Poimam i shvaćam…

Književnik i Nobelovac Ivo Andrić, rođen u blizini Travnika 1892. godine, zasigurno je do danas ostao poznatiji kao prozni pisac romana, eseja i pripovjedaka. No njegov opus čine i lirska poezija te meditativna lirska proza. Potonjoj skupini pripadaju dvije knjige. Prva je zbirka lirske proze “Ex ponto”, prvi put objavljena 1918. godine u Zagrebu, a druga je zbirka “Nemiri” objavljena 1920. u Beogradu.

Manje je poznato da se Andrić kao književnik afirmirao dvjema pjesmama u prozi, “U sumrak” i “Blaga i dobra mjesečina”, objavljenima u “Bosanskoj vili” 1911. godine. Obje zbirke lirske proze, pa i raniju liriku, Andrić piše kao mladić, zbog čega pretežno egzistencijalne teme, pune propitivanja i traganja za Bogom i smislom života, odražavaju mladenačke nemire i sazrijevanje. Budući da piše na početku stoljeća, u kojem se javljaju novi pravci i stilovi, Andrić zauzima pretežito stav ekspresionističke struje u umjetnosti, oslobađajući svoju liriku stihova, rime i strofičnosti.

Tako pjesme u prozi postaju način Andrićevog poetskog izričaja. One su prijelazni oblik između slobodnog stiha i proze, ali sadržavaju lirske elemente kao što su tema, ritam, pjesničke slike i stilske figure.

Pjesme u prozi popularizirao je Charles Baudelaire, objavivši “Male pjesme u prozi” 1869. godine. U hrvatskoj književnosti pjesme u prozi pisali su Fran Mažuranić, Silvije Strahimir Kranjčević, Miroslav Krleža i mnogi drugi.

Poimam i shvaćam… – analiza pjesme

Pjesma je dio zbirke lirske proze “Ex ponto” iz 1918. godine. Ivo Andrić je naslov zbirke djelomično preuzeo od rimskog pisca Ovidija, koji je napisao djelo “Epistulae ex Ponto”, čime je Andrić iskazao naklonost intertekstualnosti. Niko Bartulović Andrićevu je zbirku nazvao “razgovor s dušom”, jer sadrži ispovjednički ton, kao odraz pjesnikovih refleksija i unutarnjih sukoba koje je proživljavao dok je boravio u zatvoru.

Zbirka “Ex ponto” podijeljena je u tri ciklusa, od 26, 25 i 88 tekstova, uz završni Epilog. Djelo podsjeća na jedan veliki monolog kojeg pjesnik u sebi održava za vrijeme utamničenja. Ono je ispovijest duše odvojene od svijeta, same i u tišini. Ono što cijelu zbirku karakterizira je lirsko- reflektivni “ja”, kojeg pronalazimo i u pjesmi “Poimam i shvaćam…”. Ipak, subjektivni ispovjedni ton ne odaje dojam da se radi isključivo o pojedinčevom doživljaju svijeta i potrebi o izražavanju njegovih misli. Ideje i misli izražene u “Ex ponto” univerzalne su i poopćene vrijednosti i misli, upućene ljudskom rodu u cjelini.

“Poimam i shvaćam…” po tematici je stoga refleksivna pjesma, koja sadržava i elemente duhovnog i religioznog. Cijela pjesma građena je na tri pjesnička motiva: nevidljiva logika, neumoljiva ravnoteža i neznana formula. Ovakvim izdvajanjem motiva, možemo primijetiti i posebnu upotrebu negacijskih epiteta, koja naslućuje nedeterminiranost i neizvjesnost ljudskog života. Mladić od dvadeset i nešto godina, kakav je Andrić bio dok je pjesmu pisao, polako poima kako se sve u životu odvija. Glagol “poimati” naglašava dugotrajan proces sazrijevanja i odrastanja čovjeka, koji tek onda kada dosegne svoju točku zrelosti počinje i “shvaćati”. Na ovaj način pjesnik objedinjuje čovjekovu prošlost i sadašnjost, općenito ljudski životni ciklus, koji se odvija prema nekoj logici. Iako je ta logika nevidljiva oku, baš kao i Bog, pojedinci su je sposobni osjetiti. To je najbolje izraženo u drugoj rečenici: “Ne riječima i ne mislima samo, nego svom dubinom cijelog bića svog osjećam…”. Dakle, subjekt ne samo da je nepristrani promatrač te shvaćene nevidljive logike, on je i njezin sudionik, on osjeća Božju prisutnost i živi po njoj.

Nadalje, on osjeća “neumoljivu ravnotežu koja vlada u svim našim odnosima”. Sve se događa s razlogom i sve je onako kako treba biti. Čak su i bol i radost u točno određenoj dozi prisutni u životu. Motivima boli i radosti pjesnik postiže antitezu, odnosno oprečnost, čime se odražava njegovo gotovo dualističko poimanje svijeta, podijeljenog na dobro i zlo. “Nevidljiva logika”, “neumoljiva ravnoteža” i “neznana formula” zapravo su simboli “predestinacije”, odnosno predodređenosti čovjekove sudbine.

Iako pjesnik ne spominje izravno Boga i njegovu ulogu u predestinaciji, postojanje neke više upravljačke sile se može indirektno iščitati iz teksta. Mogli bismo čak reći da Andrić vjeruje u “Karmu”, jer svoje refleksije sažima na kraju pjesme u snažnu etičku poruku: “Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo”. Tu dolazi i do obrata u cijeloj ideji pjesme. Predodređenost ljudske sudbine značila bi da bez obzira na to kako se čovjek ponašao na Zemlji, za njega postoji plan. Posljednja rečenica ipak govori o tome da si sami stvaramo kako će nam biti, svako naše stradanje je odljevak kalupa našeg grijeha. Odnosno, našim životima ne upravlja nikakva viša sila, nego mi sami.

Ovakvim načinom razmišljanja pjesma odražava mladenačka preispitivanja postojanja Boga i Njegove prisutnosti u našem životu. Interpunkcijski znak trotočja u naslovu najbolje prodire u dubinu pjesnikove duše pune pitanja, ali više od svega oslikava ljudsku prirodu koja cijeli život provodi tragajući za odgovorima.

Bilješka o piscu

Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu.

Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao.

Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi.

Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom  jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i  zakutnim kasabama.

U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom.

Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku  kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva.

Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike.

Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).

Autor: I.D.