Oksimoron

Oksimoron je stilska figura koja spada u skupinu jezičnih figura i to figura misli. To je vrsta antiteze od samo jednog člana u kojem se spajaju dva antonima, dva pojma suprotnog značenja.

Spajanjem tako kontradiktornih, posve nespojivih riječi u jedan izraz, dobivamo logički nezamislive izraze, poput: vrući led, mladi starac, ljetna zima itd.

Neki izrazi su se učestalom upotrebom u svakidašnjem govoru pretvorili u fraze za koje nismo ni svjesni da su oksimoroni, poput: virtualne stvarnosti ili živi mrtvac.

Oksimoron dolazi od kombinacije grčkih riječi oxys, što znači “oštar” i moros, što znači “ludost”, pa tako u doslovnom prijevodu oksimoron znači “oštroumna ludost”.

Kao stilska figura oksimoron se često koristi u književnom izrazu, jer ima značajnu stilematsku vrijednost.

Neki hrvatski književnici iskoristili su ovu stilsku figuru kako bi istaknuli tematiku svojih djela, stavivši oksimoron u sam naslov svojih djela. Jedni od njih su i Antun Gustav Matoš sa svojim pjesmama “Živa smrt” i “Poznata neznanka”, te Vladan Desnica i njegov roman “Zimsko ljetovanje”.

Oksimoron se najčešće koristi kako bi se naglasio nekakav apsurd, dvoličnost osobe ili situacije, ali i njihova nelogičnost.  Najbolji primjer takve upotrebe oksimorona su Shakespearovi stihovi iz njegove tragedije “Romeo i Julija”:

“O sve na svijetu, stvoreno iz ništa!
Lakoćo teška, zbiljska utvaro!
O ružna zbrko stvari divotnih!
O svijetli dime, perje olovno!
O hladna vatro, zdravlje bolesno!”