Urota zrinsko-frankopanska povijesni je roman u kojemu se opisuju političke i društvene prilike u Hrvatskoj za vrijeme velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana od 1664. do kraja 1671. godine. Događaji opisani u romanu mogu se čitati i kao povijesni izvor – stvarni su i svoju potvrdu imaju u historijskim vrelima. Urota zrinsko-frankopanska simbolizira pokret hrvatskih i ugarskih plemića protiv apsolutističke vladavine dinastije Habsburgovaca.
Otporom koji su pružali bečkom dvoru velikaši su nastojali spriječiti nametanje centralizma i apsolutizma u Hrvatskoj i Ugarskoj, a koji su tada bili karakteristični za austrijske zemlje, uključujući i Češku. Takozvana urota doživjela je neuspjeh i time označila kraj starih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana.
Po uzoru na škotskog pisca Waltera Scotta, poznatog i kao “oca povijesnog romana”, u nas je povijesni roman popularizirao August Šenoa. Međutim, roman koji je pred nama nastaje iz drugačijih autorovih pobuda te povijesnih okolnosti te predstavlja jasan odmak od do tada uvriježenog stila povijesnog romana. U Scottovim i Šenoinim povijesnim romanima osnovnu radnju doista čini nekakav povijesni događaj, ali pritom je ta radnja izrazito romantizirana i obogaćena dramama i intrigama iz života njegovih likova.
Kumičić izborom svoje teme nije želio samo oživjeti uspomene na junačku prošlost. Autor je bio poznati pravaš te je bio politički izuzetno aktivan. Kao što to Krleža naglašava, Kumičić se ove teme prihvatio gotovo shrvan situacijom u kojoj se Hrvatska tada nalazila. Fabula Kumičićeve Urote ne trpi romantizirana, intrigantna te privatna previranja među likovima, a često je u opisima likova isključena i njihova psihološka dimenzija. Naime, fabula je podređena njezinoj osnovnoj ideji – buđenju nacionalne svijesti, a što za cilj ima i odjek u tadašnjem hrvatskom društvu.
Uz velik broj likova, karakterističan za povijesni roman uopće, te iscrpne i detaljne opise obiteljskih stabala velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana, a kojima obiluje cijelo djelo, njihove međusobne povezanosti, mjesta i prostorija u kojima likovi borave, roman je obogaćen književnim referencama.
Jedna od skupina likova koje susrećemo u romanu hrvatski su književnici. Stoga nerijetko u romanu susrećemo i slavne književnike, poput Frana Gundulića i Ivana Belostenca. No, to nije neuobičajeno za ovaj roman jer je oko Zrinskih i Frankopana u Ozlju bio okupljen i takozvani ozaljski književni krug, za koji je karakterističan osebujan jezični izraz utemeljen na mješavini čakavice, kajkavice i štokavice. Pa i sami Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan te osobito Katarina Zrinska bili su književnici, a neki od njihovih stihova, primjerice Moje drago srce Petra Zrinskog, zastupljeni su i u romanu.
Katarina Zrinska bila je poznata kao mecena i kao prva žena u banskoj Hrvatskoj koja je pisala književne tekstove, a uz što se bavila i prevođenjem. Njezino je najpoznatije objavljeno djelo molitvena knjižica Putni tovaruš (1661.), a najpoznatiji stih proizišao iz pera Frane Krste Frankopana urezan je na mjestu smaknuća Petra Zrinskog i samog Frankopana u Bečkom Novom Mjestu.
“Navik on živi ki zgine pošteno.”
Vrsta djela: povijesni roman
Mjesto radnje: hrvatski gradovi (Ozalj, Novigrad, Karlovac, Čakovec itd.), Beč, Venecija, Bečko Novo Mjesto
Vrijeme radnje: 17. stoljeće – događaji obuhvaćeni godinama od 1664. do 1671.
Tema djela: Borba banova Zrinskih i Frankopana protiv apsolutističke vladavine habsburške monarhije, provale Turaka u Hrvatsku te razjedinjenosti Hrvatske.
Ideja djela: Spomen na burnu hrvatsku povijest i njezine velikane, očuvanje bogate hrvatske kulturne baštine, osobito književne, te ljubav prema vlastitoj domovini.
Kratak sadržaj
Djelo započinje posvetom Anti Starčeviću te stihovima u spomen Katarini Zrinskoj, Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu. Radnja romana počinje opisom Ozlja godine 1664. u kojemu je boravio Petar Zrinski.
U zamak dolaze glasnici, a poslije njih Petrova kći Jelena i mladi knez Rakoczy, čiji su stari bili erdeljski knezovi, ali je njegova obitelj podrijetlom iz Hrvatske. Nedugo zatim dolazi grof Sigmund Rottal, pobočnik njemačkog generala Auersperga te Petru Zrinskom donosi Auerspergovo pismo. U sobu ulazi Petar Zrinski te mladom grofu odgovara da generalu poruči da mu neće predati pašu Čengića, na što mu ovaj odgovara da će ga general tužiti te usput pita za njegovu kći Jelenu.
Jelena i Fran Rakoczy pričaju o tome kako Zrinskog optužuju da draži Turke, a on samo želi braniti narod. Pridružuju im se Petar Zrinski, dominikanac Franjo Bargiglio, učitelj Petrove djece te Katarina Zrinska, Petrova žena. Nedugo zatim stiže kapetan Bukovački s vijestima o smrti Nikole Zrinskog, Petrovog brata kojega je u nesreći u lovu usmrtio vepar. Petar Zrinski povukao se u svoje odaje te dugo žalovao razmišljajući o Nikolinoj smrti, sudbini svoje obitelji te lijepim trenucima koje je proveo s bratom.
Iznenada se izvan bedema začuje vriska te Petar, Katarina i Jelena pristupe prozoru da saznaju što se događa: nečiji kmetovi jure k zamku tražeći zaštitu. Karlovački draguni napali selo zbog djevojke te primorali seljane da pobjegnu. Draguni su služili grofu Nikoli Erdödyju. Zrinski je pustio odbjegle došljake u zamak te je s ožalošćenima na misi molio za brata Nikolu. Nedugo zatim Petar Zrinski i Fran Rakoczy spremili su se za put te se pozdravili s Katarinom i Jelenom.
Pred prodorom u Bakarsku dragu, u kneževskom gradu Novigradu knez Fran Krsto Frankopan umovao je nad sudbinom svoje domovine i obitelji te smrti Nikole Zrinskog. Autor zatim pripovijeda povijest veza Zrinskih i Frankopana. Naime, Franova sestra Katarina udana je za Petra Zrinskog. Nedugo zatim kneza Frankopana posjećuje fratar Ivan Belostenec, koji nije bio samo jezikoslovac i jedan od prvih propovjednika, već i pjesnik. Zajedno razglabaju o tadašnjim prilikama u Hrvatskoj. Frankopan zaprima pismo svoje sestre Katarine koja ga obavještava da će ga sutra doći posjetiti te će skupa krenuti u Mletke. Frankopan se povlači u svoje odaje u kojima ispisuje stihove u čast Nikoli Zrinskom:
“… dražije vam budi glas, ime, poštenje,
nego hip, magnutje, sramotno življenje;
navik on živi ki zgine pošteno.”
Na ulicama, međutim, narod prepričava događaje te se sve više doznaje to da Nijemci Zrinskom kopaju jamu. U Bakru se zatim sastaju Frankopan, njegov vjerni drug Orfeo i Katarina Zrinska. Njezin dolazak uzburkao je stanovnike grada koji su se pripremali svečano je dočekati.
Katarina je Frankopanu ispričala što će Zrinski učiniti s pašom Čengićem – bit će izručen njemačkom general Auerspergu. Katarina kapetana Bukovačkog šalje na razgovor s francuskim poslanikom te joj ovaj potom prenosi vijesti te smatraju da je mir s Turcima na kojemu inzistira bečki dvor neviđena bruka. Katarina i njezin brat odlučuju sami poći u Mletke.
Bukovački je obavještava o tome da mu je biskup sam rekao da je kralj Leopold I. na oprezu te da dobro pazi dogovara li se tko od hrvatskih i ugarskih velikana s Mletačkom Republikom. Katarina ipak ne odlazi u Mletke, pozdravlja se s bratom koji se sprema na put. U Veneciji je trajao krabuljni karneval, a Frankopan se pod maskama sastaje sa svojom odabranicom Julijom. Bukovački prišapne Krsti da je čuo dvije zamaskirane uhode da govore hrvatski i spominju Frankopanovo ime. Zajedno posjećuju Julijinu tetku, groficu Klementinu te se prisjećaju obiteljskih veza i povijesnih događaja.
Frankopan doznaje da su one dvije uhode ljudi grofa Nikole Erdödyja koji je nekako doznao da je Bukovački u Mlecima. I biskupov poslanik posjećuje Frankopana u Mlecima te raspravljaju o situaciji s Nijemcima i događaju s uhodama. Pristiže mu Katarinino pismo u kojemu ga poziva da hitro dođe u Hrvatsku – Turci se sakupljaju na granici.
Zrinski pak ne može iz Beča kući jer je zapao velik snijeg. Nadolazeća opasnost ponukala je hrvatske kneževe da kralja Ljudevita XIV. zamole da im pošalje pomoćnu vojsku koja bi se iskrcala u Bakru. Oni ne žele ništa drugo nego da služe kršćanstvu, da oslobode Hrvatsku od turskoga jarma, u protivnom će morati izabrati sebi drugoga kralja. I Ugrima je teško, i oni razmatraju da izaberu drugoga kralja.
Frankopan se sprema na put, poslušavši svoju sestru. Nedaleko od Rakovice skupilo se do osamnaest tisuća Turaka. Tu su nepovoljnu situaciju komentirali Fran Berislavić, Fran Bukovaeki, Juraj Malenić od Mlake, Fran Frankulin, Baltazar Pogledića i grof Ivan Drašković Trakošćanski. Prigovarali su jer hrvatska nema zakonitog bana i to pogoduje slabljenju njezina integriteta te sve većem utjecaju bečkog dvora.
Početkom veljače 1665. godine njemački vojnici u blizini Karlovca oteli su tri djevojke i doveli ih kod generala Auersperga. Pritom je general sa svojim sljedbenicima blatio Zrinske i Frankopane. Međutim, Bukovački i njegovi vojnici uspjeli su ih presresti te osloboditi djevojke, koje je onda Katarina Zrinska primila u svoju zaštitu u Ozlju. Jelena priznaje Katarini da ljubi Rakoczyja, a ova joj govori da je s njim ček teška budućnost.
No, ipak, s njim će braniti Hrvatsku te ne može nikako poći za Nijemca, jer im ne može vjerovati. Zrinski im se javlja s pismom te govori da Turci nisu htjeli zametnuti bitku, te da on misli da će se skupiti u većem broju u Bosni pa navaliti za koji mjesec na neki od hrvatskih gradova. Obavještava ih da će otići u Primorje gdje će pregledati utvrde u gradovima.
Katarinu posjećuje grof Tattenbach te pokušava isprositi Jeleninu ruku, što Katarina svesrdno odbija, nakon čega ovaj odlazi. Petar Zrinski vraća se u Ozalj, gdje ga svi nestrpljivo čekaju, a osobito Jelena i mladi Rakoczy koji planiraju vjenčanje. Nedugo zatim putuju u Zagreb gdje ih posjećuje njihova kći Judita Petronila koja boravi u samostanu.
U svibnju 1665. godine u Stubičkim Toplicama u goste Zrinskima pozvani su bili hrvatski plemići, a koji su se Zrinskima zakleli na vjernost te bijesno mrzili Beč i Nijemce. Zrinski je primio vijesti o tome da se kralj Ljudevit XIV. pouzdaje u njegovu razboritost te ga želi na čelu cijelomu pokretu u Hrvatskoj i Ugarskoj.
Zrinski zabrinut putuje u Beč posjetiti kralja Leopolda, neke njegove ministre i više poslanika. Upozorio je kralja na pogibelj što je prijetila od Turaka hrvatskom kraljevstvu. Iznosi zahtjeve te ih upućuje kralju Ljudevitu XIV. koji ne može na njih pristati, jer ima kralj Leopold ima jaku vojsku. Poslanik obavještava Zrinskog da se zasad čuva svakoga koraka koji bi ga mogao upropastiti, ali se kralj nada da će Leopold ipak prekršiti mir s Turcima i dati povoda da Hrvatska dobije pomoć. Zrinski i Katarina nisu zadovoljni vijestima te uskoro polaze u Čakovec u posjet Nikolinoj udovici Mariji i sinu Adamu.
U kolovozu iste godine Zrinski putuje Primorjem s knezovima Frankopanom i Orfeom, pregledava utvrde te stišava razmirice među plemićima. Frankopan je želio da se hrvatski narod što prije pobuni protiv Turaka, jer bi kasnije zaista moglo biti kasno. Negdje potkraj studenoga Zrinski je pošao u lov daleko od Čakovca te se ondje slučajno sastao s grofom Tattenbachom. Zametnu razgovor o javnim prilikama u državi.
Grof Tattenbach tužio se na bečke ministre koji se više ne brinu ni za nasljedne austrijske zemlje nego samo misle na nasljedstvo španjolskoga prijestolja i na veliku političku borbu između Pariza i Beča poradi toga prijestolja. Zrinski se sutradan dogovori s Tattenbachom da će se što prije opet sastati pa se uputi u Ozalj. Ondje je odlučio da će se Jelena vjenčati prvog ožujka 1666. godine.
U rujnu se Zrinski nakon raznih putovanja vratio u Hrvatsku te ga je posjetio u Čakovcu grof Tattenbach i ponudio mu savez. Na deveti dan rečenoga mjeseca pismeno su se zakleli da će pomagati jedan drugomu savjetom i činom, žrtvovati imutak i krv ako treba. Već u listopadu iste godine opet putuje Zrinski u Ugarsku na skupštinu staleža i redova. Redali su se zanosni govori o slobodi, sve je kipjelo od bijesa na Beč. 1667. godine Zrinski i Frankopani tražili su i od Beča i od Mletaka da povrate hrvatske zemlje Hrvatskoj.
“Zrinjski i Frankopani dobro su znali da je Istra s Trstom ʻneotuđiviʼ dio hrvatskoga kraljevstva. Oni nisu nikada ni posumnjali u to. Kako bi i posumnjali dok se isti bečki dvor pozivao na hrvatsko državno pravo kada je najodlučnije, za Leopolda I, zahtijevao od Mlečana njihove posjede u Istri za sebe, za cesara? Leopold I znao je da ima pravo na svu Istru samo kao hrvatski kralj, on nije mogao zahtijevati one mletačke posjede za sebe nego na temelju hrvatskoga državnoga prava; da je imao koje drugo pravo, on bi ga bio naveo. Leopoldova je vlada slala mletačkoj oštre spomenice u kojima jasno razlaže da mletački posjedi u Istri pripadaju kraljevini Hrvatskoj.”
Tjedan dana poslije svadbenog pira Frankopana i Julije u Novom Vinodolskom dođoše Zrinski i Frankopani u grad Bakar. Među sobom povedu razgovor o nevoljama u domovini. Zrinski je svjestan da ga časnici tuže Beču te da vrebaju na njega i rade mu o glavi. Neumorno je radio i pisao je na sve strane, posjećivao poslanike i minister, a posljednjima je tumačio kako bi lako mogli umiriti Hrvate i Ugre. U te dane bio je veliki metež u sjevernoj Ugarskoj, narod je bio ogorčen na Beč, jer kralj nije htio sazvati sabor i imenovati palatina. Neki su velikaši utvrđivali svoje gradove, a govorilo se i o samom ustanku. Potkraj 1667. vratio se Zrinski u Ozalj.
Mjesec dana kasnije, kad se Petar spremao iz Ozlja u Primorje, dođe mu iz Beča pismo u kojem ga kralj ljubazno moli da dođe u Beč te će odande zajedno u sabor u Regensburg. Ovim putem htio mu je pokazati da se u njega pouzdaje i da ga štuje. Zrinski je promislio pa pošao na put. Drago mu je bilo što će se u Regensburgu sastati s nekim njemačkim knezovima.
U ožujku iste godine jake su se turske čete primakle iz Bosne k rijeci Kupi, a još više bilo ih se skupilo u Lici. Turci su se prijetili da će popaliti Primorje. Budući da nije bilo Zrinskog u domovini, pozvao je Frankopan hrvatske junake i pošao s njima na granicu. Prije nego su otišli iz Bakra, nagovorili su Katarinu da se nekamo skloni s djecom i Julijom. Zrinski je pripovjedio Katarini što je govorio s njemačkim knezovima – svi mrze Austriju, ali se boje da mu ne mogu pomoći, jer su složni kao i Ugri. Austrijanci su, pak, pazili na svaki njihov korak.
Iznenada je došao glas da je kralj je naredio da se uvede Petar Zrinski u bansku čast. Svečano ustoličenje trebalo se obaviti 5. studenoga 1668.godine. Sutradan zakleo se Zrinski:
“Branit ću naše kraljevstvo do posljednje kapi krvi. Svaki sin ove naše rasječene otadžbine Hrvatske neka vrši svoju dužnost na moj poziv protiv svakoga neprijatelja i svaki neka razmišlja što smo jednom bili, a što smo danas.”
Prva je Petrova briga da izbaci Turke iz Slavonije, Like i Krbave i da osvoji zemlju do Une. Dobro je naoružao i svime opskrbio svoju vojsku. Međutim, kralj je pisao banu:
“Ja hoću da živim u miru sa silnim susjedom sultanom. Ja neću da pogazim mir. Ako vi, bane, navalite na Turke i ako im nanesete kakvu štetu, ja ću dopustiti Turcima da slobodno uzmu sami svaku odštetu i zadovoljštinu. Ja ću, dapače, zaplijeniti dohotke od nekih vaših posjeda; ja ću zapovjediti, da umirim Turke, da se izvede ovrha na vašim posjedima.”
1966. godine u Beču su dvorani uvjeravali Leopolda I. da je Petar Zrinski buntovnik i da se diže na svetu vjeru. Zrinski je nedugo zatim posjetio kralja i rekao mu da nije buntovnik već samo traži da se poštuju prava hrvatskoga kraljevstva te da su Hrvati uvijek vjerni svojemu kralju, ali ljube svoju slobodu i znaju da je kruna obvezana svojim prisegama da štititi ustav, nezavisnost, slobodu i cjelokupnost domovine.
Zrinski se vratio u Ozalj te se sreo s grofom Rottalom i razgovarao s njim o poslanstvu k sultanu. Od Rottala je dobio pismo za sultana, preveo ga i predao Bukovačkom ga ozbiljno i strogo opomenuo da ne smije nikomu odati zašto ga šalje u Carigrad – na audijenciju kod sultana. Oko polovice prosinca krenuo Petar s obitelju u Zagreb gdje mu Jelenin muž Fran Rakoczy pripovjedi da se ogorčenje u Ugarskoj sve više širi i da su plemići bijesni na grofa Nádasdyja.
Ban je pak govorio o nevoljama u Hrvatskoj, ali nije otkrio da je poslao Bukovačkog u Tursku. Leopoldove su zebnje sve više rasle, a s njima i neprijateljstvo prema Zrinskima i Frankopanima. Na početku veljače 1670. godine pronio se glas da je ban Zrinski poslao u Tursku svog kapetana Bukovačkoga da sklope u njegovo ime savez sa sultanom. To se mnogima nije svidjelo. U međuvremenu je Frankopanu i Juliji umro sin.
Uskoro su stigla odobrenja i zahtjevi turskog sultana. Odabrao je i imenovao vjekovitim pravom bana kneza Zrinskoga vrhovnim vladarom nad svim kršćanskim zemljama . Sultan se obvezuje da će slobodu vjere, škole i slobodu prava i povlastice kraljevstva Hrvatske u budućnosti držati neoskvrnjenima. Neće tražiti od kraljevstva veći danak od dvanaest tisuća kraljevskih dukata. Nadalje, dokle bude i jednoga muhamedanca, nikad neće zapustiti hrvatski narod nego ga braniti od svakoga napadača.
Također se obvezuje da neće upotrijebiti hrvatsku vojsku za ratovanje u dalekim zemljama. Sultan nasuprot traži da mu Zrinski pošalje svoga sina jedinca kao taoca, na dvije godine. Osim toga, granica između Hrvatske i sultanovih posjeda treba biti razdijeljena na dva jednaka dijela. Traži i da njemaeka vojska bude izbačena iz Krajine. Kad se pročulo za pojedine uvjete dogovora sa sultanom po cijeloj Hrvatskoj zavladala je buna. Grof Erdödy svima je govorio da su Zrinski i Frankopani izdali hrvatski narod krvoločnom sultanu. Kralj Leopold I. molio je njemaeke knezove da mu budu saveznici protiv Zrinskoga, sultana Muhameda IV. i ugarskih buntovnika. Poslao je u Rim papi Klementu X. pismo s viješću o podloj izdaji Zrinskog i Frankopana.
Kralj je sa svojim pristaša odlučio stati na kraj banovima te je pozvao Zrinskoga u Beč, s namjerom da mu učini zlo.29. ožujka 1670. potpisao je kralj Leopold proglas na hrvatski narod protiv bana Zrinskoga, želeći ga krišom podvaliti narodu.
“Zato na znanje dajmo, da je Petar Zrinski nevernik postal naše krune, proti njoj podignul se, pod svoju oblast kraljevstvo naše horvatsko, slovensko i dalmatinsko i bližnje naše orsage podegnati kanil, verne naše pod svoje neverne ruke obernuti skužal, i za te i za ostale druge njegove pregrehe od vezda ne bude banom horvatskim, slovenskim, dalmatinskim i sverhu toga jemljem njemu sve časti, vrednosti, slobodnosti i preštimanja i poštenje, i njegovu personu proskribujemo, dajući oblast svim na nju tak, da ga slobodno umori, ili uhiti: i još k tomu svemu obećajemo cesarski i kraljevski dar deset jezer talirov onomu ki njega živoga ili mrtvoga nam v ruke da. Imanje pako njegovo i blago da se oberne za našu komoru kraljevsku, hoćemo i zapovedamo.”
Zrinski je primio poziv kralja u Beč te se s Frankopanom odlučio poći i reći sve što misli. No, tek što su stigli bivaju uhićeni te su se uskoro među kraljevstvom pronijele vijesti o tome da su banovi zatočeni u Beču. Kralj je svaki tjedan pisao vojnom svijetu neka Katarinu i kći joj Zoru odmah odvede iz Hrvatske pod jakom stražom, te da pronađu i utamniče i Juliju i Orfea.
Strava je zavladala po Ugarskoj: njemački su vojnici pljačkali u pustošili. Kralj je rastjerao posljednje skupštine u Ugarskoj, što je bio očiti znak da se tiranija želi još više učvrstiti. Objavio je optužnice protiv Zrinskog i Frankopana, deset i sedam zločina, sve veleizdaja. Pri svakom su saslušavanju i u svakoj obrani Zrinski i Frankopan prosvjedovali da im izvan njihove domovine nitko ne može suditi. Hrvatski je zakon bio posve jasan da kralju nije dopušteno suditi velikašima zbog veleizdaje, dok nisu staleži i redovi rekli svoje mišljenje. To je oskvrnuće hrvatskoga ustava i zakona. Optuženici su zahtijevali da im se sudi u njihovoj domovini i po njihovim zakonima.
5. rujna 1670. Zrinski je iz tamnice pisao kralju da je hrvatski ustav ugašen i da su svi hrvatski zakoni oskvrnuti te da nije potpisao nikakve ugovore s turskim sultanom. To je iskorišteno protiv njega samo da bi se ojačala apsolutistička moć habsburške monarhije. Međutim, njihovi prigovori nisu bili uvaženi. Istrage protiv njih vodile su se u Karlovcu, Koprivnici i Križevcima.
Donešena je odluka na vijeću da će veleizdajnici Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan i Franjo Nádasdy biti pogubljeni. Budu li se osuđenici žalili na osudu, treba ih uvjeriti da su zaslužili i veću kaznu, ali da je njegovo veličanstvo u svojoj milosti ipak odabralo manju. Odlučeno je i da Zrinskoga i Frankopana nitko ne smije posjetiti, ni rođaci, ni prijatelji. Povjerenik je Zrinskom prenio donešenu presudu:
“Petre Zrinjski, slušajte! Govorim vam u ime njegova veličanstva cesara Leopolda I. Vi znate da ste urotnik, buntovnik, veleizdajnik. Vaša je parnica svršena: osuđeni ste na smrt. Odsjeći će vam se glava i desnica. Vi ste lišeni svakoga dostojanstva i svake časti. Sva vaša dobra, vaša čast i vaš život pripadaju njegovu veličanstvu. Vaša je uspomena izbrisana na svijetu. Ja vam sada javljam da će se osuda izvršiti prekosutra, u četvrtak, naime na trideseti dan ovoga mjeseca travnja u devet sati prije podne.”
Nakon godinu dana razdvojenog utamničenja, banovi se napokon sastaju, a tamničari ih tjeraju da govore na njemačkom. Obojica pišu svoja zadnja pisma Juliji i Katarini. Zrinski piše svoje čuveno pismo Moje drago srce, koje je kasnije postalo važno u književnosti. Osvanuo je 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. Zrinski se sad prekriži, sklopi ruke, prigne glavu i glasno izusti:
“Bože, primi dušu moju!”
“Svud grobni muk. Trgom struji proljetni miomiris, s vedra neba sije sunce na onu pognutu glavu i cjeliva onaj otkriveni vrat… Srca ne kucaju: krvnik podigne svoj veliki mač, silno zamahne, mač sijevne, zazuji i zahvati Zrinjskoga niže zatiljka po jakoj kosti. Petar pane na ruke, odmah se pridigne na koljena, a krvnik, sav smeten, naglo zamahne, ali i drugi put udari krivo, zasiječe tek do pol vrata. Zrinjski se sruši na prsa, protegne se, krv poprska crno sukno, zapuši se na suncu, mrzli trnci prolete one ljude naokolo, mnogi proklinju krvnika koji tako muči krštenu dušu.”
Nakon Zrinskoga pogubljen je i Fran Krsto Frankopan. Malo pred podne sahranili su ih zajedno u isti grob. Položili su im ploču na kojoj je isklesan krvnički mač, a nad njim dvije mrtvačke glave. Natpis kaže da u grobu počivaju knez Petar Zrinski, ban Hrvatske, i markiz Fran Frankopan, posljednji od svoga roda.
Vijest o smrti brzo je došla do Katarine i obitelji. U velikoj tuzi pisala je Katarina kralju o sve većoj bijedi. Zaklinjala da zapovijedi svojoj komori da ih nahrane i obuku kako doliči, ali molbe nisu bile uslišane, a bijeda postajala sve većom.
Umrla je u samostanu u bolesti. 1703. godine gotovo je trideset godina prošlo od Katarinine smrti.
Njezin i Petrov sin Ivan već je dvadeset godina proveo utamničen i bolestan. Međutim, vođa velikoga ustanka u Ugarskoj bila je Jelena, Petrova i Katarinina kći. 1676. umro je njezin muž Rakoczy. Nijednu ženu nisu slavili Ugri koliko Jelenu i nijedno ime ih ne oduševljava koliko ih oduševljava ime njezina sina.
Analiza likova
Petar Zrinski – hrvatski ban i glavni junak romana; portretiran kao pravedan, mudar, hrabar te pošten vladar, požrtvovan otac te ujedno i oličenje vjere i ljubavi u vlastitu domovinu.
“Velikaš u modroj svilenoj dolami, visok rastom, golem i skladan, savršen lik junaka, ustane od stola, odloži pero, pa pože u susret dragunu gipkim i gospodskim krokom. Duboke i crne oči umno i strogo sijevaju pod gustim obrvama, krasan brk resi mu muževno i crnomanjasto lice, na široka ramena pala mu valovita crna kosa razdijeljena posred tjemena.”
Fran Krsto Frankopan – plemić i pjesnik, brat Katarinin i Petrov šurjak; staložen i mudar, nadaren za pisanu riječ, žestoki borac protiv austrijske vladavine u Hrvatskoj.
“Na prvi se pogled vidjelo da je gospodskoga roda i koljena: vitki mu je stas odavao snagu, jedroću i gipkost, krok mu je bio gospodski, svaki kret odličan. Tamna smeđa kosa, razdijeljena posred tjemena, padala mu na ramena, lelujala se i sjajila. Šećući zamišljeno, pogladio bi punani brk koji mu je krasio lice glatko poput jantara, nešto tamne boje, nježno kao u mlade djevojke.”
Ana Katarina Zrinska – žena Petra Zrinskog i sestra Frana Krste Frankopana, prikazana kao bezuvjetna potpora mužu i bratu u borbi za Hrvatsku protiv Habsburgovaca i Turaka; požrtvovna majka te mudra savjetnica u najtežim trenucima.
“Veličanstvena je rastom, kipna strukom, crnih i velikih očiju, lica bijela, mila i spokojna. Crna joj se kosa, savita na tjemenu, sjaji pod tankom srebrnom mrežicom; o vratu, na nizu krupnog biserja, visi joj zlatni križ s kojeg sijeva pet alem-kamena.”
Jelena Zrinska – kći Petra Zrinskog i Katarine Zrinske, prikazana kao snažan lik u borvi za očuvanjem nacionalnog jedinstva; prikazana i kao jednom od najvećih nacionalnih heroina i boraca za slobodu.
“Jelena je povisoka rasta, vitka pasa, sva dražesna i bajna skladom tijela. Bila je u plavetnoj svilenoj haljini, opasana zlatnim pojasom, oko bijeloga vrata blistahu se tri niza bisera, njedra je obavila snježnim čipkama, a rukavi haljine bili su široki i rasporeni, pa su joj se vidjele prekrasne i oble ruke sve do lakata. Debele pletenice sjajne smeđe kose lijepo su joj bile savite na tjemenu i prikrite zlatnom mrežicom.”
Franjo Bukovački – kapetan braće Nikole i Petra Zrinskog, jedan od najvjernijih prijatelja Zrinskih i Frankopana, koji je sudjelovao u “uroti” bespogovorno te su glavni junaci imali u njega najviše povjerenja.
Leopold I. – car Svetog Rimskog Carstva, apsolutan i nemilosrdan vladar ustrajan u stvaranju centralističke vlasti; katkada prikazan i kao nesiguran te nagovorljiv od strane svojih sljedbenika.
Bilješka o piscu
Eugen Kumičić bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika i političara. Ostao je poznat kao pripovijedač i romanopisac. Rodio se 1850. u Istri, gradiću Brseču.
Osnovnu školu završio je kod lokalnog župnika u rodnom mjestu – Brseču. Pohađao je gimnaziju u Rijeci, a zatim studirao filozofiju, povijest i zemljopis u Beču.
Kraće vrijeme radio je kao profesor, a veći dio života proveo je kao profesionalni književnik. Uz Augusta Šenou smatra se jednim od najčitanijih hrvatskih pisaca. Pisao je u doba realizma, a smatra se jednim od predvodnika naturalizma hrvatske književnosti.
Oduševljen pravaštvom pokreće list Primora, uređuje list Hrvatska vila i Hrvatska. Od 1884. provodi vrijeme i u Hrvatskom saboru kao jedan od glavnih protivnika Mađarske.
Iako je prvu pripovijetku napisao u 29. godini života “Slučaj”, nije trebalo dugo da stvori impresivan popis književnih djela. Najviše se bavio pisanjem romana i pripovijetki.
Najpopularniji su mu bili povijesni romani, no piše i romanse socijalne tematike te drame. Njegova djela su: Začuđeni svatovi, Urota Zrinsko-frankopanska, Kraljica Lepa, Gospođa Sabina, Sestre, Saveznice, Teodora, Jelkin bosiljak, Olga i Lina. Umire u Zagrebu 1904. godine.
Autor: M.I.
Odgovori