Publije Ovidije Nazon

Publije Ovidije Nazon (Ovidije ili Ovid) rodio se 20. ožujka 43. godine prije Krista u Sulmoni, gradiću udaljenom 100 kilometara od Rima. Najplodniji je rimski pjesnik. Veći dio života provodi u Rimu sve dok 8. godine nije bio prognan u Tome na Crnom moru gdje i umire.

Bio je specifičan i poseban rimski pjesnik od kojih se razlikovao po tome što je u djelima ispričao detalje iz svoga života. Tako smo o njegovom životu najvećim djelom saznali iz njegove poezije od čega se posebice ističe djelo napisano u obliku pisma u stihu naziva "Tristia" koje se može smatrati i autobiografijom.

Odrastao je u viteškoj obitelji koja je bila iznimno bogata. U Rimu je pohađao studij retorike sa svojim bratom. No, oduvijek ga je zanimalo pjesništvo kojem se posvetio od najranijih dana svoga života. Kada mu je brat umro u 20-oj godini odlučio je prekinuti studij te se posvetiti putovanju. Putovao je u Atenu, Siciliju i Malu Aziju. Radio je na različitim radnim mjestima koji ga nisu ispunjavali pa se oko 29. do 25. godine prije Krista konačno odlučio posvetiti pjesništvu s čime se njegov otac nije slagao.

Prve recitacije koje je napisao spominju se još oko 25. godine prije Krista kada je imao samo 18 godina. Već kao dvadesetogodišnjak počeo je stjecati poznanstva u pjesničkim krugovima pa se tako upoznao i s Tibulom. Kada je Tibula umro, napisao je njemu u čast dirljivu pjesmu tužaljku. Malo nakon toga proslavio se erotskim elegijama.

3. godine poslije Krista mijenja tematiku kojom je pisao. Posvetio se pisanju velikog spjeva "Metamorfoze" u 15 knjiga koji je stekao veliku popularnost. Kada je radio na zadnjem djelu car ga je osudio na progonstvo te ga nikada nije dovršio. 8. godine poslije Krista bio je prognan u gradić na obali Crnog mora, u zemlju Geta. To je bila jedina nejasna stvar iz njegove autobiografije te nikada nije razjašnjeno zašto je došlo do progonstva. Kada je car August umro ponadao se da će se moći vratiti u Rim, ali i novi car mu to nije dopuštao te je umro u progonstvo 17. ili 18. godine poslije Krista u Constanti.

Ženio se čak tri puta, a od toga se dva puta rastavljao i sve to do tridesete godine. Imao je jedno dijete, kćerku te je dobio i unuke.

Na samom početku svoga stvaralaštva obradio je u svojim djelima teme ljubavi i razne legende. Iz tog razdoblja poznate su tri knjige Ljubavnih pjesama (Amores), ep ''Ljubavno umijeće'' (Ars amatoria) i zbirka ljubavnih pjesama mitoloških junakinja ''Heroide''.

Kasnije, za vrijeme progonstva, njegovo pjesništvo poprima misaoni i osobni karakter te piše dvije zbirke elegija - ''Tužaljke'' (Tristia) i ''Poslanice iz Ponta'' (Ex Ponto).

Njegovo najvažnije djelo su ''Metamorfoze'' kojim je izrazito utjecao na Petra Zoranića.