcionira kako su zamislili.
Tužna istina koja se krije iza bogatih vlastelina ispričana je iz perspektive plemića i utoliko je ona još vrednija. Niti ne čudi da je ovo djelo svojevremeno podignulo mnogo prašine, jer se usudilo govoriti u ime onih koji tada nisu imali glasa. Turgenjev je kao realistički pisac imao zadaću umjetničko djelo potkrijepiti činjenicama iz života držeći se Stendhalovog načela (Život je kao ogledalo na putu – ocrtava ljepotu oblaka, ali i blata), nastojeći logički motivirati akcije i događaje. Pri tome nije iznosio svoje stavove, već zadržava ulogu analitičara društvenog stanja.
Treća stvar o kojoj Turgenjev govori u svojim pričama je lov. Autor je bio strastveni lovac, stoga o svom zanimanju priča s velikom ljubavi. To se posebno visi u posljednjoj pripovijetci, koja je poslužila kao hommage piščevom lovačkom životu.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: zbirka pripovjedaka
Vrijeme radnje: 19. stoljeće
Mjesto radnje: ruska provincija
Tema: prikazivanje doživljaja iz života seljaka i sluga iz ruske provincije
Ideja: svakodnevni život nosi svakakve dogodovštine, nekada dobre, a nekada loše
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Tvor i Kalinič
Pripovjedač je otišao u lov u žizdrinski okrug, gdje se u polju upoznao s jednim vlastelinom, Polutikinom. Polutikin je također bio strastveni lovac i jako dobar čovjek. Jedina slabost bila mu je to što nije mogao sebi pronaći suprugu, jer su sve djevojke iz okruga odbile njegovu prošnju. Prvi dan što su proveli u lovu, Polutikih pozove pripovjedača da prenoći kod njega.
Na putu do vlastelinovog imanja, prošli su pored male kuće u sred šume, gdje je živio vlastelinov kmet, svima poznat pod imenom Tvor. Tvor je imao šestero djece, velike, kršne i zdrave, koje je zvao svojim Tvorčićima. Nakon što su se okrijepili u kmetovoj kući, pripovjedač i vlastelin krenu dalje. Pripovjedač nije mogao suzbiti znatiželju, pa je pitao gospodina Polutikina zašto Tvor ne živi s ostalim kmetovima, nego ima vlastitu kuću, daleko u šumi. Vlastelin odgovori da je to zato što je jako pametan. Nakon što mu je izgorjela kuća, molio je vlastelina da mu dopusti da u močvari, u blatu, izgradi kuću (zato su ga i prozvali “Tvor”), ali da ga ne tjera da svoj najam otplati radom, već novcem. Tako mu je svake godine plaćao 50 rubalja, a nakon što se obogatio, sam si je povisio najam na 100. Ipak, iako je imao novac, nikada se nije htio “otkupiti” (kupiti svoju slobodu da više ne bude kmet).
Drugi dan nakon lova pripovjedač je ponovo završio u Tvorovoj kući. Sada je njega pitao zašto se nikada nije htio “otkupiti”. On je odgovorio da nema razloga. Već dobro poznaje svog gospodara i svoj posao, a ako postane slobodan čovjek, morat će se mjeriti s jačima od sebe da bi preživio i tražiti poslove koje ne zna raditi. Tvor je pripovjedaču mnogo pričao o seoskom životu iz perspektive jednog kmeta, što je njemu dalo odličan uvid u probleme i običaje sela. Tvor je bio mudar čovjek i jako se svidio pripovjedaču.
Dok su oni razgovarali, njegova je žena kuhala, a sinovi dolazili i odlazili od stola. Već su se svi Tvorovi sinovi poženili, osim jednog, Feđe, koji nikako nije htio da se skrasi. Pripovjedaču se i Feđa jako omilio. I on je bio bistar poput oca. Feđa je, kao i njegova oženjena braća, i dalje živio pod očevim krovom. Bilo im je lijepo tamo i nisu se htjeli odseliti.
Pripovjedač je ostao kod Tvora četiri dana, sve dok gospodin Politikin nije poslao po njega. Teška srca morao se rastati od te obitelji, a onda je, nakon jednog dana provedenim s dosadnim vlastelinom, krenuo dalje na put.
Jermolaj i mlinarica
Pripovjedač i Jermolaj bili su na “čekanju” u lovu. Jermolaj je bio mršav čovjek od kojih četrdesetak godina, jako vješt lovac prepelica, koji je često pratio pripovjedača u lovu. Imao je psa kojeg nikada nije hranio, jer je smatrao da je dovoljno pametan da sam sebi pronađe hranu. Pas Valetka je zato bio jako mršav, turoban i ravnodušan za okolinu, ali je jako dugo poživio i nikada nije napustio svog gospodara, unatoč uvjetima svog života.
Nakon što su ulovili nekoliko ptica, pripovjedač i Jermolaj odlučili su prenoćiti u najbližem mlinu, ali kad su tamo stigli, nisu ih htjeli pustiti u mlin, jer se mlinar bojao da će ga tijekom noći došljaci potpaliti. To mu se dogodili prije godinu dana kada je dopustio jednim ribarima da prenoće, pa su usred noći potpalili mlin. Lovci su zato odlučili prenoćiti pored mlina i zamolili su mlinara da im da slame i sijena kako bi im bilo udobnije, a mlinarica im je donijela kruha, jaja, mlijeka i krumpira.
U toplini logorske vatre pripovjedač je zadrijemao, a kada je otvorio oči, vidio je mlinaricu kako stoji pred njim i priča s Jermolajem. Mlinarica se zvala Arina, a Jermolaj joj se otvoreno udvarao, rekavši da će otjerati svoju ženu ako mu ona dođe u kuću.
U razgovoru s njom, pripovjedač je shvatio da otprije poznaje Arinu. Bila je sobarica žene njegova prijatelja, vlastelina Zvjerkova. Zvjerkovova žena dobro se brinula o njoj. Naučila ju je čitati i zbrajati, davala joj dobru hranu i lijepe haljine. Ali jednoga dana Arina je zamolila svog gospodara da joj dopusti da se uda. Rekla je da će i dalje raditi kod njegove žene kao i prije, ali da bi se voljela udati. Za Zvjerkova je to bio izraz velika nepoštovanja, pa ju je odbio. Ali ona je svakih pola godine ponovo molila da joj dopusti da se uda. Molila je čak i njegovu ženu. Arina se zaljubila u konjušara Petrušku i željeli su se vjenčati. Ipak, Zvjerkov nije htio ni čuti, pa je bijesan što ga je sobarica uvrijedila tim zahtjevom, naredio da je obuku u obično platno i potjeraju u selo.
Pripovjedač se kasnije kod Jermolaja raspitao o Arini. Ovaj mu je rekao da ju je mlinar otkupio jer je bila pismena, što je bilo dobro za njegov posao. Jermolaj je poznavao i Petrušku, pa rekao pripovjedaču da je on otišao u vojnike nakon što je Arina potjerana s imanja. U razgovoru su dva lovca zaspala.
Malinova voda
U kolovozu, jednog jako vrućeg dana, pripovjedač je bio u lovu. Malaksao i umoran od vrućine, odlučio je otići na jedno poznato vrelo, zvano Malinova voda. Tamo je sreo jednog ribiča i njegova pomagača. U ribiču je odmah prepoznao Ščopušku, čovjeka iz sela Šumihino. O tom čovjeku nitko nije znao ništa – ni odakle je ni čiji je. Nije bio nimalo društven, pa nije odlazio na nikakva druženja, primanja ili slave kao i ostali svijet. Živio je na jednom velikom imanju, sve dok ono nije izgorjelo u požaru, a onda je počeo živjeti s vrtlarom tog imanja. Nije se, doduše, preselio kod vrtlara, nego je stanovao u vrtu, a vrtlar ga nije potjerao.
Ščopuška je tako danima tumarao šumom, uvijek u potrazi za hranom, nikada ne radeći ništa suvislo, a sada ga je pripovjedač susreo pored vrela s jednom slobodnjakom, sedamdesetogodišnjim Mihajlom Saveljevim, zvanim Tumanom, čovjekom koji je nekada bio dvorski grofa Petra Iljiča.
Pripovjedač se pridružio ribičima i započeo razgovor. Tuman mu je pričao o grofu za kojeg je radio. Pričao je o velikim zabavama i ženama koje je imao, najčešće iz nižeg sloja, među kojima je bila i jedna koja ga je posve opčinila, iako je bila jako zla žena. Grof je bio oštar, ali, kako Tuman kaže – takva su bila i vremena, po njegovom mišljenju, bolja nego danas.
Na vrelo je onda došao još jedan mužik (kmet). Prisutnima je rekao da je kočijaš i došao je iz Moskve moliti gospodara da mu smanji davanja ili da mu da neko drugo zaduženje jer mu više sam ne može zaraditi dovoljno, budući da mu je sin umro. Ali vlastelin nije imao razumijevanja. Rekao je da se prvo treba žaliti upravitelju, a to može tek nakon što plati zaostatke koje ima. I ne samo to, i njegov pokojni sin ima zaostatke koje treba platiti. Jadnom kočijašu nije preostalo ništa nego da se vrati kući, jer nije imao otkud namiriti sve te dugove.
Ribiči i pripovjedač su poslušali tu priču, a onda se razišli svatko svojim putem.
Okružni liječnik
Jedne jeseni pripovjedač se razbolio. Srećom, groznica ga je zatekla u jednom gradu, dok je noćio u gostionici, pa je mogao poslati po liječnika. Nakon što ga je ovaj pregledao, propisao mu lijekove za znojenje i naplatio uslugu, nakanio je odmah otići, ali pripovjedač ga je ipak zaustavio za malo razgovora uz čaj, kako ne bi sam proveo dugu i besanu noć pred njim.
Otvorili su se tako jedno drugome kao da su stari prijatelji, pa liječnik stane pripovijedati o jednom svom slučaju. Dobio je poziv od jedne vlastelinke, baš kada je igrao pasijans kod ovdašnjeg suca. Vlastelinka ga je pozvala da joj što prije dođe u kuću jer joj kćer umire. Liječnik je morao otići, poštivajući svoju dužnost, iako je znao da im neće moći mnogo platiti uslugu, budući da je kuća tih vlastelina već bila osiromašena.
Do vlastelinske kuće su se jedva probili zbog snijega, blata i lošeg puta, ali naposljetku su ipak došli do bolesnice. Nikome nije bilo jasno što joj se dogodilo – još ujutro je bila zdrava, lijepo je jela, ali se počela tužiti na glavobolju. Do večeri je pala u postelju i činilo se da će umrijeti. Djevojka je bila jako lijepa, činilo se da je samo usnula. Liječnik joj je prepisao preparate za skidanje temperature i pustio da se odmori.
Vlastelinka je tada zamolila doktora da prenoći kod njih, ako se djevojci stanje pogorša. Namjestili su mu krevet u gostinjskoj sobi, ali njemu nikako nije dolazio san na oči. Stalno je mislio na lijepu djevojku. Na kraju je ustao i išao provjeriti kako se. Djevojka se tada probudila i sva grozničava molila doktora da ne dopusti da umre. A onda mu je, pod uvjetom da tajnu sačuva za sebe, išla pripovijedati zašto ne želi umrijeti. Djevojka je buncala, a liječnik nije uopće razumio što mu želi reći.
Iako je bolesnici sutradan bilo nešto bolje, zapravo joj se zdravlje počelo sve više pogoršavati. Liječnik je ostao u njenoj kući, pokušavajući pronaći lijek. Bivajući tako s djevojkom, sve mu se više sviđala, a zavoljela je i ona njega. Tim više je on pokušavao, kako je god znao, izliječiti je.
Ipak, jedne noći, djevojka je osjetila da će ubrzo umrijeti. Tražila je od liječnika da joj prestane uljepšavati istinu i prizna joj da je na samrti. Kada je to učinio, ona je njemu priznala da ga voli. Volio je i on nju, pa ga je poljubila. Razgovor dvoje zaljubljenih prekinula je njezina majka. Djevojka je odmah majci rekla da se ona i doktor vole, ali liječnik to nije potvrdio. Bojao se za svoj ugled i poziciju, zato je vlastelinki rekao da djevojka samo bunca. To je djevojku jako uznemirilo, tražila je od svog voljenog da prizna svoju ljubav, ali on to nije učinio. Sutradan je djevojka umrla.
Liječnik nikada nije zaboravio tu svoju izdaju. S vremenom se oženio za bogatu trgovačku kći. Zlu ženu, ali, po njegovim riječima, onu koja mu više priliči.
Moj susjed Radilov
Loveći jarebice jedne jeseni, pripovjedač je s Jermolajem došao na imanje jednog vlastelina, i baš pred njegovom kućom ubio jednu pticu. To je prestrašilo vlastelina, koji je odmah izašao u dvorište i, vidjevši plemićke lovce, pozvao ih na večeru. S vlastelinom Radilovim živjela je njegova stara majka, mlada djevojka Olja, ali i još jedan vlastelin, Feđa, kojemu je propalo imanje, pa je sad živio s Radilovim. Svirao je gusle, pa je glazbom počastio i goste. Olja je bila mlađa sestra pokojne žene vlastelina Radilova i sada je živjela kod njega.
Nakon jela, gospoda su otišla u Radilov kabinet razgovarati dok čaj ne bude gotov. U razgovoru se Radilov učini pripovjedaču kao vrlo neobičan vlastelin, bez ikakve strasti niti velikih poroka. Ispričao je kako ga je silno pogodila smrt njegove žene, ali da se i iz te boli uspio izvući. Nema te nesreće iz koje se ne može izaći, zaključio je pripovjedač. Radilov se složio, ispričavši priču kako je jednom skoro umro u Turskoj bolnici. Već je bio na samrti i liječnici su ga otpisali, ali on se ipak oporavio.
Dok su pričali o smrti Radilove žene, pripovjedač je primijetio kako je neobični bezizražajan izraz Olgina lica, iako se tu govorilo o smrti njene sestre. Kasnije, kada se pripovjedač nakon nekog vremena vratio Radilovoj kući, tamo nije zatekao nikoga osim njegove majke. Saznao je da je Radilov pobjegao s Olgom i ostavio majku i kuću. Tada je pripovjedač shvatio izraz Olgina lica – ona nije bila ravnodušna, nego ljubomorna na Radilovu ljubav prema njenoj sestri.
Slobodnjak Ovsjanikov
Ovsjanikov je bio visok, dostojanstven, odmjeren čovjek od 70 godina, uvijek obučen kao imućni trgovac. Nije bio bogataš i živio je sa ženom u maloj, ali čistoj kućici. Imao je svoje zaposlene ljude i nazivao ih “radnicima”, a ne “kmetovima”. Puno je čitao i bio jako prijazan prema svojim gostima. Za vrijeme velike gladi, kada je on imao 40 godina, svoju je zalihu žita i kruha razdijelio, jer je smatrao grijehom prodavati kruh gladnima. Sljedeće godine okolni vlastelini su mu zahvalili u čistom žitu.
Zbog njegove mudrosti, mnogi su mu dolazili da presudi u sporovima ili svađi i svi su slušali njegove savjete. Jedino što Ovsjanikov nije trpio bile su ženske svađe i prepirke, pa se odrekao posredovanja među vlastelinkama.
U hitnim situacijama bio je smiren, pa čak i onima pogibeljnim. Njegova žena, Tatjana, bila mu je slična. Bila je visoka dostojanstvena, pomalo mrka, hladna i stroga, a opet, mnogima je učinila dobro, pa su je zvali “majčicom” i “dobročiniteljicom”.
Ovsjanikova je pripovjedač upoznao kod Radilova, pa je jednom otišao starcu u posjet. Pitao ga je da mu priča o prošlim vremenima, očekujući da će ih početi hvaliti, ali starac mu je rekao da je nekada bilo više hrane i obilja, ali da je današnje vrijeme ipak bolje, a budućnost će biti još bolja. To je zbog zakona koji s vremenom postaje čvršći i pravedniji.
Za primjer je starac pripovjedaču ispričao priču o njegovom djedu. Pripovjedačev djed bio je zao čovjek. Išao bi po kraju i otimao zemlju. Tako je jednom došao do zemlje Ovsjanikova oca, pokazao na nju i rekao da je ona od sada njegova. Starčev otac to nije mogao prihvatiti, pa ga je tužio sudu. Kada je pripovjedačev djed to čuo, poslao je po starčeva oca, doveo ga na svoje imanje i tamo išibao pred svim ljudima. Starac je tada bio dječak i slijedio je oca na imanje, pa je sve to na svoje oči vidio.
Starac je kasnije odlučio pravedno postupati prema svojim radnicima. To je bio njegov način da počne uvoditi red u svijet.
Ljgov
Jermolaj je jednog dana predložio pripovjedaču da odu u Ljgov u lov na patke. Ljgov je bilo malo selo na rječici koja se pretvarala u jezerce. Kad su tamo stigli i krenuli u lov, sreli su mladog lovca Vladimira. Tamošnji lovac načuo je od mještana da ovi dolaze pa je odlučio doći im u susret i ponuditi svoje usluge. Vladimir je imao podvezano lice kao da ima zubobolju, ali zapravo je bio ranjen u lovu. Neiskusni lovac s kojim je lovio slučajno je opalio puškom prema njemu i otkinuo mu podbradak i kažiprst desne ruke.
Kako bi uopće mogli loviti u toj močvari, lovci su morali posuditi čamac, pa su otišli do ribara lokalnog imanja. Dok su Vladimir i Jermolaj krpali rupu na trošnom brodu, pripovjedač je pričao s ribarom. Ovaj mu je otkrio da nije cijeli život bio ribar, nego je prije ove službe bio kočijaš, a prije toga kuhar. U razgovoru je otkrio da je kroz svoj životni vijek promijenio razna zanimanja. Bio je postolar, psar, konjušar, glumac, kavedžija, kuhar, kočijaš i na kraju ribar. Doduše, u jezeru više nije bilo ribe, pa nije dobivao plaću, nego samo hranu, ali njemu je to odgovaralo. Bolje nego da ga po ove stare dane vlastelinka stavi u novu službu.
Kad su zakrpali čamac, krenuli su u lov. Iako je bio zakrpan, čamac je i dalje lagano propuštao vodu. U močvari je bilo jako puno pataka, pa su lovci bili posve zaokupljeni pucanjem. Nisu ni primijetili da se čamac s vremenom posve napunio vodom. Uskoro su svi morali držati puške iznad glave, u strahu da će se posve potopiti. Ali pravi problem bio je i u tome što stari ribar nije znao plivati. Jermolaj je otišao po pomoć i uskoro se vratio brodom. Družina je blatnjava i mokra otišla u obližnje selo osušiti se i okrijepiti.
Bježina livada
Jednog prekrasnog srpanjskog dana pripovjedač je lovio tetrijebe i kad mu je torba već bila puna divljači, počela se spuštati noć. On se popne na brdašce i vidi neko nepoznato selo pod brdom. Odluči tamo prenoćiti i stane se spuštati, ali putem zapadne u nekakvu šumu, bez staze i puta, pa nikako nije uspio pronaći način da se spusti u selo.
Već je pala noć, a lovac se samo sve više gubio. Napokon je izašao na neku otvorenu pustopoljinu, ali još uvijek nije mogao razaznati gdje je, iako je tu bilo malo svjetlije, pod otvorenim nebom i zvijezdama. Taman kad je mislio leći bilo gdje, samo da dočeka jutro, u daljini spazi dvije svjetlosti – dvije vatrice i ljude oko njih. Tada je pripovjedač shvatio gdje je – bio je na Bježinoj livadi, a oko vatre su sigurno bili govedari.
Kada je došao bliže, lovac je shvatio da to nisu govedari, nego djeca iz okolnih sela koja su za vrijeme jako vrućih dana po noći izvodila konje na pašu. Bilo ih je petero i imali su od 7 do 14 godina. Lovac je sjeo s njima i slušao priču među dječacima. Raspravljali su o kućnom duhu kojeg je jedan od njih vidio u staroj crpaonici. Bilo je to kad su seoska dječica nakon ispaše odlučila tamo prespavati, ali ih je usred noću probudilo nečije lupanje i hrkanje. Bili su uvjereni da je to duh, pa su samo otrčali od tamo.
Jedan od dječaka je zatim ispričao priču o svom ocu, koji je jednog dana otišao u šumu brati orahe. Pod jednim orahom je i zaspao pa sanjao vilu Rusalku. Rusalka je bila ljuta na njega jer se prekrstio, što znači da je odbacio stara vjerovanja, među kojima je bila i ona i prihvatio kršćanstvo. To ju je jako unesrećilo, pa je bacila kletvu na njega, po kojoj će i on biti nesretan. Otac nije znao je li to bio san ili priviđenje, pa je, čim se probudio, pobjegao iz šume. Ali ostatak života je ipak nesretno koračao naokolo.
Od pustih priča djeca su bila napeta, pa bi skakala na svaki zvuk koji bi došao iz daljine. A onda bi se opet primirila oko vatre i nastavila priču. Pričali su o raznim priviđenjima duhova koje su imali razni ljudi koje su poznavali. Priče o duhovima uznemirile su dječake, pa su trzali na svaki šum oko njih. U jednom trenu ima se učinilo da i njih vreba duh nekog nedavno preminulog pokojnika. Pripovjedač je slušajući njihove priče zaspao, a pozaspali su i dječaci kako se vatra počela gasiti.
Kasjan s Krasive Meči
Jednog dana pripovjedač se vraćao iz lova na kolima. Spavao je dok ga je njegov kočijaš vozio, sve dok ga nije probudilo njegovo vrpoljenje. Izgleda da je kočija naišla na pogreb koji će joj presjeći put. Zato je kočijaš potjerao konje što brže da preteknu povorku jer je bila nesreća na putu se sresti s mrtvacem. Ali kako su konji pojurili, tako je pukla os na kočiji i morali su se zaustaviti. Kočijaš je za sve krivio mrtvaca, kao očiti znak nesreće na putu.
Uskoro ih je povorka sustigla, pa su dva putnika izrazila poštovanje skinuvši kape i pognuvši glavu. Kočijaš je rekao da je to sprovod tesaru Martinu. Umro je od vrućice jer liječnik do njega nije stigao dovoljno brzo. Vidjelo se da je bio dobar čovjek po tome koliko je njegova žena plakala – jer ženske suze ne mogu se kupiti, one su uvijek iskrene. Nakon što ih je povorka prošla, kočijaš i pripovjedač krenuli su pješice u susjedno selo.
Selo u koje su stigli bilo je neobično prazno. Nakon kratkog lutanja pripovjedač je opazio kako netko spava na zemlji, po svoj prilici bio je to dječak, ali kad se ovaj probudio i pitao što im treba, shvatio je da je to čovjek od pedesetak godina, ali veličine dječaka. Zvao se Kasjan. Pripovjedač ga je pitao gdje može nabaviti novu os za kola. Čovjek je najprije odbio pomoći im, ali je nakon nagovaranja ipak pristao.
Kočijaš je poznavao Kasjana, pa su putem razgovarali o preminulom Tesaru. Kočijaš je pitao Kasjana zašto ga nije izliječio, kad je on “ljekarica”. Zapravo mu se rugao tako ga nazvavši.
Na putu se pripovjedač zaustavio da ode uloviti koju pticu, a Kasjan je krenuo s njim, ali kada je ovaj ubio jednu, Kasjan je ponavljao u sebi da je to grijeh. Pitao je lovca zašto ju je ubio. Sigurno je neće pojesti. Kasjan je smatrao da je to grijeh. Nije grijeh ubijati životinje koje su čovjeku podređene, ali ptica je slobodna životinja i one se ne bi smjele ubijati.
Kasjan je pričao da on na proljeće lovi slavuje koje su roditelji odbacili ili koje su ispali iz gnijezda, pa ih daje dobrim ljudima. Pripovjedača je zanimalo čime se još bavi. Što radi? Ali Kasjan nije imao pravi posao, bio je loš radnik. Nije imao obitelj, ali znao je čitati i ponekad se bavio ljekovitim travama kojima bi liječio ljude, a najviše je volio životinje. Čak je priznao pripovjedaču da je svojim umom potjerao sve životinje iz šume da ih ovaj ne bi mogao ubiti.
Dok su se odmarali u šumi, Kasjan primijeti svoju rođakinju Anušku, djevojčicu od nekih 13 godina. Lijepo ju je dozvao i pozdravio, ali vrlo brzo i otpravio. Kasnije je kočijaš pričao pripovjedaču da se Kasjan brinuo za nju, čak ju je učio i čitati, a niti se ne zna tko joj je bila majka. Kasjan je bio baš čudnovat čovjek, napomenuo je kočijaš.
Dvorski
U blizini pripovjedačeva imanja živio je mladi vlastelin i gradski oficir Arkadije Pavlič Pjenočkin. Na njegovom imanju bilo je mnogo divljači, a sam gazda bio je dobar domaćin, rado je primao goste i častio ih obilnim objedima, a ipak, pripovjedaču je bilo nekako mrsko ići k njemu. Iako je Pjenočkin bio uspješan vlastelin i jako dobro odgojen, prema svojim slugama odnosio se kao prema djeci – bio je strog i pravedan, pa se brinuo za njihovu dobrobit, ali ih je i kažnjavao za propuste. Sam vlastelin bio je jako dobro učen, nikada nije puno podizao glas, činio se bezbrižan, uvijek ukusno odjeven. Govorio je francuski, a u njegovoj kući sve je bilo u potpunom redu, sve je radilo kao po špagi.
Ipak, pripovjedač nije volio noćiti kod njega, čak ni kada bi baš morao. Jedne večeri je tamo prespavao i već ujutro je zamolio da mu upregnu konja, ali domaćin je inzistirao da gost ostane i na obilnom doručku. Sve je bilo i previše uređeno, pa se osjećala neka nelagoda. Kada je napokon htio krenuti, Pjenočkin se ponudio da ide s njim, jer u blizini mjesta gdje je pripovjedač mislio loviti ima kneževinu. Pjenočkin je odmah smislio kako će lovac preko dana loviti, a onda prenoćiti kod njega, odnosno njegova kneza.
Pjenočkom je trebalo jako dugo da se spremi, jer je sa sobom nosio svu finu odjeću i dodatke, pa su krenuli mnogo kasnije nego planirano. Na putu je lovcu bilo jako dosadno, a kada su stigli, odmah su krenuli u selo, budući da je bilo prekasno za lov. U selu, čim su ljudi vidjeli vlastelina, nekako su se uskomešali. Gotovo su počeli bježati i skrivati se. Vlastelin i lovac otišli su u kuću dvorskog Sofrona. Sofron se prema Pjenočkinu odnosio kao da je božanstvo, stalno mu je povlađivao i ukazivao na njegovu dobrotu i milost. Ali kada su sjeli za večeru i kada je vlastelin pitao za poslove i život, dvorski nije mogao da se i ne potuži na zemlju i slabu zaradu.
Sutradan je pripovjedač nakanio rano krenuti u lov, ali ga je vlastelin molio da ostane kako bi mu pokazao imanje. Dok su razgledavali, hvalio se sa svime što ima, razbacujući se i pričajući na francuskom jeziku, ali i davajući savjete dvorskom kako posaditi krumpir, kako obraditi zemlju i slično.
Krenuli su dalje i naišli na dva kmeta, oca od sedamdesetak godina i sina od dvadeset. Pali su pod noge vlastelinu i stariji ga je odmah počeo moliti za milost. Dvorski je, naime, već poslao njegova dva starija sina u vojsku, a sada šalje i najmlađeg. Neće ostati nitko da obrađuje zemlju i plaća danak. Starac je već bio jako puno dužan dvorskom, pa je dvorski odmah rekao da je to zato što je pijanica, iako je to bilo zato što je dug bio prevelik i nikako se nije mogao otplatiti.
Kasnije se pripovjedač raspitivao o dvorskom i svi su rekli da je on pseto od čovjeka. Otkupljuje dugove kmetova, pa tako postaje njihov gospodar, tlači ih i izrabljuje, a kada se netko pokuša žaliti, kao što se žalio onaj starac, oduzme mu sve i uništi ga – baš kao što je uništio i njega šaljući mu sinove u vojsku.
Pisarna
U jesen je pripovjedač volio sam lutati poljima sa svojom puškom. Jednog ga je dana ulovila kišica, pa je otišao do obližnje kuće. Tamo je sreo starca i pitao ga gdje je najbliže selo. Ovaj ga je uputio, a kada je stigao u selo, otišao je do gradske pisarne i tamo pitao za zaklon. Pisar ga je primio i ponudio čajem.
Lovac se malo raspitao i saznao da je to imanje gospođe Jelene Nikolajevne Losnjakove. Ovdje nije bilo upravitelja, jer je sve određivala sama gospodarica. Pisarnik je za svoj rad primao plaću i, iako nije bila velika, bio je zadovoljan. Bilo bi bolje da je radnik nekog trgovca jer kod njih se živi na “vjeru”. Trgovac svog radnika i hrani i poji i odijeva, pa kako je trgovcu tako je i radniku. Trgovcima je lakše udovoljiti nego vlasteli, pa je utoliko s njima lakše živjeti. Lovac je nakon razgovora popio čaj i zaspao.
Vukodlak
Pripovjedač se jedno veče vraćao iz lova, kad se nad njim nadvila oluja. Prolazio je guštikom dok je grmjelo, pa jednom kad je sijevnulo, vidio je pred sobom ogromnu prikazu. Iako se učinilo kao neko čudovište, bio je to tamošnji lugar. Lugar je pozvao lovca svojoj kući dok se oluja ne smiri.
Lugareva kuća bila je mala i trošna, imala je tek jednu sobicu. U njoj ih je dočekala lugareva kći, djevojčica od dvanaest godina i malo dijete u kolijevci koje je teško disalo. Sada se i lugar predstavio. Bio je to veliki tamni čovjek, kudrave crne kose, cijeli glomazan i mrk. Ime mu je bilo Tomo, a zvali su ga Vukodlak. Pripovjedač je već bio čuo za njega od Jermolaja. Svi su ga se u selu bojali jer nikome nije ništa praštao. Živio je sam s djecom, jer ga je žena bila ostavila.
Vukodlak nije imao lovca čime ponuditi osim kruhom. Nije imao čak ni čaja, ali zato čim je kiša prestala, ponudio se otpratiti ga. Na putu su susreli jednog kmeta koji je pokušavao ukrasti drvo, ali lugar ga je ulovio i odveo svojoj kući, a s njima je otišao i pripovjedač jer je pljusak ponovo počeo.
U kući je kmet stao moliti lugara da pusti i njega i njegova zaplijenjenog konja, jer bez konja cijela je njegova obitelj propala. Vukodlak je odbijao, sve dok se obojica nisu skoro potukli. Ali na kraju Vukodlak popusti, pa je pripovjedač zaključio da se ispod takve vanjštine krije blag i pošten momak. Čim je kiša prestala Vukodlak ga otprati kući.
Dva vlastelina
Budući da nam je pisac do sada predstavio mnoge susjede i ljude s kojima se susretao, želio bi nam pričati i o dva vlastelina, jako dobra i poštovana čovjeka, s kojima je također često lovio. Prvi je bio generalmajor Vjačeslav Ilarionovič Hvalinski. Hvalinski je jako volio žene i kartanje, ali samo s ljudima nižeg sloja, jer je na njih mogao vikati i grditi ih koliko ga je bila volja. A kad bi igrao s višim slojem, uljudno bi se smiješio i namjerno gubio.
Hvalinski je još kao mlad čovjek bio ađutant, ali nikada nije volio govoriti o svom poslu. Hvaliti se također nije imao s čime, jer nikada nije bio ni u ratu. Nije se ni ženio, već živi sam u nevelikoj kući. Nije bio posebno rječit, ali je bio dobar gospodar jer nije puno toga tražio, jedino su mu se neki susjedi rugali govoreći da je ima izvrsne sposobnosti generala.
Drugi vlastelin o kojem bi nam pripovjedač govorio je Mardarije Apolonič Stegunov. Stegunov je bio potpuna suprotnost Hvalinskom. Nikada nije nigdje radio, živio je samo da bi mu bilo udobno. Bio je veliki šaljivac i gostoprimac, a ono u čemu je bio isti kao i Hvalinski bilo je to što se ni on nije oženio.
Stegunov se jako loše brinuo o svom imanju i kući. Kod njega je sve bilo u neredu, a kuća je čak i zaudarala. Ipak, često je imao goste koje bi gospodski počastio, pa su se i rado odazivali. Jednom mu je u gostima bio i pripovjedač. Dovezao se kod njega nakon večernje mise, pa je tamo zatekao i mladog, još uvijek plahog svećenika. Iako svećenik nije pio, domaćin ga je nagovorio na čašicu rakije prije polaska.
Kada je svećenik otišao, pripovjedač i Stegunov ostali su sami. Usred razgovora vlastelin primijeti kokoši u svome vrtu pa potrči da ih rastjera. Tek nakon što je zavrzlama s njima bila gotova, vratio se svom gostu. Pričali su o nastambama za kmetove koje je vlastelin premjestio, ali je novo mjesto bilo vrlo loše. Ipak, njega to nije brinulo jer je te ljude smatrao lošima i nevrijednima. Pripovjedač je tada čuo neki neobičan zvuk i domaćin mu je rekao da to po njegovoj naredbi kažnjavaju jednog kmeta. Na odlasku, pripovjedač je susreo tog kmeta kako nakon kažnjavanja ide kući, bezbrižno grickajući orahe.
Lebeđanj
Jednom je pripovjedač za vrijeme svojih lovačkih pohoda došao u Lebeđanj, baš kad se tamo održavao veliki sajam. Sve je bilo puno ljudi, robe i životinja. Pripovjedač je htio kupiti tri konja za svoja kola. Dva pogodna je pronašao, ali trećeg nikako, pa je nakon objeda otišao u kavanu, opustiti se. Tamo je, za biljarskim stolom, vidio jednog kneza i poručnika Viktora Hlopakova. Hlopakov je imao oko 30 godina i volio se družiti s gradskim bogatašima, ali zašto se oni druže s njim, pripovjedaču nije bilo jasno. Bio je smiješan u svojoj dodvornosti i pokušaju da bude jedan od cijenjenih građanina, zbog čega ga je puk često ismijavao.
Pripovjedač je neko vrijeme gledao biljarsku igru između njega i kneza, pa otišao u svoju sobu. Sutradan je ponovo otišao razgledavati konje. U jednoj konjušnici ponudili su najprije mu sivog ždrijepca, a onda i crnog ždrijepca Sokola. Ni jedan se pripovjedaču nije svidio, već je oko bacio na jednog zelenka. Baš kad su se počeli pogađati oko cijene, dojaše knez kojeg je pripovjedač jučer vidio za biljarom. Njemu su na pregled doveli jednog prekrasnog, crnog konja, Pauna. Dok su se oni pogađali za cijenu, pripovjedač je otišao drugom prodavaču.
Kupio je konja od jednog starca konjušara, koji se prema kupcu, ali i prema konjima ponašao blago. Bio je to konjušar stare škole. Ali kada je sutradan odlučio upregnuti konja, pripovjedač se iznenadio kad je vidio da je hrom i ćudljiv. Zato je odmah otišao trgovcu požaliti se. Trgovac nije htio ni čuti za zamjenu konja, pa ga je pripovjedač morao zadržati.
Nakon tjedan dana vratio se na sajam i otišao u onu istu kavanu. Tamo je vidio sva ista lica i ponovo onog kneza za biljarom, samo što sada pored njega nije stajao Hlopakov, nego neki drugi momak s kojim ga je knez zamijenio.
Tatjana Borisovna i njezin sinovac
Tatjana Borisovna je žena od nekih pedesetak godina. Živjela je povučeno na svom imanju, ali je uvijek u kuću rado primala mlade ljude. Bila je dobrodušna i puna ljubavi.
Iako je bila rođena kao vlastelinka, njena obitelj bila je siromašna, pa tako Tatjana nije imala nikakvog vlastelinskog odgoja. Nekada je bila udana, ali je rano ostala udovica. Zato bi zime provodila u samoći. Voljela je dobro jesti, ali je zato i rado spremala zimnice. Preko zime bi plela, a preko ljeta uređivala vrt. A najviše je voljela primati goste, pogotovo svoje mlade susjede. Onda bi ih hranila i napajala, pričala s njima i davala im savjete. Tatjana se jedino nije voljela družiti s vlastelinkama. Nije znala kako da ih zabavi, a od njihovih šaputavih glasića često bi i zaspala. Ni vlastelinke nisu voljele dolaziti k njoj.
Prije nekih osam godina kod Tajane je živio sin njenog brata, Andrijuša. Imao je tada dvanaest godina i bio jako dobar dječak. Još odmalena jako je volio crtati, pa bi svakom prilikom vadio komadić papira i risao. Jednog dana Tatjani je u goste došao gospodin Benevolenski, i sam veliki ljubitelj umjetnosti. Tatjana mu se pohvalila talentom svoga sinovca. Benevolenski se oduševio Andrijuševim talentom pa ga pozvao k sebi u Petrograd da tamo uči slikarstvo.
Nakon što je otišao od kuće, Andrijuš se najprije često javljao svojoj teti, ali kako su godine prolazile, pisao je sve rjeđe, sve dok pisma nisu prestala dolaziti. Nakon nekoliko godina Tatjana je dobila pismo u kojem je, tada dvadesetogodišnji Andrijaš, moli za novac, kako bi mogao završiti školovanje. Tatjana mu je rado poslala novac, baš kao i sljedećih nekoliko puta u samo pola godine.
Uskoro Andrijuš dođe u posjetu teti kako bi se na selu malo oporavio i ozdravio. Ali kada se pojavio, Tatjana ga je jedva prepoznala. Mršavi i blijedi dječak pretvorio se u debelog mladića crvena lica. U sljedećim danima Tatjana je primijetila da je postao drzak i lijen, često se pravdajući time da je “umjetnik i slobodan čovjek”. Danima ne bi niti uzeo kist u ruke, govoreći da je bez inspiracije. Ali kod tete mu je bilo lijepo, ništa nije morao raditi, a imao je kruha.
Tako je prošla godina dana, a mladić još nije otišao od tetke. Ništa nije radio, samo se debljao i svojim ponašanjem odbijao goste koji su nekada rado dolazili Tatjani Borisovnoj.
Smrt
Jedno srpanjsko jutro pripovjedač je otišao svom mladom susjedu i pozvao ga u lov na tetrijebe. Ovaj je pristao, ali prije toga je htio da odu do njegova imanja gdje trenutno sijeku hrastove. Kada su došli u tu šumu, pripovjedač se prisjetio kako je tu kao mladić proveo mnogo vremena. Upravo zato je osjetio žalost kada je vidio sva ta propala stabla (propala su zbog velike zime koja je tada pogodila Rusiju). Kada je pitao Ardaliona Mihajliča, svog susjeda, zašto je baš sada sječe, on je odgovorio da mu je tako tetka naredila. Ardalion je tek nedugo prije toga postao gazda svog imanja, naslijedivši ga od svoje tetke.
Odjednom pred njih dođe jedan mužik, kmet, obavijestivši ih da je poduzetnika Maksima ubilo drvo. Palo je na njega srušeno stablo jasena dok je ovaj iz bunara vadio i pio vodu. Maksim još nije bio skroz mrtav, ali mu je drvo uništilo i ruke i noge, pa sada idu po liječnika, iako se činilo da mu nema pomoći.
Ardalion Mihajlič i pripovjedač odmah odu na mjesto nesreće, gdje zateknu umirućeg Maksima s desetoricom mužika oko njega. Maksim je tiho umirao, pa kad je vidio Ardaliona, odmah ga je prepoznao i rekao mu da ga je to bog kaznio jer je nedjelja, a on nije raspustio svoju djecu. Zamolio je Ardaliona da novce da njegovoj ženi koja će znati kome treba vratiti koji dug. Nakon toga je umro.
Pripovjedač se sjetio kako je nekoliko godina prije toga u jednoj sušionici umro jedan mužik njegova drugog susjeda. Pripovjedač ga je pohodio dok je ovaj bio na samrti, ispitivao ga kako mu je i što mu može donijeti da mu bude lakše, ali ovaj nije htio ništa, osim kvasa (rusko piće). Pripovjedač nije mogao podnijeti to čekanje smrti, pa je otišao. Pripovjedač se prisjetio još nekoliko smrti kojima je svjedočio i umirućih s kojima je došao u kontakt, pa zaključio da ruski ljudi umiru veoma čudno.
Pjevači
U malom selu zvanom Kolotovka nalazila se krčma prozvana “Skrovište”. Njen krčmar bio je Nikolaj Ivanič. U mnogočemu je bio sličan svim krčmarima – bio je okretan, oštrouman, ne previše ljubazan, ali dovoljno ugodan da privuče i zadrži gosta. Krčmar je znao sve o ruskom čovjeku i okolnim događanjima, puno je toga vidio i doživio. Bio je poštovan od strane seljaka, ali i vlastele. Bio je oženjen, a ženi je povjeravao novac, jer je i sama bila čvrsta i poduzetna, pa je znala stati na kraj čak i pijanicama. Imali su još uvijek malu djecu.
Jednog vrućeg srpanjskog dana pripovjedač je pod žegom išao u “Skrovište”. Taman kada je jedva jedvice došao pred krčmu ugleda čovjeka kako doziva drugog da se požuri jer ga u krčmi čekaju. Naime, u krčmi se održavalo “natjecanje” između najboljih pjevača u kraju, Jace Turčina, Divljeg gospodara, Obladuja i Morgača.
Obladujevo pravo ime bilo je Jevgraf Ivanov. Bio je neoženjeni, nemirni pijanac, inače dvorjanin kojega se njegova gospoda odrekla. Budući da nije imao nikakvu plaću ni primanja, živio je uglavnom na tuđi račun. Stalno je nešto brbljao i ljudima dosađivao, blebetao bi laži, pa mu je nadimak Obladuj bio taman po mjeri.
Morgač je svoj nadimak dobio jer je malo više žmirkao neko obični ljudi. Svoju slobodu dobio je nakon smrti svoje vlastelinke, pa se nakon toga obogatio i počeo živjeti od pjevanja. Bio je pametan, niti posebno loš niti dobar. Bio je lukav, ali i oprezan.
Jakov Turčin nadimak je dobio jer mu je majka doista bila Turkinja i to zarobljena. On je bio pravi umjetnik, u svakom smislu. Dok je Divlji gospodar, pravog imena Perevljesov, bio visok i jak, ali nije nalikovao ni na dvorjanina, ni na kmeta, bio je osobit čovjek. Nikoga nije trebao, niti je ikoga posebno poznavao.
Prvi je pjevao Divlji gospodar, a njegova vesela i odlučna izvedba oduševila je Obladuja. Sljedeći je bio Jakov Turčin. Pjevao je sjetno i otegnuto, sasvim drugačije od svog protivnika, pjevao je kao da je sam u sobi, sve dok slušatelji nisu zaplakali. Pripovjedač to više nije mogao izdržati pa je otišao. Zaspao je u nekom sjeniku, a kad se probudio već je bila noć. Ponovno se vratio u krčmu, gdje su svi već bili jako pijani, pa je lovac otišao iz toga malog sela.
Petar Petrovič Karatajev
Na jesen prije pet godina, na putu iz Moskve u Tulu, pripovjedač je morao cijeli dan provesti u jednoj poštanskoj kući, čekajući konja. Pokušavao je spavati, čitati, kratiti vrijeme čajem, ali mu je svejedno bilo strašno dosadno.
U ured odjednom dojuri neki došljak, izgledao je kao raspušteni vlastelin od nekih tridesetak godina. Viknuo je da mu što brže daju konja. Poštar mu je objasnio da konja nema i da neki ljudi čekaju preko sat vremena na njega, ali ovaj je inzistirao da je njemu veća sila. Ipak, nije mu bilo druge nego čekati, pa je zatražio čaj i sjeo pored pripovjedača. Čovjek se zvao Petar Petrovič i išao je u Moskvu u nekakvu službu. Ni sam nije znao kakvu. Imao je imanje i mužike, ali je nerodna godina i njegovo loše upravljanje sve upropastilo. Njemu se nije dalo ići sa sela, ali nije imao izbora.
Petar Petrovič je onda ispričao priču o svojoj mladosti, kada se zaljubio u tuđu djevojku. Djevojka koju je volio, Matrjona, molila ga je da je otkupi od njena gospodara. Matrjona je pripadala jednog strašnoj vlastelinki, ali je Petrovič odlučio otići k njoj i ponuditi joj novac. Tamo ga je dočekala sestrična gospodarice, kad je čula njegovu namjeru, naljutila se na Matrjonu što ih želi napustiti, odbivši novce drugog vlastelina. Ipak, kaže da će reći vlastelinki Mariji Iljinični njihove namjere, pa što bude.
Nakon dva dana Petar Petrovič je otišao vlastelinki, ali ona mu kaže da je sve to protiv pravila i da se ne priliči, pa mu neće dati Matrjonu, nego će je poslati stepno selo. Sve to razljutilo je Petra Petroviča, ali protiv njene odluke se nije moglo. Petar Petrovič je odmah odjahao u selo gdje su poslali Matrjonu. Kad ju je pronašao, predložio joj je da pobjegnu, ali ona je bila uvjerena da će je pronaći, a onda će platiti i ona i cijela njena obitelj. Ipak, Petar Petrovič ju je bez njena pristanka odveo svojoj kući.
Pet mjeseci su zajedno živjeli u ljubavi i sreći. Ona je živnula i proljepšala se, a on uživao s njom. A onda se jednog dana dogodila nesreća. Njih dvoje su krenuli saonicama kojima je Matrjona upravljala. Vozeći se, prošli su pred kočije u kojima je bila vlastelinka kojoj je Petar Petrovič ukrao Matrjonku. Oboje su se prestrašili da ih je prepoznala, pa se neko vrijeme krili. Ali Matrjonki je to bilo previše straha, pa je odlučila predati se.
Nakon toga je Petar više nikada nije vidio. Pripovjedač je nakon ovog razgovora još jednom sreo Petra Petroviča u Moskvi, gdje su se napričali i pili kao pravi prijatelji.
Sastanak
Polovicom rujna, u jedno kišovito jutro, pripovjedač je sjedio u jednoj brezovoj šumici. Gledajući šumu je zaspao, a kad se probudio, u blizini je vidio djevojče. Ostao je zaštićen šumom, ali je mogao vidjeti kako je djevojka tiho plakala. Čekala je nekoga.
Zatim se čulo šuškanje i do nje dođe muškarac, po svemu sudeći vlastelin. Kao da se dosađuje što je ovdje, pita djevojku da li ga dugo čeka, pa joj kaže da je i zaboravio na njihov dogovor, pogotovo jer i kišica pada. Obavijesti je da sutra ide na put, na što ona počne plakati. On je nemarno počne tješiti da će se vidjeti sljedeće godine ili nekad iza toga. Ne zna kada će njegov gospodar htjeti vratiti se. Djevojka mu kaže da će je sigurno zaboraviti, pa ga počne moliti da je ne zaboravi, jer ga je voljela. Ali muškarac ostane hladan. Kratko porazgovara s djevojkom i spremi se da ode.
Na to se ona malo razljuti i kaže mu da je njegov veliki grijeh što je tako ostavlja, bez da joj je išta lijepo rekao i oprostio se njom. To razljuti i njega. Nije mu bilo jasno što ona hoće od njega. Ne može je ženiti, ne može ništa, može samo otići. Ona zna da će je udati za nekoga koga ne voli i zato počne plakati. Baci se na zemlju jecajući.
Muškarac na njene suze samo slegne ramenima i ode. Pripovjedaču je došlo da skoči do djevojke i tješi je. Ipak, tiho se povuče i izađe iz šume, ne uznemiravajući je.
Hamlet ščigrovskog okruga
Pripovjedač je na jednoj vožnji dobio poziv na objed k jednom lovcu i vlastelinu, Aleksandru Mihajloviču. Aleksandar Mihajlovič oduvijek je bio neženja, a žene nije ni volio, pa su na njegova okupljanja uvijek bili pozvani samo drugi neženje. Pripovjedač je na večeru došao nešto ranije, pa je počeo razgledavati sobe. Ostali gosti već su sjedili za kartaškim stolovima, a velika većina njih pripovjedaču je bila nepoznata. Zato mu je bilo dosadno, sve dok mu nije prišao mladić Vojnicin, koji je živio u kući domaćina i također bio lovac i izvrstan strijelac. Vojnicin ga predstavi Petru Petroviču Lupihinu, a ovaj svom prijatelju Kirilu Selifaniču. Lupihin kaže da je Kiril bio zdrav čovjek dok u pedesetoj godini nije odlučio liječiti svoje oči, zbog čega je posve oćoravio.
Kasnije je Lupihin objasnio pripovjedaču da ga zovu dosjetljivcem, ali da je on zapravo zlovoljan čovjek koji se naglas svima ruga, što ga čini slobodnim. Ogovarali su još nekoliko ljudi koje su vidjeli među gostima i poznavali ih. A onda se pojavio i dostojanstvenik, uzdignute glave i ponosno, pa su sve sluge pohitale k njemu, a gosti uzdrhtali pred njegovom pojavom. Sjeli su ga pored najvažnijih ljudi i kasnije, kada se poveo razgovor, jedino su najvažniji usudili se razgovarati s njim.
Te noći, gosti su spavali kod domaćina, ali nitko u vlastitoj sobi. Tako je u pripovjedač tu noć imao cimera. Kako im je obojici bilo teško zaspati, počeli su razgovarati. Čovjek je bio jako čudan, odmah je napao pripovjedača kako je siguran da o njemu misli da je manje vrijedan od njega, iako pripovjedač ničim to nije pokazao, niti je čovjeka poznavao. Čovjek je sebe smatrao neobičnim – originalom – kako je nazivao sve neobične ljude, smatrajući da su oni jedini vrijedni na svijetu i da oni tjeraju svijet naprijed.
Čertophanov i Nedopjuskin
Jednog vrućeg ljetnog dana pripovjedač se kolima vraćao iz lova s Jermolajem. Jermolaj je spavao sve dok ga nije probudila neravna cesta. Čistina pored koje su prolazili bila je poznata po mnoštvu tetrijeba, pa su lovci odlučili iskoristiti priliku. Taman kad su počeli loviti, prekine ih neznanac i napuhnutim govorom pitao tko im je dao pravo da tamo love. Bio je to plemić Čertophanov Pantelej, a kad je čuo da je pripovjedač također plemić, dopustio mu je da lovi na njegovoj zemlji i odjahao.
Tada iz grmlja dojaše drugi čovjek, posve različit ovom prvom i pita za plemića, pa odjaše u njegovom smjeru. Taj drugi čovjek bio je Tihon Ivanič. Sprijateljio se s Čertophanovim i počeo živjeti kod njega, pa od tada nigdje nosi išli jedan bez drugoga.
Četrophanov nije bio na dobrom glasu jer je bio ohol, svadljiv i opasan čovjek. Njegova kuća nekada je bila bogata, ali je već njegov otac naslijedio propalo imanje. Zato je cijeli život gospodski štedio, iako mu je imanje s godinama sve više propadalo. Uspjeli su zadržati dovoljno da mu sin naslijedi titulu plemića i nešto zemlje. Četrophanov se uspio školovati i otići u službu. Odgajan je tako da se srami pred bogatašima, jer on sam nema puno, ali i da se gnuša siromaha, jer je ipak vlastelin.
Ivanič Tihon je, s druge strane, došao iz obitelji slobodnjaka, ali se plemstva dočepao četrdesetogodišnjom službom koju mu je ostavio otac. Skoro bi umro od gladi, zime i siromaštva da ga Čertophanov nije uzeo pod svoje, nakon čega su ostali nerazdvojni. Obojica su bila sličnog znanja i obrazovanja, dijelili su slične interese i poglede na svijet, pa su zato i postali tako dobri prijatelji.
Pripovjedač je nakon nekoliko dana otišao posjetiti Četrophanovo imanje. Tamo su ga dočekala oba plemića. Razgovarali su o lovu, pa su mu pokazali svoje lovačke pse. Tamo je bila i Čertophanova žena, Maša. Nije bila baš druželjubiva, niti joj je bilo stalo ugađati gostima. Ali s vremenom se opustila i svi su zajedno razgovarali, zbijajući šale. Čak su i zaplesali. Druženje je trajalo do dugo u noć, kada je pripovjedač napokon otišao kući.
Konac Čertophanovljev
Dvije godine nakon toga pripovjedač je čuo da su Panteleja Jeremjejiča Četrophanova zadesile nevolje. Prva je bila ta da se Maša rastala od njega. Nije bilo sigurno da li je u njoj proradila njena ciganska, lutalačka krv ili je otišla zbog ljubavi prema jednom radniku. Čertophanov je uspio uhvatiti Mašu dok je odlazila. Optuživao ju je da je odlazi k drugom muškarcu, ali ona je rekla da odlazi jer joj je kod njega dosadilo. Probudila su njoj ona poznata ciganska tuga. Nije da nije voljela svog muža, samo ju je srce tjeralo dalje.
Druga nevolja koja je sustigla Čertophanova bila je smrt njegova prijatelja Tihona Ivanoviča. Dvije godine prije smrti zdravlje mu se počelo pogoršavati. Na kraju ga je dotukao Mašin odlazak, od kojeg se, za razliku od Čertophanova, nije oporavio.
Nakon Tihonove smrti, Čertophanov se počeo žestoko opijati. Tako su mu i poslovi počeli propadati, a on je postajao sve oholiji. Jedina sreća bili su mu konji, a pogotovo novi konj kojeg je kupio, Malak-Adel. Volio ga je više od Tihona. Konj je bio toliko krasan da mu je jedan lovac ponudio što god želi za njega, ali je Čertophaonv odbio. U to vrijeme posve je nestalo novca kod ovog vlastelina, pa nije imao čime da do kraja otplati konja. Namjeravao je čak pobjeći s njime, pa dokle stigne, jer se ni u kom slučaju nije htio odvajati od njega. Ipak, u posljednji tren dobio je novac jedne tetke koja mu ga je ostavila oporučno, pa je time mogao otplatiti voljenog konja.
Iste noći, dogodila se nova nesreća – netko mu je konja ukrao. Ujutro je došao čovjek po novac za konja, a Čertophanov je mislio da je upravo on konja ukrao i zato ga je zgrabio, pa nehotice umalo zadavio. Tek nakon toga je shvatio da ovaj nema ništa s tim. Odluči pošto-poto tražiti konja gdje god može – po selima, sajmovima, trgovima i tržnicama.
Čertophanov je tako otišao i godinu dana se nije ništa čulo o njemu, sve dok se odjednom nije pročulo da se napokon vraća. Iako je pronašao konja koji bi mogao biti njegov Malek-Adel, duboko u sebi nije bio posve uvjeren. Dugo je premišljao je li to njegov voljeni konj ili ne. Svako toliko bi vidio dokaze koji bi to potvrđivali, ali i osporavali. Na kraju Čertophanov odluči stati na kraj svojoj muci i ubiti konja. Odveo ga je u jednu jarugu, a onda pustio. Konje je otrčao, ali se onda i vratio svom gospodaru, koji ga je, u pijanstvu i očaju, ipak upucao.
Nakon šest tjedana i sam Čertophanov je umro, opijajući se rakijom do smrti.
Sama sazdana kost
Najveća nevolja za lovca je kiša. Pripovjedač nam priča upravo o jednoj takvoj nevolji u koju je upao sa Jermolajem. Kiša je počela još u zoru i nije prestajala. Kabanice koje su nosili, iako su bile nepromočne, strašno su im smetale u lovu. Uz sve ostale nepogodnosti, Jermolaj predloži da odu u Aleksejevsku i tamo prenoće, a onda će sutra otići na neko bolje mjesto za lov.
Sljedeće jutro svanulo je bez jednog oblačka. Pripovjedač je otišao prošetati imanjem na kojem su prespavali, jer je to bilo staro i zapušteno imanje njegove majke. Kada je došao do sušice, tamo je sreo Lukeriju, staru majčinu prijateljicu, nekada prekrasnu i zdravu djevojku, a sada usahlu ženu koja je nalikovala na staricu ili gore, mumiju. Pripovjedač joj se obradovao, iako je bio strašno iznenađen njenom pojavom.
Ona mu je stala pričati što joj se dogodilo. Prije nekih sedam godina zaručila se za Vasilja Poljakova, čovjeka s kojim se jako voljela. Jedne večeri je usred noći izašla iz sobe i stala slušati slavuja, jer joj san nikako nije išao na oči. U jednom trenu joj se učinilo da ju je netko zazvao glasom njena zaručnika, pa se ona okrenula, ali se neoprezno spotakla i pala niza stube.
Iako nije ništa slomila, osjećala je nakon pada da nešto ne valja, kao da joj se nešto okrenulo u utrobi. Nakon toga joj je postalo teško hodati, više nije mogla ni sjediti. Postalo joj je teško i jesti i piti. Iako su je vodili k doktorima i po bolnicama, nitko joj nije znao dati lijeka. Liječnici su joj svašta radili, ali kada su vidjeli da nema pomoći, na kraju su je poslali na ovo imanje, jer se nije priličilo držati bogalja u gospodskoj kući. Nakon toga se njen zaručnik oženio za drugu. Bilo je neprilično da zbog nje zauvijek ostane neženja. Sada ima ženu i djecu, radi kao dvorski i dobro mu je.
Pripovjedaču se Lukerijina situacija činila strašnom. Cijeli dan je ležala i čekala da je netko obiđe. Nosili su joj hranu i vodu, nekada i cvijeće, što je posebno voljela. Gotovo i nije jela, samo pila čistu izvorsku vodu. Ali ona se nije žalila, smatrala je da ima ljudi kojima je i gore. Ona bar može vidjeti i čuti svijet oko sebe. Tako sluša golubove, pčele, lastavice… nekada joj dotrči zec ili nečiji pas.
Pripovjedač joj je ponudio da je odveze u bolnicu. Tamo bi je možda izliječili, u svakom slučaju više ne bi bila sama. Ali Lukerija nije htjela ni čuti. Nije željela da je uznemiravaju, govoreći da njoj lijeka nema. Lukerija je naučila pronaći male radosti u svom životu i nije ih htjela izgubiti. Osjećala je prirodu oko sebe više nego što bi mogla da nije sama. Čak je za sebe i pjevala.
Lukerija nije mogla puno spavati i često ne bi danima usnula, ali kada bi sanjala, imala bi prekrasne snove. Jednom joj je vlastelinka donijela neku teglicu s tekućinom od koje bi lakše zaspala. Ali nakon nekog vremena ju je potrošila. Pripovjedač je bio siguran da je to nekakav opijum, pa je obećao donijeti joj ga.
Nekoliko tjedana nakon te posjete, pripovjedač je čuo da je Lukerija umrla. Navodo je prije smrti čula zvona, ali ne crkvena već nebeska.
Drndaju
Jednog dana, taman kada je pripovjedač prilegao nakon ručka i vrlo uspješnog lova, Jermolaj ga je obavijestio da im je nestalo sačme. Iako su sa sobom ponijeli cijelu vreću, nisi vidjeli da ona ima rupu. Zato je Jermolaj odlučio otići u Tulu i donijeti novu, ali pripovjedač se sjeti da Jermolaju nije uvijek za vjerovati, pa odluči poći on. Nakon što su napokon nabavili konja, pripovjedač se uputi prema gradu. Noć je bila tiha, mirna i udobna za vožnju. Kola je vozio Filofej, pa je pripovjedač mogao mirno zaspati na sijenu.
Pripovjedača je probudila nekakva buka. Kada je otvorio oči, shvatio je da su kola usred rijeke. Kočijaš kaže da je malo skrenuo s puta, ali problem je bio što se pripovjedaču učinilo da i sam konj spava u rijeci. Ipak, uskoro su krenuli dalje.
Pripovjedač se više nije usudio usnuti. Prolazili su preko livada pored jezera. Odjednom kočijaš pita pripovjedača čuje li kako drndaju. Ovaj naćuli uši i doista čuje nekakav zvuk. Kočijaš kaže da su to zli ljudi koji voze prazna kola sa zvoncima. I činilo se da dolaze u njihovom smjeru.
Nastavili su dalje, ali se činilo da im se suputnici koji drndaju svojim kolima sve više približavaju. Uskoro su ih jedna kola i prestigla, a onda im zagradila put, što je vozač smatrao razbojničkim običajem i tako potvrdio svoje sumnje da su to zlikovci. Kočijaš je zaustavio kola, ali kada se ništa nije događalo, odluče sporo krenuti prema njima. Bilo ih je strah jer ih je bila šestorica na njih dvoje, pa se nisu mogli braniti. Već su se pomirili s time da će večeras umrijeti.
Ali kad su došli do razbojničkih kola, priđe im najveći od njih i kaže da su oni družina koja upravo ide sa svadbe. Djeca im u kolima spavaju, a oni su ostali bez pića, pa moli sitniša da si mogu kupiti još. Pripovjedač je mislio da ih ismijavaju, ali kad je vidio da su ozbiljni, dao im je novac. Ovi su se zahvalili i propustili ih dalje.
Kasnije su istu tu družinu vidjeli kako se veseli pred krčmom.
Šuma i stepa
U posljednjem odlomku pripovjedač je htio čitatelju pričati o lovu. Pričao je o slasti izlaska u prirodu prije zore, pogotovo u proljeće. Posebno ga se uvijek dojmi svježi zrak, zvjezdano nebo i izlazeće sunce. Ljeto nije ništa manje impresivno, jer tada sve miriše na bilje i cvijeće. Ljetne kiše osvježavaju i bude neke nove mirise, te još više pojačavaju ljepotu prirode.
Jesen je također prekrasna u svojim jarkim bojama. Dolete neke nove ptice, a priroda se počne spremati za zimu. Mraz počinje najavljivati hladnoće, a zima također ima svoje čari. Studen se miješa s bjelinom mekog snijega, u kontrastu sa zelenim nebom i crvenkastom šumom, i tako sve do proljeća.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Ivan Sergejevič Turgenjev jedan je od najistaknutijih književnika ruskog realizma i realizma uopće. Rođen je 1818. godine u imućnoj plemićkoj ruskoj obitelji, no njegovo djetinjstvo nikada nije bilo predmetom rasprava sa suvremenicima i prijateljima zbog navodnih vrlo loših odnosa s majkom i ocem. Svakodnevno je svjedočio teškom životu kmetova na obiteljskom imanju..
Kao i mnogi drugi, bijeg od obiteljskih nesređenih odnosa potražio je u školovanju. Usavršavao se u Moskvi, S.Petersburugu i Berlinu, a upravo je vrijeme provedeno u Europi najviše utjecalo na oblikovanje njegovog kasnijeg književnog opusa.
Često su se u njegovom društvu nalazili književnici kao što su Emile Zola, Gustave Falubert i brada Goncourt, a njihovo međusobno slaganje i život u Europi utjecao je na stvaranje zapadnjačkog svjetonazora koji se posvema razlikovao od tadašnjeg ruskog slavenizma.
Godine 1841. vratio se u Rusiju, a kako njegova karijera sveučilišnog profesora nije završila pozitivnim rezultatima, odlučio se u potpunosti posvetiti karijeri književnika.
Turgenjev je nakon povratka iz Europe duboko vjerovao da se Rusija može modernizirati i prihvatiti europske standarde te ukinuti kmetstvo – oblik društvenog uređenja prema kojem su kmetovi (seljaci) morali plaćati visoke poreze svome vlastelinu i Crkvi, a također su imali zabranu sklapanja brakova izvan svog društvenog položaja.
Da bi rusku javnost upozorio na problem koje društvu donosi kmetstvo, posebno seljacima, Turgenjev se u svojim književnim djelima okrenuo upravo toj tematici.
Njegova zbirka pripovijedaka “Lovčevi zapisi” iz 1852. govori o odnosu kmetova i njihovih gospodara u kojoj je kmetove prikazivao kao ljudska bida od krvi i mesa koja imaju pravo na bolji život.
Roman “Očevi i djeca” iz 1862. je kapitalno djelo njegovog opusa, zbog kojeg su ga napali i liberalni i konzervativni pripadnici ruskog društva.
Uz to je još pisao pjesme, književnu kritiku, drame i druge pripovijesti te romane kao što su “Rudin”, “Plemićko gnijezdo” u kojima prikazuje tip tzv suvišnog čovjeka. Tu su još i djela “U predvečerje”, “Dim”, “Novina”.
Zbog svojih je revolucionarnih ideja i lirskog senzibiliteta kojim odišu njegova djela još za svog života postao poznat i na Zapadu, a utjecao je na brojne kasnije književnike pa tako i na hrvatskog književnika Ksavera Šandora Gjalskog koji u svojoj zbirci pripovijedaka “Pod starimi krovi” opisuje hrvatskog seljaka.
Umro je u Parizu 1883. godine.
Autor:V.B.
Odgovori