Ključić oko vrata obrađena lektira Nikole Pulića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Ključić oko vrata dječji je roman Nikole Pulića koji kroz djelo opisuje život djece u Zagrebu. U prvom je planu lik djevojčice Maje koja u obiteljskoj kući živi sa svojom majkom, ocem i bratom Grgom. Puljić u djelu opisuje jednu svakodnevicu današnje djece i njihovih zaposlenih roditelja. Osim Maje, glavni lik djela je i Stanko čiji lik prepričava i opisuje život djeteta s jednim roditeljem te muke i njihovom odrastanju.
Simbol ključa u djelu predstavlja dva značenja. Prvi kao odgovornost i pravo na slobodu jednog djeteta da uđe u život odraslih i na neki način im omogući ozbiljniji pogled na život i početak novih odgovornosti, kako njihov život više ne bi bio samo igra i odmor, već da im život krene teći “kroz ozbiljnije vode”. Dok druga simbolika ključa je malo drukčija. Ona predstavlja i onu goru stranu dječjeg djetinjstva kao što je vrijeme koje djeca moraju provoditi sami kod kuće, prolaziti kroz strah i brigu dok njihovi roditelji zarađuju za život.
Nikola Pulić glavnu poruku romana upućuje roditeljima kao “krivcima” za takav oblik djetinjstva. Želi ih uputiti na moguće opasnosti koje djeca, a i oni mogu proživjeti stavljajući djeci u ruke toliku brigu kao što je ključ oko vrata. U velikim gradovima poput Zagreba, ali i diljem svijeta postoje razni ljudi koji čekaju na roditeljsku pogrešku kako bi učini nešto popu crnog čovjeka u djelu. Jednostavno mogu iskoristiti dječju naivnost i dobrotu kako bi se domogli ključa i tako provalili u tuđe domove.
Osim straha od provale, djeca roditelja koji po cijeli dan rade, kao što je u ovom djelu bio Stanko, prepušteni su ulici i uličnom odgoju. Njihovo odrastanje nema tko nadgledati te su oni mogu prijeći pod utjecaj jako lošeg društva.
Također, djelo je i opomena roditeljima koji pak svoju djecu ostavljaju kao što je u ovom slučaju bio Stankov otac, jer jedan roditelj ne može ni misliti ni činiti kao dva, što je također prepreka u pravilom dječjem odrastanju. Djeca jednog roditelja odrastaju s traumom, koju druga djeca ne razumiju te lako mogu biti odbačena i krivo protumačena, a oni sami ne mogu utjecati na takva događanja.
Roman se sastoji od 11 poglavlja koji prepričavaju život djece iz naselja Dubrava: Stanka, Maje, Suzane i Miroslava.
Nikola Pulić je za ovo djelo dobio nagradu “Grigor Vitez”.
👉 ZA VIŠU OCJENU!Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: dječji roman
Mjesto radnje: školsko dvorište, Luna-park, starački, stanovi
Vrijeme radnje: ljeto
Tema: zgode Maje i njenih prijatelja
Ideja: odrastanje djeci donosi veliku slobodu, a roditeljima veliku odgovornost.
👉 ZA VIŠU OCJENU!Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Maja je djevojčica koja pohađa drugi razred osnovne škole u Zagrebu. Sa svojom obitelji stanuje u Dubravi. Poprilično je vrckava djevojčica pa se majka stalno ljuti na nju. Jedna od stvari koja se ističe njenom vrckavošću je i neposluh. Već duže vremena joj majka zabranjuje snažno i glasno lupanje po vratima te stupanje po stepenicama. Ali Maja ju baš i ne sluša.
U njenu obranu kod neposluha često staje njena baka koja smatra da bake svojim unucima pružaju najviše ljubavi pa ih zato i razmaze. Suzana, Majina prijateljica koja ide u treći razred s lupanjem na vrata nema problema.
Njoj su roditelji napravili ključ koji drži oko vrata kako bi izbjegli lupanje po vratima i glasnu zvonjavu. Majina se mama ne slaže s idejom da Maja ima ključ za odlazak u školu, ali pošto se nije znala nositi s njenim moljakanjem poslala ju je k ocu. Maji je tata obećao napraviti ključ kako bi i ona lakše, baš poput Suzane ulazila u kuću.
“Svaki ključ ima dvije strane. Kao, recimo, medalja. Ili kao novac. S jedne strane pismo, s druge glava… Na ključiću s jedne strane piše TITAN ili ELZETT. Druga je strana prazna. Sasvim prazna. Na toj drugo’ strani bit će nešto upisano. Bit će upisan svaki korak djeteta koje ostaje samo kod kuće. Bit će upisana svaka radost i svaka tuga. Sve igre i sve svađe. Svaki uspjeh i svaki neuspjeh. Na praznoj strani ključa bit će upisan svaki veseli i svaki tužni doživljaj. Na kraju školske godine sve će to bliještati i tamnjeti na drugoj strani ključića. A kasnije, kad dijete poraste, tim će ključićem otvarati vrata u život. Ako ta strana ključa bude tamna, vrata će se teško otvarati. Ako pak bude blještava, otvarat će se sama…”
Majin se razred dijeli na ključaše i neključaše, a Maja ih je sva sretna idućeg dana u školi obavijestila kako će i ona od sutra postati ključaš jer će joj tata napraviti ključić. Sva sretna i napeta došla je kući nakon škole i pospremila sve što se dalo pospremiti kako bi što bolje iskoristila vrijeme dok joj otac dođe s posla. Na njenu žalost, tata je zaboravio napraviti ključ zbog silnih briga o njoj, bratu i njegovom poslu pa mu to ona nije zamjerila. Toga dana je odlučila izbjeći odlazak u park kako ne bi trebala prijateljima objašnjavati zašto nije postala ključaš.
Ključić oko vrata predstavljao je samostalan život djece u osnovnim školama. Tijekom dana ulice su bile pune razigranih dječaka i djevojčica koji su svoje djetinjstvo ostvarivali na klupicama u parku uz razne igrice i zabavu. Dok navečer kada padne mrak djeca odlaze, a te iste klupice bile mjesto gdje su se sastajali mladi parovi čiji se šapat urezuje u drvene nabore i ostaje vječna tajna.
Te večeri Maja nije mogla spavati, okretala se po krevetu i na kraju je utonula u čudan san. Gledala je u bijelo svijetlo iza kojeg se skrivala stara kolibica. Glas koji je dopirao iz kolibice bio je star i namučen, a molio ju je da mu otključa vrata svojim ključićem jer se s njim sva vrata otvaraju. Maja je tako i učinila, a iza vrata ju je dočekao prekrasan konj. Njezin san je prekinula zvonjava telefona. Maja je sva uplašena razgovarala s bakom, no baka je primijetila Majino čudno ponašanje, ali je ubrzo shvatila da ona još uvijek sanja pošto je govorila u snu.
Njezin je otac trebao na poslovni put, pa je kupnju ključa odredio baki. Maja i baka su zajedno otišle u Kvartić kako bi Maja postala pravi ključaš. Ključaši su se dijelili na one prave, polu ključaše i šminkere. Jedan od najpoznatijih čistokrvnih ključaša bio je Stanko, čija je mama radila u tri smjene. Pravi ključaši su uvijek na okupu. Zajedno se igraju, brzo se posvađaju i još brže pomire. Ni jedan pravi ključaš ne voli biti sam u parku i na igralištu jer im je dosta samoće kod kuće. Pravi ključaši su oni koji sami ulaze u svoje domove i čiji roditelji nisu kod kuće, polu ključašima povremeno u stan dođu braka i djed pa oni uvijek ne nose svoje ključiće oko vrata, dok šminkeri ključiće nose samo da bi se pravili važni.
Idućeg jutra Suzana, Maja i posuđeni pas Amon, od gospođe Rizike koja ima bolesnu nogu, prošetali su Staračkim i naišli na Stanka koji je bio sav smrznut pa su ga cure poslale kući jer je vani hladno. Kasije su odlučile posjetiti Stanka jer su se bojala da se on nije naljutio na njih. Stanko nije bio kod kuće ili im nije želio otvoriti vrata. U tom su trenutku začule buku, znajući da se radi u hrvanju među djecom.
Na uglu ih je dočekao stanko kako se tuče i udara s drugim dječakom. Cure su s Amonom zaustavile tu nezgodnu prepirku. Idućeg su dana na povratku iz škole susrele su Stanka koji im je pokušao objasniti zašto se potukao s Miroslavom. Pozvao je cure u Pionirac kako bi sakupljali kestene koji su se skrivali ispod stabala među lišćem. Stanko je u vrećici nosio ucrvane kestene koje će pobacati po putu kako bi nasamario Miroslava i njegovog riđeg prijatelja koji također idu u sakupljanje kestena. Plan mu je uspio.
Idućeg su se dana sva djeca kod staračkog igrali graničara. Majina je baka donijela bijele vrpce s plavim točkicama baš kao i kod Maje jer im se svidjela njezina vrpca za ključiće. Maja je malo bila ljubomorna zbog toga što joj se nema tko diviti njenim ključima te je otkrila da se u njoj krije šminkerica. Sva su djeca zajedno igrala graničara te su svoje ključeve stavili na klupicu jedan preko drugog.
Za klupicu je bio vezan Amon, kome je u posjet došao Medo, psić od Slavice. Kad je pomalo počeo padati mrak sva su se djeca zajedno uputila kući. Maja kad je došla na vrata nije mogla otključati bravu. Počela je ponovo lupati što je iznerviralo njenu majku. Baka je roditeljima ispričala za priču o vrpcama i preuzela krivnju za gubljenje ključeva. Maja i njezin tata su odlučili ići u potragu za djecom koji su se igrali u Staračkom kako bi pronašli svoje ključeve.
Maja i njezin otac su se uputili potražiti zamijenjeni ključić. Najprije su otišli do Stanka, ali on nije bio kod kuće. Putem su još naišli na Suzanu, Mira, njegovog oca i Riđeg. On je svoj ključ zamijenio s Majinim te ga je cijelog iskrivio od pokušaja otvaranja vrata. No, važno je da je sve dobro završilo. Maja i Suzana rado su odlazile u lunapark, tamo su se vozile na vrtuljcima i još raznim drugim vožnjama.
Maji su njeni roditelji dnevno davali trideset dinara, dok je Suzana imala pedeset pa je imala i dvije vožnje više. U lunaparku su susrele i Stanka i njegove prijatelje. Suzana je malo prisluškivala i čula plan kojim oni planiraju zvati cure na druženje. No, momci su ih, kako su one mislile, nasamarili i poveli druge djevojčice sa sobom. Cijelu noć Maja i Suzana nisu mogle spavati jer ih je mučila Stankova izdaja.
Idućeg je dana Stanko došao u školi da im se ispriča i da im kaže kako je zapravo bilo. Dogovorili su se da će zajedno navečer, kad svi odu otići u lunapark i voziti se u svim vlakovima pošto njihovi roditelji nemaju dovoljno novca da svakom od njih daju po sto dinara za deset vožnji. Djevojke su pristale na to. Čisto iz znatiželje su upitale Stanka, gdje je njegov otac ali on im je obrusio da se to njih ne tiče. Stankova je mama radila treću smjenu što je njemu omogućilo da
“Noćas će se Stanku pružiti prilika da dugo leti zrakom i da se okreće do besvijesti. To je uvijek želio, to je dugo čekao. Noćas će s visine gledati zemlju ispod sebe. Šteta što dolje neće biti svijeta, neće biti maminih i tatinih maza koje ga uvijek gledaju s visine. Zbilja šteta! Da su dolje, pljucnuo bi nekome na glavu. Ipak, bolje i ovako, bez gledalaca letjeti u visine nego nikako. Lakše pobjegne od kuće.”
Nitko od njegove ekipe se nije pojavio kod lunaparka, sam je odlučio otići u vožnju, pokrenuti polugu i sjesti u vlakić. Tijekom vožnje je zaspao, a kada se probudio dočekali su ga policajci. Vozio je tri i pol sata bez prestanka. Policajci su pristali da ga odvedu kuću, skuhali su mi čaj i pružili očinsku ljubav koju nikad nije imao. Obećali su mu da ga neće prijaviti, ali da će sve ispričati njegovoj mami. U školi su se raspitivali o njemu i njegovim ocjenama, ali majci mu nikad nisu ništa ispričali.
Maja je već tri jutra bila sama kod kuće, a njena baka nije dolazila. Maja se za nju jako zabrinula pa ju je odlučila telefonirati. Baka joj je obećala da će doći danas, ali je kasnila. Zato se Maja uputila na ulicu sačekati baku kad joj je prišao crni čovjek sa šeširom. Pokušao ju je zapričati, interesirati se za nju i njenu obitelj. U jednom joj je trenutku pružio čarobni mirisni sapun, Maju je sapun jako impresionirao, pa joj je gospodin odlučio namirisati ključeve tako da ih utisne o sapun.
“- Znaš li što je ovo? – pita je on pokazujući joj crni četvrtasti sapun jakog i neodređenog mirisa. – Znam – odgovori Maja – sapun. – He, sapun – nasmije se on. – Ali kakav sapun? – Pa, crni – reče Maja. – Crni, mirišljavi… – Pomiriši ga – prinese joj on sapun pod nos. – Dobro ga pomiriši. Maja pomiriše sapun i neodređeno slegne ramenima. – Zar ne miriše fino, a? – Pa, fino miriše – potvrđuje Maja. – Još kako fino – reče on. – Ovaj je sapun napravljen u Africi, od najfinijih afričkih cvjetova kakvih nema nigdje drugdje na svijetu. Ovo je najfiniji i najskuplji sapun, da znaš. Njega, zapravo, i nema u dućanima. Ovo je čarobni sapun… – Čarobni…? – uzdahnuvši usklikne Maja. – Da, čarobni – potvrđuje on. Njegovo je lice ozareno nekim čudnim i iznenadnim rumenilom. – Nikome ne smiješ kazati da si ga vidjela i mirisala. Možeš ga samo još jednom pomirisati. Ali nikome ne smiješ odati tajnu da ti je bio pod nosom. Ako odaš tajnu, može ti se svašta dogoditi…”
Ubrzo joj je stigla baka, a misteriozni čovjek je nestao. Maja je sva ponosna odlučila baki ispričati što se dogodilo ali baka se zbog toga jako uznemirila. Majini su roditelji promijenili bravu, a policiji su prijavili tog gospodina. Policajci su par dana čekali njegov dolazak. Trećeg dana kada je Maja bila u školi, roditelji su radili, a Grgo je bio u vrtići nepoznati gospodin sličan opisu muškarca sa šeširom pokušao je ući kuću. Policija ga je prekinula i privela. Maja je bila iznenađena i još uvijek nije vjerovala kako je gospodin uspio napraviti taj ključ pa joj je otac kupio mekani sapun i pokazao joj način nastajanja ključa. Maja je bila impresionirana.
Djeca su se kao i svakog popodneva igrala u Staračkome, kad su se domu približili policajci. Neka djeca su pobjegla jer se boje policije, dok su drugi ostali promatrati što će se dogoditi. Policajac im je ispričao kako je došao vidjeti svoju majku, ali ga je jednako tako zanimalo zašto je jedan dio djece pobjegao. Oni su mu ispričali kako ga se neka djeca boje i bježe od svih policajaca jer su ih tako roditelji naučili.
“S tim riječima javila se nova misao: znaju li ova djeca da i milicionari imaju majku, ženu, djecu, ljubav, suze…? Tko je kriv da djeca, zbog kojih oni provode tolike besane noći, malo znaju o njima koji bdiju nad njihovim mirom, nad njihovim mirnim snom. Ili, i ono malo što znaju, znaju naopako i nejasno.”
Policajac se razmišljajući prisjetio jednog događaja, kada je jedna djevojčica, kad ga je ugledala u odori policajca umjesto da završi na nogostupu, otišla pod automobil jer su joj roditelji unijeli strah od policije.
Stanko i Miroslav na području “Cestogradnje” su pronašli prikolicu čiji je katanac uspio otvoriti Stankov ključić. Dogovorili su se kako će prevariti roditelje i reći im kako idu spavati jedan kod drugog kako bi mogli odspavati jednu večer u prikolici. Ideja im je uspjela, no ujutro je neko povezao tu prikolicu s njima sve do Velike Gorice. Radnici “Cestogradnje” su ih poslali na autobus za Zagreb kad su ih pronašli u prikolici. Presretni i ponosni su stigli kući i svojim prijateljima su ispričali što su sve proživjeli.
Idućeg dana Maja je bila jako tužna neće moći ići vani igrati se. Mora naučiti recitirati pjesmicu za prvi svibnja te je predstaviti pred cijelom školom. Mama ju je trebala nazvati da provjeri je li ju dobro izrecitirala.
“Govori stihove bez ijedne pogreške. Hoće li tako znati i u školi? Još tjedan dana. Ih, kad je to! Do tada će Maja prvosvibanjsku pjesmicu stotinu puta izrecitirati svojim lutkama.”
Maja se odjednom osjećala usamljeno i nesigurno, falila joj je njena baka pa je na telefonu okrenula broj devet pet. Gospođa joj se odmah javila. Maja se raspitivala o čovjeku koji joj je uzeo otisak ključa i hoće li se on ikako moći vratiti na njena vrata i možda joj nauditi. Kada ju je gospođa utješila, Maji cijeli dan nitko nije mogao skinuti osmjeh s lica.
Miro i Stanko pozvali su cure u Mirov vrt na berbu jagoda. Maja i Suzana s Amonom su radosno prihvatile tu ponudu i odlučile otići s njima. Najeli su se zrelih jagoda i ugodno ispričali kad je njihov razgovor omeo dolazak lisice. Jako su se zabrinuli jer ih Amon nije htio poslušati već se je otišao igrati s njom. Igra je bila jednaka igri s Medom dok Amon nije jauknuo i stigao do njih s ogrebotinom dok je lisica nestala.
Stanko se zabrinuo da lisica nije bila bijesna i među djecom je nastala panika. Gospođi Reziki je skoro pozlilo kad su joj ispričali što se dogodilo. Ona je pozvala hitnu kako bi spasila svoju bebu. Lovci iz okolne lovačke službe su Amona odveli na ispitivanje, a sve roditelje obavijestili da vode računa o bijesnoj lisici koja hoda gradom. Amon je bio zdrav, a lovci su djecu proglasili lažljivcima jer lisice nije bilo nigdje na vidiku.
“Čim je svanulo, lovci lovačkog društva “Trčka” krenuše u hajku na lisicu. Temeljito su pročešljali teren poviše naselja, uzduž i poprijeko, ali lisice nigdje. Neki su govorili da je nije ni bilo i da je sve to plod bujne dječje mašte. Neki su se smijali, a neki su bili ljutiti na djecu. – Kako smo mogli povjerovati toj balavurdiji – reče jedan lovac zabacivši pušku o desno rame. – Nije lisica luda da dođe tako blizu grada – doda drugi.”
No, par jutara kasnije u jednoj cijevi jedan od lovaca je naišao na lisicu s njenim mladuncima. Udaljili su ih od grada, a Stanko, Maja, Miro i Suzana su postali junaci svog naselja.
Idućeg je jutra Maja imala opet čudan san, vidjela je crnog gospodina kako dolazi ukrasti njezin ključić. Opet se poprilično prepala kad je njen san prekinulo lupanje na vratima. Znala je da je došao po nju. Okrenula je na telefonu broj policije te im je ispričala situaciju koja je odvijala sa suprotne strane njenih vrata. Bila je jako zabrinuta i prestrašena, a cijelo vrijeme su joj suze tekle niz lice. Policija nikako da dođe kod njene kuće, možda je zaboravila na nju pitala se.
Kad je začula zvuk policijskih kola njeno raspoloženje se popravilo. Kad su se vrata otvorila, ispred su bili policajci i njena baka. Baka je zaboravila ključ pa je morala kucati, što je Maju jako preplašilo, no sada je sve bilo uredu. Otišla je iskoristiti proljetni dan te je sa sobom ponijela svoje koturaljke i otišla po Suzanu. Njih dvije su se malo porječkale zbog toga što je teta Rizika zbog straha od lisica otišla živjeti na drugi kraj grada, a Maja je još malo bila potresena zbog lažne provale.
Maja je ispričala Suzani kako misli da je Stanko zaljubljen u nju, ali ona to odbija priznati, osjećajući se pomalo i ljubomorno kad njihov razgovor prekine Stankov dolazak. I Maja i Suzana su potajno bile zaljubljene u njega i to je obje jako zabrinjavalo. Stanko je stigao s novim biciklom što je cure jako zainteresiralo i odlučile su ga provozati.
Došlo je do malog nesporazuma kojoj od njih je Stanko prepustio vožnju, na što se Maja naljutila i uputila na svojim koturaljkama u suprotnom smjeru. Stanko je bio zabrinut zašto ga nisu pitale odakle mu novi bicikl. Odlučio ih je impresionirati pa ih je odmah pozvao na svoju rođendansku zabavu najavljujući da će njegov tata biti presretan što dolaze. Cure su se izbezumile jer su mislile da Stanko zapravo nema tatu.
“- Nikad vam nisam rekao da nemam tatu – odbijao je on Suzanine optužbe. – Samo sam na vaša znatiželjna pitanja odgovarao: što vas briga. Morao sam vam tako odgovarati je nisam znao hoće li se ikada vratiti. Sad su se mama i on pomirili. Nikada više neće otići od mene i mame.”
One su bile presretne, a kad su podigle pogled, s prozora im je mahao nepoznati muškarac, Stankov tata.
Analiza likova
Likovi: Maja, Suzana, Stanko, Miroslav, Majina mama, tata i baka, milicionari i crni čovjek
👉 ZA VIŠU OCJENU!Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Nikola Pulić je hrvatski književnik rođen u Bićinama malom mjestu u blizini Skradina kod Prokljanskog jezera i slapova Krke, 1926. godine. U rodnom mjestu je proveo veći dio djetinjstva i mladosti.
Nažalost za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je prisiljen napustiti Bićine. Zbog toga se u mnogim svojim djelima kasnije sjetio rodnog mjesta kojeg je uvijek lijepo opisivao, a to mu je na kraju poslužilo kao trajna veza s rodnim krajem.
Nakon rata se preselio u Zagreb i tu je počeo djelovati kao književnik. Napisao je pripovijetke, romane, filmske i TV-scenarije, drame i putopise. Od svih djela napisao je najviše romana te zbirku pripovijedaka.
Od romana to su: Ključić oko vrata, Posljednja igra, Strah me mama, Procesija, Sablja Vuka Mandušića, Prpilova škola, Put u Izrael, Mlakarova ljubav, Nobelova djeca, Zli brodovi.
Zbirke pripovijedaka su: Morska prašina, Dolina Zvečeva. Od putopisa napisao je: More i more, Krkom uzvodno i Proljeće na Griču. Umro je 1. siječnja 2006. godine.
Autor: L.M.
Odgovori