Mitološki ep “Metamorfoze” djelo je rimskog književnika Publija Ovidija Nazona. Ono spada u u njegovu središnju fazu stvaralaštva, onu u kojoj je pisao mitološke spjevove, iako se u njima osjeća i utjecaj njegove prve faze – one u kojoj je pisao ljubavnu poeziju.
“Metamorfoze” sadrže 246 priča mitološke tematike, među kojima je i ova. Priče sadrže ljubavne spletke, dramatične preokrete, izdaje i kušnje, a sve se odvija među bogovima. Jedna od posebnih vrlina bogova je njihova moć preobrazbe. Ta moć im omogućava da preobraze sebe, najčešće kako bi ostvarili svoj naum osvete ili osvajanja predmeta svoje požude ili da preobraze druge bogove ili ljude, najčešće kao primjer kazne ili ublažavanja nečijeg tragičnog završetka.
U “Metamorfozama” su životi bogova, njihovi usponi i padovi, prikazani pomalo groteskno i nerijetko patetično. Odnosi su dramatični i rijetko kada sa sretnim ishodom, pošto su bogovi po svojoj prirodi ćudljivi, strastveni, nemilosrdni, skloni osveti i egoistični.
“Metamorfoze” imaju i jasnu moralnu poruku jer se u njima svaka loša osobina, bilo ljudi ili bogova, na neki načinkazni, pogotovo ako je ta osobina nepromišljenost. Svaki vid slabosti tj. beskičmenjaštva prikazan je negativno, dok su vrline poput hrabrosti uvijek prikazane kao pozitivne, čak i ako su motivirane sebičnim namjerama, primjerice osvetom.
Mitološka priča o Apolonu i Dafni tumači se kao prva erotska metamorfoza. U Delfima su se održavale Pitijske igre svake četvrte godine, počevši od Olimpijade 586. godine prije Krista. Nosile su ime prema zmaju Pitonu, koji je bio sin Zemlje i čuvao svetište u Delfima. Upravo je njega Apolon pogubio.
Ovidije koristi ovu priču kao u uvod u erotsku metamorfozu o Dafni. Uz to napominje da onda kad su Pitijske igre bile osnovane, nije bilo lovorike, pa su se pobjednici tada nagrađivali vijencem od hrastovog lišća. Priča je dio prvog pjevanja i pojašnjava kako je nastao lovorov vijenac kao simbol trijumfa. Ovidije motivacijsku liniju u ovoj priči prepušta liku Kupida. Kupid je bog ljubavi. Dječak s krilima, koji svojim strelicama jednako ranjava srca bogova, kao i ljudi.
Kratak sadržaj
Apolon i Dafna (Metamorfoze, 1. pjevanje)
Apolon (Feb) zaljubio se u Penejevu kći Dafnu. Nije se on u nju zaljubio slučajno, već zbog Kupidove srdžbe. Feb je bio veoma ponosan što je pogubio zmaja, kad je opazio Kupida kako savija svoj luk. Upitao je Kupida što će njemu takvu junačko oružje, koje bi prije uz njegova prsa pristajalo. Feb se hvali kako on tim oružjem može pogubiti neprijatelja i zvijer, ipak je on ubio zmaja Pitona. Opominje Venerinog sina da si ne prisvaja njegovu slavu jer on svojim oružjem tek uzrokuje ljubav. Venerin sin govori Febu da će njegova strijela pogoditi baš njega. Kupid se ubrzo nađe na vrhu Parnasa i odatle odluči pogoditi Feba. Pripremio je strijele različite snage koje uzrokuju ljubav. Prva strijela je bila zlatna i njezina oštrica se sjajila. Druga pak je bila tupa, a u cjevčici je imala olovo. Drugom je strijelom Kupid probioPenejku Nimfu, a prvom pak Apolona.
Apolon se odmah zaljubio, dok je Dafna počela bježati od ljubavi. Dafna je bježala po šumama i lovila zvjerad, bježeći pred ljubavlju. Mnogi su je prosili, ali ona je sve prosce odbijala. Otac ju je često molio da mu pribavi zeta, da mu unuka podari, no ona je na vjenčanje gledala kao na zločin. Od stida joj se tada lice rumenilo pred ocem. Molila ga je da joj dopusti vječno ostati u djevičanstvu i kao primjer navodi Dijanu, kojoj je otac dopustio traženo. Otac govori Dafni kako bi joj rado uslišio želju, ali njezina će joj njezina ljepota tu želju uskraćivati.
Apolon je i dalje ljubio Dafnu. Plamen ljubavi mu je obujmio grudi pa je nada u njemu rasla. Promatrao je Dafninuraspuštenu kosu kako joj pada niz vrat, gledao je njezine oči koje su ličile zvijezdama, usta, prste i njezine šake je hvalio. Ona pak je od njega bježala brže od vjetra i nije se zaustavljala. Feb ju je dozivao, molio da stane, da pripazi kako u bijegu padom ne bi ozlijedila lice i ubila nogu u trn. Ne želi joj biti uzrok te boli. Govori joj da ne poznaje onog od koga bježi i da zato bježi. Nabraja svoje štovatelje: Delfsku zemlju, Klar, Tened i Petarske kraljevske dvore. Otac mu je Jupiter. Diči se kako poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Nijednom travom se njegova ljubav ne može izliječiti.
Plašljiva Dafna i dalje je bježala od njega. Stas joj je u trčanju bio vrlo lijep. Apolon je i dalje pokušavao dostići Dafnu ubrzavajući korak. Bio je brz zbog nade, a Dafna zbog straha. Ipak, bio je brži od nje jer su ga nosila krila ljubavi. Onemoćala Dafna zamoli oca da otvori zemlju ili promijeni njezin oblik, kako je više ne bi bilo. Izrekavši tu molitvu, ukočila se. Njezina se kosa pretvorila u lišće, ruke u grane, a noge u korijenje drveta. Pretvorila se u lovoriku, ali je i dalje bila lijepa. Apolon ju je i takvu ljubio. Grlio je deblo i osjećao kako pod korom njezine grudi još uvijek dršću. Drvo kao da se branilo od njegovih poljubaca. Apolon shvaća kako ona više ne može biti njegovom ženom i to joj govori, ali drvo će ipak biti njegovo. Kao lovorika kitit će trijumfe latinskih vođa, stajat će uz vrata Augustove palače i vjerno ih čuvati, a njezino će lišće biti vječni ukras.
Analiza Likova
Apolon (Feb) – Jupiterov sin. Zbog isticanja svog znanja i moći uporabe oružja nad Kupidom, Kupid ga kažnjava pogodivši ga zlatnom strijelom, zbog koje se zaljubljuje u Dafnu. Ne mareći za njezine želje, pokušava joj se približiti i osvojiti njezinu ljubav. Ponosi se svojim podrijetlom. (“Jupiter otac je moj; i budućnost, sadašnjost, prošlost sve to otkrivam ja…”) Velikim žarom želi Dafninu ljubav, no ne uspijeva je dobiti (“Tako je Feba plamen obujmio i sve mu grudi gore, te nadom on umnožuje zaludnu ljubav.”). Kada se ona naposljetku pretvori u drvo iskazuje svoju ljubav tako što ne dopušta njezin zaborav, iako se pretvorila u drvo – lovoriku, već joj kao lovoriki pribavlja vječnu slavu tako što je postala simbol i ukras trijumfa.
Dafna – Penejva kći. Zbog Apolonove nepromišljenosti biva kažnjena. Kupid ju pogađa strijelom koja ju odvraća od ljubavi. Krasi ju iznimna ljepota. (” Vatrene njezine oči slične zvijezdama.”) Stidljiva je pred ocem, ali i vjerna svojim moralnim načelima te usprkos molbi njezina oca da mu podari unučad, ona se usprotivi. Odabire život vječne čistoće. Ustrajna je u svom bijegu pred Apolonovom ljubavlju i njime, iako vrlo plašljiva. Kada izgubi svoju snagu u bijegu, ponizno izriče molitvu ocu da promijeni njezin oblik kako je više ne bi bilo.(“Oče, pomozi! O zemljo, zini il ovaj oblik što čini, da trpim, promjeni, da nema ga više!”) Pretvara se u lovoriku.
Bilješka o autoru
Publije Ovidije Nazon (43. g. pr. Kr., Sulmona – 17 g., Constanta) najbolji je rimski pjesnik koji je rođen uglednoj obitelji. Najveći dio svog života proveo je u Rimu. Tamo je ostao sve do 2. g. kada je bio prognan u Tome na Crnom moru gdje je i umro.
Putovao je Atenom, Malom Azijom i Sicilijom, a usput je radio na javnim radnim mjestima. Sve je to napustio kako bi se posvetio pjesništvu koje njegov otac nije odobravao.
Na početku njegovog pjesničkog stvaralaštva teme i kojima je pisao bile su ljubav, a obradio je i razne legende.
Iz tog razdoblja potječu tri knjige “Ljubavne pjesme”, ep ”Ljubavno umijeće” i zbirka ljubavnih pjesama mitoloških junakinja ”Heroide”. Nije sačuvana “Medeja” o kojoj se govorilo s mnogo hvale.
Kasnije, za vrijeme progonstva, njegovo pjesništvo poprimilo je misaoni i lični karakter te je objavio dvije zbirke elegija – ”Tužaljke” i ”Poslanice iz Ponta”.
Njegovo najvažnije djelo su ”Metamorfoze” kojim je utjecao na Petra Zoranića.
Autor: M.V.
Odgovori