Mitološki ep “Metamorfoze” djelo je rimskog književnika Publija Ovidija Nazona. Ono spada u u njegovu središnju fazu stvaralaštva, onu u kojoj je pisao mitološke spjevove, iako se u njima osjeća i utjecaj njegove prve faze – one u kojoj je pisao ljubavnu poeziju.
“Metamorfoze” sadrže 246 priča mitološke tematike, među kojima je i ova. Priče sadrže ljubavne spletke, dramatične preokrete, izdaje i kušnje, a sve se odvija među bogovima. Jedna od posebnih vrlina bogova je njihova moć preobrazbe. Ta moć im omogućava da preobraze sebe, najčešće kako bi ostvarili svoj naum osvete ili osvajanja predmeta svoje požude ili da preobraze druge bogove ili ljude, najčešće kao primjer kazne ili ublažavanja nečijeg tragičnog završetka.
U “Metamorfozama” su životi bogova, njihovi usponi i padovi, prikazani pomalo groteskno i nerijetko patetično. Odnosi su dramatični i rijetko kada sa sretnim ishodom, pošto su bogovi po svojoj prirodi ćudljivi, strastveni, nemilosrdni, skloni osveti i egoistični.
“Metamorfoze” imaju i jasnu moralnu poruku jer se u njima svaka loša osobina, bilo ljudi ili bogova, na neki način kazni, pogotovo ako je ta osobina nepromišljenost. Svaki vid slabosti tj. beskičmenjaštva prikazan je negativno, dok su vrline poput hrabrosti uvijek prikazane kao pozitivne, čak i ako su motivirane sebičnim namjerama, primjerice osvetom.
Zasigurno jedna od najpoznatijih mitološka priča je ona o Piramu i Tizbi, još jedna u nizu iz mitološkog epa “Metamorfoze”. Priča o Piramu i Tizbi nije bila poznata u Ovidijevo vrijeme, ali su se njezini tragovi nadzirali među ostacima slika u Pompejima. Smatra se da su je grčki pjesnici helenističkog doba obradili u obliku romana, no od književnih se obrada sačuvala samo Ovidijeva.
Priča se nalazi u četvrtom pjevanju epa. Među protivnicima Bakhovih svetkovina su i kćeri kralja Minije. Upravo je jedna od Minijevih kćeri priču tada kazivala svojim sestrama, predući vunu u kući jer nijedna od njih nije sudjelovala u svetkovinama.
Kratak sadržaj
Piram i Tizba (Metamorfoze, 4. pjevanje)
Živjeli su jednom Piram i Tizba u gradu kojeg je sagradila Semiramida. Od svih momaka bio je najljepši Piram, a od svih djevojaka Tizba. Njihovi susjedski odnos stvorio je s vremenom ljubav, koja je iz dana u dan bivala većom. Oni bi se i zaručili, da su im to njihovi očevi dopustili. Preko volje njihove otaca, srca im je osvojila ljubav. Zid koji je stajao među obje kuće bio je napuknut. Dvoje zaljubljenih opazilo je tu pukotinu i svakodnevno si kroz tu pukotinu kazivalo ljubavne priče. Molili su zid da ih pusti da budu zajedno. Žudjeli su za poljupcem, ali i bili zahvalni zidu što bar njihovim riječima dopušta prolaz. Na rastanku je svaki od njih poljubio svoju stranu zida. Jedne noći su se dogovorili da izađu u gluho doba noći i prevare stražare pa pobjegnu iz svojih kuća. Dogovorili su sastanak kod Ninova groba. Tamo pod drvetom sakrit će se u hladu. Na drvetu je bio dudov plod, a nalazilo se uz hladan izvor.
Dan je sporo prolazio, ali je došla noć. Tizba je lukavo prošla pored stražara i otišla pokrivna velom. Došla je k Ninovu grobu i sjela pod dud. Potom se pojavila lavica koja je željela ugasiti žeđ, pijući vodu iz obližnjeg izvora. Tizba je na mjesečini vidjela lavicu i pobjegla u tamnu pećinu, ali joj je pri bijegu s leđa pao veo. Kad se lavica napila vode, otišla je natrag u šumu, ali je putem naišla na tanki veo i razderala. Kako joj je gubica bila okrvavljena i po velu je ostavila krv. Kasnije je došao Piram i ugledao veo zaprljan krvlju. Misleći da je Tizba umrla, krivio je sebe za njezinu smrt, jer nije prije došao. Molio je lavove da razderu njegovo tijelo. Uzeo je Tizbin veo i sjeo pod drvom pa zaplakao nad velom. Ljubeći veo, rekao mu je neka se napije i njegove krvi pa zabije sebi bodež u prsa. Kada je umirao izvukao ga je. Dudov plod je pocrnio jer je bio poškropljen Piramovom krvlju. Korijen natopljen krvlju obojio je dudove plodove koji su visjeli s drveta u crveno.
Tizba se odlučila vratiti jer nije željela iznevjeriti svog dragog, iako se još bojala lavice. Željela mu je ispričati kolikoj nevolji je uspjela pobjeći. Kad se vraćala, posumnjala je da li je to isto mjesto jer je plod promijenio boju. Ugledala je krvavo tijelo Pirama i problijedila. Rukama je obuhvatila ljubljeno tijelo, a suzama mu punila ranu. Davala mu je poljupce u ledeno lice. Piram je za trenutak otvorio svoje oči i kad je vidio svoju dragu mirno ih sklopio. Kad je ugledala svoj veo i bodež, shvatila je što je Piram pomislio. Pogubila ga je vlastita ruka i ljubav. Odlučila je da će i njoj za smrt ljubav dati snage. Prije smrti zamolila je njihove očeve da im dopuste da počivaju u istom grobu, kad ih je vjerna ljubav i smrću sjedinila. Drvo je od tada uvijek nosilo krvavi znak. Plod mu je bio crn i odgovarao je tuzi. Bodež koji je bio topao od Piramove krvi, zabije Tizba sebi u prsa. Tizbine molbe uslišili su bogovi i prenijeli ih njihovim očevima.
Analiza likova
Piram – vjeran u svojoj iskrenoj ljubavi prema Tizbi. Unatoč protivljenju svog oca iskazuje Tizbi ljubav svakodnevno. Strpljiv u čekanju, pa i domišljat u smišljanju njihovog sastanka. Predstavlja utjelovljenje ljepote i hrabrosti koje mu daje ljubav prema Tizbi. Pomalo brzoplet i nagao zbog ljubavi. Sebe krivi za Tizbinu smrt, iako je ona još živa (“Jedna će noć pogubiti dragijeh dvoje dvoje! Od svoh djevojaka života drugog je ona vrednija bila, a krivac sam ja, što tebe pogubih…”). Naposljetku se ranjava i umire ne znajući da je Tizba živa.
Tizba – iskrena i lijepa djevojka. Osjeća ljubav prema Piramu i jednako kao i Piram, unatoč protivljenju svog oca, iskazuje mu svakodnevno ljubav. Obuzima ju žudnja, no ipak je strpljiva, ali i dovoljno lukava pa i spremna prevariti stražare kad želi doći na dogovoreno mjesto sastanka (“Lukavo stražare vratne po mraku okrene Tizba, prevari svoje i ode te pokrita velom po licu.”). Iako uplašena pred lavicom, ponovo pokazuje svoju snalažljivost i promišljenost bježeći pred njome u pećinu. Iako je uplašena, vjerna je dogovoru i obećanju svom dragom (“Tizba još dosta u strahu na pređašnje vrati se mjesto, da iznevjeri dragog…”). Prije smrti iskrena prema ocu u svojoj molbi te jednako hrabra kao i Piram i vjerna mu ljubav sve do smrti.
Bilješka o autoru
Publije Ovidije Nazon (43. g. pr. Kr., Sulmona – 17 g., Constanta) najbolji je rimski pjesnik koji je rođen uglednoj obitelji. Najveći dio svog života proveo je u Rimu. Tamo je ostao sve do 2. g. kada je bio prognan u Tome na Crnom moru gdje je i umro.
Putovao je Atenom, Malom Azijom i Sicilijom, a usput je radio na javnim radnim mjestima. Sve je to napustio kako bi se posvetio pjesništvu koje njegov otac nije odobravao.
Na početku njegovog pjesničkog stvaralaštva teme i kojima je pisao bile su ljubav, a obradio je i razne legende.
Iz tog razdoblja potječu tri knjige “Ljubavne pjesme”, ep ”Ljubavno umijeće” i zbirka ljubavnih pjesama mitoloških junakinja ”Heroide”. Nije sačuvana “Medeja” o kojoj se govorilo s mnogo hvale.
Kasnije, za vrijeme progonstva, njegovo pjesništvo poprimilo je misaoni i lični karakter te je objavio dvije zbirke elegija – ”Tužaljke” i ”Poslanice iz Ponta”.
Njegovo najvažnije djelo su ”Metamorfoze” kojim je utjecao na Petra Zoranića.
Autor: M.V.
Odgovori