Ivo Andrić

Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom  jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i  zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku  kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).