Na Drini ćuprija

Na Drini ćuprija jedno je od najvećih romana slavnog bosanskohercegovačkog, srpskog i hrvatskog pisca Ive Andrića. Upravo on mu je donio značajnu Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Ovaj povijesni roman napisan je 1945. godine i kronološki prati povijest mosta Mehmed-paše Sokolovića na rijeci Drini. Ali ovo nije roman samo o mostu. Most je samo motiv oko kojeg Andrić gradi priču o jednom mjestu, kulturi, običajima i ljudima, istovremeno otkrivajući povijest naroda, ali i sudbine pojedinaca. Kronika o mostu i kasabi oko njega završava s 1914. godinom, odnosno s početkom Prvog svjetskog rata.

Priča počinje s uvjetima života u Višegradu prije nego je most sagrađen, a onda se nastavlja na njegovu izgradnju u 16. stoljeću. Nakon toga govori o životu u kasabi koji je usko vezan uz most. Preko njega prolaze putnici, trgovci i mještani. Svaki veliki događaj, bio sretan ili ne, obilježava se prelaskom preko mosta. Na njemu se zaljubljuje i s njega se bacaju nesretnici. Mnoge legende vezane su uz njega, za koje nam Andrić daje i stvarno uporište, da bi na kraju ostala naglašena ideja o prolaznosti ljudskog života i svega što on stvara, naspram postojanosti i trajnosti kamenog mosta.

U teškim vremenima, poput ratova, most je također ključno središte. Andrić opisuje promjene koje se događaju u narodu, napredak civilizacije, ali i njihova posrnuća, dajući nam realističnu sliku jednog naroda kroz nekoliko stoljeća. Andrić sve to čini ne samo opisujući narod kao cjelinu, nego predstavljajući nam i neke njegove pojedince. Pojedinci čije životne priče autor prepričava, nisu tu kao individue, nego kao predstavnici tipova ljudi. Njihove sudbine su ljudske sudbine općenito, ni po čemu posebne ili drugačije. I iako je svačija tragedija ili pobjeda pojedincu osobna, Andrić na sebi svojstven način naglašava da je ona samo jedna u nizu.

Ovo djelo iz navedenog razloga ima cijelu lepezu raznovrsnih likova. Neki od njih protežu se kroz veći dio djela, a neki su samo spomenuti, ali ipak, nitko od njih nije “glavni” lik niti o njemu ovisi priča. Tema romana ne temelji se na jednom liku, već na jednom narodu. Likovi su tu u funkciji davanja šire slike ljudske sudbine i odlike kasabe nastale oko jednog značajnog mosta.

Način pripovijedanja također je tipičan za Andrića. On u ulozi sveznajućeg pripovjedača govori o ljudima kao o svojim sugrađanima ili susjedima, o pojedincima s kojima je blizak, ali ne i emotivno angažiran. Poput ljudi koji prepričavaju tračeve, Andrić priča o svojim likovima, ali ne u svrhu ogovaranja, nego prenošenja informacija o nečijem životu. To mu daje dovoljno prostora da te živote sagleda iz više pozicije, baš kao i okolnosti koje su do njih dovele, ali ponovno ne kako bi kritizirao, nego samo objektivno analizirao.

Uz to, Andrić si daje slobodu da kroz neke likove govori i o politici, filozofiji, ljudskoj prirodi, iznoseći pritom i neke osobnije stavove. Time ovo djelo dobiva mnogo dublju dimenziju i postaje više od povijesnog romana. Andrić nije povjesničar mjesta ni vremena, on je povjesničar ljudi, što se jako dobro vidi u ovom djelu.

Kroz simboličke prikaze utemeljene na određenim likovima predstavlja nam prirodu Čovjeka, pogotovo onog kojeg su oblikovale okolnosti jedne zemlje gdje se miješaju dvije posve različite kulture – Istočna i Zapadna. Zbog toga je taj Čovjek toliko zanimljiv i zbog toga je Andriću ostao glavna inspiracija kroz sva njegova djela.

Vrsta djela: povijesni roman

Vrijeme radnje: Od 1516. – 1914. godine

Mjesto radnje: Višegrad, Bosna i Hercegovina

Tema djela: Povijesne okolnosti vezane za jedan poseban most na Drini

Ideja djela: prikaz ljudske prirode na temelju jedne zajednice

Kratak sadržaj

Rijeka Drina većinom svoga toka teče kroz kanjone i klisure strmih planina. Tek se na nekoliko mjesta širi na doline i čini ih pogodnima za naselja i obradiva zemljišta. Na mjestu gdje Drina izbija iz planina nalazi se kameni most. Od mosta se dalje širi dolina puna naselja, šuma, voćnjaka i njiva. S jedne strane mosta nalazi se središte grada Višegrada, a s druge Maluhino polje i predgrađe, izgrađeno oko puta za Sarajevo, tako da most veže grad s njegovim predgrađem.

Ali to nije jedina vrijednost i važnost mosta. On je zapravo jedini prijelaz preko Drine na njenom srednjem i gornjem toku, stoga on veže Bosnu sa Srbijom, ali i s cijelim Turskim carstvom, sve do Stambola (danas Istanbula). Cijeli grad živi od tog mosta i neprekidno raste oko njega. Most je dug 250 koraka, a širok deset. Samo je na sredini proširen, s dvije terase sa strane koje zovu kapijama. Na njima su sjedišta za odmor, a na kraju stoji kafedžija koji ljudima prodaje kavu. Ljudima u ovom mjestu život je bio usko povezan s mostom, odnosno “ćuprijom”. Odrastali su prelazeći preko nje i odmalena znali priču o tome kako je nastala, niti se ne sjećajući kako su je naučili.

Most je podigao vezir Mehmed-paša, rođenog u mjestu Sokolovići, koje se nalazi odmah iza jedne od planina što okružuju most. Most je gradio Rade Neimar, tada jako poznati graditelj. Svi su mještani dobro znali priču o tome kako gradnju ometala “vila brodarica”, sve dok netko nije šapnuo graditelju da zazida dvoje nejake djece u srednje stubove mosta i tako prinese žrtvu vili. Djeca koju su pronašli bila su blizanci Stoje i Ostoja, ali njihova majka nije se htjela odvojiti od njih. Zato su u zidu napravili otvore kroz koje je majka mogla dojiti svoju djecu.

“Kao spomen na to već stotinama godina teče iz zida majčino mlijeko. (…)Te mliječne tragove po stubovima stružu ljudi i prodaju kao ljekovit prah ženama koje poslje porođaja nemaju mlijeka.”

Također postoji legenda da se u centralnom stubu mosta nalazi velika soba u kojoj živi “crni Arapin”. Kome se Arapin javi, on umre. Pa tako djeca igraju igru u kojoj otvore okno i zure u tamu centralnog stuba, sve dok se nekome ne pričini Arapin, a onda on vikne “Arapin!” i svi stanu bježati.

Na lijevoj strani Drine nalazi se jedan humak za koji kažu da je Radislavljev grob. Radislav je bio jedini čovjek koji se pobunio kada je Mehmed-paša odlučio graditi most na Drini. Bio je on silan čovjek, pa je brzo skupio sljedbenike, tako da Mehmed-paša nikada ne bi izgradio most da jedan od Radisavljevih ljudi nije bio potplaćen, pa je ubio ovog junaka na spavanju.

Prije nego je na ovom mjestu stajao most, ljudi su prelazili Drinu na mnogo opasnije načine. Rijeka se mogla prijeći jedino skelom koja je radila samo dok bi rijeka imala običnu visinu i tok, a kad bi se povisila ili snizila, skelu bi povukli van. Prvi je most zamislio tadašnji desetogodišnji dječak iz Sokolovića, 1516. godine kada je iz svog sela išao na put u Stambol. Bio je jedan od mnogih dječaka koje su Turci oteli od njihovih obitelj kako bi ih obučavali za vojnike. Dječak se pokazao kao odličan učenik i kasnije vojnik, pa je napredovao do silahdara (pašin oružar) na sultanovu dvoru, sve dok nije postao veliki, svjetski poznati vojskovođa i državnik – Mehmed-paša Sokoli, odnosno Sokolović.

Kada je već ostario, Mehmed-paša se sa sjetom i boli sjećao svog prelaska preko Drine i dolaska od kuće. Domislio se da bi trebalo stati na kraj toj ružnoj skeli, a jedino kako je to mogao bilo je da sagradi most. Već je mogao vidjeti to kameno zdanje, čim bi samo zatvorio oči. Odmah je naredio da se po njegovom trošku most počne i graditi. Gradnja je trajala pet godina i probudila je cijeli kraj.

Mehmed-paša je za svog povjerenika za gradnju mosta postavio Abid-agu, a uz njega glavnog graditelja Tosuna-efendiju. Ovaj par zahtijevao je disciplinu i marljivost od svojih graditelja, koji su bili tamošnji ljude, kršćani i domaći Turci, a kamen za most dovlačili su iz okolnih brda. Rad je bio dugotrajan i mukotrpan jer se radilo od jutra do mraka. Dok je radnicima to bilo puno, Abid-agi i Tosunu činilo se da sunce prekasno sviće, a prerano zalazi. Oko građevine su počela nicati naselja, a Višegrad je postao živ i prometan.

Ipak, nakon tri godine gradnje, dosadila je mještanima sva ta buka i gužva. Neki radnici postali su nezadovoljni, misleći da će još i njihova djeca robovati u izgradnji, ako je uopće dožive. Jedan od njih, Radislav, čak je pozvao i na pobunu, odnosno rušenje onoga što su do tada sagradili.

“Pa hajde da rušimo, krv ga pojela, dok on nije pojeo nas. A ako i to ne pomogne…”.

Vijest o pobuni prenosila se među svijetom, ali time i izmjenjivala. Na kraju se priča iz “Hajdemo srušiti most”, pretvorila u to da “nešto” stalno ruši most i ne da da se izgradi, sve dok nije došlo do toga da postoji neka vila koja ruši most i neće prestati dok se u njega ne zazida dvoje djece.

Istovremeno je u selu iznad Višegrada jedna mlada djevojka rodila dvoje mrtvorođene djece. Babice koje su ih porodile, odmah su pokopale dječja tijela u obližnji šljivik. Ali kada se sirotica sutradan probudila, očajno je počela tražiti djecu. Ljudi joj nisu mogli objasniti da su joj djeca mrtva rođena i pokopana. Na kraju su joj rekli da su joj djeca zazidana u most, pa je ona počela lutati po gradilištu, zazivajući svoju djecu. Nitko od graditelja nije ju od tamo tjerao, nego su je prozvali luda Ilinka i pustili je da tamo živi. Tako je stvorena legenda o vili i djeci zazidanoj u most.

Abid-aga je bio nemilosrdan prema radnicima, pogotovo kad se počelo govoriti o pobuni. Na kraju je sve neposlušnike dao javno ubiti. Bilo mu je važno da se most čim prije dovrši, pa čak i po cijenu ljudskih žrtava.

Sljedeće proljeće je umjesto Abid-age na gradilište mosta stigao novi povjerenik, Arif-beg. Abid-aga je smijenjen jer je vezir saznao da je uzimao njegov novac namijenjen radnicima. Nakon Arif-bega, stigao je i majstor Antonije iz Dalmacije. Arif-beg je bio posve drugačiji od Abid-age. Iako je bio odlučan i strog, bio je i miran, pošten, često nasmijan i bezbrižan. Uskoro su uz most izgradili i jedan han, ali i sklonište za putnike. Gradilište je i dalje bujalo, uz nekad veća, a nekad manja nezadovoljstva sugrađana.

Krajem treće godine gradnje, na mostu se dogodila i velika nesreća. Kada se dovršavao srednji stub mosta, koji je morao biti viši, budući da je na njemu bila kapija, radnici su pokušavali usmjeriti veliki kameni blok kako bi pao na mjesto gdje treba stajati, ali nikako nisu uspijevali nanijeti ga točno na ležaj. Tada se u posao umiješao pomoćnik majstora Antonija, čovjek zvan Arapin. Dok je naređivao i usmjeravao radnike, konop koji je držao kamen je popustio, pa je velika gromada pala točno na mjesto gdje je trebala biti, ali sa sobom je povukla i Arapina. Majstor Antonije odmah je dao naredbe da se kamen digne, ali ništa se nije moglo učiniti da se čovjeku spasi život. Arapin je ubrzo izdahnuo držeći Antonija za ruku. Zbog toga se kasnije počela širiti glasina da u srednjem stubu mosta stoji Arapinov duh.

Petu godinu izgradnje, most je napokon počeo nalikovati na ono što bi trebalo biti, a skele oko njega počele su se smanjivati. Skeptični Višegrađani napokon više nisu imali čemu prigovoriti. U desetom mjesecu organizirano je slavlje zbog završetka mosta. Radnici i nadzornici dobili su darove, a za cijeli grad organizirala se zabava i gozba. Mještani su napokon mogli prolaziti mostom gore dolje i diviti se.

Mehmed-paša je tako riješio putnike velikih boli prelaska rijeke, ali u njemu ona bol koju je doživio kada je prvi put prelazio Drinu i dalje je ostala: “Ali Mehmed-paši nije bilo suđeno da živi bez toga bola ni da dugo uživa u misli na svoju višegradsku zadužbinu.” Jednog petka mu je u džamiji prišao jedan derviš i tražio milostinju, a kada se vezir okrenuo da mu novac da, ovaj ga ubo nožem. Tako je vezir Mehmed-paša izdahnuo pred džamijom i “ličio više na ostarjelog i premlaćenog seljaka iz Sokolovića nego na oborenog dostojanstvenika koji je do maločas upravljao Turskom Carevinom.”

Most je tako nadživio ne samo svog tvorca nego i mnoge druge ljude. Oko njega se razvila kasaba (naselje) i postala važno putničko središte. Prošlo je i sto godina od izgradnje, “vrijeme dugo i smrtonosno za ljude i mnoga njihova djela, ali neosjetno za velike građevine, dobro smišljene i tvrdo zasnovane, a most s kapijom i karavan-seraj pored njega stajali su i služili kao i prvog dana.“

Krajem 17. stoljeća Turska vlast na Europom počela je slabiti, što se odrazilo i na prilike u Bosni. Tako je prestao pristizati novac iz Turske za održavanje mosta i plaćanje njegovih radnika. Na kraju je most ostao na milost putnicima, koji su ga sami sređivali koliko je bilo potrebno i služili se njegovim uslugama kako su znali. Posebno se za mosta nastojao brinuti Daut-hodža, koji je najprije trošio svoj novac za održavanje mosta, a onda se počeo i zaduživati. Kada više nije mogao plaćati ljude, sam je nastojao držati most urednim i raditi sitne popravke oko njega. Nakon njegove smrti, han je počeo propadati.

Krajem 18. stoljeća Drina se prelila preko svog korita, uzrokujući jednu od najvećih poplava tog vremena. Obližnja kasaba spasila se samo zato što je jedan čistokrvni arapski konj, čija je štala bila blizu rijeke, predosjetio njenu bujanje i svojim rzanjem i otimanjem uspio probuditi najprije svoje gazde, a onda i čitavo selo. Te noći voda se toliko digla da je poplavila selo, a tek ujutro mještani su vidjeli da je potpuno prekrila i most.

“Tada su prvi i posljednji put u životu vidjeli i svoju kasabu bez mosta.”

Početkom 19. stoljeća u Srbiji se digla velika buna, a budući da je Višegrad bio u neposrednoj vezi s njom, posljedice su se osjetile i tamo. Bosanske Turke su tražili da daju doprinos u opremanju vojske raznim potrepštinama. Zbog toga je kasaba oko mosta stalno bila puna srpske vojske koja je čuvala most. Podigli su i čardak, što je znatno izmijenilo izgled mosta. Ali veći problem je bilo što je u kasabu došlo nešto muslimanskih izbjeglica kojima su Srbi u buni sve popalili, pa su pristigli ovamo s mržnjom u srcu.

Tada su započeli problemi za kasabu. U napetosti zbog bune, Bosanski Turci su lovili i javno ubijali sve za koje bi uopće posumnjali da imaju veze sa srpskim ustankom. Prvi je bio mladić Mile kojeg su zatekli da sječe drva i nedužno pjevuši pjesmu za koju su oni naslutili da poziva na bunu. Iako je mladić bio posve nedužan, bez ikakve primisli o bilo kakvom ustanku, ipak je ostao bez glave. Čardak je živio dok je trajala buna, a kada se ona smirila nakon nekoliko godina, i čardak je izgubio na važnosti. Prelaz preko mosta opet je mogao teći slobodno, tek s nekoliko vojnika na straži. Tako je bilo sve dok jedne noći nije izgorio u požaru zbog zaboravljene svijeće.

Ali netrpeljivost između Srba i Turaka nije jenjavala. Ona je s desetljećima koji su prošli samo sve više rasla. Kako je Tursko carstvo propadalo, tako je granica između Srbije i Bosne postajala sve jasnija i važnija. Trideset godina nakon toga već su svi Turci morali napustiti Srbiju, a njihov odlazak odvijao se preko mosta na Drini. Tako se jednog vrućeg ljetnog dana stvorila tužna povorka izbjeglica iz Užica. Muškarci su išli pješke, a djeca i žene vozili su se među sanducima na kolima. Većina ih je išla u Sarajevo, ali je njih petnaestak ostalo u kasabi. U povorci je bio je jedan stari čovjek, koji je prigovorio ljudima na kapiji mosta što sjede i uživaju, niti ne znajući što se događa van njihov mjesta. Što će biti kad protjeraju i njih iz vlastitog doma? To je ugrizlo Turke na kapiji, ali su već sutradan zaboravili na starčeve riječi.

Sredinom 19. stoljeća u Sarajevu je dva puta bjesnila epidemija kuge i jednom kolere. Tada su vojnici ponovno zamijenili obične ljude na kapiji mosta i zaustavljali bilo kakav promet preko njega. Tako su pokušavali držati epidemiju dalje od svoje kasabe, držeći se Muhamedove zapovjedi.

“Dok bolest vlada u nekom mjestu, ne idite tamo, jer se možete zaraziti, a ako ste u mjestu gdje bolest vlada, ne idite iz tog mjesta jer možete zaraziti druge.”

Osim bolesti i ratova, događale su se i druge izvanredne situacije koje bi promijenile ustaljena pravila kapije.

Kod Višegrada nalazila su se dva zaseoka – Velji Lug i Nazuke. U Veljem lugu živjela je obitelj Osmanagića, za koju kažu da je jedna od prvih koja je naselila ove prostore. Glava kuće bio je Avdaga Osmanagić, koji je u čaršiji imao jednu “magazu”, odnosno trgovinu. Avdaga je bio ugledan čovjek čija je riječ mnogo značila u gradu, baš kao i njegov posao, gdje su mu radili i sinovi. Imao je petero odraslih, oženjenih sinova i jednu kćer, najmlađe dijete koje je tek sazrelo za udaju. Kćer Fata bila je lijepa i sva na oca, pa je njena udaja postala zanimacija cijeloga kraja. O njoj su se čak i pjevale pjesme koje nisu hvalile samo ljepotu, već i njenu pamet i nesvakidašnju rječitost. Iako djevojke poput nje često ostanu bez prosaca, baš zbog prevelikog veličanja njihove ljepote i osobnosti, Fati se to nije dogodilo: “jer se za nju našao prosac koji je imao i smjelosti da je zaželi i vještine i istrajnosti da postigne cilj”.

Na drugoj strani Višegrada, suprotno od Veljeg Luga, nalazio se zaselak Nezuke. Zaselak je, za razliku od Veljeg Luga, bio cijeli dan u sjeni okolnih brda, pa u njemu nije bilo puno sunca, ali ni vjetra. Zbog toga tamo odlično raste sijeno i voće. Put do njega prolazi između rijeke i klisura brda. Do Nazuka vodi samo jedan put, od kojeg iz zaseoka nema dalje.

U ovom mjestu najpoznatija je obitelj Hamzić, gdje je najstariji član bio Mustaj-beg, također vlasnik magaza. Mustaj beg imao je četiri kćeri i samo jednog sina, Naila: “Taj Nail-beg iz Nezuka, begovski jedinac, bacio je među prvima oko na Fatimu iz Veljeg Luga.” Vidio ju je na jednoj svadbi i odmah ostao zatečen njenom ljepotom. Već sljedeći put kad ju je vidio rekao joj je “Dabogda te Mustajbeg iz Nezuka nevjestom zvao!” Fatima ga je slatko odbila, zaklevši se da neće Velji Lug u Nezuke sići.

Ali Hamzići nisu htjeli lako odustati, pa je Mustaj-beg otišao kod Avdage Osmanagića i uz poslovni dogovor, sklopio i dogovor za brak njihove djece. Fatima se počela pripremati za svadbu, iako je u sebi znala da se nikada neće spustiti u Nezuke, baš kako je obećala. Ipak, našla se između dva problema – ako se uda, pogazit će svoju riječ, ali ako odbije, svoju riječ pogazit će njen otac, kojeg je voljela više od ikoga.

I tako je došao dan vjenčanja. Fatima i Nail-beg vjenčali su se u njenom mjestu, pa sa svatovima krenuli do njegove kuće na svadbu. Kada su prelazili most, svatovi su zastali, kako je bio i običaj. Ali tada se Fatima popela na kamenu ogradu i bacila s mosta.

“Tako se desila ta neobična i nezapamćena stvar na kapiji. Velji Lug nije sišao u Nezuke i Avdagina Fata se nije udala u Hamziće.”

Iste zime umro je i Avdaga Osmanić, a Mustajbeg je sina oženio za drugu djevojku.

Sedamdeset godina nakon Karađorđeve bune, ponovno se zaratilo između Srbije i Turske. Kada se sve primirilo, počelo se pričati i o ulasku austrijske vojske u Bosnu, pa i to da je Turska predala Bosnu Srbiji. U to vrijeme jedan je muftija odlučio organizirati otpor prema Austriji. Višegrađani nisu bili ljudi od vojske, ali najviše otpora prema slanju ljudi u njegovu vojsku pokazivao je glava jedne od najstarijih obitelji u kasabi, Ali-hodža Mutevelić. Njegova dva brata već su bila poginula u raznim ratovima, pa je on, poput mnogih višegradskih muslimana, bio protiv sukoba.

Tako su dva tvrdoglava muškarca počela svoju svađu. Muftija je zagovarao odlazak u borbu, ne želeći pokleknuti pred kršćanskim neprijateljem, a hodža nije htio ići ginuti u bezglavu, neorganiziranu borbu koja se već sada činila izgubljenom. Dok su se oni svađali, Austrijancu su već došli na brdo nad kasabom. Svi su počelo bježati pred neprijateljskom vojskom, pa tako i muftija, ali prije nego je odjahao, odlučio se osvetiti Ali-hodži. Naredio je lokalnom kovaču da mu čavlom pribije uho uz gredu na kapiji mosta.

Svi su pobjegli iz grada, samo je jadni hodža čekao neprijatelja klečeći pred kapijom, u boli, uha prikovanog za gredu. Austrijska vojska sporo je došla do njega. Čudili su se najprije praznoj kapiji, a onda i tom čovjeku. Na kraju su ga oslobodili, povili mu uho i zabili papir s proglasom Austrijskog cara na stup kapije. Ali-hodža je pročitao proglas u kojem je pisalo da Bosna sada pripada Austrijskom Carstvu. Shvatio je da je prošlo vrijeme zemlje kakvu je poznavao, pa teškim korakom prešao preko mosta i vratio se kući. Austrijska vojska sljedeći je dan svečano ušla u kasabu.

Ovo je bilo prvi puta da su ljudi odrasli u ovome kraju vidjeli kako izgleda snažna, organizirana vojska. Ljudi su očarano gledali vojnike u veličanstvenim odorama, na istimarenim i istreniranim konjima, s trubačima i husarima, kako u skladu i ponosno ulaze u grad. Dolazilo je novo vrijeme za kasabu.

Vojska je iz kasabe počela odlaziti istu jesen, a istovremeno su dolazili činovnici i majstori zanata kojih do tada tamo nije bilo. U početku se činilo da dolaze slučajno, ali onda se varoš napunila raznim svijetom, pogotovo tuđincima. Ti stranci radili su čudnovate poslove i nisu davali mira domaćinima.

“Svaki posao koji počnu izgleda bezazlen, čak besmislen. Premjeravaju neku ledinu, obilježavaju drveta po šumi, pregledaju nužnike i kanale, zagledaju konjima i kravama u zube, ispituju mere i tegove, raspituju za bolesti u narodu, za broj i imena voćaka, za vrste ovaca ili peradi (…) saopćava im se nova naredba o sječi šume, o suzbijanju tifusa, o načinu prodaje voća i slatkiša, ili o marvenim pasošima. I tako, sve dan i naredba.”

I ako se u turskim i srpskim kućama način života nije mijenjao, kasaba se razvijala u neočekivanim smjerovima. Mnogima je promjena dolazila prirodno, ali je još više bilo onih koji su joj se protivili. Takav je bio je Šemsi-beg Branković, jedan od najuglednijih i najimućnijih begova u kasabi. Imao je imanje veličine i izgleda manjeg naselja. Imao je šest sinova, od kojih su četvorica bili oženjeni. Šemsi-beg nije dopuštao nikome od svojih da imalo poklekne pred novotarijama i stranim utjecajima. Nisu smili nositi nikakvu novu nošnju ili obuću, niti koristiti novi alat ili način izražavanja. Sinovi mu nisu smjeli raditi nikakve poslove vezane za novu vlast, a unučad ići u školu. Iako se nitko nije smio usprotiviti starcu, sinovi su bili nezadovoljni očevim načinom i zabranama. Šemsi-beg je i sam prestao ići u čaršiju, tvrdoglavo odbijajući promjene koje su se oko njega događale i tako sve dok nije umro za vrijeme treće godine okupacije.

Promjene su se događali i na mostu. Srbi i Židovi slobodnije su ga prelazili, a nova vlast uvela je i stalno osvijetljene varoši i cesta, dok se most osvjetljavao jednom godišnje, uoči Careva rođendana. Novost je bila da su po prvi put na kapiju smjele dolaziti i žene. Iako su u početku ljudima bole oči, s vremenom su se i na njih navikli, na njihove lagane šetnje, razgovore i smijeh.

Četvrtu godinu okupacije, nova vlast počela je u Bosni regrutirati vojnike, popisivati stanovništvo i stavljati brojeve na kuće. Narod, a pogotovo Turci, oduvijek su odbijali ratovati za osvajača, a pogotovo sada, kada je on kršćanska Austrija. Nije im se svidjelo ni to pobrojavanje, pa su se najugledniji kasabijski Turci sastali na kapiji mosta kako bi raspravili mjere koje protiv toga moraju poduzeti. Među njima je bio i Ali-hodža, koji je rijetko dolazio na most, jer bi ga odmah zasvrbjelo uho. Nakon njegovog govora odlučili su se za “pasivni otpor”, pa su popisivačima davali lažna imena, godine rođenja i slično, a na kućama su prekrivali ili krečom premazivali brojeve.

Ali kada je počela regrutacija vojnika, vojnička straža ponovno je stigla u kapiju mosta, jer je u nekim dijelovima zemlje zbog toga organiziran ustanak. Jedan od stražara bio je veliki i jak ruski mladić Gregor Fedun. U svoje 23 godine života već je prošao nekoliko bojišnica i rado se vratio u Bosnu na novi, činilo se vrlo lak zadatak patroliranja po mostu.

Jednog proljetnog dana, baš u vrijeme ručka, kada nije bilo ljudi na mostu, pored Feduna je prošetala jedna djevojčica. Bila je u onim godinama kada još nije morala skrivati lice, ali je ono već dobilo odlike ženstvenosti. Kratko su se pogledali, ali to je bilo dovoljno da je mladić više nije mogao izbaciti iz misli. Kada je sutradan prošla u isto vrijeme, jasno ga je pogledala, što je zapravo bilo nezamislivo – turska djevojka pogledala je “švapskog” vojnika.

“Kazne su za takve smjelosti bile teške. A bilo ih je koji su glavom platili od samih uvrijeđenih i razbjesnjelih Turaka. Sve je on to znao i najiskrenije želio da se drži reda i naredaba, pa ipak radio je protivno.”

Sljedeći dan njih dvoje su čak i razmijenili par tihih riječi. Djevojka mu je rekla da će sutradan proći ovuda sa svojom nanom, a vratit će se sama, pa mu nešto pokazati. Ali sutradan navečer, umjesto djevojke, pojavili su se Fedunovi nadređeni. Nakon nekoliko sati izolacije, odveli su ga na mjesto za ispitivanje i pitali što je radio taj dan dok je bio na straži. U strahu za život, Fedun nije mogao ništa odgovoriti.

A onda su u prostoriju doveli djevojku. Samo što ovoga puta nije bila pokrivena maramom, nego obučena u odoru srpske vojske. Izgledala je starije nego prije. Tada se otkrila cijela istina. Žena se zvala Jelenka i iskoristila je stražarevu nepažnju da bi preko mosta prevela hajduka Jakova Čerklija. Obukla ga je kao staru ženu i prevela preko mosta, a prije toga zavela stražara kako bi pritom gledao u nju, a ne u “staricu”. Nakon toga je Fedun priznao sve sa svoje strane. Zbog toga su ga nečasno otpustili iz vojske, a on, ne mogavši se pomiriti sa sudbinom, prije odlaska se ubio.

Kada je došlo vrijeme regrutiranja mladića, iz ovog kraja otišlo ih je tek stotinjak, ali svejedno je napravljena velika strka za vrijeme njihova odlaska. Svi su ih došli ispratiti, uz naricanje i kukanje žena. Nakon dvije godine izbivanja, isti vojnici su se vratili i to “čisti, ošišani i dobro uhranjeni”. Vlast koja je zamijenila Tursku, uvelike je promijenila i ljude i zemlju. Krajem 19. stoljeća u Bosnu su došli trgovci, a za njima “…Došla je i sječa šume i s njom strani poduzimači, inženjeri i radnici, svakojaka zarada za sitan svet, i za trgovce, nove navike i promjene u nošnji i govoru među narod. Podignut je prvi hotel (…) Nicale su kantine i radnje za koje se dotle nije znalo.”

Sve ovo podiglo je standard zemlje: “I ranije je bilo novca i bogata sveta, ali su to bili samo rijetki ljudi, a i oni su krili novac, kao guja noge, a gospodstvo pokazivali i nosili samo kao silu i obranu, tešku i njima samima i svima oko njih. A sada je bogatstvo, ili ono što se takvim smatralo i tako nazivalo, bilo javno i sve se više ispoljavalo u obliku uživanja i ličnih zadovoljstava; i zato je množina sveta mogla da ima nešto od njegovog sjaja ili njegovih otpadaka.”

Spomenuti hotel najprije se nazvao prema mostu, ali je vrlo brzo prozvan “Lotikinim hotelom”. Lotka je bila mlada žena, udovica, slobodna i odrešita, ujedno i svastika vlasnika hotela, Židova Calera. Lotika je bila duša hotela koja je svojom čvrstom rukom vodila posao. Pripovjedač misli, da je Lotika živjela u nekom drugom vremenu ili mjestu, mogla je postati netko o kome povijest piše – toliko je bila mudra, dosjetljiva i sposobna. Preko dana bi vodila hotel, trudeći se iz svakog gosta izvući najviše, a kasnije bi se povukla u svoju sobicu i “čitala berzanske izvještaje i proučavala prospekte, sređivala svoje račune, odgovarala na pisma banaka, donosila odluke, davala naloge, raspoređivala uloženim novcem i slala nove uloge.”

Gosti Lotikina hotela često su bili i razni svirači što bi zabavljali ljude u gostionici. Jedan od njih bio je i Ćorkan. Ćorkan je bio osebujan čovjek. Kada je nakon austrijske okupacije došao prvi cirkus u kasabu, on se zagledao u Njemicu koja je plesala na žici. Zbog nje je učinio mnogo gluposti koje su ga koštale svega – od batina do zatvora. Nakon toga počeo je puno piti i premalo mariti, pa je nekako rano ostario. Ljubav ga je ponovno oslijepila tek tri godine kasnije, kada se zaljubio u lijepu Pašu, djevojku o kojoj su mnogi pričali i njome ismijavali Ćorkana, uvjeravajući ga da i ona voli njega.

Ali Paša se potkraj te zime, sa nepunih 19 godina, udala za bogataša Hadži-Omera, čovjeka od 55 godina. On je već 30 godina bio oženjen, ali mu žena nije mogla roditi dijete, pa kada je došlo u pitanje njegovo imanje koje nije imao kome ostaviti, njegova žena ga je nagovorila da uzme mnogo mlađu djevojku za drugu ženu, a ona će ostati u kući kao “stara hadžinica” i brinuti se da sve prođe u redu. I doista, Paša mu je nakon samo 11 mjeseci rodila dijete, a sa starom hodžinicom bila je složna kao da joj je kći. Za to vrijeme pijanice su uvjeravale Ćorkana da je Paša nesretna u drugom braku, odnosno bez njega, pa ga nagovarali ili da ode spasiti je ili da sebe ubije.

1900. godine najavila je novo stoljeće i nove promjene na mostu. U to vrijeme na most su došli mnogi radnici i cijeloga ga uredili, popravili, očistili. Cijelo ljeto nije se moglo šetati ni sjediti na mostu. Ljudi, već navikli na radnike, čekali su da se most ponovno oslobodi.

Iz svog dućana most je promatrao i Ali-hodža. Po stare dane postao je mrzovoljan i šutljiv. U posljednjih dvadeset godina već se tri puta ženio i sada ima 14 žive djece, pa kažu da ni svu svoju djecu ne prepoznaje. On sam nije se mnogo promijenio, osim što je postao bolesniji. Nije prihvatio ništa od novina koje su se pojavile za njegova života. Ali-hodža nije odobravao ni popravljanje mosta, govoreći “kao što je danas popravljaju, tako će je sutra rušiti”. Ali-hođa je ispričao priču po kojoj je most, baš kao i bunar, sveti Alahov poklon čovjeku, kojem mu je omogućio da prelazi rijeke, klisure i planine, pa je zato svetinja napraviti bunar ili most, a najveći grijeh srušiti ih.

Nakon što je most obnovljen, počeli su radovi na vodovodu, a onda i na željezničkoj pruzi. Pruga je prolazila kroz samu kasabu i povezivala Sarajevo sa Srbijom i Turskom. Skupa investicija odrazila se i na živote građana. Cijene namirnica i ostalih potrepština počele su skakati, ekonomija se mijenjala i neki dotadašnji bogataši, odjednom su postali siromasi. Uvođenje željeznice utrlo je neke nove puteve i promijenilo navike građana, samo je Ali-hodža i dalje nastavljao živjeti onim starim, zaboravljenim načinom.

1908. godine počele su se osjećati zloslutne promjene u zraku. Studenti i đaci počeli su spominjati nove političke struje, govorilo se o nekakvom “socijalizmu”, pravima radnika, a u kasabi se prvi put čula riječ “štrajk”. Promijenio se režim i u Srbiji i u Turskoj, zbog čega je i Bosna osjetila promjene. Krajem godine u zemlju je ponovno ušla austrijska vojska i počela s pripremama koje su jasno upućivale na rat, a među kojima je najjasnije bila priprema za miniranje mosta na Drini.

Problem sve većih cijena namirnica riješen je tako što su otvorene prve dvije banke – jedna srpska, a druga muslimanka. One su davale zaduženja građanima, povećavali su se državni porezi , što je dovelo do većeg nezadovoljstva građana. Ni raspoloženje u kasabi nije bilo bolje.

1912. i 1913. godine krenuli su balkanski ratovi, u kojima su Srbi i kršćani, sa svojim modernim oružjem, bili nadmoćniji nad Turcima. Kao posljedica svega toga bio je osjetno smanjen promet na željeznici koja je prelazila Drinu. Umjesto da spaja Zapad i Istok, most kao da je postao granica između ta dva dijela svijeta.

U ljeto 1913. godine u kasabu su se vratili brojni mladići koji su se školovali i išli na studije u Europu. Sa sobom su donijeli razne novine sa Zapada. I prije su mladi iz ovog kraja išli van na školovanje, ali nikada u ovolikom broju. Svoje nove ideje prenosili su i na mlade koji su ostali u kasabi kao šegrti i radnici. Otvoreno su i hrabro pričali o političkim idejama o kakvima njihovi preci nisu smjeli ni razmišljati.

Jedan od tih mladića bio je i Janko Stiković, student u Grazu, pjesnik i veliki govornik. Janko je ljubovao s lokalnom učiteljicom Zorkom, također pametnom djevojkom s velikim nacionalnim idejama. Nakon sastanka u napuštenoj školi, oboje su se uputili na most, gdje su sa svojim vršnjacima i istomišljenicima raspravljali o socijalnoj državi i što je potrebno kako bi se ona ostvarila.

1914. godina posljednja je godina kronike o ovom mostu. Ljudima koji su preživjeli ovu godinu, ona je uvijek bila nekako posebna. Te se godine pravo glasa koje su obećavali mnogi državnici, pretvorilo u obavezni odlazak u vojsku. Ipak,  ljeto te godine počelo je jako lijepo. Odlično je rodilo žito i voće, bilo je toplo, ali i dovoljno vlažno, pa je zemlja nabujala. Zbog toga su seljaci napokon nekako uspjeli stati na noge. To proljeće provedena je i struja kroz kasabu, pa su ulice sada imale električno osvjetljenje.

U jednoj bašti sjedili su djevojka Zorka i njen odabranik Nikola Glasičanin. Zorka se na kraju nije udala za Janka Stikovića, već je nakon te bolne avanture, utjehu i sreću pronašla u Nikoli. Te večeri Nikola joj je rekao kako misli da bi trebalo pobjeći odatle, jer naslućuje da dolaze teška vremena.

“Treba bježati odavde, kao od kuće koja se ruši. Ovi mnogobrojni i zbunjeni spasioci koji se javljaju na svakom koraku najbolji su znak da idemo u susret katastrofi. Kad se ne može pomoći treba se bar spašavati.”

Njegov prijatelj ga je pozvao u Ameriku, pa misli da bi to bilo odlično mjesto za novi početak: “…jer tamo su svi poslovi svima otvoreni i pristupačni. Bili bismo slobodni i sretni. Sve bih to ja izveo, samo ako ti hoćeš”. Zorka je pristala otići s njim.

Uskoro se u grad spustila vojska, a na kapiju mosta postavljena je straža. Od toga trena prekinuo se život kasabe. Nikola Glasičanin je, umjesto u Ameriku, otišao u Srbiju, boriti se da obećana zemlja nastane ovdje. Sljedeći dan Srbija je proglasila ratno stanje, zbog čega su u Bosni počeli progoni Srba. Isto se dogodilo i u Višegradu, iako višegradski Srbi nisu imali ništa s tim sukobima. Njemački vojnici su u kasabi podigli vješala i za primjer drugima dali objesiti dva Srbina.

Rat je započeo i austrijska vojska je s okolnih brda stalno pucala na kasabu, most i kasarnu podignutu pored njega. Granate su padale posvuda, pa i u Drinu, ali glatki kamen mosti odbijao je sve metke, gelere, pa i granate.

“Tako je u celom toj novoj oluji koja se srušila na kasabu i pokretala iz korjena i preturala drevne navike, žive ljude i mrtve stvari, most stajao i dalje beo, tvrd i neranljiv, kakav je bio oduvjek.”

Iako su vlasti naredile da za vrijeme rata sve radnje moraju stalno biti otvorene, Ali-hodža je svoju trgovinu zatvorio, jer je bila blizu mostu i time izložena granatama. On bi samo koji put dnevno pogledao sa svog brijega radnju, da vidi je li još tamo. Lotika je sa svojom obitelji već na početku rata napustila hotel i prešla na lijevu obalu Drine, u jednu novu tursku kuću. Zbog cijele situacije Lotika se razboljela, a onda i izgubila pameti, plačući po cijele dane, tako da se njen šogor, koji je toliko godina ovisio o njoj, ovoga puta morao sam pobrinuti i o svojoj svastici i o cijeloj obitelji.

Neprijatelj je nastavio gađati most, sve dok ga jednom nisu i pogodili. Odvalili su kamen s njega i prepolovili ga na pola, a grumeni kamenja pali su na Ali-hodžin dućan, baš kada je on bio tamo. Ipak, preživio je i u bunilu krenuo svojoj kući, razmišljajući o sudbini ljudi i sudbini mosta, što su bili tako usko povezani. Nije mogao shvatiti kako ljudi mogu stoljećima nešto graditi i uređivati, a onda početi rušiti. Ipak, vjerovao je u boga i u ljude, znajući da će uvijek biti onih velikih duša koje će graditi da bi zemlja bila ljepša. Kada njih nestane, nestat će i svijeta.

Ali-hodža je izdahnuo na putu kući.

Analiza likova

Vezir Mehmed-paša Sokolović – Mehmed-paša Sokolović je vezir koje je odlučio podignuti most preko Drine, i to na njenom prijelazu, blizu mjesta gdje je odrastao. Životna priča ovog velikog vojskovođe i vladara je impresivna i tužna. Podigao je most na mjestu gdje je skelom prešao Drinu kada su ga Turci, kao i mnoge dječake, odveli od kuće kako bi se učio za vojnika. Zbog toga Mehmed-pašu uz Drinu i most vežu mnoge bolne uspomene. U tekst se jasno napominje da je ta bol, koja je buknula u njemu nakon što su ga nasilno odvojili od doma i obitelji, ostala tinjati u njemu do kraja njegova života.

Jedini trenuci spokoja ovog lika bili su ono kratko vrijeme između trenutka kada je most bio dovršen, pa do njegove smrti. Most u njegovom životu ima simboličnu ulogu. On je poveznica između Mehmed-pašinog prvog doma – Bosne, i životnog doma – Turske. Također, on je poveznica između njegova djetinjstva, tako nasilno i tragično prekinutog i ostatka njegova života, briljantnog i cijenjenog.

Mehmed-paša je kao odrastao čovjek uspio ostvariti ono što malo tko može. Od običnog dječaka, vojnika, popeo se sve do cijenjenog vezira i vojskovođe. Odgovarao je samom sultanu. Bio je cijenjen i poštivan od cijelog naroda. Ipak, na kraju je neslavno skončao – ubio ga je jedan prosjak na ulazu u džamiju. Mehmed-paša je umro, ali je iza sebe ostavio ostavštinu zbog kojeg će ga pamtiti još stoljećima – ona je upravo most na Drini, građevina koja prkosi vremenu, dok generacije i generacije ljudi umiru.

Fata Osmanagić – Fata je tipični Andrićev ženski lik kojim prikazuje ne samo sudbinu jedne žene, nego općenito sudbinu svih žena u vremenu i kulturi o kojoj priča. Fata je poslužila autoru kako bi prenijela čitatelju sliku o nekadašnjem načinu odgoja i uloga žena, njihova stava prema okolini, samoj sebi i na kraju sudbini o kojoj nema pravo glasa.

Fata je odrasla kao kći bogata trgovca i glave jedne slavne Višegradske kuće. Ona je najmlađa kćer, odrasla uz petoricu braće. Kao takva postala je očeva miljenica. Bila je uvelike slična svom ocu, kojeg je voljela više od ikoga. Bila je pametna, bistra, rječita, slobodnog uma i jake osobnosti. On je bila svjesna svoje vrijednosti, ali se njome nije nepotrebno razbacivala. Uz sve to bila je i lijepa, što samo zaokružuje njezinu veličinu.

Zbog svega toga, o njoj su se čak pjevale i pjesme, te je postala jedna od najpoželjnijih djevojaka za udaju iz kraja. Andrić sam kaže da ovakve djevojke često ostanu bez prosaca, baš zato što se mnogi ne usude uopće im prići, ali na Fatu je oko bacio mladić jednako jake osobnosti. I tada započinje njena tragedija. Ona odbije mladića, ali njihovi roditelji ipak srede udaju. Fatu se ne pita što misli o tome, jer ona kao djevojka gotovo kao da nije ni osoba – postaje samo sredstvo sklapanja poslova između dvoje bogatih trgovaca. Fata sve to shvaća. Ona se ne misli pobuniti protiv očeve riječi, jer bi to značilo pobuniti se protiv njega samoga i njezine ljubavi prema njemu. Djevojka svog oca voli do nebesa i ne želi ga dovesti u situaciju gdje će morati pogaziti svoju riječ, kojom ju je obećao čovjeku kojega ona ne želi.

Ali Fata, uz sve to, ne namjerava pogaziti ni svoju riječ – ona se zaklela svom budućem ženiku da nikada neće doći u njegovu kuću. Zato je Fata napravila jedino što je mogla – pristala je na vjenčanje, udala se, a onda, na putu prema svom novom domu, bacila se s mosta. Ovaj čin njezin je način uzimanja kontrole nad svojim životom, jedini koji je mogla učiniti u svijetu gdje drugi diktiraju njenu sudbinu.

Ali-hodža Mutevelić – lik Ali-hodže provlači se kroz dobar dio romana. On je također jedan od uglednijih muslimana u Višegradu. Ima svoj dućan odmah pored mosta na Drini. Ali-hodža je kao lik došao do izražaja svojim nesvakidašnjim stavovima. U vremenu kada se predlagalo osnivanje paravojske, on se žustro protivio smatrajući da će ih neorganiziranost i bezglavo jurcanje u već izgubljene bitke koštati glava nedužnih ljudi. Ovo nisu bile riječi kukavice, nego mudrog čovjeka koji je znao da ratovanje nije samo pitanje časti, već prvenstveno pogibelji.

Ali-hodža je zbog svojih stavova i platio. Prije dolaska Austrijske vojske u grad, njegov neprijatelj je naredio kovaču da ga za uho pribije za stup mosta. Tako je Ali-hodža dočekao osvajačku vojsku klečeći na mostu. Kasnije mu je uvijek uho žarilo kada bi morao prijeći most. Ali-hodža se s vremenom oženio i dobio 14 djece. Ljudi su ga ismijavali da niti ne zna tko su mu sve djeca. Ali s dolaskom novih vremena Ali-hodža je ostao tvrdoglav i krut prema promjenama. Nije ih priznavao niti je htio imati išta s njima. To tvrdoglavo nenapuštanje tradicije, starih običaja i načina, postalo je najvažniji dio njegova karaktera.

Ali-hodža je bio duboko moralan, shvaćao je ljudske principe bolje od društveno ustaljenih normi. Znao je koliko je politika prevrtljiva i da se nikome ne može vjerovati. Ali ništa od toga ga nije spasilo od događanja u njegovoj okolini. Ali-hodža je bio svjedok napretka, ali napredak nije htio prihvatiti. Također, bio je svjedok velikih stradanja i ljudske zlobe, ali ni nju nije htio posve prihvatiti, ostavši vjeran svojoj vjeri u ljudskost, sve do kraja života.

Lotika – ona je još jedan važan ženski lik u djelu, ali za razliku od Fate, koja predstavlja tipičnu ženu, Lotika predstavlja netipičnu ženu za vrijeme o kojem priča govori. I Lotika i Fata su iznimne, samo što je Lotika, za razliku od Fate, uspjela ostvariti svoj potencijal, unatoč tome što je živjela u “muškom” svijetu. Lotika je bila poznata žena u kasabi. Vodila je hotel svog šogora, koji se pokazao kao manje zainteresiran i ne baš sposoban čovjek. Lotika je, za razliku od njega, bila pametna, vješta, dobro organizirana, jako dobro upućena u ekonomiju, politiku i općenito svijet oko sebe.

Vodila je hotel besprijekorno. Sve se odigravalo pod njenom palicom – od primanja gostiju, uređenja soba, do vođenja gostionice i zbrinjavanju pijanih muškaraca. Nakon obavljenog posla, Lotika bi se povlačila u svoju malo sobicu, gdje bi nastavila raditi. Ona bi pisala pisma utjecajnim ljudima, ali i rodbini, ulagala novac, pratila stanje trgovine, čitala novine i politiku, radila je sve što je mogla da pribavi, uloži i zaradi novac. Ali ona to nije radila samo radi zarade, već zbog toga što je mogla i znala. Bila je utjecajna i koristila je svu svoju sposobnost da to i ostane. Nikada nije bila škrta, školovala je mnogo djece, što rodbine, što one koji su to samo zaslužili. U puno je života bila upletena te tako ostala zapamćena kao iznimna žena. Njena sudbina bila je potpuno u njenim rukama te se dokazala kao sposobnija od mnogo muškaraca.

Pad u njezinom životu dogodio se kada joj je ta kontrola oduzeta. Ali to nije učinio nikakav muškarac, već rat. Za vrijeme Prvog svjetskog rata morala je s obitelji napustiti hotel i nakon toga ona se slomila. Počela je nekontrolirano plakati, patiti od noćnih mora i halucinacija. Buncala je i postala posve bespomoćna. Tek tada je trebala brigu drugih ljudi. Njezin se šogor počeo brinuti o njoj i o obitelji, onako kako je to do tada činila ona. Lotika u starosti više nije bila ni sjena žene kakvu su je poznavali, ali ostala je zapamćena kao snažna, pametna i sposobna osoba.

Bilješka o piscu

Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom  jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i  zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku  kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).

Autor: V.B.