Epilog

Književnik i Nobelovac Ivo Andrić rođen u blizini Travnika 1892. godine zasigurno je do danas ostao poznatiji kao prozni pisac romana, eseja i pripovjedaka. No njegov opus čine i lirska poezija te meditativna lirska proza. Potonjoj skupini pripadaju dvije knjige. Prva je zbirka lirske proze “Ex ponto”, prvi put objavljena 1918. godine u Zagrebu, a druga je zbirka “Nemiri” objavljena 1920. u Beogradu.

Manje je poznato da se Andrić kao književnik afirmirao dvjema pjesmama u prozi, “U sumrak” i “Blaga i dobra mjesečina”, objavljenima u “Bosanskoj vili” 1911. godine. Obje zbirke lirske proze, pa i raniju liriku Andrić piše kao mladić, zbog čega pretežno egzistencijalne teme pune propitivanja i traganja za Bogom i smislom života odražavaju mladenačke nemire i sazrijevanje. Budući da piše na početku stoljeća u kojem se javljaju novi pravci i stilovi, Andrić zauzima pretežito stav ekspresionističke struje u umjetnosti, oslobađajući svoju liriku stihova, rime i strofičnosti.

Tako pjesme u prozi postaju način Andrićevog poetskog izričaja. One su prijelazni oblik između slobodnog stiha i proze i sadržavaju lirske elemente kao što su tema, ritam, pjesničke slike i stilske figure. Pjesme u prozi popularizirao je Charles Baudelaire objavivši “Male pjesme u prozi” 1869. godine. U hrvatskoj književnosti pjesme u prozi pisali su Fran Mažuranić, Silvije Strahimir Kranjčević, Miroslav Krleža i mnogi drugi.

Epilog – analiza pjesme

“Epilog” je pjesma koja je našla mjesto u završnom, istoimenom dijelu Andrićeve zbirke lirske proze “Ex ponto”, objavljene 1918. godine. Zbirka se često naziva “razgovor s dušom”, jer sadrži ispovjednički ton, kao odraz pjesnikovih refleksija i unutarnjih sukoba koje je proživljavao dok je boravio u zatvoru. “Ex ponto” podijeljena je u tri ciklusa, od 26, 25 i 88 tekstova, a posljednji, zaseban dio čini Epilog.

“Epilog” predstavlja Andrićeve zrele misli, epilog njegove mladosti. Pjesma koja je pisana u prozi, u formi je dijaloga sina i oca. Simbolika “ljetnog dana” predstavlja zrelost i muškost koju je lirski subjekt zbirke (sam pjesnik) doživio kroz svoje refleksije. “Epilog” je pisan iz perspektive iskusnog i odraslog čovjeka, koji iznosi svoje temeljne spoznaje. Otac mu postavlja pitanje koje modulira poretkom riječi kroz pjesmu: “Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?” Vizualna narav pitanja koje otac postavlja sinu upućuje na spoznaje koje su konstruirane neposrednim iskustvom i svim čulima. Sin odgovara: “Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.” Prva spoznaja je ona o prolaznosti čovjeka, a o vječnosti prirode. Druga temeljna spoznaja je “da je ljubav kratka, a glad vječna.” Ljudska nevolja je često jača od lijepih okolnosti u životu. Čovjek kao duhovno biće treba ljubav, ali kao tjelesno biće, ne može živjeti samo od te emocije. Treća spoznaja je da je “život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće”.

Sinove spoznaje ne odaju životni optimizam i ideale, nego prihvaćanje realiteta, konačnu pomirenost sa sudbinom, kakva god ona bila. Otac mu se na početku obraća riječima: “Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha.” Tomu je tako jer čovjek cijelu svoju mladost pokušava živjeti prema nekim svojim idealima i bori se ne bi li ih dosegao. U odrasloj dobi napušta ideale i shvaća da od takvog življenja nema ništa, žmireći u sadašnjosti i ne prihvaćajući sve ono što život jest, i dobro i zlo. Otac stoga poziva sina: “Iziđi u ljetnji dan, sine moj!” Potiče ga da odraste, trgne se i počne živjeti. Lik oca se sažalijeva nad sinom kada shvati da je on već odavno shvatio okrutnost života, pa ga upita: “Hoćeš da usniš, sine moje?” Sin obogaćen iskustvom ne želi više živjeti od snova, nego od stvarnosti: “Ne, oče, idem da živim.”

Lik oca je zapravo čovjekov unutarnji glas, onaj koji se povećava s odrastanjem. Sin je dijete koje se nalazi u čovjeku, ono koje nastoji zakopati u sebi. Ovako promatrana pjesma je zapravo unutarnji dijalog, solilokvij kojeg vodi odrastao čovjek s djetetom u sebi.

Pjesma je pisana u prozi. Ritmičnost je ostvarena ponavljanjem pitanja koja otac postavlja sinu i odgovorima. Dijalog je zaokružen uvodnim očevim monologom, kao motivacijom da trgne sina iz snova te završnom sinovom odlukom, koja djeluje kao inat i pobuna početnom očevom doživljaju sina.

Bilješka o autoru

Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom  jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i  zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku  kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).

Autor: I.D.