Roman Začuđeni svatovi jedno je od najvažnijih književnih djela nastalih tijekom realizma na hrvatskom području. Eugen Kumičić u ovome romanu koristio je obilježja naturalizma, romantizma i realizma. Iako prikrivena, glavna je tema ovoga romana zaljubljenost siročeta Antonija u lijepu Mariju Šabarić, te njegova patnja tijekom cijeloga djela.
Blagu ironiju donosi činjenica da je na samome početku djela Antonio sudjelovao u spašavanju mornara koji su doživjeli brodolom, a upravo jedan od njih kasnije postaje Marijinim mužem. Roman ima vrlo uzbudljivu i napetu radnju, a događaji su potpuno nepredvidljivi.
Posebnu napetost donose ubojstva, pokušaj silovanja i razbojništvo, a često se te radnje odvijaju u neočekivanim dijelovima romana. Odlike romantizma prepoznajemo u emocionalno detaljno opisanoj ljubavnoj vezi između mornara Mate i Marije.
“Marija se zanosno zagleda u njegove oči. Matine riječi bijahu slatko uspavale njeno srce; bujica ljubavne boli slijevaše se u njenu dušu.”
Ovo dvoje mladih ljudi dirljivu ljubavnu priču započelo je na neobičan način, a djelo slikovito prikazuje njihov put sve do ženidbe. Sretnu ljubavnu priču s druge strane prati zabranjena i skrivena veza između Marka i djevojke Elvire koji su prisiljeni viđati se potajno zbog društvenih razlika.
“Još jednu riječ pa si mrtva! Ti braniš onoga lupeža, onoga skota? Ti… ti, moja kći!”
Eugen Kumičić svoje je likove karakterno predstavio vrlo crno-bijelima, a često im opis vanjskoga izgleda prati osobnost. Siroče Antonio Marola tijekom čitavog djela pokušava otkriti svoje podrijetlo, a njegov osjećaj napuštenosti i odbačenosti Kumičić je dodatno prikazao zapuštenom vanjštinom, patnjom i teškom prilagodbom okolini, dok se dobra, blaga i skromna osobnost Marije Šabarić očituje u njenom prekrasnom izgledu.
Primjereno povijesnome razdoblju u kojemu je roman napisan, glavni sukob dobra i zla u djelu zapravo je ogledalo sukoba između Talijana i Hrvata, pa su tako svi negativni likovi Talijani koji donose nemir, pljačku i tlačenje među vrijedne mještane Lučice.
Krajolik lijepe Istre i detaljni opisi mjesta u kojima se radnja zbiva djelomično odgovaraju piščevu rodnome mjestu Brseču.
“Za rtom se otvara mrtva draga, a pod grdnim liticama bijeli se sitni pijesak na plitkom žalu. Za uvalom dižu se iz tamna mora grdne, prugaste i izbočene klisure i hrapave grede na kojima čuče gavrani i sivi golubovi.”
Glavne osobitosti realizma u romanu su bogati opisi prostora koji okružuje likove, vjerno portretiranje siromaštva i skromnosti ribarskih obitelji. Novost za hrvatsku književnost toga vremena bio je naturalizam.
“U kući mu, prizemno, paraju liječnici lešinu sina. Starac se šeće, a Elvira sjedi na jednom divanu.”
Njime je Kumičić prikazao hladnokrvna ubojstva, leševe ubijenih likova, detaljan opis načelnikove supruge Anastazije, te najdublje, ponekad prikrivene ljudske misli i osjećaje.
“Na dugački nos hrče grdno, u grkljanu i u hripelama cvili joj i hropće sapa. … Košćate, crvenkaste, kao vrućom vodom oparene i do lakta gole ruke pružila je niz tijelo nad pokrivačem.”
Sam naslov romana Začuđeni svatovi daje naslutiti da će se dogoditi nešto što će sudionike Marijine i Matine svadbe ostaviti u čudu, a bio je to Antonio. Sav krvav i ranjen, u naručju je na svadbu donio Elviru, a potom nestao.
Vrsta djela: roman (epika)
Pripovjedač: objektivan pripovjedač (pripovijeda u 3. licu)
Vrijeme radnje: druga polovica 19. stoljeća; radnja započinje u predbožićno doba, a završava nakon četrnaest mjeseci
Mjesto radnje: Lučica (ribarsko mjestašce na istarskoj obali)
Ideja djela: smrt ne mogu izbjeći ni oni najbogatiji
Tema djela: prikrivena ljubav siročeta Antonija prema Mariji, sukob obitelji različitih nacionalnosti i društvenih slojeva
Kompozicija: roman je podijeljen na 12 poglavlja; fabula je kronološka, no pojavljuju se i retrospekcije (likovi se prisjećaju događaja iz prošlosti)
- Brodolom mornara iz Jelenšćice; prve simpatije između Marije i Mate
- Dolazak bogatog i bahatog Alfreda Salettija u Lučicu čime započinju nemiri
- Zaruke između Marije i Mate; Alfredov pokušaj silovanja
- Marko pronalazi Alfredovo tijelo, a Antonio se skriva
- Marijina i Matina svadba; ubojstvo staroga Salettija i Antonijeva smrt
Kratak sadržaj
Djelo započinje tihom misom koju predvodi župnik don Jure Ratković u mjestu Lučica.
“Na istočnoj istarskoj obali, na visokoj klisuri, na živom stancu što se okomito iz mora diže, nagomilalo se do pedeset kuća gradića Lučice.”
Slijedi dijalog između zvonara Franine i župnika u kojemu se župnik raspituje o tome je li bogati trgovac Tomo Barilović bio prisutan na misi, a čuo je i da je bolestan. Dok mu je silovit vjetar zatvarao oči, Zvonar Franina gledao je kroz otvore na starim zidinama prema pučini ne bi li vidio je li oluja donijela kakvu lađu prema obali. Iako je već sav bio promrzao, vidio je lađu koju su bacali jaki valovi. Požurio je prema trgovcu Tomi kako bi mu što prije javio što je vidio, a i popio kod njega koju čašicu rakije. Tomo, njegova žena Tonka i Frane raspravljali su o brodici viđenoj u moru kad se na vratima pojavio mladić Antonio.
“Hoćeš li, Antonio, malko rakije? – ponudi mu Tomo. – Ne ću. Lađa je na moru! – mahnu on omašnom glavom…”
Inzistirao je da pođu k zidinama kako bi vidjeli što će biti s lađom, a kad su došli već se skupilo nekoliko mornara. Koristeći dalekozor, vidjeli su četvero ljudi stisnutih na krmi lađe. Stari mornar Antun Šabarić mislio je da su bacili sidro u vodu i sad čekaju da se smiri vjetar kako bi nastavili ploviti. Narod je odlučio nabaviti konope i učiniti sve što mogu da spase ljude u nevolji.
Cijeli se gradić uznemirio, a župnik je, u najgorem slučaju, bio spreman za pogreb. Lađa se primicala obali, a nakon što ju je pogodio ogroman val, razbila se. Mornari su iskočili, a mještani su ih spašavali jednog po jednog. Petnaestogodišnji dječak nije mogao uhvatiti konop pa je Antonio učinio herojski čin. Spustio se na greben i uhvatio dječaka oko pasa, a zatim su ih mornari obojicu počeli izvlačiti.
Konop se previše stanjio zbog povlačenja po oštrom kamenju i puknuo je. Antonio i dječak pali su natrag u more, pri čemu je petnaestogodišnji dječak preminuo, a ranjenog Antonija spasili su mornari. Gospodar lađe koja je doživjela brodolom bio je Mato Bartolić, trgovac iz Jelenšćice.
Tragedija na moru posebno je potresla Tonku, čiji je sin Stipe trgovac i često plovi.
“Ah, dragi Stipe, lako se tebi šaliti jer ne znaš kako mi se ne mogu zatvoriti oči kad nam se kuća od bure trese a tebe nema pod ovim krovom!”
Antonio se nakon brodoloma vratio u Lučicu jer je naumio naći tijelo petnaestogodišnjeg dječaka kojega nisu uspjeli spasiti. Obojica su bili siročad, stoga je Antonio Marola osjećao dodatnu, posebnu povezanost s pokojnim dječakom.
“Tražili zato Antonija cijelo poslijepodne, no sve uzalud. … Došav Antonio u Lučicu poslije brodoloma, nigdje nije nalazio počinka. Veliki nemir, nesnošljiva uzrujanost bješe mu srce obuzela.”
Danonoćno je tražio tijelo, a druge noći primijetio je čovjeka kako leži djelomično u vodi, a djelomično na obali. Plakao je uz leš dječaka, razmišljajući o kući Antuna Šabarića i njegovoj kćeri Mariji. Kad je sunce počelo izlaziti, uzeo je leš u naručje i odnio ga na lučičko groblje.
Ranjenog Matu Bartolića smjestili su u kuću Antuna Šabarića, a nakon brodoloma župnik ga je došao ispovjediti i pričestiti jer je teško disao i bio u nesvijesti. Jela i kći Marija njegovale su ranjenog mornara, molile za njega i često provjeravale stanje u kojem se nalazi.
“Nasuprot krevetu sjedi Marija i svaki čas pogledava u Matino lice. … Da, da, mirnije diše. I lice mu nešto oživljuje. Nadam se da će doskora progovoriti.”
Mato se idućega dana osvijestio i otvorio oči. Šokirana Marija dozvala je majku koja je otišla po župnika, a došlo je i još nekoliko ljudi. Od župnika je Mato primio sveta otajstva. Uskoro su pristigli i Matini roditelji. Iako su bili shrvani nesrećom koja je snašla njihova sina, ostali su u čudu kad su vidjeli kako obitelj Šabarić izvrsno brine o Mati, te kako ga Jela i Marija njeguju.
“Dobro je, Mato, da si se namjerio na ovakve ljude! – uze otac nakon dulje stanke…”
Idućeg jutra, Mato se probudio vedriji i osjećao se bolje, a liječnik je rekao da bi uskoro mogao ozdraviti, bude li mirovao. Dan nakon brodoloma, Matu su posjetili Menego i Pero, dvojica spašenih mornara. Njih je načelnik pozvao da dođu k njemu kako bi mu ispričali nešto više o brodolomu i herojskim postupcima mještana Lučice.
“Dan iza brodoloma dođoše k Mati njegovi spašeni mornari Menego i Pero. Mornari stadoše sada pripovijedati nesreću koja ih bješe stigla.”
Dva dana nakon brodoloma, kući se vratio umorni Antonio.
“Jela opazivši ga prestraši se, videć ga onako poderana, blijeda i raskuštrana.”
Objasnio im je da nije htio odustati od traženja dječakova tijela, a konačno su i Mati rekli istinu o nesretnom dječaku.
“Vama je bilo odveć zlo jučer i prekjučer pa nismo htjeli da vas rastužimo.”
Ubrzo se u mjestu Lučica pročulo da je dječakovo tijelo na groblju, stoga su ga pokopali u siromašnom, bijelom lijesu.
Mato se nakon nekoliko dana oporavio, a njegova majka, Jela i Marija i dalje su bile zabrinute, te su ga neprestano njegovale. Između Marije i Mate javile su se simpatije, te su im se pogledi često susretali.
“Mati bilo je najmilije kad bi ga dvorila prekrasna Marija. Njezine lijepe i punane ruke često bi se dotakle njegova lica, a to mu je godilo i srce razblaživalo.”
Nakon mjesec dana Mato je potpuno ozdravio i odlučio poći natrag u Jelenšćicu.
Kći mornara Šabarića, Marija, jednog je vrućeg srpanjskog dana prala rublje u moru i sušila ga na stijenama. U blizini je Antonio lovio ribu pa kad je čuo Mariju kako pere rublje pridružio joj se. Nagovijestio joj je Matin dolazak za nekoliko dana, u nedjelju. Antonio je čuo vesla pa je odlučio pričekati na stijeni kako bi vidio tko dolazi. Bila je to lađa u kojoj su došla četiri mornara, a među njima i Mato.
“Al eto i mornarskih glava, eto crne i rude Matine glave. Lađa se već sva pokazala. Marijino srce dršće od radosti. Mato je na krmi.”
Obećao je Mariji da će, ako ih vrijeme posluži, već prekosutra biti ponovno u Lučici. Dok su se Marija i Antonio vraćali kući, djevojka je primijetila kako prema njima ide gospodski obučen čovjek. On je prema Mariji gajio simpatije, a da joj dokaže kako je i u dalekom Beču mislio na nju, donio joj je lijepe prstenove. Iako ga je djevojka više puta odbila i molila da je pusti na miru, uporno joj je iskazivao svoje osjećaje. Tek je Marijin krik nakon što ju je iznenada poljubio izazvao Antonijev bijes.
“Antonijevo se lice ozari tamnim rumenilom, te i ne pitajući dalje što se Mariji dogodilo, skoči na onoga gospodina, uhvati ga za grkljan jednom rukom, a drugom ga udari tako silno u prsa da se odmah na cestu srušio.”
Napadni čovjek u gospodskom odijelu bio je Alfredo Saletti. Sklonio se s ceste kako bi stresao prašinu sa svojeg skupocjenog kaputa, a u njemu se nakupljao bijes.
“Gnjevno stiskaše jake pesti misleći na osvetu. Alfredo Saletti bio je pravnik, sin bogataša Marina Salettija. Ta obitelj imala je u Lučici najljepšu i najveću kuću, najbolja polja i najviše novaca.”
Neprestano je napastovao Mariju Šabarić, iako ga je djevojka redovno odbijala.
“Alfredu sviđala se krasna Marija Šabarićeva već dulje vremena. Djevojka mu se uklanjaše, no sve uzalud jer ju on neprestance napastovaše.”
Jela se žalila na siromaštvo koje je snašlo njihovu obitelj, a dodatan izdatak bio im je sin Marko koji je studirao u Beču i uvijek tražio novac za nešto. Nadala se da će Mato uzeti Mariju za svoju ženu. Kad se Marija usred jela rasplakala, njeni roditelji su inzistirali da im kaže što se dogodilo dok je nije bilo kod kuće. Otkrila im je kako je Alfredo Saletti već neko vrijeme napastuje, što je izrazito rastužilo i razljutilo njenu obitelj.
“Što? Onaj lupež da mi kćer napastuje! … Ma iz puške ću ga kao bijesno štene!”
Antonio je rekao obitelji Šabarić da ide loviti ribe, no zapravo je u kasno doba noći došao pred kuću Alfreda Salettija, noseći Markovo pismo za Elviru. Nedugo zatim, pojavio se Alfredo Saletti koji je, ne znajući da ga Antonio sluša, zapovjedio svojim slugama Lovri i Luki da moraju ubiti Antonija nožem u srce, staviti ga u vreću s kamenjem i baciti u more. Osim toga, tražio je i da slijede Mariju, te mu jave kojim se putovima djevojka često sama kreće kako bi je on ponovno mogao napasti.
“Tražite ga gdjegod blizu mora. Kako rekoh, najprije nož u srce, a onda u vreću njega i nekoliko kamenja pa pljus u more – pouči ih plemić.”
Jednog vrućeg nedjeljnog dana, dok su svi mještani Lučice bili na ulicama, na putu do crkve, Mato je ponovno došao posjetiti Šabarićeve. U kući je našao samo Mariju jer je ona već ujutro obavila odlazak na misu. Marko Šabarić, Marijin brat, vratio se iz Beča gdje studira medicinu. Mato je priznao Mariji da dolazi u Lučicu samo radi nje, te ju je zaprosio.
“Zlato moje, meni je teško, no moram vam reći jer je već i vrijeme: jest, Marijo, ja dolazim u Lučicu samo radi vas…”
Izmjenjivali su lijepe riječi, osjećaje i poljupce, a prekinuo ih je zvuk koji je došao iz kuhinje. Bio je to Antonio koji je prisluškivao Matinu prosidbu. Dok su Mato i obitelj Šabarić objedovali, Marko se sjetio Antonija i zapitao se gdje je. Obitelj je komentirala kako se on u zadnje vrijeme čudno ponaša i čini se tužnim.
“Da, da, čudnovate; prođu i dva dana da ne izusti ni jedne cigle riječi, a sada već dulje vremena svakim je danom mučaljiviji i žalosniji.”
Marko je tražio sestru da mu donese smotke, a dok je nije bilo Mato je od njenoga oca isprosio njenu ruku. Kad se Marija vratila u sobu, potvrdila je svoj pristanak na Matinu prosidbu. Svoj blagoslov dali su im Marijini roditelji i brat Marko, pa su u zajedništvu nastavili druženje i nazdravljanje mladom paru. Marko se trudio biti sretan zbog sestrine ljubavi i sreće, no tegobe mu je zadavala njegova tajna ljubavna veza s Elvirom.
“Markovo se čelo mrgodilo, lice mu se snuždilo; samo na časak pomolio bi mu se na usnama nujan smiješak, slab odsjev nade što bi zatinjala kao umiruća iskra u mraku njegove duše.”
Naime, za ljubav koju su on i Elvira Saletti osjećali jedno za drugo, znao je samo Antonio. Oko jedanaest sati navečer, Antonio i Marko susreli su se blizu kuće plemenitog Salettija. Uskoro se u šumici blizu Salettijeve kuće pojavila Elvira, a Marko ju je snažno zagrlio.
Alfredovi sluge, Luka i Lovro, odano su mu pokušavali nabaviti bilo kakve informacije o Mariji, o tome kojim se putovima ona kreće i kamo zalazi, no bilo je neuspješno jer im je uvijek Antonio stajao na putu. Požalili su se svome gospodaru kako ne žele uzaludno poginuti jer im se čini da ne mogu ubiti Antonija. Alfredo je iznimno mrzio Antonija, njih su dvojica bili potpuno različiti. Plemiću se sav narod klanjao kad bi ga ugledali, a jedino je Antonio samo prošao pored njega i mrsko ga pogledao.
“A taj garavi, taj poderani Antonio prošao bi mimo njega pa ne samo da ga ne bi pozdravio, već bi ga pogledao i promjerio mrkim i prezirnim pogledom.”
Plemić se prisjećao jednoga događaja koji se zbio kad je imao pet godina. Alfredo se veselo igrao svojim skupocjenim igračkama na mekanom tepihu u obiteljskoj raskošnoj kući kad je došla siromašna žena, sva u krpama, a sa sobom je vodila dječaka obučenog u prljavu, raskomadanu odjeću. Alfredo je kriknuo, a njegov otac brzo se pojavio i uz psovke otjerao ženu iz kuće. Nije ga poslušala, već je nastavila prositi. Plemić se izrazito naljutio i gurnuo je dječaka nogom u leđa.
Alfredo je slijedio očev postupak, stoga je uzeo batinu i snažno ga udarao dok mu je krv curila s lica. Taj ranjeni dječak bio je Antonio. Alfredove sluge nisu još imale nikakve vijesti za njega jer je Marija rijetko izlazila.
“Luka i Lovro razbijahu si međutim, uzalud glave kako da jave što vesela mladomu plemiću.”
Dok se Jela jednog dana vraćala kući, približio joj se Alfredov sluga Luka i tijekom priče, otkrila mu je kako će sutra rano ujutro poslati Mariju da donese kući snoplje. Antonio je sjedio pod zidom, a nakon nekog vremena čuo je Alfredove korake. Luka i Alfredo dogovarali su kako će sutra presresti Mariju dok ide po snoplje. Ponijet će puške kako bi se činilo kao da idu u lov, a trebat će im i rubac kojime mogu ušutkati Mariju bude li vrištala tijekom silovanja.
“Dobro, Luka, dobro! Ponijet ćeš sobom čvrsti veliki rubac…”
Nakon dogovora s Lukom, Alfredo je potražio Lovru i nagovarao ga da ubije Antonija. Slušajući njihove razgovore, Antonio je saznao pojedine novosti o svojemu porijeklu.
“Tko je taj sin, je li živ, je li mrtav, to mi moj otac ne htjede nikada kazati. Muž one žene vrati se nakon nekoliko godina u naše krajeve, no ne nade žene jer bijaše umrla u babinju, pet-šest dana iza poroda. Muža joj poznam: zove se Martin Kožulić.”
Još je oko sat vremena čekao, a zatim je preuzeo Elvirino pismo namijenjeno Marku i otišao prema moru kako bi se našao s Josom. Antonio mu je ispričao kakve Alfredo ima namjere i što planira sutradan učiniti Mariji, pa su odlučiti poći prema Šabarićevu dolcu i obraniti djevojku. Alfredo i Luka odložili su puške i spustili se prema dolcu gdje je bila Marija.
“Alfredo poljubi ju u lice. Marija razveže plašćenicu, riješi se bremena, pa osovivši se htjede pljusnuti plemića, no to zapriječi Luka uhvativši ju čvrsto za ramena.”
Kad joj je Luka svezao usta rupcem, Antonio i Joso naglo su skočili preko zida i zgrabili puške koje su plemić i sluga odložili. Razbojnici su drhtali od straha pred puškama i Antonijevim bijesnim pogledom. Joso i Antonio naredili su im da počnu hodati, držeći ih cijelo vrijeme na nišanu. Na ovaj način stanovništvo Lučice svjedočilo je groznome planu koji su Alfredo i Luka pokušali ostvariti.
“Ruglu i sramoti izvrgoste ih, a to je za sada dosta dok sud ne kaže svoju. Gle, takve se hulje tove u našim krajevima! … Glas o Salettijevu mrskom nedjelu u tili čas raznio se Lučicom.”
Alfredo dolazi u Elvirinu sobu i traži od nje da ga brani pred ocem, Marinom Salettijem. Elvira je izrazito ljuta na brata i osuđuje njegove postupke.
“Da, srami se! – suzbije ga Elvira pa sjednuvši na divan okrene mu leđa. … Šteta za novce što ih je otac na te potrošio!”
Tijekom večere u obitelji Saletti izbili su nemiri. Otac je bio toliko ljut na Alfreda da mu je u jednom trenutku čak i zaprijetio oružjem, a uplakana Elvira molila je njihova oca za milost. Iste večeri Elvira i Marko sastali su se u skrivenom kutku šumice, a Marko je bio hladan prema Elviri jer nikako nije mogao zanemariti činjenicu da je njen brat pokušao silovati Mariju, njegovu sestru.
“Elviro, da u njegovim žilama ne teče ista krv koja i u tvojima, vjeruj mi, najveća slast…”
Marko postaje svjestan činjenice da budućnost za njihovu vezu ne postoji jer Saletti nikad ne bi dopustio da Elvira postane njegovom ženom. Njihov emotivan susret prekida Antonio, te ih upozorava da bi ih sluge mogli naći zajedno.
Antonio je otkrio Marku kako je čuo Alfredovu naredbu o njegovu ubojstvu.
“Jedne večeri, bilo je kasno, čuo sam razgovor slugu s mladim… Kako ih je najmio da me ubiju – šapnu Antonio posve hladnokrvno.”
Iako je trebao poći k načelniku Murelliju i odnijeti mu puške, Antonio je odlučio čuvati stražu Elviri i Marku kad se noćas ponovno budu sastajali. Stipe i Marko ispred poštanskog ureda opazili su Alfreda Salettija i načelnika. Marko je inzistirao da odu jer se ne želi sastati s njima, no Stipe je smatrao da će ostaviti dojam kao da ih se boje. Verbalni sukob uskoro je postao fizički, no načelnik je silom odveo plemića.
“Alfredo zakrene se prema njemu, htjede ga udariti po licu, no trgovac ga odrinu svom silom od prijatelja.”
Mještani Lučice ponovno su osjetili nemir u malome mjestu.
U obitelji Saletti ponovno je došlo do sukoba između oca i sina, a staroga Salettija izjedala je činjenica da mornarska, siromašna obitelj tuži jednoga plemića.
“Salettijeva sina tuže mornari! Stidi se, Alfredo.”
Marino Saletti odlučio je poslati sina u inozemstvo, a Murelli i on zavlačit će sudske postupke koliko god budu mogli. Marino će pronaći svjedoke koji su spremni lažno svjedočiti kako je zapravo Antonio napao Alfreda, a Marija nije bila u blizini kad se sve zbilo.
“Naći ću ja svjedoka, pet, deset, sto! Ta znaš da ja imam ovu golotinju u šakama.”
Alfredo se tu večer iskrao iz kuće, te je otišao k načelniku. Dugo u noć su pili i zabavljali se, a na kraju ga je Alfredo tražio petsto forinti kako bi imao dovoljno za provode u Parizu. Elvira i Marko ponovno su se tajno sastali, a njihov susret prekinuli su koraci s ceste i Alfredov glas. Čuli su bolan klik i vidjeli sluge Lovru i Luku. Odlučili su da će sutra istražiti što se dogodilo, a zatim je svatko pošao svojim putom. Dok je Marko u dva sata ujutro hodao prema kući, ispred njega ležao je mrtav čovjek na leđima. Bio je to Alfredo, sav krvav, a pored njega bilo je vatreno oružje.
“Na bijeloj košulji i po prsima puši se u sjaju mjeseca krv. Jake i bijele ruke što su mrtvo na zemlju pale, okrvavljene su. Staklene oči, širom otvorene, bulje u divotnu noć.”
Marko se, sav uplašen, vratio pred kuću Salettijevih. Skriven pod prozorom, rekao je Alfredovu ocu da njegov sin leži na cesti.
Antonio je penjući se po kamenim stazama došao do kuće Martina Kožulića. Tamo je živio i njegov sin Joso, Antonijev prijatelj. Kada mu je Martin otvorio vrata, odmah je primijetio da se Antonio čudno ponaša. Mladić je tražio da ga sakrije u svojoj kući jer se ne može vratiti u Lučicu. Priznaje mu da je ubio Alfreda, a stari mornar otkriva mu kako je upravo Alfred njegov brat.
Antonijeva majka umrla je deset dana nakon poroda, a Marino Saletti njegov je otac. Salettijev kočijaš Lovro često je pripovijedao o tome kako je stari Saletti zamijetio mladu i lijepu Martinovu ženu, a kako njega pet godina nije bilo doma, često ju je napastovao. Jedino je tetka Antonijeve majke, Kata, znala za sve što se dogodilo. Ona je nekoliko dana nakon poroda odnijela Antonija u sirotište. Dakle, Antonijeva majka je Martinova pokojna žena Marica, otac mu je Marino Saletti, Joso i Alfredo braća, a Elvira sestra. Kata je na samrti Martinu Kožuliću ispričala cijelu istinu.
“Da, stara je Kata sve znala. Moja žena bješe se oporavila nakon tri-četiri dana poslije poroda, a Kata, da sakrije sramotu, uze te jedne noći i odnese u Trst gdje te položi u jedan prozor nahodišta.”
Tužan razgovor i Antonijevu brigu prekida Josin dolazak kojemu mladić priznaje da je ubio Alfreda u samoobrani. Joso će predvečer otići u Lučicu kako bi saznao što ljudi pričaju o Alfredovoj smrti.
Načelnik Murelli svojim je ulaskom u krevet probudio ženu Anastaziju. Inzistirala je da joj kaže istinu o novcu kojega je dao Alfredu, a kad je saznala o kojemu se iznosu radi izbila je žestoka svađa. Borbu među supružnicima prekinuo je Luka, sluga gospodina Salettija. Donio je vijesti o Alfredovoj smrti, a načelnik i Anastazija brinuli su o tome kako će dobiti natrag iznos koji su posudili Alfredu za put u Pariz.
“Sve, sve su mu dakle uzeli? – Da, sve, i lanac i uru, i novce valjda…”
Kad su Luka i načelnik stigli u kuću Salettijevih, vidjeli su na velikome stolu Alfredov leš. Saletti je otkrio načelniku kako misli da je Antonio ubio Alfreda, a zatim su njih dvojica sastavili izvješće za sud.
Do kuće Šabarićevih došle su vijesti o Alfredovoj smrti, a ta informacija nije izazivala mnogo tuge među mještanima Lučice.
“Tim bolje, oslobodili smo ga se, Bog ga je kaznio, i vrijeme je bilo, imat će djevojke mira, doskora će i stari protegnuti pete, čudo i pokor, Bog neka mu se smiluje…”
Kako se radilo o malome mjestu, u narodu su uskoro počele kružiti razne informacije o Alfredovoj smrti, a sve su bile pogrešne i izmišljene. Mato Bartolić vratio se u Lučicu, te je s mornarima boravio ispred crkve. Oko četiri sata popodne, pred načelnikovu kuću stigle su kočije u kojima su bili sudac, pisar, žandari… Načelnik im je rekao kako sumnja da su Alfreda ubili Marko, Mato i Antonio. Žandari su krenuli prema kući Šabarićevih, a sudac i pisar prema domu Salettijevih. Jela se već polako čudila zašto nema Antonija, no Marko ju je tješio da sigurno negdje lovi ribe.
“Ta nemoj se za nj brinuti. Zar ne znaš koliki je čudak? – reče Marko.”
U dom obitelji Šabarić naglo su teškim koracima ušli žandari. Općinski sluga Miro Topić ušao je prvi i javio im da su Marko i Mato unutra. Žandari su izvadili lance i priveli Marka i Matu.
“Za nekoliko časaka skamene se Lučičani videći okovane mladiće.”
Susjedi su u nevjerici gledali kako odvode mladiće vezane u lance. Kad je Elvira čula da su priveli Marka Šabarića, slomila se i priznala ocu da su njih dvoje u vezi. Također mu je napomenula i da je upravo Marko bio taj koji je Marinu Salettiju došao reći da je Alfredo ubijen. Vidjevši burnu reakciju svoga oca, Elvira se uputila k župniku Juri Ratkoviću jer se nadala da će od njega dobiti dobar savjet.
Nije ga pronašla u župničkome stanu, stoga ju je zvonar Frane otpratio do kuće Šabarićevih, gdje su je dočekale uplakane žene i župnik. Elvirino priznanje o ljubavnoj vezi s Markom Šabarićem prekinuo je Antonijev dolazak. Čim je Antonio saznao da su priveli Marka i Matu, odlučio se predati kako ne bi nedužni ispaštali za njegovo nedjelo.
“Evo me! Ne ću da idu drugi za me na vješala.”
Sudac je počeo ispitivati Marka kad su ga prekinuli glasovi. Jedna po jedna osoba pričala je sucu svoje svjedočanstvo i detalje o ubojstvu, a kad je red došao na Antonija, rekao je kako se on u selu zove Antonio Marola, a u nebu Antonio Saletti, što je izazvalo iznenađenje kod sviju koji su bili prisutni. Antonio je priznao da je ubio Alfreda, a za pljačku je optužio sluge Luku i Lovru.
“Što mislite tko ga je orobio? – Valjda sluge. Oni su sigurno vidjeli kad sam ga probo.”
U prostoriju je došao i stari Saletti, a nakon što je Antoniju rekao da je kopile, on mu je naglasio kako je upravo on njegov sin.
“Bogomrski čovječe, ne bi mene na svijetu bilo da nisi prisilio na grijeh moju pokojnu majku, ženu mornara Martina Kožulića!”
Vičući da Antonio laže, uzrujani starac izjurio je iz prostorije u kojoj je bilo sudsko ispitivanje, a sa sobom je vukao i Elviru. Novac i Alfredov sat pronašli su pri premetačini na Salettijevu posjedu, što je potvrdilo da su ubijenog Alfreda opljačkali njegovi sluge. Načelnik Murelli pokušao je dobiti natrag svoj novac od plemića Salettija, no ovaj mu ga nije vratio, već je na površinu isplivala istina o tome kakva je varalica Murelli zapravo. Luka i Lovro osuđeni su na tri godine teške tamnice, a s obzirom na to da se ubojstvo dogodilo u samoobrani, Antonio mora provesti četiri mjeseca u zatvoru.
Prošlo je šest mjeseci od Alfredova ubojstva, a u Lučici je bila zadnja pokladna srijeda. Mještani su bili posebno veseli i sređeni povodom Marijine i Matine svadbe. Antun Šabarić potpuno se oporavio od bolesti koja ga je snašla, pa je i on mogao prisustvovati vjenčanju. Antonio je proveo dva dana u Jelenšćici s Matom, a kad su se vratili u Lučicu svi su primijetili njegov novi i uredniji izgled.
“Antonio korača ozbiljno. Svi mu se čude, djeca su u nj zablenula. Nije on danas čupav i dronjav jer je Mato imao dosta okapanja dok je silom na nj navukao bolje haljine iz svog ormara.”
Povodom sestrina vjenčanja, u Lučicu se iz Beča vratio i Marko Šabarić.
“Požurih se jer, da vam istinu kažem, dosadan mi je već Beč, dozlogrdjele su mi već i one knjige.”
Kad ga je cijela obitelj izgrlila, Marko im je otkrio kako je gotov sa svim ispitima i službeno je postao doktorom. Nakon Murellija, za novoga načelnika izabran je Stipe. Marko i Marija našli su se sami u sobi, a Marija mu je rekla kako je predala Elviri njegova pisma, no stari Saletti jako pazi na nju. Sav se narod veselio svatovima, a Antonio je tugovao iza crkvenih vrata.
“Antonio stoji ukočeno iza crkvenih vrata. Kad začu Marijine odgovore na pitanja župnikova, trže se, spusti ruke niz tijelo, smrče mu se pred očima, a glava mu klonu na prsa… Srvan, prelomljena srca išulja se iz crkve.”
Tamo ga je pronašao Marko kad mu je donio pismo za Elviru.
Iako je htio otići odmah nakon što joj je predao Markovo pismo, Antonio i Elvira ostali su razgovarati o svojim patnjama. Antonio pati za Marijom, koja se upravo udala za Matu, te se osjeća napušteno, a Elviri otac brani bilo kakvu vezu s Markom Šabarićem. Njihov razgovor prekinuo je Marino Saletti. Starac je vikao na Elviru, a iz kubure je zapucao na Antonija. Mladić je izvadio nož i svom snagom ga zabio Salettiju u prsa.
“Kubura plane i prasne, a Antonio drhtnuvši trgnu nož iza pasa, skoči na Salettija i porinu mu ga svom silom u prsa.”
Uzeo je Elviru u naručje i odnio je u kuću Šabarićevih. Elvirino rame bilo je krvavo, no to nije bila njena krv, već Antonijeva. Nakon toga, Antonio izlazi iz kuće i gubi mu se svaki trag.
Povjerenstvo je pregledalo leš staroga Salettija, a žandari su bezuspješno tražili Antonija. Dva dana nakon vjenčanja održao se Salettijev pogreb na kojemu se skupilo malo ljudi. Dok je župnik molio nad grobom, djeca su primijetila da se negdje na groblju, među dvama humcima, nalazi Antonijevo tijelo.
“Opazivši nešto neobična pod jednim zametom, među dvama humcima, prestraše se i otrče ljudima pa im kažu da jedan čovjek tu i tu pod snijegom leži. Ljudi se začude, pođu s djecom na ono mjesto, ogrnu snijeg i prestrave se. Antonio!”
Župnik i ostali mještani molili su za Antonijevu dušu u maloj crkvi, a Marko se od svoga prijatelja oprostio nad njegovim tijelom. Jedan grobar mislio je kako je baš pod tim humcem gdje Antonio leži, pokopan petnaestogodišnji dječak kojega je Antonio pokušao spasiti tijekom brodoloma.
Glavni likovi: Antonio Marola, Marija i Marko Šabarić, Alfredo i Elvira Saletti
Sporedni likovi: Jela i Antun Šabarić, Mato Bartolić, Marino Saletti, načelnik Murelli i supruga Anastazija, sluge Luka i Lovro, Stipe, Martin Kožulić, Joso, zvonar Franina, don Jure Ratković, Tonka i Toma
Analiza likova
Antonio Marola – tridesetogodišnji mladić, tijekom čitavog djela muči ga neznanje o njegovu podrijetlu.
“Antonio Marola bio je nahod. Bilo mu je oko trideset godina. … Seoska djeca igrahu se s Antonijem, no, kad bi se s njim zavadila, rugahu mu se što je nahod i nazivahu ga mulcem.”
Patnje i nezadovoljstvo životom glavnog lika ovoga romana očitovale su se u njegovu vanjskom izgledu, stoga često izgleda podrapano i zapušteno.
“Odijelo Antonijevo je poderano, gdjegdje krpa na krpi.”
Antonio je čovjek dobra srca i čvrste naravi, a svoju hrabrost posebno je pokazao tijekom spašavanja mornara koji su doživjeli brodolom. Dok je bio dijete obavljao je ljudima teške fizičke poslove u zamjenu za skroman obrok.
“Antonio bijaše jake i čvrste naravi. Već kao desetogodišnji dječak obavljaše ljudima najteže poslove, šuteć i podnoseć svaki trud, a to sve za komad kruha ili za zdjelu sočiva.”
Kad mu je bilo dvanaest godina, mornar Antun Šabarić uzeo ga je k sebi. Tijekom odrastanja zaljubio se u Antunovu kćer, lijepu Mariju Šabarić koja se kasnije udala za mornara Matu Bartolića. Taj događaj unio je u Antonijev život još tuge i patnje za djevojkom.
“Kad začu Marijine odgovore na pitanja župnikova, trže se, spusti ruke niz tijelo, smrče mu se pred očima, a glava mu klonu na prsa…”
Nesebično je pomagao Marku i Elviri u održavanju njihove tajne veze, iako je zbog toga morao mnogo riskirati. Pred sam kraj romana, Antonio saznaje da je sin Marina Salettija i siromašne, silovane žene Marice Kožulić. Loša sudbina Antonija prati do njegove smrti, pa u samoobrani, još uvijek nesvjestan toga, ubija svoga brata Alfreda Salettija. Konačan udarac zadaje mu otac Marino Saletti kojemu Antonio uzvraća napad, te se međusobno usmrte. Ovog tragičnog glavnog lika romana od samoga začeća prati nesreća, ne uspijeva izbjeći nevolje, a povrh svega sam sebe ne vidi kao čovjeka jer je siroče.
“Ne, ja nisam čovjek. … Ljudi imaju oca i majku. Ja sam nahod, čujte, nahod…”
Marija Šabarić – prekrasna, skromna i vrijedna kći Antuna i Jele Šabarić. Očarala je mornara Matu Bartolića svojom nježnošću dok je brinula za njega, a njihova veza završila je brakom.
“Marija bijaše odjevena u crnu suknju koja joj padaše u teškim i gustim naborima niz vitko i puno tijelo. … Vrana i glatko počešljana kosa podavaše čednu i nježnu dražest smrknutom joj čelu.”
Ova djevojka zapravo je Antonijeva ljubav za koju nitko ne zna, a posebno Marija nikada nije primijetila da mu se sviđa, već je samo ponekad prokomentirala kako se čudno ponaša. Marljiva je i mnogo radi, stoga je vrlo čvrsta, snažna i zdrava.
“Gole, čvrste bijele ruke umaču rublje u more, ožimaju ga, tuku po njemu peračom, a na žarkom suncu cakle se sitne i guste kapljice znoja po glatkom i jakom vratu i po nježnom zatiljku među kratkim, crnim i mekanim kosama.”
Iako je krasi fizička ljepota i snaga, Marija posebno privlači pozornost drugih ljudi svojom dobrotom i čestitošću. Pokušaj Alfredova silovanja promijenio je Mariju, postala je tužna i uznemirena, a noću je teško spavala.
“Marija se bješe silno u gori prestrašila, u onom dolcu, te je od onoga časa osjećala u sebi veliku promjenu. Teška i neprestana uzrujanost zavlada njezinim bićem…”
Marko Šabarić – Marijin je brat i sin Antuna i Jele Šabarić, studira medicinu u Beču.
“Bijaše on vrlo krasan mladić od kakovih dvadeset i pet godina. Onaj razgaljeni, jaki i bjeloputni mu vrat nad širokim prsima, nešto tamna mast zdravoga lica i vesele mu crne oči, sve to bijaše dokazom da je Marko žilave i kao kremen čvrste naravi.”
Roditelji mu često moraju slati novac, no vjeruju da će se sve isplatiti kad mladić postane liječnikom, što na kraju romana i uspijeva.
“Marko bijaše u licu vrlo blijed. On običavaše čitati i učiti do kasno doba noći…”
Marko je u ovome romanu poveznica između skromnog, ribarskog načina života i raskoša koji donosi život u Beču. Budući da im je zbog društvenih razlika nedopušten bilo kakav kontakt, u tajnoj je vezi s bogatom plemkinjom Elvirom Saletti.
“Tvoj otac i tvoj brat radije bi te ubili negoli privoljeli da mi budeš žena.”
Velik unutarnji sukob u Marku izaziva Alfredov pokušaj silovanja njegove sestre Marije, no na kraju ovaj par ipak pobijedi sve prepreke u vezi.
Alfredo Saletti – sin bogatoga Talijana Marina Salettija glavni je negativni lik ovoga djela. Studira pravo u Beču, a karakterom nalikuje svome ocu, bahatom i umišljenom silovatelju Marinu Salettiju. Debele mišice ispunjavahu mu rukave bijele košulje… Bit će mu kojih dvadeset i osam godina, a dosta je već oćelavio nad čelom. … Brci, debeli, kratki i crni, objesili su mu se preko kutova usta koja su otvorena kao u zapanjena čovjeka. Nasilan je i bahat, a njegovu razmaženost potvrđuje pokušaj silovanja Marije jer uvijek mora imati sve što poželi. Zar ne zna on da mu je otac bogat, vrlo bogat? A načelnik, nije li pouzdan prijatelj? Čista je suprotnost svoje sestre Elvire koja ne radi razlike između plemićke i ribarske obitelji, već slijedi svoje srce. Alfredove prljave planove čuo je Antonio, stoga se nakon niza pogrešaka i spletkarenja doveo do sukoba s Antonijem u kojemu je izgubio život.
Elvira Saletti – kći Marina Salettija i Alfredova sestra, potpuno se razlikuje od ostatka svoje obitelji.
“Elvira bijaše odjevena lakom crnom haljinom od svilena baregea. Ta haljina skrojena je po struku. Oko vrata bacila je nehajno bijel rubac od lijepih čipaka. Ispod debelih pletenica, otraga zavijenih, izraslo je nekoliko kratkih mekanih vlasi na nježnom zatiljku.”
Na neki način spaja obitelji u sukobu, a mještani Lučice vole je jer je drugačija, poštena i dobra osoba. Kumičić je ponovno u opisu Elvire spojio vrline s vanjskom ljepotom ove djevojke, stoga je osim profinjena i obrazovana, ova djevojka i prelijepa. Marko Šabarić i Elvira su unatoč društvenih razlika i obiteljske zabrane izuzetno zaljubljeni jedno u drugo, a Elvira je za njega spremna riskirati potpuno odvajanje od obitelji.
“Molit ću oca, kazat ću mu koliko te ljubim i svu tugu moga srca. Ako mi se ne smiluje, ostavit ću kuću gdje sam se rodila…”
Iako je Elvira članica plemićke obitelji koja nije omiljena u Lučici, ona se ističe svojom blagom naravi i dobrim odgojem u vjeri, a osim toga nikada ne radi razlike između bogatih i siromašnih, te svako biće jednako poštuje.
“A zar nije Marija Šabarićeva Božji stvor kao što sam i ja?”
Elvira je pravi primjer osobe koja je zarobljena u raskošnoj palači, okružena neistomišljenicima i nasilnicima, stoga je vrlo nesretna. Unatoč tome, ova djevojka uspijeva zadržati svoja moralna načela i ljubav koju osjeća prema drugima.
Bilješka o piscu
Eugen Kumičić jedan je od najistaknutijih hrvatskih književnika. Rodio se 1850. godine u malom gradu Brseču u Istri, gdje je završio osnovnu školu. U Rijeci je pohađao gimaziju, nakon čega je studirao povijest, filozofiju i zemljopis u Beču. Iako je želio studirati medicinu, pod pritiskom obitelji se predomislio.
Nakon što je diplomirao u Beču 1873. godine, zbog toga što je Hrvat nije mogao dobiti posao u Istri, pa je neko vrijeme radio kao profesor u Splitu. Godine 1984. služio je vojni rok u Zagrebu, a 1875. godine otišao je u Pariz gdje je počeo uživati u svim čarima tamošnjeg života.
Nakon što je u Parizu proveo malo više od godinu dana odlazi u Beč. Budući da je ubrzo bio mobiliziran, osam je mjeseci proveo kao vojnik u Bosni za vrijeme austrijske okupacije. Kada se vratio radio je kao profesor francuskog jezika u gimaziji u Zagrebu i počeo objavljivati prva djela.
Kao pravi domoljub i pristaša Starčevićeve Stranke prava, Kumičić je bio izabran za Sabor, gdje je svojim govorima podjednako oduševljavao pristaše, ali i protivnike.
U 29. godini napisao je prvu pripovijetku Slučaj, a nakon toga napisao je brojna djela, uglavnom pripovijetke i romane. Najpopularniji su bili povijesni romani, no piše i romanse socijalne tematike te drame.
Poznata djela su: Obiteljska tajna, Pobijeljeni grobovi, Petar Zrinjski, Saveznice, Sestre, Začuđeni svatovi. Umire u Zagrebu 13. svibnja 1904. godine.
Autor: M.S.
Odgovori