Pripovijetka “Jelkin bosiljak” pripada Kumičićevim djelima s građom iz istarskoga života. U pripovijetki je primjetno Kumičićevo umijeće opisivanja krajolika. Tako su vjerno prikazane prirodne ljepote istarskoga poluotoka i priobalnoga područja. Lajtmotiv pripovijetke je motiv mora koji pridonosi stvaranju ugođaja te predočavanju unutrašnjih previranja likova. Ugođaj primorskoga kraja dočarava se i umetanjem stihova iz usmene književnosti (“Plovi brode, široko ti more”).
Radnja pripovijetke odvija se u 19. stoljeću u gradiću Jasnovo u blizini Opatije. Pripovijetka donosi ljubavnu priču o mladoj djevojci Jelki i mornaru Ivi. Njihovoj su se ljubavi radovali gotovo svi stanovnici Jasnova. Ipak, obitelj Poher zavidjela je njihovoj ljubavi i svim je silama nastojala razdvojiti mladi par. Jelka biva optužena za ubojstvo stražara Klinstera koji se odmah po dolasku u Jasnovu zaljubio u nju, ali uz pomoć dobrih ljudi iz Jasnova proglašena je nevinom. Kada se Ivo vratio s puta, napokon su s vjenčali i dobili sina. Iako se činilo da Jelkino srce više nikada neće patiti te da more i zli jezici više neće sputavati njezinu i Ivinu ljubav, ipak ih je rat zauvijek razdvojio.
Pripovijetka “Jelkin bosiljak” prikazuje sukob dobra i zla, domaćih i stranih vrijednosti te pravde i nepravde. Uočljiva je crno-bijela karakterizacija likova, odnosno Kumičić je svoje likove podijelio isključivo na dobre i loše. Takva karakterizacija likova posebno je istaknuta u prikazu ženskih likova.
Nasuprot dobrim i marljivim seoskim djevojkama i ženama (Jelka, Tonka, Ivana…) nalaze se nemoralne i bešćutne djevojke i žene iz urbane sredine (Rezi, Mima, Lujza Poher). Nadalje se tematizira i problematika položaja žena u 19. stoljeću.
Kumičić vjerno opisuje mukotrpan život svih primorskih mladića koji su primorani biti mornarima i živjeti daleko od obitelji i rodnoga zavičaja, ali i njihovih djevojaka, žena i djece koji neprestano strahuju za njihov život. Za razliku od muškaraca, patrijarhalno društvo smjestilo je žene u sferu privatnoga života.
Tako se život žena svodi na obnašanje uloga supruge, majke i domaćice, a od njih se očekuje da budu pobožne, uredne, skromne, pokorne, nježne i umiljate. Seoske su djevojke imale svakodnevne zadatke u kući i na polju. Kao i svaka druga Primorka, Jelka je bila zadužena i za pastirski posao koji je obavljala ujutro i poslijepodne, a kako bi joj vrijeme bilo ispunjeno, obično bi plela ili šila.
Tematizira se i odnos seoske i gradske sredine tako da je gradska sredina prikazana kao mjesto okupljanja pridošlica, dok je seoska sredina prikazana kao središte domoljublja i poštivanja tradicionalnih i moralnih vrijednosti. Posebno je to istaknuto u dijelu u kojemu pripovjedač opisuje župnikovo opiranje ideji da za obrazovanje seoske djece bude zadužen učitelj Talijan. U odnosu među stanovnicima seoske sredine primjetan je izrazit stupanj povezanosti. Tako je za Jelkino oslobođenje od optužnice za ubojstvo zaslužan angažman stanovnika Jasnova.
Unatoč raznolikom ispreplitanju tema, u središtu pripovijetke je ipak ljubavna priča Jelke i Ive. Primorska biljka bosiljak iz naslova simbolizira Jelkinu i Ivinu ljubav, odnosno vjernost. Vidljivo je to u trenucima kada Ivo prije prvoga odlaska na putovanje brodom zatraži od Jelke kitu bosiljka s njezina prozora i obećava joj da će ga uvijek nositi sa sobom. O njegovoj važnosti svjedoči i svršetak pripovijetke. Tako Jelka posljednje trenutke svoga života prije samoubojstva provodi tragajući za bosiljkom.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: gradić Jasnovo u blizini Opatije
Vrijeme radnje: 19. stoljeće
Tema djela: ljubav pastirice Jelke i mornara Ive koja pokušava prevladati sva iskušenja, ali na kraju završava tragično
Ideja djela: pobjeda dobra nad zlim i pravde nad nepravdom te sukob domaćih i stranih vrijednosti u okviru seoskog i gradskog života u 19. stoljeću
Kratak sadržaj
Na jednoj od najviših klisura u blizini Opatije bijeli se gradić Jasnovo – glavno mjesto jasnovačke župe. U Jasnovu ima pedeset kuća sagrađenih jedna uz drugu, a krase ga uske i vijugave uličice koje ljudi zovu klanjac.
“Sretneš li koga župljana na cesti u svagdanji dan i zapitaš li ga kamo ide, odvratit će ti po svoj prilici da ide u “grad” po duhan. Sastaneš li ženu, kazat će ti da ide u “grad” po kavu, rižu ili brašno.”
Ljudi koji ne stanuju u gradu nazivaju se vanjšćaki, a u grad dolaze nedjeljom i blagdanom na misu, jer se u crkvama u okolnim selima misa služi samo kada koja pobožna žena plati misu za svoga supruga ili sina koji je na moru na čast svetoga Mikule, zaštitnika mornara. Daleko na jugu nalazi se otok na kojemu je svjetionik koji upozorava kormilara da mu se ne približava jer su mu temelji tvrđi od bokova lađe. Prema jugoistoku smješten je veliki broj manjih otoka. Na istočnoj strani tih otočića uzdiže se otok Osor.
“Zmije na tom otoku nisu otrovne, a naši ljudi govore, ako te koja i ugrize ma bilo gdje na svijetu, da ne može nauditi, samo ako imaš kod sebe, i to u desnom, nipošto u lijevom džepu hlača, mali kamenčić s Osora, jer da je sv. Lovrinac sve zmije na Osoru prokleo.”
Sjeverno od Osora smješten je otok Cres s bogatim gajevima maslina i niskom vinovom lozom, a na istočnoj je strani Kvarnera otok Krk.
“Krasna je hrvatska Istra, no i naše je more divno i kada miruje i kad mu se nestalna površina pjeni.”
Jednoga rujanskog dana u blizini crkvice svete Marije sedamnaestogodišnja Jelka sjedila je u hladu, čuvala ovce i žurno plela modru čarapu.
“U Jasnovu govorilo se, da Jelki na daleko nema ravne. Ona je svojom ljepotom sve zasjenila, radinošću sve natkrilila, pametnim razgovorom svima prednjačila, ona je bila ures jasnovačke župe.”
Na Jelkinim se usnama mogao primijetiti žalobni osmijeh. Već se spuštao suton, a Jelka je promatrala daleku pučinu. Zapjevala je “Plovi brode, široko ti more” i naglo zamuknula. Sjetila se pokojnoga oca Mirka koji se utopio u blizini Engleske. Odjednom ju netko otraga uhvati za glavu i pokrije joj oči kako bi ju iznenadio.
Jelka shvati da je to njezin Ivo. Ivo ju pita je li vidjela da je Mirkova lađa iskrcala vino, a Jelka mu odgovara da nije vidjela nikoga na lađi. Krenuli su prema gradiću i razgovarali putem. Jelka ga upita tko će mu sutra odnijeti stvari na lađu, a Ivo joj kaže da će to biti ona. Razveselila se jer bi joj se sve djevojke rugale da neka druga djevojka nosi Ivine stvari na lađu. Ivo se spremao za put prema Bostonu. Jelku je zanimalo koliko je Boston udaljen od Rijeke.
“- Što mi sirote ženske glave znamo! Uvijek smo doma, nemamo kada da što naučimo, a drugo ste vi muškarci! – reče Jelka.”
Ivo joj obeća poslati pismo prije nego što prođu tri mjeseca od njegova odlaska, a njegova će ju majka obavijestiti kada pismo stigne u Jasnovo. Obeća joj i da će još iste večeri doći k njoj pozdraviti se s njezinom majkom Tonkom.
U Jasnovu ima mnogo mornara, ali svi su se oni nalazili daleko od kuće i malo je obitelji koje more nije zavilo u crno.
“Gorak je kruh mornarski i nema čovjeka koji bi više bio izložen patnjama do mornara. Razmjerno su plaće slabe, kruh na brodu tvrd je i suh, voda nikad svježa, a grob uvijek otvoren pod mornarovim nogama.”
U to su vrijeme vojnici služili mornarici osam godina bez prekida, ali bilo je i slučajeva kada bi vojnika pustili kući nakon tri godine službovanja. Tako je i Ivo služio mornarici pune tri godine, a nakon toga bio je u pričuvnom stanju, ali mu je bilo dozvoljeno ukrcati se na trgovački brod. Iako su bili svjesni koliko je posao mornara težak, mladići su ipak bili sretni i ponosni što imaju priliku ploviti morem.
Ivo je još kao dječak zavolio more i naučio je veslati na malim lađama, ribaricama i onima koje putuju od Jasnova do Rijeke, a kasnije se ukrcao i na veće lađe (trabakule). Kao petnaestogodišnjak je došao na Zoru, veliki brod trgovca Mate Stanića. Oduševili su ga visoki jarboli i križevi na koje se pričvršćuju velika i teška jedra. Zadrhtao je od radosti i obećao si da će kroz nekoliko dana naučiti sva mnogobrojna imena konopa i znati koji čemu služi. Kapetani i mornari neprestano su ga hvalili. Ivin prvi rastanak s obitelji i zavičajem bio je težak.
“On nije razumio svoga čuvstva, jer nije znao je li tužan ili veseo, ali u srcu osjećao je neki slatki mir i čisto zadovoljstvo.”
Onoga dana kada je Zora odjedrila iz Rijeke prema Montevideu bio je povoljan vjetar. Ivo je suznim očima promatrao kršnu obalu Jasnova. Jelka mu je s prozora mahala rupcem. Ivo i Jelka stanovali su u istoj ulici, a kako je Ivo bio šest godina stariji, još mu je kao osmogodišnjaku Jelkina majka dopustila da ju čuva kada bi ona imala posla u gradu. Sa svakog bi joj putovanja donio maleni šareni rubac na dar.
Vidjevši zvonik i crkvu u kojoj je kršten, Ivo je skinuo kapu, prekrižio se, kleknuo i pomolio se Bogu da ga čuva od zla. Pomislio je na majku koja stoji uz prozor i plače za njim. Kako ju nije vidio na prozoru, shvatio je da majka nije smogla snage gledati taj prizor. Kapetan je vidio uplakanoga Ivu i prisjetio se svoga prvoga putovanja. Cijele je noći Ivo plakao kao dijete.
U Jasnovu nije bilo uređene škole, stoga je župnik na sebe preuzeo dužnost opismenjavanja djece. Župnik je znao kolika je blagodat jadnome mornaru kada se može svojom hrvatskom riječju javiti obitelji iz dalekoga svijeta gdje ga nitko ne razumije.
“Vlada je, istinabog, više puta htjela u Jasnovo poslati učitelja, razumije se, Talijana, da odnarođuje našu hrvatsku djecu; no vrijedni se je župnik uvijek tome s uspjehom opro, jer je volio sam i besplatno djecu podučavati, nego da dođe u njegovu čisto hrvatsku župu kakav raznositelj tuđinske kulture i trovatelj svetih domovinskih osjećaja. Opirao se prijedlogu Vlade da pošalje u Jasnovo učitelja Talijana.”
Tako je i Ivo uz župnikovu pomoć naučio čitati i pisati, stoga je nakon nekoliko mjeseci od njegova odlaska stiglo njegovo pismo. Ivo se nakon dvije godine vraća kući, a njegovom se dolasku posebno obradovala Jelka. Njezina je sreća bila kratkoga vijeka jer je već nakon dva mjeseca ponovno otputovao istim brodom. Prošle su još dvije godine do njegova povratka i tada Ivo postaje vojnik.
“Majka mu je protočila dosta suza, naplakala se i najadikovala kao svaka Primorka, kad joj sina uzmu u vojnike.”
Pri jednom povratku kući iz vojske, Ivo je primijetio da je Jelka postala lijepa djevojka. Kada se nakon tri godine vratio kući iz vojske, shvatio je da silno voli Jelku i da ne bi mogao živjeti bez nje, a i Jelka mu je uzvraćala ljubav.
“Svaki put kada bi začula njegove korake, srce bi joj naglo zakucalo, a kad bi im se pogledi susreli, obadvoje bi porumenjelo.”
Ivo je pomagao Jelki i njezinoj majci, sjekao im je drva i donosio breme u njihovu kuhinju. Svi su u Jasnovu znali da se Jelka i Ivo vole i nitko se nije tome protivio, osim obitelji Poher. To je obitelj čije je porijeklo bilo Jasnovčanima nepoznato.
“Gotovo u svakom primorskom selu i gradiću ima po jedna ili više takvih doklaćenih obitelji koje siju razdor i traže svađu među nevinim i nepokvarenim pukom. Te su obitelji neka vrsta gladne seoske aristokracije koja uistinu od milosti dobroćudnih ljudi živi. Takve se obitelji ponose što nisu odjevene po domaću, na narodnu, nego natežu zamazane gradske prnje, i što čavrljaju vrlo, zlo talijanski i time pokazuju svoju otmjenost. Koje li sreće za narod, da nema uopće tih nosilaca i predstavnika tuđe civilizacije!”
Stara Rezi Poherovica imala je dvije kćeri – dvanaestogodišnju Mimu i dvadesetogodišnju Lujzu. Lujza nije bila ružna, ali je zato bila zla, ohola i pokvarena. Zatrudnjela je s nekim stražarom financije, a na njezinu radost dijete je ubrzo preminulo. Zagledala se i u Ivu, ali on za nju nije ni najmanje mario.
“Stara Poherovica imala je upravo zmijski jezik, pa nikakvo čudo, što je o Jelki izmišljala svakojake strahote, o onoj dobroj i plemenitoj Jelki, o koju se ne bi ni najopakiji jezik mogao zadjeti, koliko je crna pod noktom.”
Večer prije Ivina odlaska obitelj se okupila za stolom. Ivin mlađi brat Frane zaspao je za stolom jer je toga dana cijelo poslijepodne lovio ribu za obiteljsku večeru. Otac Juraj bio je zabrinut za sina i nadao se da neće ostati na moru više od dvije godine. Ivin je otac nekada također bio mornar, ali je veslo zamijenio motikom.
“Imao je dosta zemlje, ali slabe godine silile su mu starijega sina da se ukrca za mornara i da zaslužuje ne bi li za dvije godine prištedio trideset do četrdeset šterlinga da uzmogne jednom namiriti svoga dobroga kuma Matu Stanića koji ih je za nerodice pomagao.”
Otac je rekao Ivi da se njegova majka dosta namučila i naradila, stoga je vrijeme da Ivo dovede snahu u kuću. Majka Ivana upada mu u riječ i govori mu da je njihov sin već pronašao dobru i pametnu djevojku, ali ju ljuti što stara Poherovica ogovara Jelku. Otac je unaprijed saznao od kuma Mate da njegov sin ljubi Tonkinu Jelku i veseli ga njegov izbor. Savjetuje sina da razgovara s Jelkinom majkom.
U to vrijeme Jelka i majka predu na ognjištu. Ivo im dolazi u posjet i Jelkina majka primjećuje da je nervozan. Govori joj da ga je Tonka dojila kada je njegova majka bolovala, a Tonka se na to sjeti svoga pokojnoga sina Jurice. Vidjevši da je Ivo nervozan, Tonka mu kaže neka progovori već jednom, ali na kraju mu sama kaže da zna što joj pokušava reći. Sretna je što se njezina kći i Ivo vole. Dok se Jelka i Ivo grle, Tonku obuzme tuga.
Znala je da Ivo sutra ide na put, a to ju je podsjetilo na pokojnoga muža, stoga im dade blagoslov. Dva sata kasnije Ivo stoji naslonjen o deblo smokve pokraj Jelkina prozora. Jelka čuje da nešto u vrtu šušti i to ju je uplašilo. Ubrzo je shvatila da je to njezin Ivo. On ju zatraži kitu bosiljka s njezina prozora, a ona ju otkine i spusti mu u ruku. Ivo joj obeća da će uvijek sa sobom nositi njezin bosiljak.
“Nema primorske kuće bez bosiljka, a djevojke ga nedjeljom i blagdanom nose u ruci, u kosi i na grudima.”
Simbolika bosiljka –“Čarobna je bila noć. Svuda vladao blagi mir, a u srcu sretnoga Ive rastalasale se sve slasti koje smrtnik oćutjeti može kad misli u zanosu na mili i ljubljeni stvor koji mu je jedina luka sreće u ovom životu suzâ, krvi i ropstva, žarka iskra koja upaljuje nove luči života njegova, cvjetna oaza na kojoj mu se rascvjetao najmiliji, najljepši i najslađi cvijet: Jelkina ljubav…”
Zora još nije svanula, a pred pivnicama trgovca Mate Stanića djevojke se vrte oko takozvanih butača – plosnatih sudova s vinom. Pod vrat stavljaju plašćenicu, odnosno vuneni pojas, trakove prebace preko ramena i ispod pazuha pa ih provuku u plašćenicu pod vratom te sve skupa zategnu. Djevojke se s butačama na leđima natječu koja će prije stići do mora, a plašćenica je važna stvar u životu svake mlade Primorke. Ona predstavlja djevojački ponos. Matine djevojke prestižu jedna drugu u nadi da će zaslužiti što više šestic (komad od 20 filira) i kupiti si blagdanske haljine.
Svi stanovnici Jasnova vole i poštuju trgovca Matu jer je on glavni posrednik između Jasnova i svijeta. Mato je najuglednija osoba u selu i malo je seljaka kojima nije kumovao na vjenčanju ili krštenju. Bio je udovac, a njegovo je dvoje djece također umrlo. Mato je i Jelkin kršteni kum, stoga je nakon očeve smrti skrbio o njoj i majci. Osim Poherovih, Mato u selu nije imao neprijatelja, a prijateljevao je i sa župnikom.
“Narod ga blagosivlje, jer znade, da bi im svima bez Mate sjedjela nevolja za vratom. Kad nerodica gladom pritisne, eto Mati posla i brige na pretek. Siromašan ga narod zaokupi, a Mato mora da za sve skrbi. No kad Bog trude blagoslovi, narod se oduži svome dobročinitelju dobrim vinom i izvrsnim uljem.”
Mato stoji i promatra svoje djevojke koje nose vino. Primjećuje da je Jelka blijeda i tužna, ali Jelka mu govori da mu se samo čini da je tužna. Neka se od djevojaka uplela i pitala ga zar ne zna tko danas odlazi njegovom lađom. Mato je shvatio da Jelka tuguje zbog Ivina odlaska i govori joj da ne brine, jer će se Ivo vratiti. Jelka nosi breme šećera s mora za Matin dućan, ali na pola puta zastaje i promatra more i brodove. Pogleda na vrh klisure na kojoj izbija strma stazica kojom se morala uspeti. Odjednom ugleda svoga Ivu pa zajeca i zamoli ga da ju ne zaboravi.
“– Jelko, što to govoriš? Tako mi svetoga Boga, te tvoje riječi bole me i ljute. Ja da tebe zaboravim! Ja! A jesam li ikad u životu na koju drugu mislio? Jelko, otkad si se rodila, ljubim te.”
Ivine se oči napuniše suzama, on poljubi Jelku i odlazi. Kada je Jelka došla kući, majka ju tješi. Tonka je dobro znala što njezina kći osjeća. Njezin je suprug Mirko prije 12 godina otišao u Ameriku i nikada se nije vratio. Mnogi su mornari ostajali u velikim gradovima nekoliko godina u nadi da će se obogatiti, a tako je učinio i Jelkin otac. Mirko je redovito slao pisma, a Tonka i kum Mato uzalud su ga molili da se vrati.
“Neki Jasnovčani, koji su Mirka vidjeli, pripovijedali su da je veoma bogat i da će se doskora kući vratiti. Pripovijedali su i to da je već sto puta odlučio bio da krene iz Amerike, ali povoljni poslovi svaki put osujete njegove namjere.”
Želja za bogatstvom bila je razlog Jelkina odrastanja bez oca. Mirko je svake godine slao po kumu Mati do 300 forinti za Jelku i njegovu majku, a ako bi štogod ostalo, Mato je na Mirkovu zamolbu stavljao preostali novac u štedionicu na Jelkino ime.
Samo sedam mjeseci prije nego je Ivo isprosio Jelku, Mirko je pismom najavio svoj dolazak iz Valpruisa. Tonka i kći bile su presretne jer će nakon 12 godina vidjeti supruga i oca. Tri mjeseca poslije stiglo je pismo da se Mirko na putu kući utopio negdje na engleskim obalama. Tonka i Jelka pozvane su da preuzmu robu i 300 forinti koje su pronađene na brodu.
“Ta kobna vijest skršila je i uništila dvije nesretne žene. Plača nisu mogle utišati, suze nisu prestale teći.”
Kum Mato, župnik, Ivina majka Ivana i ostale žene posjećivale su nesretnu Tonku i Jelku. Kada je Jelkin otac umro, Ivo je bio u Puli i tek se nakon četiri mjeseca vratio kući. Tonka je plaćala mise za mir Mirkove duše. Kada je župnik prilikom jedne mise spomenuo njezina oca, Jelka je glasno zaplakala jer se u Jasnovu misa služi na hrvatskome jeziku, a njezin otac počiva negdje u tuđinskoj zemlji.
“Svi prisutni, dapače i oni stari sijedi morski sokoli, otirali su suze svojim tvrdim, nažuljenim rukama, sjećajući se poštenoga čovjeka kojemu je nemila sudbina uskratila da otpočiva u blagoslovljenoj zemlji domaćega groblja.”
Pripovjedač napominje da je prije dvije godine prisustvovao jednome sprovodu na centralnom groblju u Zagrebu. S prijateljem je promatrao suprugu pokojnika koja se onesvijestila kada su suprugov lijes položili u grob. Samo godinu dana poslije u Glazbenom zavodu upoznao je mladu i veselu gospođu koja ga je podsjećala na nekoga. Prijatelj ga kasnije podsjeti da je žena s kojom je maloprije plesao udovica koju su vidjeli na sprovodu. Sada je već bila supruga nekoga starijeg činovnika. Ta ga je vijest pogodila, a iste je večeri sanjao udovicu kako plače kraj groba pokojnoga supruga.
Tonkina je kuća bila najčišća kuća u Jasnovu. U njezinoj je kući bilo mnoštvo slika s morskim motivima, pozlaćenih vrčića, kip Majke Božje, a na prozorima su stajali lonci s cvijećem.
“Ovako po prilici izgledaju sve mornarske kućice, ali nije svaka čista i uredna kao kućica udove Mirka Ljubovića.”
Mjesec dana nakon suprugove smrti Tonka je srela kuma Matu. On ju poziva k sebi jer ima za nju lijepe vijesti. Mato joj govori da je u štedionicu u Trstu uložena svota od 3 000 forinti na Jelkino ime. Predlaže joj da uda Jelku za Ivu jer je on pošten i pametan mladić, a kako se Mato već zauzeo za njega, Ivo je pušten kući iz vojske. Mato obeća Jelki da će brinuti o njoj i kćeri dok je živ.
Četiri dana nakon Ivina odlaska za Rijeku, Jelka je po običaju odvela ovce na pašu u kod kapelice svete Marije.
“Svaka je Primorka pastirica, ali krivo bi činio Primorkama, tko bi mislio, da se takve mlade pastirice ne bave drugim, osim svojim stadom. One znadu također sve moguće poljske poslove, a razumiju se i u kuhanje i u tolike druge kućne radove. One vode stado na pašu samo rano ujutro i poslije podne, kad se već sunce k zapadu nagne. Kad paze na svoje ovce i janjčiće, ne sjede prekriženih ruku, nego pletu, vezu ili šiju rublje i haljine. Pod večer nasijeku suhe smreke, naberu granja i suvaraka, sve slože u veliko breme i za stadom idući, nose kući.”
Jelka je sa sobom ponijela bijeli rubac na kojemu je već prije počela vesti široki rub. Dok je to radila, promatrala je brod Emu koji odlazi. Kada je ugledala svoga Ivu kako joj s broda odzdravlja kapom, oči joj se napuniše suzama. Kleknula je na kamen pred prozorčićem kapelice i dugo je molila.
Tonka je već bila zabrinuta za kćer, a kada se Jelka vratila, razgovarale su o tom brodu. Jelka govori majci da ju rastužuje što mladići moraju postati mornarima, jer svaki bi čovjek u mjestu u kojemu se rodio mogao mirno i sigurno živjeti. Tonka joj objašnjava da brodovi moraju ploviti da bi služili caru. Jelka zamoli majku da prvom prilikom pođe s njom u Trsat jer se zavjetovala da će to učiniti kako bi Djevica zaštitila Ivu.
Jelka je cijele noći plakala. Kroz prozor svoje sobe ponovno je vidjela Emu. Usnula je ružan san. Sanjala je usplahireno more i brod slomljenih jarbola, a naokolo luke na prozorima palača zelenio se bosiljak. Među mornarima je vidjela i svoga Ivu. Probudi se i ponovno se pomoli. Zatim je sanjala svoje vjenčanje. Kada su svatovi izašli iz crkve, puhala je bura i sav se narod razišao pa je ostala sama. Začula je jecaj majke i potrčala prema klisuri. Na niskom žalu vidjela je mrtva tijela oca i Ive, a između njihovih tijela zelenila se kita bosiljka.
Pripovjedač opisuje težak život mornara. Svaki se mornar suočava s nemirnim morem, suhoćom, vlagom, prekinutim snom i opreznom javom, molitvom, vinom, gladi, psovkom i čežnjom za udaljenom suprugom i djecom.
“More je veliko bojno polje. Svaki je mornar vojnik i mora biti svaki čas na borbu pripravan. Mornar ne zna što je tih i miran život. Njegovo srce uvijek silno osjeća: ili mu od radosti skače ili od groze strepi.”
Mornari su razgovorljivi jer su mnogo toga doživjeli. Od njih se svašta može čuti i naučiti kad se na blagdane skupe pod velikom lipom i razgovaraju o svojim putovanjima.
“Tko da opiše raznolika čuvstva, koja obuzimlju mornara u njegovu burnom životu? Ta ni riječ “kopno” ne može onaj pojmiti, koji ga uvijek pod nogama ćuti. Koliko je slatka riječ “kopno” zapravo znade samo onaj, koji po više mjeseci ne vidi oko sebe i pod sobom nego vodu.”
Kako su poznali mnoge ljude i narode, slična su im mišljenja o drugim narodima. Englezi imaju mnoštvo brodova, ali su lijeni i opijanje rumom važnije im je od poziva kapetana da zatvore jedra. Francuzi su za hrvatske mornare najbolji i najuljudniji ljudi na svijetu jer se ne tuku i ne opijaju. Hrvatski se mornari ne ukrcavaju jedino na brodove njemačke zastave jer su Nijemci nepošteni.
“- Ma da se na njihove brodove ukrcamo! A ne znate li, da ih ima i kod kuće previše? Tajči imaju malu plaću, a, toliko da žive, da ne poginu kod kuće od glada.”
Deset dana nakon Ivina odlaska, Jelka je ponovno sjedila u blizini kapelice svete Marije i šivala haljinu. Opazila je nepoznatoga čovjeka koji je govorio njemačko-slovensko-češkim jezikom, stoga ga Jelka nije razumjela. Napokon je shvatila da je to novi stražar financije koji je došao u Jasnovo prije osam dana. Jelki je taj razgovor bio neugodan, stoga je skupila ovčice i krenula kući.
U Jasnovu je bila postaja financijske straže. Nijemac Franc Klinster došao je iz obližnjega mjesta u Jasnovo preuzeti zapovijed nad stražom i Jelka mu je odmah zapela za oko. Sprijateljio se i s obitelji Poher te ih je svakoga dana posjećivao. Poherovica i njezina kći u njegovom su prisustvu ocrnjivale Jelku što je više moguće.
“Poherovica šapnula bi tada Klinsteru štogod u uho, da tobože ne čuje njezina kći Lujza, koja bi sigurno zacrvenjela preko ušiju. Klinster bi se još više čudio, a debeli Fric sve je povlađivao, lijeno klimajući glavom, što je njegova mila polovica govorila.”
Klinsteru se Lujza nije ni najmanje sviđala. Otvoreno im je govorio da je Jelka vrlo lijepa i velika je šteta što je kći običnoga mornara. Poherovica je ocrnjivala i župnika jasnovačke župe. Govorila je da je Jelkin otac zapravo župnik i da je Jelka zavela kuma Matu.
“Stara Poherovica bila je potpuno osvjedočena, da je župnik Jelkin otac, a trgovac Stanić da je uzdržava. Ona nije nikako pojmiti mogla ljubav i naklonost vrijednoga župnika i trgovca Stanića za sirotu Jelku i njezinu majku, te dvije najčestitije i najnevinije duše na svijetu.”
“Župnik Dragutin Melić bio duša od čovjeka. Sve ga ljubilo i štovalo kao pravoga oca i pastira. Već je prevalio sedamdeset i petu. Sijeda kosa krunila mu mirno i plemenito čelo, a nešto blijedo lice odavalo je predobro srce i veliki um, zabavljen uvijek uzvišenim i svetim mislima. Melić je bio pravi svećenik i potpuni čovjek. Gdje god je trebalo, zauzimao se za svoj puk, revno je pazio što se radi u općinskom uredu, a kad god je imao vremena, poučavao je narod o građanskim krepostima i dužnostima. Kao pošten Hrvat branio je svuda otvoreno istarska hrvatska prava kao pravi sin svoga naroda, ne bojeći se nikoga, osim Onoga koji vedri i oblači po svojoj svetoj volji.”
Klinster je povjerovao staroj Poherovici i rasrdio se vidjevši Jelku kako zalazi u dućan trgovca Mate. Dok je Jelka čuvala ovce, često bi ju iznenadio svojim dolaskom pod izlikom da čuva stražu. Njezino odbijanje ga je ljutilo pa ju je jednom prilikom uhvatio za ruku, a ona se otrgnula i rekla mu da je pusti jer ona nije njegov par.
Od toga dana više nije vodila ovce kod kapelice svete Marije. Vodila ih je u šumu, ali i ondje ju je Klinster pronašao. Potužila se majci koja je rekla da će sve reći kumu Mati. Po Jasnovu se već pričalo da se Jelka zagledala u Klinstera, a to je usrećilo Poherove. Mato ga je pozvao k sebi i rekao mu da jednome stražaru ne priliči napastovati mladu djevojku. Klinster se ispričavao i govorio kako ništa od toga nije istina. Mato je znao da ne govori istinu i još ga jednom opomene da ostavi Jelku na miru. Klinster ga je sada još više mrzio jer je vjerovao da mu Jelka nije samo štićenica kad se tako oštro zauzima za nju.
Kada je čuo glasine, župnik je pozvao Jelku da mu sve ispripovijeda. Rekao joj je da Bog sve vidi i da se ne obazire na zle jezike. Zauzimao se za Jelku jer je bila najpametnija i najčednija djevojka u cijeloj njegovoj župi, a i on je, kao i trgovac Mato, znao da pokvarene duše žele rastaviti Jelku i Ivu.
Većina Jasnovčana nije vjerovala u glasine o Jelki. Poherovica i Lujza bile su uvjerene da će ju Ivo ostaviti kada se vrati kući, ali Ivini su roditelji znali da ništa od toga nije istina.
Jednoga dana Jelka je ponovno odvela ovce na pašu kod crkvice svete Marije, nadajući se da se Klinster nakon razgovora s kumom Matom neće usuditi pojaviti. Klinster se ipak pojavio i uhvatio ju za ruku. Jelka nije mogla pobjeći jer se s jedne strane klisure nalazio ponor, a s druge strane i iza nje bile su stijene. Zaudarao je na vino i kada ju je pokušao poljubiti protiv njene volje, Jelka ga odgurne svom snagom od sebe, a on izgubi ravnotežu i nestane pod klisure.
Jelka problijedi i začuje nečije korake. Bio je to stari Špiro Ostoić. Jelka mu padne u zagrljaj, a on joj govori neka ne brine jer je sve vidio i čuo.
Dječaci Frane Marić i Jurica Štikić lovili su ribu pod klisurama svete Marije. Začuli su glasove i Frane je prepoznao Jelkin glas. Odjednom su vidjeli čovjeka koji je skočio s ruba klisure.
Dječaci problijede, pogledaju se i počnu se naglo uspinjati strmom šumom pod vrleti. Pronašli su mrtvo Klinsterovo tijelo. Dječaci se od straha prekriže i potrče na vrh brda prema Jelki i Špiri. Rekli su im da su vidjeli da se neki čovjek ubio. Jelka plače, a Špiro govori da će joj on biti svjedokom i da je najbolje da krenu kući. Špiro naredi Frani da kasnije dovede Jelkine ovčice kući. Dječacima nije bilo jasno zašto Jelka plače. Špiro je sve ispričao Tonki koja se uznemirila, ali nije razumio zašto se toliko žaloste jer je najvažnije da Klinster nije uspio u svome naumu.
“- Zar se ne možete, kumo, opametiti, ta dosta ste stari! Koga se vraga toliko žalostite? S vama bi čovjek poludio! Kod nas u Boki, gdje su ljudi nešto pametniji negoli u Jasnovu, veselila bi se svaka žena, da joj se što slično dogodi! – škrine Špiro ljutito i naglo izađe iz kuće, ostavivši udovu i Jelku da plaču i zdvajaju.”
Mali Jurica stigao je kući prije Jelke i Špire. Kako je njegova majka Mara bila zlobna i prijateljevala je sa starom Poherovicom, ubrzo su se Jasnovom proširila vijest o Klinsterovoj smrti. Svi su Jasnovčani pošli na klisuru da vide mrtvo tijelo. U isto je vrijeme Špiro prepričavao stražarima financija što se točno dogodilo. Silno se razljutio i na kraju se posvađao sa stražarima.
Kad su stražari izbacili Špiru, dogovorili su se da će uhvatiti i zatvoriti Jelku te potražiti Klinsterovo tijelo. Stražari s bajonetom na puški stigli su u Tonkinu kuću. Uzalud se Jelka opirala, a njezina majka vrištala da joj ostave kćer na miru. Jedan od njih zapovijedi im da obje pođu s njima. Nitko nije vidio kako stražari vode Tonku i Jelku iz kuće jer su gledali mrtvaca na klisuri, a oni koji nisu bili na klisuri, radili su na polju. Ivini su roditelji bili na polju, a nakon što su čuli vijest, potražili su Jelku i Tonku u kući. Tonka i Jelka bile su zatvorene u sobi u kućici stražara. Neke su ih žene na ulici dozivale pa je Tonka glasno vikala da su ih stražari zatvorili. Narod se okupio pred financijskom postajom.
“Vladala je najveća uzrujanost: sijedi mornari, žene, djevojke, djeca, cijelo Jasnovo, sve se tu strkalo i zbilo kao u klupko, svi viču, prijete i psuju stražare.”
Uzalud je stari Špiro pokušavao objasniti što se dogodilo. Oči su mu sijevale, a krv mu je udarila u lice. Narod je bio ogorčen i svi su zahtijevali da stražari puste Tonku i Jelku. Sve su to promatrali Poherovi, a kada je narod počeo upirati prstom u njih da su oni krivi za sve, pobjegli su kući i zaključali vrata. Kada je Ivin brat Frane razbio prozor financijske kuće kamenom, na prozoru se pojavio stražar i zapovjedio ljudima da će pucati, ali narod se još više razljutio.
“- Ljudi, znate li, što veli? Da će u nas pucati! Mi, mi ćemo mu pokazati da se ne bojimo njegove puške, ni njega! Van sa ženama! Na slobodu s njima! Mi ćemo ih čuvati! Hoćemo da budu sigurne! – grmjeli su bijesni mornari.”
Narod je nasrnuo na vrata i nekoliko je mornara razoružalo stražara koji je ostavio ostala dva stražara kraj mrtvaca, a stari Špiro je preuzeo pušku.
“Špiro navali sa svojom četom na vrata, tko šakom, tko ramenom, sruše ih i provale u kuću. Domala izvedu Tonku i Jelku.”
Špiro je putem ispričao sve župniku koji je kasno doznao što se dogodilo. Dok ne dođu zapovijedi od kralja i cara, narod će sam paziti na njih dvije. Župnik se obraća narodu i govori im da je Nijemac htio počiniti zločin, ali da je on pred Bogom ipak njihov brat i trebaju se pomoliti za njegovu dušu. Narod je kleknuo, a župnik je izmolio molitvu za pokojnika.
Ivini roditelji pokušali su Jelku odvratiti od crnih misli. Govorili su joj da razmišlja o lijepoj budućnosti.
“Jelka se je sjetila minulih dana, sve riječi koje joj je Ivo rekao, bljesnule su joj u pameti jedna za drugom, radosnije misli dolijetale su u njezinu glavicu, u duši joj se pomaljalo tiho svjetlo, probijajući tamnu koprenu, kojom ju bio obavio zadnji crni dan.”
Stari je Špiro u kuhinji pripovijedao čudnovate stvari o Crnogorcima. Jelka je napokon usnula, a Tonka i Ivana tiho su razgovarale da je ne probude. Snivala je o zelenom bosiljku. Ostatak je naroda već bio u svojim kućama.
“Nitko nije ni časa posumnjao u nevinost nesretne Jelke, a znalo se, da stari Bokelj nikad ne laže, izuzev kad viče svojoj ženi, da će je ubiti i zagušiti. Velika ogorčenost zavladala je među Jasnovčanima protiv stražara i njihova prkosnog ponašanja.”
Svi su bili svjesni da će Jelka doći pred sud, ali su se nadali da će pravda biti zadovoljena.
U kući Poherovih financijski stražari ispitivali su Marinoga sina Juricu o onome što je toga dana vidio. Stara Poherovica govori stražarima da joj je Klinster rekao da su on i Jelka ljubavnici. Jelka se bojala da će kum Mato saznati za sve pa je ubila Klinstera. U kuću Poherovih dolazi jasnovački župan Stipo Vranić. Poherovica ga je upitala zašto nije upotrijebio svoju moć i rastjerao narod.
“Stipe je najviše čuo Poherovicu, jer ga je držala za kaput, pripovijedajući mu baš pod nos sve te užasne stvari.”
Župan odgovara da je bio u Vrbovi poslom i da mu je supruga ispričala što se dogodilo, ali mu nije rekla za pobunu naroda pred financijskom postajom, već samo da su stražari morali pustiti Jelku i Tonku na slobodu.
“- Što? Morali? – podupre se Rezi rukama o bokove i sagne se pred lice Vranićevo, te sasu kao iz rukava: – Razoružali stražare, razbili prozore, prijetili smrću! Buna, prava buna!”
Kako je županov pisar bio na Matinom brodu u Rijeci, Poherovica se ponudila da njezin suprug Fric napiše izvješće i poziv za povjerenstvo u županovo ime. Dok je župan tražio pečat i budio općinskoga slugu koji je trebao odnijeti izvješće u Volosko iste noći, Fric je sastavljao izvješće. Svaku je stavku morao čitati svojoj ženi. U izvješću je pisalo da je Jelka ubila svoga ljubavnika, a da je sve to vidio dvanaestogodišnji dječak Jurica Štikić te da je kasnije izbio ustanak naroda protiv reda i zakona. Fric je površno rastumačio županu Vraniću sadržaj, a Vranić je udario pečat i predao stražaru. Općinski sluga Cibić i stražar krenuli su prema Voloskom s izvješćem.
Sljedeći se dan trgovac Mato dovezao u kočiji s općinskim pisarom. Ljudi su opkolili njegovu kočiju, a Špiro mu je ispripovijedao o jučerašnjim događajima. Mato odlazi k Tonki i Jelki, tješi ih i govori Jelki da povjerenstvo neće doći po nju jer je općinski pisar bio s njim, a ako i dođu, on će poći s njom.
Neki je mornar pred Tonkinom kućom rekao da će povjerenstvo doći još danas. Špiro je bio uvjeren da su Poherovi napisali izvješće. Istoga dana narod je opazio kočiju u kojoj su bili liječnik, pristav, pisar i dva žandara. Fric Poher htio je razgovarati s gospodom, a oni ga nisu ni pogledali. Gospoda je prepoznala župnika i trgovca. Nakon što su župnik i Mate ispripovijedali pristavu što se dogodilo, on je rekao da će Jelka biti proglašena nevinom. Poherovica je sve promatrala s prozora, a kada je Fric ušao u kuću, psovala ga je jer nije uspio razgovarati s gospodom.
Na vratima ih je dočekao Špiro i predao žandarima dvije puške stražara. Mato je otišao s povjerenstvom pod klisure svete Marije. Putem je pristav govorio o izvješću župana Vranića. Mato mu je objasnio da je stari Poher sastavio izvješće jer je općinski pisar u to vrijeme bio na Matinom brodu. Povjerenstvo je sastavilo zapisnik, a mrtvac je odnesen u mrtvačnicu. Liječnik, pristav i žandari shvatili su da je izvješće lažno jer je nemoguće da je Jurica mogao vidjeti što se događa gore na stijenama. Povjerenstvo odvodi Jelku, a Mato je pristao povesti Tonku svojom kočijom. Župnik je ostao u Jasnovu kako bi okupio svjedoke.
“Mnogo ljudi sakupilo se na cesti oko kočija. Jelka i majka joj dođu lagano među župnikom i Matom Stanićem, za kojima je išla komisija i žandari. Jelka je bila blijeda. Lice je na pola rukama pokrila i tiho jecala. Mnogim prisutnima orosile su se oči, kad su ugledali tužnu siroticu.”
Kočije su se zaustavile pred kotarskim sudom u Voloskom. Mato je zamolio slugu kotarskoga suda da se pobrine da Jelka i Tonka prenoće na pristojnome ležaju, a kako ga je tamničar poznavao, obećao mu je da će biti onako kako ga je zamolio.
“Kad je Mato otišao, Jelka i Tonka oćute neugodnu samoću u nepoznatoj im sobici. Kleknu jedna do druge, vruće se pomole Bogu i umorne legnu svaka u svoj krevet, ne ugasnuvši svijeće.”
Jelka je te noći ponovno sanjala o moru, brodovima i bosiljku. Ujutro ih je tamničareva žena ponudila kavom. Mato ih je već čekao, a potom je otišao potražiti suca. Našao ga je u maloj kavani. Pristav mu je poručio da svi svjedoci u devet sati moraju biti pred sudom. Za pola sata dolazi kočija u kojoj su bili župnik, Špiro Ostoić, župan Vranić i dječaci Jurica i Frane.
“Udova Štikić nije isprva htjela pustiti svoga sina u Volosko, no svi izgovori nisu joj baš ništa koristili, jer je gospodin župnik s njom govorio onako, kako bi valjalo, da svi ljudi s ovakvim babetinama obračunaju.”
Došli su i ostali svjedoci. Župniku i Mati prilazi liječnik i rukuje se s njima. Znajući da je liječnik prijatelj suca, župnik i Mato zamolili su ga da kod suca kaže koju dobru riječ. Liječnik se odmah zaputio k sucu.
Jelka i Tonka dovedene su pred kotarskoga suca. Kotarski je sudac bio iskusan čovjek i prijatelj svoga naroda. Ljubazno se nasmiješio Jelki i zamolio ju da sjedne. Jelka je na njegova pitanja odgovarala mirno i razgovijetno. Sudac je zamolio tamničara da odvede Jelku.
Špiro, Frane i Jurica pozvani su pred suca. Sudac je primijetio da je izvješće lažno jer je Jurica na sudu rekao isto što i Frane, a to se nije podudaralo s onime što je navedeno u izvješću. Napokon je od Jurice izvukao i to da je Jurica bio kod Poherovih u vrijeme kada se pisao izvještaj.
Župan Stipo Vranić priznao je da je on udario općinski pečat, ali sadržaj izvješća koji mu je Poher pročitao bio je drukčiji.
Kotarski je pristav obavijestio suca da i župnik želi svjedočiti. Kako je sudac znao da je župnik dobar čovjek, pristao je na njegovo svjedočenje. Pred suca su došli i Mato Stanić i još nekoliko Jasnovčana. Svi su svjedočili o Jelkinoj dobroti. Nakon što su svi svjedoci izašli, župnik i Mato zamolili su suca da oslobodi Jelku. Sudac je na to pristao, ali ih je upozorio da Jelka ne smije otići iz Jasnova jer ju čeka još konačna rasprava u Trstu.
Mato je od sreće unajmio četiri kočije kako bi sve svjedoke povezao kočijama u Jasnovo.
“Upravo je sunce zapadalo, kada su neki dječaci, koji su se na cesti pred Jasnovom igrali, začuli topot konja i štropot kočija. Dječaci se okrenu odakle se čuo topot pa se začude. – Jedna, dvije, tri, četiri, pet! “Pet kočija dolazi jedna za drugom!” kliknuše svi u jedan mah. “Jelka dolazi! Jelka dolazi!” uzvikali su dječaci.”
Prozori su se otvarali, ljudi su izlazili na cestu i svi su radosno klicali. Jelku je u kući dočekala Ivina majka Ivana i snažno ju zagrlila. Neki su se okupili pred kućom Poherovih i dovikivali im da se gube iz Jasnova. Poherovi su se od straha zatvorili u pivnicu, a njihove su prijateljice govorile okupljenima da nije lijepo vrijeđati poštene ljude. Narod ih je stao vrijeđati.
“Udova Štikićka, sva raskuštrana, smugnula u jedan klanac, i idući kući, još je razderanim glasom vikala, kako će ići k sudu, pa makar i pred samoga cara. Žena pobješnjela, sva se tresla od srdžbe, već je bila sasvim promukla.”
Jelka je napokon ušla u svoju sobu i uzela u ruke svoga kanarinca. Zalila je bosiljak i otišla na počinak.
U Jasnovu je opet zavladao mir. Jelka je s Ivinim bratom Franom vodila ovce na pašu. Mato je tužio stražare zbog uvrede nanesene Jelki. Stražari su pred sucem priznali što se one večeri dogodilo u kući Poherovih. Sutradan je i obitelj Poher pozvana pred suca. Kada je stara Poherovica shvatila zašto je pozvana, pokušala je izvući se, ali je na kraju sve priznala. Usput je optužila stražara pred sucem da je zaveo i silovao njezinu kćer Lujzu, a sudac je na to naredio da se stara Poherovica zatvori. Fric je priznao da ga je žena prisilila na sve.
“Molio je suca ovako i onako da ga poštedi, da mu se smiluje, no sve uzalud. Sudac bijaše otmjen čovjek, nije želio da bude gospođi Rezi dosadno, zato joj je poslao njezina Frica, da jedno drugome krati vrijeme i vida srca rane.”
Ubrzo su stražari otpravljeni iz Jasnova, a u ogorčenost prema Poherovima bila je još veća. Kada su Poherovi izašli iz zatvora, shvatili su da nemaju više što raditi u Jasnovu.
“Nisu se smjeli pokazati ni na kućnim vratima. Napokon pokupiše sve svoje stvari i odoše lađom na Rijeku. Narod ih popratio urlikanjem i zviždanjem, a oni, ne ogledavajući se ni desno ni lijevo, žurili su se k moru, samo da se što prije otisnu od toga prokletoga gnijezda.”
U Jasnovo su pristigle pozivnice za konačnu raspravu u Trstu. Pozvani su Jelka, Tonka, Špiro, Jurica, Frane i Vranić. Mato je pošao s njima jer je imao posla u Trstu. Jelkin je odvjetnik bio najbolji tršćanski odvjetnik, a ona je na sudu ponovno odgovarala jasno i hrabro. Dok ih je čekao, Mato je zašao u kavanu i susreo neznanca.
“Kad je popio čašu vode i odložio novine, ogleda se kavanom i najednom opazi nedaleko sebe čovjeka, koji kao da mu je bio ponešto poznat. Lice mu bijaše od sunca pocrnjelo, koža dosta navorana, a brada se već jako progrušala. Moglo mu biti oko šezdeset godina. Odjeven bijaše na gradsku.”
Neznanac ga je grlio i pitao za suprugu i dijete. Nije vjerovao da ga kum ne može prepoznati. Mato je smrtno problijedio kada je shvatio da je to njegov kum Mirko. Mato mu ispripovijeda sve o njegovoj tobožnjoj smrti, o pismu i škrinji s Mirkovim putnim listom. Mirko shvati da je došlo do zabune jer se njegov putni list našao slučajno u škrinji prijatelja koji se utopio. Kada je trebao krenuti na put, jedan ga je prijatelj Dalmatinac zamolio da mu posudi svoj putni list. Prijatelj je nehotice ubio nekoga Engleza u kavani, stoga je morao pobjeći iz Valpruisa.
Mato je otišao u gostionicu u kojoj su Tonka i Jelka odsjele. Počeo im je pričati kako bi bilo lijepo da je njegov kum Mirko s njima u ovim trenucima te o tome kako mornari često znaju zamijeniti putne listove. Nije im htio odmah sve reći jer je znao da će se njih dvije prestrašiti. Lagao je da je razgovarao s nekim mornarom iz Lovrana koji poznaje Mirka, a on mu je rekao da je vidio Mirka prije mjesec dana u Genovi. Kasnije je sreo mornara iz Rijeke koji mu je rekao da je Mirko živ.
“Dok je Mato govorio, Jelka je u nj upirala svoje duboke i pronicave oči, usne joj podrhtavahu, srce joj se širilo od radosti, njegove je riječi razgrijaše, te od radosna ganuća ne mogaše prozboriti ni riječi.”
Napokon prizna da je maloprije vidio Mirka. Jelka se onesvijestila. Molila ga je da joj dovede oca, ali joj je Mato rekao da Mirko ne zna da su njih dvije u Trstu. Nije mu htio govoriti ništa o Jelkinom suđenju.
Mato i Mirko sastali su se u kavani na večeri. Mato mu je ispričao sve o smrti stražara, ali nije mu rekao da je optužena djevojka njegova Jelka. Mirko je pohvalio Jasnovčane koji su se zauzeli za djevojku i smatrao je da je djevojka samo branila svoju čast. Dogovorili su se da će se sutradan ponovno sastati u kavani.
Ujutro je Mato ispratio Jelku i Tonku na sud. Oko podne je zaključena rasprava i Jelka je proglašena nevinom. Mato i svjedoci su je odveli kući. Mato je otišao po Jelkina oca i rekao joj da je djevojka o kojoj mu je jučer pričao oslobođena krivnje.
“– Oni su ljudi po svoj prilici još u Trstu. Znaš li, gdje stanuju? – uhvati Mirko Matu pod ruku. Iznenada postao je vrlo uzrujan.”
Mirko je osjećao da je djevojka o kojoj Mato govori njegova Jelka.
“Malo zatim začule su Tonka i Jelka nagle korake po stubama gostionice. Obadvije su blijedjele i drhtale od silne uzbuđenosti. Vrata se otvore. Nakon dugih dvanaest godina ugleda supruga svoga muža, a dijete svoga oca. Začas svi su stajali kao ukopani, a tada mu žena i kćerka padnu na prsi i obaviju ruke oko vrata…”
Svi su prisutni bili potreseni tim prizorom, a župnik je glasno plakao. Uvečer su svi parobrodom krenuli prema Rijeci.
“Jelka, naslonjena o rame svoga oca, sjetno je i zamišljeno promatrala velike i bijele palače, nanizane na obali, i jarbole brodova, koji kao da su se ispremiješali.”
Jasnovčani su bili oduševljeni viješću o tome da je Mirko živ, a Mirko je svima prepričavao što se dogodilo s njegovim putnim listom.
“Sada je bila u Jasnovu najsretnija obitelj Ljubovićeva. Jelka nije više ovce pasla. Ona je obavljala samo kućne poslove, šivala, vezla i mnogo s ocem razgovarala, a on se je nije mogao dosta nagledati.”
Mirko je zamolio Ivina oca da pošalje pismo Ivi i traži od njega da se vrati kući. Nije želio da njegova jedinica pati i strahuje da će mu se nešto dogoditi. Mirko će kupiti nešto polja, vinograda i šuma na kojima će Ivo moći raditi kako ne bi morao na more. Ivo se napokon vraća kući, a Jelkina je radost bila neizmjerna.
Uskoro je došao i dan vjenčanja. Jelkin je kum bio Mato, a Ivo je u znak zahvalnosti pozvao Špiru za svoga kuma. Kako je kuća Mate Stanića najveća u Jasnovu, ondje se održao pir. Svi su bili veseli. Ujutro je Jelka primijetila da o vrpci na Ivinom vratu visi njezin uveli bosiljak pa je ubrala svježi bosiljak s prozora. Nakon dvije godine Jelka je rodila sina Mirka.
“Ivo i Jelka sretne su dane živjeli uz svoje dijete i uz svoje roditelje. Stanovali su u maloj sobici, a na prozoru još im se uvijek zelenio bosiljak.”
Jelka se nadala da njezino srce više nikada neće patiti, ali onda je došla godina 1866. i Mirko je pozvan u vojsku. Kad je Ivo stigao u Pulu, ukrcali su ga na veliki ratni brod Kaiser. U pismima je tješio Jelku i govorio joj da će se brzo vratiti. Uskoro je stigla vijest da je austrijska vojska porazila talijansku. Jelka se nadala da njezin Ivo nije sudjelovao u tom sukobu.
Na vratima trgovca Mate Stanića pojavio se vojnik i rekao mu da su tri Jasnovčana poginula. Među njima je bio i Ivo Marić.
“Sada je mornar ispripovijedao Mati, kako je kugla u glavu pogodila Ivu, i da je vidio, kako se truplo u more strovalilo, jer je baš blizu njega bio.”
Mato je pošao k Jelki javiti joj tužnu vijest. Čim je ugledala kuma Matu, Jelka je znala što se dogodilo. Položili su je u krevet i ubrzo je počela buncati.
“- Majko, majko, dolazi Ivo, evo, evo ga! – radosno i bolno kriknula je Jelka. – Oh, kako sam sada sretna! Ne, ne, nije došao, on me čeka kod sv. Marije! – otegnuto je govorila Jelka, a zatim kao da se trgnula, nastavi: Vidi, vidi, kako lijepo jedri brod! Ne, ne, ti ga ne vidiš, jer je već u Trstu. Majko, ne plači, vidiš ovaj… ovaj ga je vidio… Oh, Mato, Mato! Gdje je, gdje je moj Ivo? – iznenada vrisne Jelka, te upre svoj pogled u Matine zjenice.”
Svi su se u Jasnovu nadali da će se Jelka oporaviti. Jedne se noći probudila i dozivala Ivu. Istrčala je iz kuće i svi su je Jasnovčani tražili. Otišla je na strmu stazicu na kojoj su se ona i Ivo pozdravili prije Ivina prvog odlaska na more. Tražila je svoga Ivu i kitu bosiljka.
“Noć je hladna. Nevoljna i bijedna žena dršće cijelim tijelom, ali kano da ne osjeća studeni. Naglo se trgne, još jedanput svrne pogledom po moru, zdvojno se obuhvati objema rukama za glavu, težak odisaj izvi joj se iz prsiju, te muklo i bolno krikne: – Evo me, Ivo! – i skoči u šumne i rasrđene valove…”
Pripovjedač navodi da je prije četiri godine posjetio prijatelja u Jasnovu. Dok su lovili ribu, opazili su dječaka koji je promatrao njihovu lađu i poveli su ga sa sobom. Na visećoj je klisuri primijetio bijeli križ i pitao je dječaka koje je značenje toga mramornog križa. Dječak mu odgovori da se s te stijene bacila njegova majka. Kasnije mu je prijatelj u Jasnovu sve ispripovijedao.
More je nakon tri dana izbacilo Jelkino tijelo, a Jelkina je majka ubrzo umrla od tuge.
“Grob joj uvijek kite svježim cvijećem, a u tom cvijeću milovidno zeleni se bosiljak. Promatrajući taj grob, odlučio sam napisati ovu pripovijetku.”
Pripovjedač je zatražio Matu da ga odvede u Jelkinu kuću. U njoj je sjedio Jelkin otac Mirko. Na prozoru je opazio zeleni bosiljak i pitao je njezina oca smije li otrgnuti grančicu.
“Otkinuo sam u spomen kiticu zavičajnoga mi svijeta. I moja je majka zalijevala i gojila, dok je bila djevojka, zeleni bosiljak. Trgajući grančicu, svrnuo sam s prozora pogled na to naše sinje more. Grančicu bosiljka položio sam uz uvenulo cvijeće, koje mi je jednom dala neka krasna, mila i – okrutna Jelka…“
Likovi: Jelka, udovica Tonka, Ivo Marić, Lujza i Mimica
Analiza likova
Jelka – najljepša djevojka u Jasnovu i okolici. U Jasnovu je poznata kao lijepa, pametna i čestita djevojka. Njezino iskreno i čisto srce osvojio je mornar Ivo. Jelka mu obećava da će vjerno čekati njegov povratak s mora. Svi su mještani Jasnova mogli vidjeti njezinu iskrenu ljubav prema Ivi, ali njihovoj je sreći zavidjela obitelj Poher.
Jelkinu je ljepotu prepoznao i stražar Klinster. U želji da se obrani od njegova napada, Jelka ga slučajno ubije. Zahvaljujući Jelkinoj čestitosti, svi su se seljani obvezali pomoći joj da je sudac proglasi nevinom.
Kada se Ivo vratio s mora, napokon su se vjenčali i dobili sina. Uskoro Ivo pogiba u ratu, a vijest o njegovoj smrti potpuno ju je slomila. Kako nije mogla živjeti bez svoga Ive, Jelka si na kraju oduzme život.
“Nevina i bezazlena Jelkina duša sva je plivala u njezinu crnom, velikom i dubokom oku iz kojega je tiho sijevao čist i nepokvareni naravni razum.”
“Pod nježno svedenim čelom, pod crnim i gustim obrvama lagano i tajnovito micale su se njezine do neba mile oči, promatrajući sinje more, sjenovite otoke, vesele brodove i plavetno nebo. Njezina su lica bila punana i rumena, prema čelu i vratu postajala su sve bjelja, poput mramora koji je dulje vremena bio izložen na jakome suncu.”
“Ipak se na Jelkinu divnom licu opažala tek zamjetljiva sjeta i nujnost, vidjelo se, da joj na rumenim usnama plije neki žalobni osmijeh. Možda nije ni sama znala da za nečim žali i čezne.”
“U Jasnovu govorilo se, da Jelki na daleko nema ravne. Ona je svojom ljepotom sve zasjenila, radinošću sve natkrilila, pametnim razgovorom svima prednjačila, ona je bila ures jasnovačke župe.”
Ivo – mladi mornar koji je osvojio Jelkino srce. Bio je izrazito marljiv i lijepo odgojen, a za to su znali svi kapetani i mornari. Kada se jednom vratio s puta i shvatio da neizmjerno voli Jelku, Ivo to nije mogao kriti. Kako je Jelka odrastala bez oca, Ivo im je pomagao u svim poslovima koje ona i majka nisu mogle obavljati.
Prije prvoga puta Ivo je zatražio od Jelke kitu bosiljka. Obećao joj da će ga uvijek nositi sa sobom. Svaki njegov odlazak od roditelja, drage i zavičaja razdirao mu je dušu. Da je održao svoje obećanje, Jelka je shvatila kada se sljedeći dan nakon vjenčanja probudila i vidjela osušeni bosiljak oko Ivina vrata.
“Ivo je bio dobro odgojen. Roditelji bili su mu poznati kao pametni i mirni ljudi. On je rado razgledavao velike gradove, ali pokvareni gradski život nije na njega utjecao, jer je ostao štedljiv i nepokvaren.”
“Za svoju dob bio je izvanredno jak i kršan, uz to lijepa, visoka stasa. Njegovo otvoreno, izrazito, od sunca izgorjelo i slanom morskom vodom već mnogo puta oprano lice, bijaše urešeno lijepim crnim brkovima i crnom, punom, no jošte kratkom bradom.”
“On je bio veoma poslušan, uljudan i marljiv, pa su ga već prije negoli je “Zora” iz Rijeke odjedrila, hvalili i kapetan i mornari.”
“Kako je bio čvrst mladić i na dobru glasu, nije mu bilo teško naći brod na koji da se ukrca.”
Mirko – Jelkin otac i Tonkin muž. Kako je bio mornar, završio je u Americi i njegova ga supruga i kći nisu vidjele punih 12 godina. Svaki njegov pokušaj povratka kući bio bi prekinut zbog posla. Preko kuma Mirka slao je novac supruzi i kćeri.
Jednom je prilikom posudio svoj putni list prijatelju koji je morao pobjeći iz Amerike zbog ubojstva. Kada se taj isti prijatelj utopio na putu, Jasnovom se proširila lažna vijest o Mirkovoj smrti. Mirko se konačno vraća kući i zatraži od zeta Ive da više ne bude mornar kako njegova kći ne bi patila i strahovala. Nakon Jelkina samoubojstva i smrti supruge, Mirko ostaje sam u njihovoj kućici.
Tonka – Jelkina majka, koja ju je od njene osme godine sama odgajala. Kada je saznala za suprugovu smrt, Tonka se potpuno slomila. Jedino što joj je davalo snagu bila je Jelkina sreća s Ivom. Razumjela je njezinu tugu zbog Ivine odsutnosti jer je kao supruga mornara i sama to proživjela. O njezinoj požrtvovnosti svjedoči i to da nije dopustila da Jelku zatvore samu, stoga je i ona provela noć u tamničarevoj kući. Nakon smrti svoje jedinice, Tonka umire od tuge.
“Udova Tonka još nije prevalila pedesetu godinu. Stariji ljudi u Jasnovu pripovijedali su da je bila prva ljepotica na daleko i široko. Između majke i kćeri na prvi pogled opažala se velika sličnost.”
“Tonkina crna kosa tu i tamo srebrnila se već više godina, a na licu i čelu nakupilo se dosta nabora. Ni njezine tamne oči nisu više sijevale onim čarobnim plamenom, onom milom sjetom, koja se točila iz Jelkinih očiju.”
“Udova se često zaglédala u svoju kćerku, tada bi joj lagano s lica iščezavao biljeg tuge, oči bi joj postajale svjetlije, a posmjeh pun milja i materinje ljubavi ganuo bi njene blijede usne. Uvijek je učila svoju Jelku, uvijek joj davala mudre savjete. Osobito je pazila na čistoću, ta svima je bilo poznato da je njezina kućica u cijelom Jasnovu najurednija i najčistija.”
Mato Stanić – jasnovački trgovac, odnosno glavni posrednik između Jasnova i svijeta. Bio je voljen i cijenjen jer je brinuo o svojim seljanima. Nakon vijesti o Mirkovoj smrti, Mato je preuzeo odgovornost i skrb o Jelki i Tonki. Kada je čuo da Klinster uhodi Jelku, upozorio ga je da to ne smije više činiti. Mato je u svakom trenutku bio uz Tonku i njezinu kći i svim se snagama potrudio da Jelka bude oslobođena.
“Mato je čovjek da mu na daleko nema para; veseo je i radin, a što je najglavnije, poštena je i plemenita srca. Neu-mornim radom svoga oca, a još više svojom marljivošću stekao je lijep imetak, uz to je podigao i blagostanje cijele jasnovačke župe.”
Špiro Ostoić – stanovnik Jasnova rodom iz Boke Kotorske. Imao je tešku narav i gotovo da nije bilo čovjeka u Jasnovu s kojim se nije zavadio, ali je svima pomagao. Skidao je uroke i dijelio kamenčiće protiv zmijskoga otrova svima koji bi ga posjetili. Često je šetao do kapelice i razgovarao s Jelkom. Pričao joj o svome rodnom mjestu i iskorištavao je svaku priliku da kudi Jasnovčane i veliča svoju Boku Kotorsku. Tako se ondje našao u trenutku kada se Jelka pokušavala obraniti od napada Klinstera. Čvrsto je odlučio pomoći joj da bude proglašena nevinom.
“Bilo mu je oko sedamdeset godina, ali se držao posve ravno i hodao čvrsto, kao najkršniji mladić. Špiro je bio visok, crnomanjast i jako navorana lica.”
“Crnomanjasto starčevo lice bilo je vrlo mršavo, a čelo mu bilo namrgođeno, baš kao da je uvijek ljutit. I doista, za svaku sitnicu planuo bi kao žigica, odmah bi se sav pretvorio u plamen.”
Franc Klinster – Nijemac koji je došao u Jasnovo kao stražar financije i odmah se zagledao u Jelku. Družio se s obitelji Poher koja mu je pričala svakojake izmišljotine o Jelki. Nije mogao podnijeti Jelkino odbijanje i silom je htio da bude njegova. Jelka ga je tijekom napada odgurnula od sebe i pao je pod klisure.
“Bio je rodom Nijemac ili kako mornari vele, Tajč, te je kao vojnik bio naučio u različitim posadama nešto češki i kranjski ili, da ne bude razdora među krvnom braćom, govorio je slovenski.”
Rezi Poher – zla i podla žena koja je sa suprugom i dvjema kćerima došla u Jasnovo, a da nitko nije bio siguran odakle. Okomila se na sirotu Jelku i trudila se zagorčati joj život. Izmišljala je laži o njoj kako bi ju Ivo ostavio. Srećom, svi su stanovnici Jasnova znali koliko je njezina obitelj zla, stoga nitko nije vjerovao lažima obitelji Poher.
“Gospođa Rezi Poher bila je visoka i mršava. Njezina odijela bila su skrojena po modi gradskih kuharica koje ne nose šešira. Njezina vanjština bila je vjerno zrcalo njezine nu-tarnjosti. Zloba i podlost virila joj iz očiju i odrazivala se nedvoumno na mršavom joj i neurednom licu.”
“Stara Rezi Poherovica imala je dvije kćeri i supruga Frica. Mladoj Mimi bilo oko dvanaest godina, a Lujzi kojih dvadeset. Jesu, nisu li bile kćeri Fricove, nitko nije znao, ni želio znati.”
Bilješka o piscu
Eugen Kumičić bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika i političara. Ostao je poznat kao pripovjedač i romanopisac. Rodio se 1850. godine u Istri u gradiću Brseču.
Osnovnu školu završio je kod lokalnog župnika u rodnom mjestu – Brseču. Pohađao je gimnaziju u Rijeci, a zatim studirao filozofiju, povijest i zemljopis u Beču.
Kraće vrijeme radio je kao profesor, a veći dio života proveo je kao profesionalni književnik. Uz Augusta Šenou smatra se jednim od najčitanijih hrvatskih pisaca. Pisao je u doba realizma, a smatra se i jednim od predvodnika naturalizma hrvatske književnosti.
Oduševljen pravaštvom pokreće list Primora. Uređivao list Hrvatska vila i Hrvatska. Od 1884. provodi vrijeme i u Hrvatskom saboru kao jedan od glavnih protivnika Mađarske.
Iako je prvu pripovijetku “Slučaj” napisao u 29. godini života, nije trebalo dugo da stvori impresivan popis književnih djela. Najviše se bavio pisanjem romana i pripovijetki.
Najpopularniji su mu bili povijesni romani, no pisao je i romanse socijalne tematike te drame. Njegova djela su: “Začuđeni svatovi“, “Urota Zrinsko-frankopanska“, “Kraljica Lepa”, “Gospođa Sabina“, “Sestre”, “Saveznice”, “Teodora”, “Jelkin bosiljak”, “Olga i Lina”. Umro je u Zagrebu 1904. godine.
Autor: B.D.
Odgovori