Bog izbija kao svjetlo… obrađena lektira Ive Andrića sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu pjesme i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Književnik i Nobelovac Ivo Andrić, rođen u blizini Travnika 1892. godine, zasigurno je do danas ostao poznatiji kao prozni pisac romana, eseja i pripovjedaka. No njegov opus čine i lirska poezija te meditativna lirska proza. Potonjoj skupini pripadaju dvije knjige. Prva je zbirka lirske proze “Ex ponto”, prvi put objavljena 1918. godine u Zagrebu, a druga je zbirka “Nemiri” objavljena 1920. u Beogradu.
Manje je poznato da se Andrić kao književnik afirmirao dvjema pjesmama u prozi, “U sumrak” i “Blaga i dobra mjesečina”, objavljenima u “Bosanskoj vili” 1911. godine. Obje zbirke lirske proze, pa i raniju liriku, Andrić piše kao mladić, zbog čega pretežno egzistencijalne teme, pune propitivanja i traganja za Bogom i smislom života, odražavaju mladenačke nemire i sazrijevanje. Budući da piše na početku stoljeća, u kojem se javljaju novi pravci i stilovi, Andrić zauzima pretežito stav ekspresionističke struje u umjetnosti, oslobađajući svoju liriku stihova, rime i strofičnosti.
Tako pjesme u prozi postaju način Andrićevog poetskog izričaja. One su prijelazni oblik između slobodnog stiha i proze, ali sadržavaju lirske elemente kao što su tema, ritam, pjesničke slike i stilske figure.
Pjesme u prozi popularizirao je Charles Baudelaire, objavivši “Male pjesme u prozi” 1869. godine. U hrvatskoj književnosti pjesme u prozi pisali su Fran Mažuranić, Silvije Strahimir Kranjčević, Miroslav Krleža i mnogi drugi.
Književni elementi
Književni rod: lirika
Književna vrsta: refleksivna pjesma
Mjesto radnje: nije definirano
Vrijeme radnje: nije definirano
Tema: pjesma govori o Bogu i veliča ga kao vrhunac dobrote i ljepote, s neokršćanskim shvaćanjima Božjeg bića
Ideja: Boga ne treba tražiti u visinama, nego ovdje, na zemlji
Analiza pjesme
Pjesma je dio zbirke lirske proze “Nemiri”, koju je Ivo Andrić objavio 1920. godine u Beogradu. Poput zbirke “Ex ponto“”i ova sadrži autobiografske elemente, razmišljanja i ideje koje na razini individue mogu biti prenesene na cijelo čovječanstvo. No, za razliku od prve zbirke, u ovoj je lirsko-reflektivno “ja” prikriveno. “Nemiri” su podijeljeni na tri ciklusa: “Nemir od vijeka”, “Nemir dana” i “Bregovi”.
Kršćanska terminologija i simbolika kojima se Andrić služi i u prvoj zbirci, u “Nemirima” kao da dobivaju svoju konačnu definiciju. Zbirka “Nemiri” odražava sazrijevanje pjesničke misli i zatvara njegovu prvu stvaralačku fazu, fazu traganja. Ipak, naslov “Bog izbija kao svjetlo…” usporedba je koja tjera čitatelja na dualističko poimanje svijeta, koji se dijeli na svjetlo i tamu, dobro i zlo.
Sam naslov upućuje na refleksivno-religioznu temu pjesme. Pjesma koja govori o Bogu i veliča ga kao vrhunac dobrote i ljepote, ipak sadrži i neokršćanska shvaćanja Božjeg bića. Bog je energija, on “izbija kao svjetlo iz svake stvari”. Ne treba ga tražiti u visinama, nego upravo tu na zemlji. I najmanje, neznatne i neugledne stvari i pojave sadržavaju Njega: “Osamljen kamen na žalu ima aureolu njegovog daha”. S jedne strane Bog je božansko, duhovno biće, Stvoritelj “svakog života koji se miče” i “toplina u dahu svega što živi”. Predstavlja dvojnost – vidljivo i nevidljivo. Nevidljivo je upravo ono što čovjek osjeća: ljubav, mirno srce, toplina. A vidljivi svijet koji nas okružuje (kamen na žalu, sunce, jutro, večer, dan, noć) je Njegova prisutnost na zemlji, čovječji karakter Boga, druga božanska narav.
Poanta pjesme je božanska sveprisutnost, izražena variranjem vidljivog, nevidljivog i naoko nevidljivog svijeta: Bog je tu i kada ga ne vidimo (On je u atomima) ili kada ga ne čujemo (“On tako dobro šuti da se već pomišlja da ga nema.”). No Bog je i skup suprotnosti, sukoba i oksimorona: “On je kao miran sjaj i velika tišina u kojoj se čuje glas koji ga niječe.” Takvi opisi govore o nemoći čovjeka da spozna konačne životne Istine i izađe iz općih okvira koji su mu nametnuti.
Pjesma se temelji na nizu usporedbi koje su izražene anaforom (“On je”). Ritam pjesme postiže se izmjenom dužih i kratkih rečenica, a u kraćim rečenicama su paradoksalno izrečene važnije i dublje misli, koje se mogu promatrati i kao aforizmi (“On je kao toplina u dahu svega što živi.”; “On tako dobro šuti da se već pomišlja da ga nema.”; “A on je mirno srce svih atoma.”).
Bilješka o piscu
Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.
Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.
Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.
Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.
Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i zakutnim kasabama.
U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.
Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.
Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.
Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).
Autor: V.B.
Odgovori