Figure misli su one stilske figure koje u stihu ili strofi djeluju na izražajnu cjelinu veću od same riječi. Utjecaj ovih stilskih figura očitava se iz čitavog stiha, ako ne i cijele strofe. One se odnose na širi smisao onoga što je u riječi ili stihu rečeno. Odnose se također i na preneseno značenje riječi, mijenjajući novo. značenje riječi.
Figure misli su:
Poredba ili komparacija – stilska figura u kojoj se uspoređuju slični pojmovi. Slična je metafori, a u hrvatskom jeziku najčešće stoji uz riječi “kao” i “poput”, npr.: “Hlapić je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce.” (I.B. Mažuranić, “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”)
Antiteza – stilska figura u kojoj se dva suprotna pojma postavljaju jedan pored drugoga, kako bi se naglasila njihova suprotnost. Ona se zasniva upravo na toj opreci, npr: “Bučni su anđeli tuge…/ Al anđeli radosti šute.” (V. Nazor, “Dvoji anđeli”)
Slavenska antiteza – stilska figura koja se sastoji od tri djela: pitanja, negacije tog pitanja i odgovora na pitanje. Učestala je figura u južnoslavenskom pjesništvu, pa je po tome i dobila ime. Npr.: “Što se bijeli u gori zelenoj?/ Il’ su snijezi, il su labudovi? Da su snijezi, već bi okopnili,/ labudovi već bi poletjeli./ Nisu snijezi, nit su labudovi,/ nego šator age Hasan-age. (“Hasanaginica”)
Hiperbola – stilska figura preuveličavanja. Upotrebljava se kako bi istaknula važnost nekog izraza, npr.: “Imao sam glas kao vjetar,/ ruke kao hridine,/ srce kao viganj.” (J. Pupačić, “Tri moja brata”)
Litota – stilska figura kojom se umanjuje izraz i zamjenjuje se slabijim, negativnim izrazim, koji je time i suprotan. Ova stilska figura oprečna je hiperboli. Npr.: “Nije mi baš dobro.”
Gradacija ili stupnjevanje – stilska figura u kojoj se riječi nižu tako da se dojam koji ostavljaju postepeno pojačava ili slabi naspram početne predodžbe. Najveći stupanj gradacije je klimaks, a najmanji antiklimaks. Npr.: “Sve više sam, sve luđe sam,/ sve tuđe i sve tužnije,/ sve tamnije, sve sramnije,/ sve biva ružnije.” (M. Krleža, “Jesenja samoća”)
Ironija – stilska figura u kojoj je pravo značenje izrečene riječi ili izraza skriveno ili suprotno od onoga što inače doslovno označava, npr: “Na lijepo mjesto zaveo me put!” (A.G. Matoš, “1909.”)
Paradoks – stilska figura koja predstavlja proturječnost općeprihvaćenoj tvrdnji ili zaključku za kojeg znamo da je ispravan. Njime se postiže veća uvjerljivost misli koje izričemo. Tvrdnja izrečena paradoksom naizgled se čini neprihvatljivom, ali dolazi iz prihvatljive premise i zaključka, pa se može protumačiti kao smislena, npr.: “Navik on živi ki zgine počteno.” (F. K. Frankopan, “Pozvanje na vojsku”).
Oksimoron – je vrsta antiteze. To je stilska figura koja se temelji na izravnom spajanju dva posve suprotna pojma. Ti pojmovi moraju biti kontradiktorni tako da sam izraz ostavlja dojam nelogičnosti. Upravo ta nelogičnost ističe poantu izraza, što je i uloga ove stilske figure. Npr.:”O sve na svijetu, stvoreno iz ništa!/ Lakoćo teška, zbiljska utvaro!/ O ružna zbrko stvari divotnih!/ O svijetli dime, perje olovno! O hladna vatro, zdravlje bolesno!” (W. Shakespeare, “Romeo i Julija”)
Odgovori