Jadni nemir

Književnik i Nobelovac Ivo Andrić rođen u blizini Travnika 1892. godine zasigurno je do danas ostao poznatiji kao prozni pisac romana, eseja i pripovjedaka. No njegov opus čine i lirska poezija te meditativna lirska proza. Potonjoj skupini pripadaju dvije knjige. Prva je zbirka lirske proze “Ex ponto”, prvi put objavljena 1918. godine u Zagrebu, a druga je zbirka “Nemiri” objavljena 1920. u Beogradu.

Manje je poznato da se Andrić kao književnik afirmirao dvjema pjesmama u prozi, “U sumrak” i “Blaga i dobra mjesečina”, objavljenima u “Bosanskoj vili” 1911. godine. Obje zbirke lirske proze, pa i raniju liriku Andrić piše kao mladić, zbog čega pretežno egzistencijalne teme pune propitivanja i traganja za Bogom i smislom života odražavaju mladenačke nemire i sazrijevanje. Budući da piše na početku stoljeća u kojem se javljaju novi pravci i stilovi, Andrić zauzima pretežito stav ekspresionističke struje u umjetnosti, oslobađajući svoju liriku stihova, rime i strofičnosti.

Tako pjesme u prozi postaju način Andrićevog poetskog izričaja. One su prijelazni oblik između slobodnog stiha i proze i sadržavaju lirske elemente kao što su tema, ritam, pjesničke slike i stilske figure. Pjesme u prozi popularizirao je Charles Baudelaire objavivši “Male pjesme u prozi” 1869. godine. U hrvatskoj književnosti pjesme u prozi pisali su Fran Mažuranić, Silvije Strahimir Kranjčević, Miroslav Krleža i mnogi drugi.

Jadni nemir – analiza pjesme

Pjesma je dio Andrićeve zbirke “Nemiri”, koja je objavljena 1920. godine. Iako zbirka predstavlja drugo razdoblje Andrićevog stvaralaštva, u pjesmi “Jadni nemir” pjesnik se okreće poeziji ustrojem stiha i stilskim izražajnim sredstvima. Tematski pjesma ostaje vjerna refleksivnoj lirici.

“Jadni nemir” govori o smislu života oslikavajući smrt. Pjesnik napušta motiv noći/ponoći koji je čest lajtmotiv hrvatskog pjesništva. “Popodne” je metafora koja ovdje označava kraj i nešto tjeskobno. Postavlja izvantekstualno pitanje kako nešto tako lijepo kao što je dan može predstavljati nešto tako ružno (smrt). “Jadni nemir” sugeriran u naslovu ostvaren je nizom vizualnih i akustičnih slika. Sjenka usred popodneva prva navještava “tamu” popodneva. Zatim se čuju “izludjela zvona” koja i na drugoj osjetilnoj razini pojačavaju tjeskoban i nemiran ugođaj pjesme. Na ovaj način pjesnik nas uvodi u prizor pokopa kojeg lirski subjekt gleda s prozora. Taj prizor prisiljava ga na razmišljanje o prolaznosti života, ali i o tome što ostavljamo za sobom.

Stihovi “jest bijedno živjeti i trudno/ čovjeku na ovoj zemlji,/ al’ konačno dođe svakom njegovo/ dobro popodne” zapravo su eufemizam i ironija kojima se hoće naglasiti čovjekovo silno forsiranje nečega u životu kako bi ga nakon smrti dočekala slava. Ironija u ovom slučaju graniči sa sarkazmom. “Dobro popodne” nije ništa drugo nego onaj dan kada nas naši bližnji isprate “histeričnim zvonima za plač”. Nakon toga, kao da nema ništa. Odnosno, dok smo živi, ne znamo što nas čeka poslije. Nadamo se i vjerujemo da “onda nam dušu – valjda – smiri Bog”. Riječ “valjda” naglašava neizvjesnost i neznanje o stanju nakon smrti. Njemu samo može biti dokučivo ono što se događa s tijelom, kojeg će pojesti crv.

Postupkom gradacije “popodne” se mijenja iz nečeg dobrog u “olovno”. Smrt postaje teret na zemlji. Njegova jedina svrha sada postaje da što prije nestane. Crv ima svrhu pojesti tijelo, Bog nad zemljom gradi, a čovjek između te dvije krajnosti samo strada. Anafora “mi zalud” odražava beznađe i čovjekovu besmislenost. Što god napravio na zemlji i tko god bio, svejedno će ga dočekati smrt: “nas čeka stalno naše popodne/ i jauk zvona i Bog i crvi”. U ovom stihu nalazimo stilsku figuru polisindeton (gomilanje veznika “i”).

“Jadni nemir” je stanje duha lirskog subjekta koji doživljava prosvjetljenje, u kojem shvaća da čovjek nema druge prave svrhe osim umrijeti jednog dana. To je ono što je sigurno. Ali ne znamo kad će taj dan doći i koje popodne će biti baš to naše “dobro popodne”. Lirski subjekt prihvaća mirno to da je život prolazan, iako je svjestan da je svaki dan “sjenka” smrti na njegovom licu. No to ga ne sprječava da živi i dalje, “cijelo popodne zvone neka zvona”, na koja se više ne obazire, jer ga strah od smrti više ne drži.

Pjesma je pisana slobodnim, nevezanim stihom, ali bez strofičnog ustroja. Obiluje anaforama (prvi i posljednji distih pjesme), polisindetonom, a nalazimo i eufemizam, ironiju i epitete (dobro popodne, mrtvačka kola, histerična zvona, olovno popodne), koji naglašavaju “jadni nemir”. Motiv crva je djelomično personificiran, on je i dalje životinja koja živi svoju svrhu, ali je on i onaj koji uništava čovjekovu tjelesnost i briše ga s lica zemlje.
Poanta pjesme je da čovjek može stvoriti na zemlji kule, truditi se da postigne čudesa, ali na času smrti svi smo isti, isti crv nas jede i isti Bog nam sudi.

Bilješka o autoru

Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom  jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i  zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku  kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).

Autor: I.D.