Kraljević i prosjak obrađena lektira Marka Twaina. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Premda se u književnom stvaralaštvu Marka Twaina Kraljević i prosjak ne smatra njegovim najznačajnijim ostvarenjem, ako promatramo njegovo stvaralaštvo u cijelosti, ono zauzima važno mjesto u njegovom opusu. Smjestivši radnju u ranonovovjekovnu Englesku, u godinu 1547. kada se događa promjena na prijestolju engleskog kralja, s jedne strane smrt Henrika VIII., a s druge strane dolazak na prijestolje njegova sina Edwarda VI.
U drugačije prikazanoj povijesti, budući engleski kralj prepoznaje u mnoštvu prosjačića Toma Cantya kojeg doziva i s kojim mijenja svoju odjeću, a ujedno s time i svoju sudbinu. Nakon tog trenutka, prosjačić i kraljević mijenjaju svoje sredine i bivaju izloženi potpuno neočekivanim pustolovinama, a ovisno o kutu promatrača radi se o negativnim, odnosno pozitivnim izmijenjenim okolnostima. Tom otkriva sve o čemu je oduvijek sanjao, dok Edward odjeven u prosjačku odjeću luta svojim kraljevstvom i susreće se s okrutnostima kroz koje prolaze brojni njegovi obespravljeni podanici.
U romanu se može uočiti kontrast odraslih i dječjih likova, koji odmah ne primjećuju koji je od njih dvojice prosjak, a koji je kraljević. Umjesto toga, obojicu smatraju ludima jer njihova prosudba počiva na njihovoj odjeći, koja je potpuna suprotnost od onoga kakvim se oni izjašnjavaju. Edward nailazi najčešće na ismijavanje i porugu, dok jedino u susretu s drugom djecom može razgovarati potpuno iskreno bez straha da će biti ismijan, jer je u romanu dječjim likovima laž nepoznata i zbog toga su oni skloniji povjerovati osobi s kojom razgovaraju.
Tomovo neiskvareno srce u početku osjeća grižnju savjesti jer on ne bi trebao biti novi engleski kralj, ali duži boravak u palači polako u njemu guši otpor prema društvenoj nepravdi, koja se u konačnici u njemu ponovno budi kada prepozna vlastitu majku, čime se može izvući još jedna poruka djela o dječjoj neiskvarenosti koje tek posredstvom odraslih počinje se mijenjati.
Autor se u romanu služi povijesnom građom kako bi na jednostavan način prikazao da su svi ljudski životi jednako vrijedni, kako ni sama kraljevska osoba nije oslobođena srama i prezira te da borba za socijalnu pravdu zahtjeva jednak napor od svakog pojedinca. Portret kralja u romanu ne služi kako bi se idealizirala kraljevska vlast, već se nastoji postavljanjem dječaka u središte fabularnog zbivanja stvoriti pouka na jednostavan i humorističan način. Kompozicija romana je tijekom čitavog trajanja paralelna, a njegova podjela na 34 poglavlja omogućuje čitatelju da lakše prati svaku od pustolovina pojedinog dječaka.
Kraljević i prosjak, naizgled jednostavan roman, istovremeno obrađuje nekoliko različitih tema i ideja. Najvažnija je osnovna tema zamjena uloga između kraljevića i prosjaka i neprestano aludiranje na to da su blizanci. Prije međusobnog susreta, obojica dječaka sanjaju o životu drugog. Oboje su u određenom smislu nevini koji nauče mnogo o životu kao rezultat njihove zamjene odjeće i uloga. Isto tako, snovi svakog srušeni su kao rezultat zamjene. Ironično, oba dječaka u početku žive u izuzetno ograničenom društvu. Poput Hucka Finna, koji je želio biti “slobodan” i koji je odbacio društvena ograničenja, Tom Canty nema slobodu i stalno ga tuku i ograničavaju u njegovom kućnom okruženju. Također, mladi kraljević ograničen je na svoje kraljevske stanove i ima malo ili nimalo slobode – to jest nema slobodu za koju vjeruje da ju pučanin ima. Sloboda koju žele obojica mladića postoji samo u njihovim snovima. O Tomu Twain piše: “Njegovi su stari snovi bili tako ugodni, ali ova je stvarnost bila tako turobna.”
Druga osnovna tema je, naravno, Twainovo satirično izlaganje koncepta da “odjeća čini čovjeka”: kad dvojica dječaka zamijene odjeću, princ odmah postaje siromah i tako se prema njemu postupa kao prema siromahu, a isto tako i prema siromahu poput kraljevića samo zato što je odjeven u kraljevske halje.
Tema Kraljevića i prosjaka, poput teme iz drugog Twainova djela Yankee na dvoru kralja Arthura, dokazuje da je Twain pisao o vremenu koje je bilo pod kontrolom plemstva i kraljevstva, političkim podjelama koje je Twain ismijavao; uz to, bilo je to vrijeme velike vjerske rasprave i razlike, no bilo je ispunjeno nekršćanskim djelima, baš kao i doba prosvjetiteljstva, kada su novi zakoni i novi koncepti pravde počinjali biti popularni. Ali, u ovom se romanu Twain posebno fokusira na brojne socijalne nepravde kojima je izložen novi kralj dok on luta svojom zemljom kao siromah.
Pisanje ovog djela je Twainu posebno omogućilo da iskoristi svoje opsežno znanje iz povijesti i geografije te da meditira o nepravdama svojstvenim ljudskoj prirodi (ili “prokletoj ljudskoj rasi” kako ju je nazvao u njegovom kasnijem djelu, Tajanstveni stranac). Također je koristio jezik koji je drugačiji od onog koji koriste obični ljudi ili obrazovani ljudi – idiomi i dijalekti iz Pustolovine Toma Sawyera i Doživljaji Huckleberryja Finna i arhaični jezik iz Kraljevića i prosjaka i Yankee na dvoru kralja Arthura -sve su ilustracije Twainove sklonosti korištenju različitih vrsta jezika.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Video lektira
Video lektira Kraljević i prosjak 👦🤴 s prepričanim kratkim sadržajem u 10-ak minuta. Dodao sam važne književne elemente i kratak zaključak za sve koji žele naučiti više. Sve je jednostavno objašnjeno kako bi što lakše razumjeli. 🎥
Književni elementi
Knjževni rod: epika
Književna vrsta: pustolovni roman
Mjesto radnje: London, Engleska
Vrijeme radnje: 1547.
Tema: sukob raskoša i siromaštva, odraslog i dječjeg poimanja života, borba za postizanjem pravde u društvu, odvojenost od vlastitog doma, bezuvjetno prijateljstvo kralja, viteza i prosjaka
Ideja: potreba jednakog poštovanja za svakog čovjeka, bez obzira na njegovu socijalnu pripadnost
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
U istom danu u drugoj četvrtini 16. stoljeća, dvije nepovezane obitelji dobili su muško dijete koji će biti glavni akteri pustolovina i čiji će život imati nezamislive pustolovine i iznenađenja. U kraljevskoj obitelji Tudor rodio se kraljević Edward kojemu se radovala cijela Engleska, dok je u siromašnoj obitelji rođen Tom Canty koji je predstavljao samo brigu svojoj obitelji. U njihovo vrijeme ulice Londone bile su vrlo tijesne, krivudave i prljave, a četvrt u kojoj je živjela obitelj Canty nije bila iznimka:
“Ulice bijahu vrlo tijesne, krivudave i prljave, posebice u toj četvrti u kojoj življaše Tom Canty, nedaleko Londonskog mosta. Kuće su bile drvene, prvi kat izbočen nad prizemljem, a drugi stršeći nad prvim. Što su rasle više, bile su prostranije. Osnova im bijaše od jakih greda postavljenih u križ a između njih čvrsta građa premaljana žbukom.”
Njihova kuća se nalazila u smrdljivoj slijepoj uličici, zvanoj Strvinarski trg, a izlazila je iz Pudingovog prolaza. Živjeli su na trećem katu u jednoj sobi, njih čak šestero – majka, otac, tom, baka i dvije sestre Bet i Nan. Otac i baka su bili prosjaci i lopovi i bili su nasilni prema ostalim članovima obitelji, pogotovo kada bi bili u alkoholiziranom stanju i tada bi znali dohvatiti svakoga tko im se nađe na putu. Pokušali su i svoju djecu učiniti lopovima, ali im to nikako nije uspijevalo. U kući je boravio i stari svećenik koji je nastojao ponešto naučiti djecu, uspio ih je naučiti nešto malo latinskog jezika i pričao bi im priče o kraljevima što je uvelike utjecalo na Toma. On je s vremenom počeo sanjariti i ponašao se kao engleski kraljević. Njegovi prijatelji bi svojim roditeljima prepričavali što je on radio i s vremenom je Tom postao važna osoba svima osim vlastitoj obitelji koja nije u njemu vidjela ništa neobično:
“Govor i držanje postadoše mu čudno svečani i dvorski, na posvemašnje čuđenje i zabavu njegovih prijatelja. Isto tako, dan za danom, počne rasti i Tomov utjecaj na tu mlađariju; za neko vrijeme počeli su već na njega gledati s nekom vrsti začuđenog strahopoštovanja, kao da je on više biće. Kad se činilo da toliko zna! I ponekad se ponašao i govorio tako udivljujuće! A uz to bijaše tako zamišljen i mudar!”
U svojim je maštanjima osnovao i izmišljeni kraljevski dvor, a njegovi prijatelji postali su mu tjelohranitelji, sobari, konjušari, dvorjani, dvorske dame i kraljevska obitelj. Žudnja da jednoga dana upozna istinskog engleskog kraljevića postala je jedina opsjednutost u njegovom životu. Tijekom jedne svakidašnje jutarnje šetnje, Tom je išao gotovo još u polusnu i nije ni previše pozornosti posvećivao tome kamo ide i tako je odjednom otkrio da je stigao u selo Charing. Podignuvši pogled, Tom se zagledao u zidano zdanje široko rastvorenih krila, tamnih kula, malenih tornjeva i pomislio je kako nikad nije bio tako blizu kraljevskom sjaju.
Okupio se veći broj ljudi koji su izdaleka promatrali što se događa iza tih zidina, a Tom je primijetio dječaka i njegovo ruho od svile i baršuna, a na boku mali draguljasti mač i bodež. Tom se htio približiti, ali ga je stražar odgurnuo u tome nastojanju, međutim kraljević je to uočio i zapovjedio da se Toma pusti unutra, što je mnoštvo odobravalo i skandiralo kraljeviću. Odveo je Toma u bogatu odaju unutar palače u kojoj se za stolom našlo jela o kojim je Tom mogao samo sanjati. Kraljević je ispitivao Toma tko je on i tko je njegova obitelj, a on mu je rado sve ispričao. Kraljević je izrazio želju da se barem jednom slobodno može valjati u blatu i igrati bez čuvara, dok je Tom uvijek želio imati na sebi kraljevsku odjeću, pa su stoga zamijenili svoja ruha.
“Oh, ušuti, molim te, to je prelijepo. Kad bih se samo mogao odjenuti u ruho poput tvoga, i izuti se bos, nauživati se jednom u blatu, samo jednom, a da mi to nitko ne zamjeri ili ne zapriječi, čini mi se da bih se mogao odreći krune!”
Bilo ih je nemoguće prepoznati, a u prosjačkoj odjeći kraljević je otišao kazniti stražara koji je priječio Tomu ulazak u dvorište palače, međutim stražar ga je prepoznao kao prosjačića te ga je istjerao i okupljeno mnoštvo mu se počelo ismijavati. Nakon što je bio uporno mučen i istjeran, kraljević nije znao gdje se nalazi, samo je znao da je negdje usred Londona:
“Ovdje se podrugljiva svjetina okupi oko jadnog malog kraljevića i potjera ga daleko niz cestu, zviždeći za njim i derući se: Mjesta za njegovu kraljevsku visost! Mjesta za kraljevića od Walesa!”
Prepoznao je prastaru franjevačku crkvu koju je njegov otac Henrik VIII. oduzeo i pretvorio u sklonište za napuštenu djecu te se nadao da će moći tamo pronaći sklonište. U jednom trenutku, našao se usred igre dječaka kojima se obratio kao kraljević, međutim oni su mu se ismijavali i u konačnici pretukli i psi ga izgrebli. Razmišljao je da pronađe Tomovu kuću, međutim u jednom ga je trenutku zgrabio Tomov otac John koji je u pijanom stanju prigovarao kako njegov sin opet ništa nije zaradio, a on mu je obećavao bogatstvo ukoliko ga odvede kralju. Misleći kako ga provocira, otac ga je grubo odveo u kuću prijetio kako će ga istući zajedno s bakom.
S druge strane, Tom se dobro snalazio u novonastaloj situaciji, promatrao se u ogledalu i vježbao kraljevićev dostojanstveni hod. Kraljević se nije pojavljivao, a Toma je ubrzo počela hvatati tjeskoba i uznemirenost. Najviše se bojao što će se dogoditi ukoliko dvorjani prepoznaju da on nije istinski kraljević. Pred njim se odjednom pojavi dvorska dama Jane Grey, a on klekne pred nju i moli ju da ga odvede kraljeviću, međutim ona vrisne i pobjegne u iznenađenju jer nikada niti jedan muškarac nije pred njom klecao.
“Sve ovako zboreći dječak se spusti na koljena, a jednako kao jezikom, ponizno je molio očima i pruženim rukama. Djevojčica se skamenila od strave. Ona vrisne:
– Moj gospodaru, zar ti na koljenima? I to preda mnom!
Zatim sva ustrašena pobjegne. A Tom, slomljen očajanjem, sruši se na pod promrsivši:
– Nema mi spasa, nema nikakve nade. Sada će doći i odvesti me.”
Tom odjednom dospije u odaju i dođe pred samog kralja Henrika VIII., a vrata se zatvore nakon njegova ulaska. Kralj se uplašio da su glasine o ludosti kraljevića koje su već kružile palačom istinite pa je uhvatio Toma i zagrlio ga s ljubavlju kao da je tražio znak da je kraljević ipak ostao normalnim. Kralj je htio provjeriti sjeća li se i dalje latinskog jezika, a kako je Tom imao određeno znanje, ali ne pretjerano dobro, kralj se ipak bio obradovao. Tom je sada bio tužan jer je uvidio da su se njegovi snovi uvelike razlikovali od stvarnosti koju je sada živio na dvoru. Kraljevski savjetnici bi mu govorili kako bi trebao skrivati svoju “bolest” daleko od drugih, da pred drugima ne smije zanijekati svoje kraljevsko podrijetlo i da mora prestati isticati svoj siromašan rod. Ubrzo se Tom počeo prilagođavati novom načinu života, u čemu su mu uvelike pomagale njegove zgode iz snova. Zbunjivalo bi ga što bi gotovo svaki njegov pokret bio popraćen uslugama slugi te gotovo ništa nije mogao samostalno raditi.
“Svi bjehu jednako odjeveni, po modi ondašnje služinčadi i šegrtarije – to će reći, svaki je navrh glave nosio pljosnatu crnu kapicu veličine tanjurića koja baš i nije mogla koristiti kao pokrivalo zbog svojih oskudnih mjera, pa niti kao ures; pod njom je padala kosa, posred čela i bez razdjeljka, a svima je bila ostrižena ravno uokrug; duhovnički ovratnik; plava pripijena halja što visi do koljena ili još niže, prostrani rukavi, izrazit crveni pojas; svijetle žute čarape sve do iznad koljena; niske cipele sa velikim metalnim kopčama. Bila je to prilično ružna odjeća.”
Prilikom nadolazećeg ustoličenja kraljevića uprizorena je svečanost na rijeci koja je bila ispunjena različitim brodicama, lađicama i mnoštvom ljudi koji su svoj pogled usmjerili prema palači iz koje je dolazio “kraljević”. Tom je bio odjeven u prsluk od kraljevske tkanine, s prednje strane posut dijamantima, preko prsluka nosio je ogrtač s uzorkom vijenca s tri pera. Oko vrata nosio je odlikovanje viteškog reda Podvezice, kao i nekoliko inozemnih kraljevskih odlikovanja.
Nakon što je prisilno uveo istinskog kraljevića u svoju kuću, John Canty mu naredi da svima ponovi što je i njemu rekao, što on i učini i kaže kako je on Edward Tudor, kraljević od Walesa. Otac se još jednom htio narugati, no kraljević mu bezobrazno odgovori još jednom kako je on kraljev sin zbog čega bijes se probudi u Johnu Cantyu i on ga zajedno sa svojom majkom istuče toliko da dječak više nije mogao ni znati za sebe, a poslije njega istuče i suprugu i dvije kćerke jer su prema njemu bile sućutne.
“Ove riječi tako razbjesniše svinje da su se latile svog posla ne gubeći ni trena. Izmlatiše dječaka zajednički da već nije znao za sebe, a onda izdevetaše djevojčice i njihovu majku jer su se sažalile na njihovu žrtvu.”
Dok ga je kasnije majka njegovala, nešto joj se učini neobično kod njega i bez obzira što nije tog trenutka sumnjala da je to upravo njezin sin, njezin majčinski nagon kao da joj nije dao mira. Znala je da bi njezin sin oduvijek kada bi se trgnuo iz sna prekrio rukom oči i to dlanom prema van, međutim ovaj put dječak ovaj put nije napravio nikakav pokret, što je majku veoma ražalostilo. U jednom trenutku glasno udaranje po vratima probudilo je oca i neznanac na vratima mu je rekao da je osoba koju je John udario prilikom nasilnog odvođenja Edwarda bio stari svećenik koji je nakon toga i preminuo te da treba bježati dok se ne zna tko je ubojica tog čovjeka. John Canty je brzo probudio sve članove obitelji te su morali napustiti svoj dom, a kraljeviću je zaprijetio da nikome ne smije o tome pričati jer će se naći u velikim problemima ako ga izda. Bježeći našli su se u velikoj gužvi, međutim stisak Johna Cantya kraljeviću nije ostavljao ni najmanju šansu za mogući bijeg.
John je htio proći kraj velikog mnoštva, ali mu jedan od prolaznika nije dopuštao da prođe jer je prvo prema starom običaju morao nazdraviti u čast kraljevića od Walesa, što je obuzelo Edwarda bijesom jer je mislio da je Tom odmah ugrabio priliku i preuzeo njegovo prijestolje, a on se nadao da će ubrzo moći svima objasniti tko je istinski kraljević.
Nakon svečanosti na rijeci, kraljevska brodica je odvela Toma i kraljevne prema dvorani u koju su ih uveli lord gradonačelnik i gradski oci koji su bili nakićeni zlatnim lancima i purpurnim svečanim haljinama. Prema običaju prvo je kraljević pio iz kaleža sa kraljevnom Elizabeth, zatim bi bio proslijeđen lady Jane i svim ostalim uzvanicima te je gozba mogla započeti. Odjednom se pojavio glasnik s viješću iz palače i pročitao proglas kako je kralj Henrik VIII. mrtav što je značilo da je na prijestolje trebao doći Edward VI. Svi su klicali novome kralju, a on je promatrao uzvanike, još uvelike nepripremljen za svu pozornost koja mu se pruža. U isto vrijeme, Edward je nastojao nekako postići pravdu i dokazati svoje ime, međutim mogao je doživjeti i smrtnu nezgodu da nije bio izbavljen od Milesa Hendona, govornika koji je uistinu znao kako govoriti s pukom i nepoznatog konjanika koji ga je spasio od opasnosti mnoštva:
“Govornik je po odjeći, izgledu i držanju bio neka vrst Don Césara. Bijaše visok, skladno građen, mišićav. Prsluk i kratke hlače do koljena bijahu od bogata sukna ali izblijedjeli i iznošeni, a zlatna oputa žalosno potamnjela, nabrani ovratnik zgužvan i potrgan; perje na široku šeširu polomilo se i bilo ublaćeno, sramotnog izgleda; na bedrici je nosio dugačak mač u zarđalim željeznim koricama; po njegovu kočopernom držanju vidjelo se odmah da je pravi vojnički hvastavac.”
Nakon što su bili oslođeni bili su došli do Londonskog mjesta gdje su završili u još jednom mnoštvu u kojem je kružila velika vijest o kraljevoj smrti. Edwarda je obuzela tuga i žalost jer se usprkos svemu, sjećao oca jer je prema njemu bio nježan. Londonski most bio je kao grad za sebe: zbijeni nizovi trgovina i prodavnica iznad kojih su se nalazile obiteljske četvrti, Most je imao svoju gostionicu, pivnice, pekarnice, prodavaonicu sitničarija, pa čak i crkvu. Nakon što su konačno našli mjesto za prenoćiti, ispred ulaza Edwarda je pokušao ponovno uhvatiti John Canty, međutim u dječakovu obranu je stao Miles Hendon koji mu je zaprijetio mačem ako se približi. Nakon što su se smjestili i objedovali u svratištu, dječak se htio okupati i zato je od Milesa kao od odanog sluge očekivao da ga nalijeva vodom i dodaje mu ručnik, na što se Miles u sebi podsmjehivao, ali je odlučio poslušati dječaka.
Miles mu je kasnije ispričao svoju priču, o njegovom izgonu iz obiteljskog doma, oskudicama i gladi koju je trpio dok se borio u europskim ratovima, kako je bio zarobljen na 7 godina, ali da je uspio pobjeći i doći ponovno u svoj zavičaj. Zbog svega što je čuo, Edward mu obeća bogatu nagradu čim bude vraćen na svoje prijestolje. Miles mu predloži da umjesto toga mu kralj podari da uvijek u prisustvu kralja može sjediti, što dječak i prihvati. Dok je dječak spavao, Miles je htio izmjeriti njegovu visinu i širinu kako bi mogao napraviti za njega odijelo kako dječak ne bi više bio obučen u prosjačića, međutim kada se ujutro vratio iz grada, dječaka nije bilo. Saznao je od gostioničara da ga je neki dječak odveo rekavši kako ga upravo Miles tamo čeka, što je bila zamka. Obećavši kako će ga pronaći, krenuo je u potragu za dječakom.
“Dok se žurno provlačio kroz bučnu svjetinu na Mostu, nekoliko puta reče sam sebi, vezavši se uz jednu posebno ugodnu misao: Rogoborio je, ali je pošao, pošao je, jest, jer je mislio da ga Miles Hendon zove, dragiš mali, nikada ne bi takvo što učinio za koga drugoga, znam to dobro!”
Tog istog jutra svanuo je novi dan u kojem se Tom probudio kao engleski kraljević i morao je odmah proći kroz obred oblačenja koji ga je samo zamarao i činio ga umornim. U prijestolnoj odaji u kojoj se održavaju državni poslovi Tom je nastojao odavati držanje jednog državnika, ali je upravo bio tužan zbog svoje sudbine koja ga je učinila kraljem. Zbog njegove odsutnosti, državni poslovi su bili prekinuti te je Tom proveo neko vrijeme s kraljevnama, nakon kojih je pred njega bio doveden dječak koji se izjašnjavao kao “dječak za šibe”. On je uvijek trpio bičevanje kada bi kraljević od Walesa u nečemu pogriješio, a kako je kraljevića bilo zabranjeno kažnjavati, taj dječak bi podnosio trpljenje umjesto njega. On ga je zamolio da ga ne otjera jer je bičevanje ono od čega preživljava svakidašnjicu, na što je Tom potvrdio i rekao da će toliko loše učiti da će se njegove batine utrostručiti.
Idućeg dana, Tom je kao engleski kralj primio strane izaslanike sjedeći na prijestolju i divio se prizoru kojeg je promatrao, međutim ipak su mu opet misli bile usmjerene na njegovu obitelj i nije mogao dugo zadržati koncentraciju za državničke razgovore. Za njega su čak i odmor i zabave bile iscrpljujuće. Primijetivši komešanje među okupljenom svjetinom ispred dvorišta palače, Tom je naredio da se ispita situacija, a radilo se o nekoliko prijestupnika koji su trebali biti osuđeni na smrt. U tim situacijama Tom je postupio kao pravi kralj i svi su mu se divili i skandirali njegovo ime, a njegovi savjetnici su bili zbunjeni mudrošću kojom je riješio te slučajeve. Od tog trenutka, Tom kao da je postao pravi kralj i potpuno se oslobodio pritiska ljudi koji su pratili svaki njegov pokret i korak i javni objed koji ga je do tada brinuo, sada kao da je za njega predstavljao nešto sasvim uobičajeno i nešto čemu se veselio jer ga je radovao prizor ljudi koji su sav pogled usmjeravali prema njemu i divili mu se.
“Vrijeme objedu se bližilo, no ipak, jako čudno, ova činjenica tek malčice je uznemirila Toma, i gotovo ga nimalo nije strašila. Jutarnja iskustva su mu divno podigla samopouzdanje; siroti mali pepeljasti mačak u ova je četiri dana obitavanja u tako neobičnoj potkrovnici toliko svikao na nju, koliko ne bi odrasla osoba ni za punih mjesec dana. Nikada zornije nije oslikana dječja sposobnost prilagodbe okolnostima.”
Miles je cijeli dan pokušavao pronaći dječaka, međutim nikako ga nije mogao naći, a dječak je već bio umoran od silnoga hoda i bilo mu je sumnjivo što on mora ići prema svom podaniku, a ne suprotno. Završivši u šumi, odjednom je začuo posprdni smijeh iza kojeg je bio prerušeni John Catny koji je morao promijeniti ime u John Hobbs. Uz njega, ugledao je mnoštvo ništarija oba spola, od nepokretnih do slijepih prosjaka koji su vjerojatno bili dugogodišnje Cantyjevo društvo. Dječak se ponovno izjasnio kao engleski kralj i opet naišao isključivo na podsmijeh i ruganje. Družina ga je prozvala “Kraljem svih budala” i okrunila ga na podrugljiv način – zaogrnula ga pohabanim gunjem, okrunila pliticom i uprijestoljila na bačvi i dala mu žezlo u obliku kotlokrpinog temila.
“”Živio Lu-Lu Prvi, kralj svih budala!” popraćena zviždanjem, i pištavim praskavim smijehom.”
Sve ga je to duboko povrijedilo jer mu nije bilo jasno zašto mu to čine, a on njima nije učinio ništa loše. Sljedeće jutro družina je krenula dalje i zaposjela malo seosko domaćinstvo koje ih je moralo služiti, nakon kojeg su trebali svaki kako zna najbolje, nešto zaraditi, a to je značilo krađu. Edward je ostao s mladićem imena Hugo koji je odlučio prositi na ulici na način da je nastojao dobiti sažaljenje prolaznika koji bi se smilovao i darovao nešto novca. Prolaznik je to i učinio, a Edward je odmah nastojao objasniti da je mladić lažljivac i da ga je pokrao, zbog čega je Hugo pobjegao i prolaznik s njime, dok je Edward počeo bježati u potpunom suprotnom pravcu. Lutao je cijeli dan, ali ga nitko nije htio primiti zbog njegove prosjačke odjeće te je na kraju dana već sav izmoren odlučio sakriti se u štaglju.
“Sve više se smrzavao stojeći na mjestu, a spasonosni štagalj izgledaše tako primamljivo, da odluči na koncu staviti sve na kocku, i unići.”
Otkrivši jedan kutak u kojem je uočio konjske prekrivače odlučio je uputiti se tamo i barem si malo olakšati muku. Nedugo nakon što se smjestio, osjetio je da ga netko dodiruje i strah ga obuzeo, ali to je zapravo bio teleći rep, što ga je barem donekle obradovalo unatoč teškom danu i umoru koji ga je svladavao. Ujutro su se vrata štaglja otvorila i ušle su dvije djevojčice koje su ga primijetile i pitale ga što on radi na tome mjestu. On im je sve ispričao, a one su mu povjerovale i povele ga svojoj kući kako bi mogao konačno nešto jesti. Majka djevojčica ga je dočekala velikodušno jer je znala što znači patiti kako je i sama ostala bez svoga muža. Ona mu nije povjerovala, ali mu je ipak htjela pomoći i dala mu je jesti. Nakon doručka, htjela ga je angažirati dajući mu različite kućanske poslove, ali je on htio nastaviti dalje, međutim bio je ugledao pred vratima Hugu i Johna Cantya te je drugim putem se provukao kroz živicu kako bi izbjegao njihovu pozornost.
Nakon što je uspio pobjeći, htio je ostati na jednom mjestu međutim mraz na tlu ga je tjerao da nastavi dalje. Kako se približavala noć, tako je dječak sve teže mogao vidjeti kamo ide i često se spoticao na korijenje u tlu. Odjednom je zapazio odsjaj svjetla koje je dolazilo iz prozorskog otvora kolibe. Dječak se odlučio približiti kolibi i promatrao je kroz prozor što se nalazi unutar. Vidio je starca koji je klečao, a pred njime je bila otvorena knjiga i ljudska lubanja.
“Prišulja se do jednog od prozora kolibe, i uzdižući se na prste, zirne unutra. Izba bijaše malena; pod od obične zemlje, dobro uravnate od uporabe; u uglu bijaše ležaj od rogoza i pokoji dronjavi prekrivač; u blizini kabao, lončić, plitica, a isto tako dva ili tri lonca i pokoja tava; tu još bijahu kratka klupica i stolica na tri noge; na ognjištu ostaci vatre od pruća još su tinjali; ispred oltarića kojeg je osvjetljavala samo svjetlost svijeće, klečaše čovjek u poodmaklim godinama, a na staroj drvenoj škrinji pored njega ležala je otvorena knjiga i ljudska lubanja.”
Pomislio je da je on pustinjak, pa je pokucao, a starac mu je rekao da uđe. Ubrzo je požalio jer je shvatio da je riječ o luđaku, međutim tad je bilo kasno jer je starac bio i naoružan nožem kojeg je konstantno držao u ruci. Nakon što je starac stavio dječaka na spavanje koji je bio jako umoran, on ga je zavezao kako mu ne bi pobjegao i već ga je namjeravao ubiti, ali je pred jutro začuo glasno lupanje po vratima, a na njima je bio Miles Hendon koji je pomislio da je u toj kolibi dječak. Edward je pokušavao dati znak da se nalazi unutra, ali je njegovo jecanje bilo pretiho da bi se čulo izvana. Starac ga je namjeravao otjerati i stoga mu je rekao da je dječak otišao u pravcu šikare koja se nalazila u blizini kolibe i da će ga osobno uputiti gdje bi dječak trebao biti.
Dok su njih dvojica otišli, odjednom su se otvorila vrata i ponovno su se pred njim pojavili Hugo i John Canty koji su ga odriješili i nasilno odveli iz kolibe kroz šumu. Dječak se ponovno našao pred družinom koja ga je ismijavala, a Hugo je tražio svaku priliku da ga ponizi jer je njemu bio pobjegao i družina je njega krivila za dječakov bijeg. Ipak, nije znao da je Edward bio podučen mačevanju i rukovanju oružjem te je lako svladao Huga kada mu se odlučio oduprijeti, što je uzrokovalo pljeskanje družine i tako je bio dobio novi nadimak “Kralj Borbenih Pjetlića”, a prijašnji naslov je bio ukinut. Ponovno je Edward trebao zajedno s Hugom prositi, međutim i ovaj puta je on to odbio, ali je ovoga puta umjesto Huge on došao u nepriliku, jer je pokradena žena mislila da ju je on oštetio zbog čega su završili na sudu.
Ona je sucu tvrdila da je dječak kradljivac i da treba biti kažnjen, dok je sudac ženi tvrdio da treba uzeti u obzir da dječak nije ni dobro odjeven te da je vjerojatno zbog gladi to učinio, a zbog vrijednosti krađe da bi dječak bio obješen, na što je žena ostala zaprepaštena i rekla da odustaje od optužnice te je dječak trebao biti samo blago kažnjen.
Dok je dječak bio vođen prema tamnici, Miles se obrati redaru koji ga je vodio te mu kaže kako je čuo razgovor između njega i žene te da je od nje otkupio svinju, a da to nije rekao sucu i da bi ga mogle snaći nevolje ukoliko on sada ode i sve to izrekne, zbog čega je redar popustio i rekao Milesu neka uzme dječaka, da će se on pobrinuti za ostalo te su tako još jednom Miles i Edward bili izbavljeni iz još jedne nevolje.
“”Držite me, držite me, dragi gospodine, noge su mi otkazale poslušnost! Budi milostiv, spasi me ove pohare, a ja ću okrenuti leđa i neću uopće gledati što se događa.”
– “Fino! Eto, sad si razborit i pametan i vratit ćeš prase?
– Hoću, hoću, dakako, i nikada više neću dotaći nijedno drugo, sve da ga nebo pošalje i arhanđeli uruče. Idite, za vašu sigurnost sam slijep, ništa ne vidim. Reći ću da si polomio vrata i oteo mi osuđenika na silu iz ruku. To su rasklimana, trošna vrata… sam ću ih razbiti između ponoći i jutra.
– Učini tako, dobra dušo, to nikome neće nanijeti zla; sudac osjeća brižnu samilost za ovog sirotana, i neće proliti ni suze, niti će skršiti tamničaru kosti zbog njegova bijega.””
Krenuli su van grada gdje je Miles podmirio dugovanje u prenoćištu i dječak je konačno obukao svečano ruho koje mu je njegov odani suputnik pripremio. Njih dvojica su krenuli prema nekadašnjem domu Milesa Hendona, a putem mu je dječak ispričao pravu istinu o starcu u kolibi zbog čega je Miles žalovao što ga nije ubio tog trenutka na licu mjestu. U konačnici, stigli su pred vlastelinstvo Hendon, a Milesa je obuzela sreća i uzbuđenje jer se konačno vratio u svoj obiteljski dom i odmah je prepoznao brata Hugha, ali njegov brat je u njemu vidio samo neznanca. Miles se čudio, ali je vjerovao da će barem netko drugi moći potvrditi da je to uistinu on.
Saznao je da su njegov otac i drugi brat umrli, ali da je njegova lady Edith barem živa, ali ga nažalost ni ona sama nije mogla prepoznati, barem se tako ponašala. Ona mu je i savjetovala da pobjegne jer je Hugh postao iznimno okrutan i nije više milosrdan ni prema vlastitoj ženi. Za to je ipak bilo prekasno jer su se pojavili stražari i bacili ih u prostranu odaju u kojoj su se nalazili mnogi prijestupnici. Odjednom se u toj prostoriji pojavio starac koji je trebao ustvrditi je li riječ o Milesu ili neznancu koji je odlučio unijeti nemir u obitelj Hendon. Iako ga je starac negirao, kasnije mu se približio i priznao mu da ga je prepoznao, ali da je već star i siromašan i da bi i sam nastradao kada bi uistinu rekao istinu. U narednim danima starac bi dolazio pod izlikom da dođe vrijeđati neznanca, ali bi donosio slatkiše za dječaka i davao informacije Milesu o tome što se događa. Starac je napomenuo kako će lažni kralj biti uskoro okrunjen i kako je novi kralj navodno lud:
“Šapuće se da je kralj lud. Ali, za ljubav Božju, ne spominjite da sam ja to rekao, jer onome koji to izgovori, kažu, glava neće ostati na ramenu.”
Vijesti o nadolazećoj krunidbi uvelike su uznemirile dječaka jer nije mogao vjerovati da će prosjačić biti okrunjen za kralja umjesto njega. Nedugo nakon tog razgovora, svi prijestupnici su bili izvedeni u dvorište gdje su se kažnjavali, a svi su to promatrali. Prizor spaljivanja dvije žene na lomači uvelike je utjecalo na dječaka koji si je obećao da će biti milosrdan i da će uvijek pomagati podanicima koji budu obespravljeni i oštećeni. Nakon njih, na red je došla kazna za Milesa koji je trebao biti javno osramoćen u trajanju od 2 sata. Edward je htio uskočiti u pomoć svome prijatelju, ali je i on trebao primiti nekoliko udaraca bičem, međutim Miles je naredio da njega bičuju umjesto njega čime je zauvijek zadobio ljubav i poštovanje mladoga kralja. Nakon što je sve bilo završeno, dječak mu je pritekao u pomoć, a Miles je bio sretan zbog ljubavi koju mu je dječak iskazao.
“Kako je krenulo, naskoro ću biti okićen poput pravog svibanjskog drva čudesnim đinđama i bajkovitim častima. Ali ja ih znadem cijeniti, ma koliko bile beskorisne, jer obdarene su ljubavlju. Draže su mi ove jadne tobožnje počasti što mi ih samozvano dijeli čista ručica i nevina duša, negoli one prave počasti koje treba udvornošću kupiti od uskogrudnih i koristoljubivih moćnika.”
Bio je oslobođen svojih okova i zajedno s dječakom na mazgi i magarčiću njih dvojica su otišli iz mjesta prema Londonu jer je Miles vjerovao da mu novi kralj jedini može pomoći, dok je dječak smatrao da mora spriječiti krunidbu lažnoga kralja. Došavši do Londonska mosta, našli su se ponovno u velikoj gužvi i još jednom su bili razdvojeni.
Dok je kralj prolazio kroz teška iskušenja, Tom Canty je sve više počeo uživati u svome novom životu i ništa mu više nije predstavljalo problem, čak ni konstantno služenje za njega više nije bilo nepotrebno zamaranje. Dok se u početku često sjećao svoje obitelji i činjenice da istinski kralj negdje luta po kraljevstvu, sada o tome gotovo nikad nije razmišljao. Tom je zaspao u san iz kojeg se trebao probuditi posljednji put kao kraljević, dok je istinski kralj bio zaglavljen u mnoštvu koje je promatralo velik broj radnika koji su radili završne pripreme za krunidbu kralja u Westminsterskoj opatiji.
Konačno je došao i dan kada je novi engleski kralj trebao biti okrunjen i povorka s kraljem krenula je od Towera koja je prolazila kroz London. Dok je Tom prolazio, narod ga je blagoslivljao i klicao mu, a on je sve pratio sa smiješkom na licu. Na gornjem kraju ulice Gracechurch osvanuo je ogroman slavoluk na kojem su bili prikazani kraljevi neposredni preci, a kao posljednji prikazan je lik Edwarda VI., ustoličenog u svom kraljevskom dostojanstvu. Odjednom Tom prepozna u povorci svoju majku koja ga također prepozna i krene govoriti kako je to njezin sin, ali ju je on zanijekao zbog čega je odmah požalio:
“Ove su riječi udarale po kraljevoj duši onako kako lupanje pogrebnog zvona uništava dušu preživjelog prijatelja dok ga prisjeća na izdaju kojom je vlastoručno predao voljenog smrti.”
Nakon toga za njega kao da je život stao, jer više nikako nije mogao vratiti sreću i osmijeh na licu jer su mu ponovno vratile misli na obitelj i činjenicu da on ne treba biti okrunjen jer nije istinski kralj. U konačnici, povorka je stigla do opatije i trebao je uskoro uslijediti svečani obred ustoličenja. U trenutku kada je nadbiskup od Canterburya trebao staviti krunu na Tomovu glavu, Edward je protrčao kroz središnji prolaz vičući kako je on istinski kralj.
“…ovom dojmljivom času na pozornicu se izgura zapanjujuća prikaza – prikaza koju nitko nije zamijetio u zaokupljenom mnoštvu sve dok nije iznenada iskrsnula koračajući velikim središnjim prolazom. Bijaše to gologlavi dječak, jedva obuven, a odjeven u grubo izrađenu pučku opravu koja je zapravo vijorila u prnjama. On podigne ruku s uznositošću koja nije odgovarala njegovom bijednom i jadnom izgledu, pa ovako upozori: Zabranjujem ti da staviš englesku krunu na glavu tog propalice. Ja sam kralj!”
Straža ga je htjela odmah ukloniti, ali je Tom to spriječio i potvrdio kako je on pravi engleski kralj. Okupljeno mnoštvo bilo je zbunjeno, a Edward ispričao sve o njegovu životu. Kraljevski namjesnici su bili i dalje zbunjeni, jer to nije bio dovoljan dokaz, s obzirom da je svatko mogao izreći tako nešto. Stoga je Tom pitao Edwarda zna li gdje se nalazi Veliki državni pečat za kojeg nitko nije znao gdje se nalazi osim istinskog kraljevića od Walesa. Prvotno je Edward rekao da se nalazi u lijevom kutku njegove sobe, ali je Tom bio premjestio pečat na drugo mjesto jer je njime čistio orahe prvoga dana življenja u palači. Stoga je rekao Edwardu da se dobro sjeti jer mu je i sam rekao gdje se nalazi prije nego li su zamijenili svoje odjeće. Konačno, Edward se sjetio i naredio da se provjeri je li pečat u rukavu milanskog oklopa, gdje je uistinu i bio.
“Napokon iznenadni muk prikuje crkvu na mjestu, a istodobno St. John stupi na postolje visoko u ruci stišćući Veliki državni pečat. Da ste samo čuli kakav je urlik puknuo: Živio pravi kralj!”
Tada su svi povjerovali da je on istinski kralj i svi su kleknuli pred njega. Sada je Tom bio u opasnosti da bude proglašen lopovom i lažnim kraljem, međutim Edward mu je pružio zaštitu jer je za vrijeme kratkog kraljevanja pokazao mudrost i milosrđe te ga proglasio kraljevim štićenikom. Konačno oslobođen kraljevskog tereta, Tom je otišao pronaći svoju majku, a kralj je odmah odlučio Milesa Hendona proglasiti vitezom i grofom od Kenta čime mu je vraćen njegov posjed koji mu je nepravedno bio oduze, a njegovog brata Hugha je dao baciti u tamnicu.
Iako je kraljevanje Edwarda VI. bilo kratko, bilo je upamćeno kao mirno i milosrdno unatoč tadašnjim vrlo okrutnim vremenima.
“Jest, kralj Edward VI., siroti dječak, življaše samo nekoliko godina, ali je svoje vrijeme iskoristio na dobro. Više nego jednom kad bi neki veliki dostojanstvenik, neki zlatom urešeni službenik krune imao što protiv njegove obazrivosti, pa bi stao dokazivati kako je neki zakon koji je on namislio poboljšati već dovoljno blag prema onima na koje se odnosi, i ne kažnjava niti ugnjetava dovoljno ljude, mladi bi kralj svrnuo na njega tužan i rječit pogled svojih velikih i samilosnih očiju, pa bi rekao: “Što li pa ti znaš o patnji i nevolji? Ja i moj narod znamo, ali ti ne.” Kraljevanje Edwarda VI. bilo je osobito milosrdno za ona okrutna vremena. Sada kad se od njega opraštamo neka nam to ostane u sjećanju, njemu u čast.”
Analiza likova
Likovi: Tom Canty, Miles Hendon, kraljević Edward VI., majka, sluge, otac
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Mark Twain, čije je pravo ime bilo Samuel Clemens proslavljeni je autor nekoliko romana, uključujući dva glavna klasika američke književnosti: Pustolovine Toma Sawyera i Doživljaji Huckleberryja Finna. Također je bio pilot riječnog broda, novinar, predavač, poduzetnik i izumitelj.
Twain je rođen kao Samuel Langhorne Clemens u malom selu Florida, u državi Missouri, 30.11.1835., kao šesto dijete Johna i Jane Clemens. Kad su mu bile 4 godine, njegova se obitelj preselila u obližnji Hannibal, užurbani riječni grad s 1.000 ljudi. Otac mu je radio kao skladištar, odvjetnik, sudac i prodavač zemljišta, sanjajući bogatstvo, ali ga nikada nije postigao, ponekad mu je bilo teško prehraniti obitelj. Prema jednoj legendi, mladi Sam nikada nije vidio oca kako se smije.
Njegova je majka, za razliku od oca, bila zabavna, nježna domaćica koja je svojoj djeci često pričala priče za laku noć. Nakon smrti supruga, Samovog oca, 1847. godine preuzela je brigu o svemu. Obitelj Clemens bila je prisiljena na oskudan život i ekonomske neprilike – činjenica koja će oblikovati karijeru Twaina.
Twain je ostao u Hannibalu do 17. godine. Grad, smješten na rijeci Mississippi, na mnogo je načina bio sjajno mjesto za odrastanje. Parni čamci su stizali tri puta dnevno, posjećivali su ga cirkusanti, ministranati i preporoditelji; bila je dostupna i pristojna knjižnica; a trgovci poput kovača i kožara bavili su se svojim zabavnim zanatima na takav način kako bi ih potencijalni kupci primijetili. Međutim, nasilje je bilo uobičajeno, a mladi Twain svjedočio je mnogo smrti: kada je imao 9 godina, vidio je lokalnog muškarca kako ubija stočara, a s 10 godina je gledao kako jedan rob umire nakon što ga je bijeli nadglednik udario komadom željeza. Hannibal je nadahnuo nekoliko Twainovih izmišljenih lokaliteta, uključujući “Sankt Peterburg” u Tomu Sawyeru i Huckleberryju Finnu. Ovi zamišljeni riječni gradovi složena su mjesta: obasjana suncem i bujna s jedne strane, ali i gnijezda okrutnosti, siromaštva, pijanstva, usamljenosti i dosade – svi dijelovi Twainovog dječačkog iskustva.
Sam se nastavio školovati do svoje 12. godine, kad je, nakon očeve smrti pronašao posao šegrta u tiskari u Hannibal Courieru, gdje su mu plaćali oskudnim obrokom hrane. 1851. godine, s 15 godina, zaposlio se kao tiskar i povremeni pisac i urednik u Hannibal Western Unionu, malim novinama u vlasništvu njegovog brata Oriona.
1857. godine 21-godišnji Twain ispunio je svoj san: počeo je učiti vještinu upravljanja parnim čamcem na Mississippiju. Postao je licencirani vozač parobroda 1859. godine nakon čega je ubrzo našao redovan posao. Twain je volio svoju karijeru – bila je uzbudljiva, dobro plaćena i visoko statusna, otprilike slična današnjem zanimanju pilota. Međutim, njegova je služba prekinuta 1861. godine izbijanjem građanskog rata , koji je zaustavio većinu civilnog prometa na rijeci. Kako je započeo građanski rat, stanovnici Missourija bijesno su se podijelili, a Twain se odlučio pridružiti Konfederacijskoj vojsci u lipnju 1861. godine, ali služeći samo nekoliko tjedana dok se njegova postrojba nije raspala.
U srpnju 1861. Twain uputio prema Nevadi i Kaliforniji, gdje će živjeti sljedećih pet godina. Isprva je tražio srebro i zlato, uvjeren da će postati spasitelj svoje obitelji, no ništa nije pronašao, a sredinom 1862. bio je slomljen i siromašan i trebao je stalan posao. Twain se dobro snalazio u novinarskom uredu, pa je tog rujna otišao raditi kao reporter za teritorijalno poduzeće Virginia City. Objavljivao je vijesti, uvodnike i skice, a usput je usvojio i nadimak Mark Twain – žargon parnog čamca. Twain je postao jedan od najpoznatijih pripovjedača priča na Zapadu. Izbrusio je osebujni narativni stil – prijateljski, smiješan, nepristojan, često satiričan i uvijek željan “oprati” pretenciozne ličnosti.
Njegov sljedeći korak na ljestvici uspjeha bio je 1867. godine, kada je krenuo na petomjesečno morsko krstarenje Mediteranom, šaljivo pišući o znamenitostima, usredotočen na objavu knjige s putovanja. 1869. godine objavio je prvu knjigu, koja je postala bestseler u cijeloj zemlji. S 34 godine ovaj je lijepi, crvenokosi, simpatični, dosjetljivi, egocentrični i ambiciozni novinar i putnik postao jedan od najpopularnijih i najpoznatijih pisaca u Americi.
U veljači 1870. poboljšao je svoj socijalni status oženivši 24-godišnju Oliviju (Livy) Langdon, kćer bogatog njujorškog trgovca ugljenom. Livy se, kao i mnogi ljudi u to vrijeme, ponosila svojim pobožnim, visokoumnim, dobrim pristupom životu. Twain se nadao da će ga ona, pukog humorista, “reformirati” iz njegovih rustikalnih načina. Par je živio u Buffalu, a kasnije je dobio četvero djece. Srećom, Twainov se slavni “maloumni” zapadnjački glas povremeno probio.
Pustolovine Toma Sawyera objavljene su 1876. godine, a ubrzo nakon toga počeo je pisati nastavak, Doživljaji Huckleberryja Finna. Za Huck Finna bile su mu potrebne godine da ga konceptualizira i napiše, a često ga je ostavljao po strani. U međuvremenu je težio uglednosti objavljivanjem, pa je 1881. godine objavio Kraljević i prosjak, šarmantan roman koji je s oduševljenjem podržala njegova obitelj i prijatelji.
Kad je Huck Finn napokon objavljen 1884. godine, Livy ga je hladno iskritizirala. Nakon toga, posao i pisanje imali su jednaku vrijednost za Twaina koji je započeo svoj kardinalni zadatak – zaraditi puno novca. 1885. godine trijumfirao je kao izdavač knjiga izdajući najprodavanije memoare bivšeg predsjednika Ulyssesa S. Granta, koji je netom umro. Mnogo je sati utrošio na ovaj i druge poslovne pothvate i bio je siguran da će njegov trud biti nagrađen ogromnim bogatstvom, ali nikada nije postigao uspjeh koji je očekivao. Njegova izdavačka kuća na kraju je bankrotirala. Twainovi financijski propusti, koji su na neki način podsjećali na očeve, imali su ozbiljne posljedice po njegovo stanje duha. Snažno su pridonijeli rastućem pesimizmu u njemu, dubokom osjećaju da je ljudsko postojanje kozmička šala koju je počinio smiješni Bog.
Posljednjih 15 godina Twain je ispunio javnim počastima, uključujući diplome iz Oxforda i Yalea. Vjerojatno najpoznatiji Amerikanac s kraja 19. stoljeća, puno su ga fotografirali i pljeskali gdje god je išao. Doista, bio je jedna od najistaknutijih svjetskih ličnosti u to vrijeme. No, dok su te godine bile pozlaćene nagradama, donijele su mu i mnogo muke. Rano u braku, on i Livy izgubili su sina Langdona zbog difterije; 1896., njegova omiljena kći Susy umrla je u 24. godini od kralježničkog meningitisa. Gubitak mu je slomio srce. Njegovoj najmlađoj kćeri Jean dijagnosticirana je teška epilepsija. 1909., kad je imala 29 godina, Jean je umrla od srčanog udara. Dugo godina je Twainov odnos sa srednjom kćeri Clarom bio pun svađa. U lipnju 1904., dok je Twain putovao, Livy je umrla nakon duge bolesti.
Twain je trpio vulkanski bijes i gadne napadaje paranoje, a doživio je mnoga razdoblja depresivne indolencije, koju je pokušavao utažiti pušenjem cigara, čitanjem u krevetu i igranjem beskrajnih sati biljara i karata.
Twain je umro 21.4.1910. godine u dobi od 74 godine. Pokopan je u Elmiri u New Yorku.
Autor: F.Š.
Odgovori