Trojica u Trnju obrađena lektira Pavla Pavličića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Roman Trojica u Trnju je dječji kriminalističko-pustolovni roman koji donosi priču o trojici hrabrih i pustolovnih dječaka iz zagrebačkoga naselja Dugave. Zapletena fabula, tročlana družina koju čine Hrvoje, Braco i Tut, njihov pustolovni duh, čvrsto i iskreno prijateljstvo, spremnost na svladavanje prepreka, postavljanje zagonetke i njezino rješenje na kraju romana čine Pavličićev roman pravim napetim i uzbudljivim dječjim kriminalističkim romanom s elementima pustolovnoga romana.
Glavni protagonisti romana su dječaci Hrvoje, Tut i Braco koji su spletom okolnosti upleteni u pljačku banke, a pustolovina započinje Hrvojevim misterioznim nestankom. Iako su sva trojica imala značajnu ulogu u razrješavanju misterija, Hrvoju se pripisuje uloga junaka njihove pustolovine.
Hrvoje je svojom oštroumnošću i promišljenim postavljanjem tragova doveo Bracu i Hrvoja do rješenja zagonetke – otkrivanja zločinaca. Značajnu ulogu u otkrivanju rješenja zagonetke imaju i sporedni likovi, a među njima je posebno važan lik djevojčice Bibe, Hrvojeve prijateljice iz Trnja. Zahvaljujući njoj, policija je uspjela uhvatiti zločince i spasiti zatočene dječake iz ruku pljačkaša.
Svaki je sporedni lik u romanu uključen u pustolovinu trojice dječaka i svatko od njih je na neki način pomogao dječacima. Unatoč svojoj hrabrosti i odvažnosti da pronađu zločince, dječaci su bili primorani potražiti pomoć odraslih jer se sami nisu mogli suočiti s opasnim zločincima. Tako su likovi odraslih prikazani kao dječji saveznici.
Posebno se to odnosi na liječnika Peterlića, posrednika u komunikaciji između Hrvoja i njegovih prijatelja Brace i Tuta. Iako odrasli pomažu dječacima, cijelo se vrijeme čini kao da ne razumiju dječake i ozbiljnost situacije, već sva njihova saznanja o Hrvojevom nestanku pripisuju dječjoj igri i bujnoj mašti.
Radnja romana smještena je u zagrebačka naselja Dugave i Trnje i odvija se unutar 24 sata. Hrvoje je otišao autobusom u Trnje nahraniti bakina psa i mačku jer je baka bila u toplicama. Uvečer Braco i Tut saznaju da se Hrvoje nije vratio kući. Hrvoje se, naime, slučajno našao pred zgradom banke kada je u tijeku bila pljačka.
Jedan od pljačkaša prepoznao je Hrvoja, stoga je Hrvoje morao pobjeći i sakriti se. Sve je ispričao bakinom susjedu Solariću kojega je često posjećivao. Djed Solarić zabrinuo se za Hrvoje i tijekom razgovora doživio je srčani udar. Hrvoje ga je sa susjedom Valentom odvezao u bolnicu i potom se sakrio na tavan bakine kuće.
Braco i Tut odlučili su potražiti prijatelja u Trnju. Pokušavali su od svih susjeda iz Trnja, medicinske sestre Fanike i liječnika Peterlića prikupiti informacije o Hrvoju. Uskoro su na različitim mjestima u Trnju pronalazili njihov znak – krug prekrižen dvjema crtama.
Shvatili su da im je Hrvoje time ostavljao tragove koje su dječaci trebali pratiti kako bi došli do njega i pljačkaša. Uskoro se doznaje da je pljačkašev pomoćnik susjed Cvik koji se dječacima uvijek doimao čudnim. Na kraju se dječaci nađu zatočeni u baraci, ali policija ipak uspije uhvatiti zločince i osloboditi dječake.
Roman je prožet jednostavnim jezičnim stilom uz mnoštvo dijaloga, poneki žargonizam i sažetu naraciju bez velikih prekida. Osnovna je ideja dječja radoznalost i pustolovni duh koji se očituju u njihovoj spremnosti na borbu protiv zločina. Roman prenosi poruku o važnosti prijateljstva, humanosti i pobjede pravde.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: kriminalistički roman, pustolovni roman
Mjesto radnje: zagrebačko naselje Dugave tijekom njegove izgradnje, zagrebačko naselje Trnje
Vrijeme radnje: radnja se odvija unutar 24 sata za vrijeme ljetnih praznika
Tema: pustolovina trojice hrabrih dječaka kojom su dječaci pomogli policiji uhvatiti pljačkaše banke
Ideja: prikaz iskrenoga prijateljstva i odanosti trojice dječaka koji su se odvažili upustiti se u opasnost kako bi pljačkaši banke bili kažnjeni
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Početak je ljetnih praznika, a Hrvoje, Tut i Braco provode vrijeme kraj drvene barake. Braco je od nekog strica ili bratića dobio pištolj kojim su dječaci gađali smeđu pivsku bocu i tako se zabavljali.
“Nije, doduše, ni sad bio jako opasan, jer je izbacivao malo veće kuglice sačme. Ipak, Braco je tome rođaku – ili možda bratiću – morao svečano obećati da će paziti i da nikad neće oružje ni u koga uperiti.”
Kako Braco nije mogao držati pištolj u kući zbog majke, skrivali su ga u baraci. Nikome nisu spominjali niti pištolj niti baraku. Baraka im je služila za čuvanje pištolja, ali dječaci su imali planove da im baraka služi za još neke stvari, stoga su na njezina vrata ucrtali svoj znak – krug prekrižen dvjema crtama.
“Dok se kuća gradila, baraka je služila za dvije stvari: u jednoj polovici bila je svlačionica za radnike, koji su se tu pripremali za posao, a u drugoj uredi i uprava gradilišta.”
Hrvoje se najviše bojao da ih nitko ne vidi. U jednom trenutku Hrvoje je povikao Tutu da prestane gađati bocu pištoljem jer nailazi njegov otac koji se vraća s pecanja. Braco mu je rekao da ne moraju nikamo bježati i pitao ga zašto se toliko boji oca. Uvijek je pomalo ismijavao Hrvoja jer se nije htio zamjeriti ocu. Braco nije imao oca, odnosno on je tvrdio da ga nema.
“Govorilo se u susjedstvu da je otac zapravo napustio Bracinu majku, sestru i njega, da se ponovno oženio i da sad živi u Vinkovcima, ili možda Vrpolju, i da radi kao prometnik na željeznici; netko od susjeda čak ga je vidio iz vlaka kako stoji na peronu.”
Braco je sakrio pištolj u džep i čekali su da se Hrvojev otac približi. Otac je rekao Hrvoju da mora u Trnje nahraniti bakinog psa Bonzu i mačku Cumbiku. Baka je bila u toplicama, stoga je Hrvojeva obitelj brinula o bakinom psu i mački. Kako su stanovali u istoj zgradi, Braco i Tut pričekali su ga da se spremi i otpratili ga do autobusne postaje.
“Sad je trebalo da Hrvoje sjedne u autobus i odveze se do Koncertne dvorane, pa da se onda spusti niz cestovni nasip i ode, pokraj malih kuća i vrtova, do bakine kuće u Paromlinskoj.”
Uvečer je Braco čistio grašak sa sestrom Snježanom za sutrašnji ručak i gledao kviz na televiziji. Na vratima se pojavio Hrvojev otac i pitao ga je li mu Hrvoje rekao da planira otići još nekamo nakon što nahrani životinje u Trnju. Već je bilo kasno, a Hrvoje se nije vratio kući. Braco nije ništa znao o tome, a njegova je majka pokušala uvjeriti Hrvojeva oca da se ne treba brinuti jer se Hrvoje sigurno zapričao s prijateljima ili susjedima iz Trnja.
Braco je s Hrvojevim ocem otišao po Tuta. Za to je vrijeme Hrvojeva majka šetala po hodniku, pušila i telefonirala. Pokušavala je nazvati sve ljude kojih se sjetila kako bi saznala je li netko vidio Hrvoja. Nazvala je i policiju, vatrogasce i hitnu pomoć, ali nitko nije ništa znao o Hrvoju.
Bila je ljuta jer u Trnju nisu imali telefon, stoga nije mogla nazvati susjede. Rekla je mužu da sam ode automobilom u Trnje i potraži ga. Dječaci su ga ispratili i usput provjerili hoće li se Hrvoje pojaviti na autobusnoj postaji. Dva su se autobusa zaustavila, ali Hrvoje nije bio u njima.
Dječaci su posumnjali da je Hrvoje možda u društvu prijateljice Bibe iz Trnja o kojoj im je pričao. Iako je on govorio da su prijatelji, dječaci su znali da je Hrvoje zaljubljen u nju.
“Opet Biba. To ime je njima dvojici uvijek padalo na pamet kad bi netko spomenuo Trnje. Jer, o Bibi im je Hrvoje često pričao, a oni je nikada nisu vidjeli, barem ne u živo.”
Kada su se vraćali prema zgradi, sreli su susjeda Cvika. Tut ga je pozdravio i zamalo mu rekao da traže Hrvoja, ali Braco ga je gurnuo pod rebra. Braco nije htio da itko sazna išta o Hrvojevom nestanku jer se Hrvoje može svakoga trenutka pojaviti. Cvika je zanimalo gdje im je treći prijatelj koji mu je obećao razviti neke fotografije, ali oni su mu rekli da ne znaju gdje je Hrvoje.
“Hrvoje je bio zagriženi foto-amater i sam je izrađivao slike. U Trnju je bio član foto-kluba koji je petkom održavao sastanke.”
Već je bila ponoć, a Hrvoje se još nije vratio. Braco i Tut sjedili su u Hrvojevoj sobi i nisu ni pomišljali na spavanje. Hrvojeva majka još je uvijek telefonirala, a otac se vratio iz Trnja. Ondje je saznao da su ga susjedi vidjeli da je došao nahraniti psa i mačku. Kako je već bilo kasno, nije mogao saznati nešto više jer su ljudi spavali. Čudno mu je bilo to što je u kući susjeda Solarića bio mrak. Solarić je patio od nesanice pa je u njegovoj kući svjetlo uvijek bilo upaljeno.
“Dedek Solarić bio je starac o kojemu je Hrvoje često pričao. Imao je kuniće i golubove i od njega je Hrvoje naučio mnogo o životinjama.”
Hrvojeva majka počela je plakati, a dječaci su ponovno otišli u sobu. U stanu Hrvojevih roditelja pojavio se policajac. Zapisao je Hrvojeve podatke i zatražio od dječaka da mu ispričaju sve što se toga dana događalo. Tut je odao da su vježbali gađanje pištoljem. Tako je Braco morao policajcu sve objasniti, nadajući se da neće imati problema zbog toga.
“Policajac je kimnuo glavom kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Tut je samo zinuo od zaprepaštenja, jer je, valjda, mislio da će ih odmah odvesti u zatvor.”
Policajac je nastavio razgovor s Hrvojevim roditeljima. Ustanovljeno je da Hrvoje nije imao razloga da pobjegne od kuće jer su mu ocjene bile dobre, a s roditeljima se nije svađao. Volio je pustolovine, ali ne toliko da pobjegne od kuće i nikome se ne javi.
“Ispadalo je, zapravo, da je Hrvoje izostao protiv svoje volje, jer ga je nešto spriječilo da se vrati.”
Dječaci su prespavali u Hrvojevoj sobi. Ujutro je Bracu probudio razgovor u dnevnoj sobi. Probudio je Tuta kako bi prisluškivali razgovor. U dnevnoj sobi sjedili su Hrvojevi roditelji, Bracina majka i Tutov otac. Dječaci su načuli kako razgovaraju o nekoj pljački o kojoj se pisalo u novinama.
Dječaci su ušli u dnevnu sobu, a Hrvojeva majka im je pripremila doručak u kuhinji. Tutov je otac rekao dječacima da bi sada bilo vrijeme da idu svojoj kući, ali je Hrvojev otac inzistirao da dječaci ostanu. Bilo im je lakše da su Hrvojevi prijatelji u njihovom domu. Braco je uzeo novine sa stola kako bi ih prelistao u kuhinji za doručkom. Pročitao je članak o sudaru autobusa kod Koncertne dvorane u kojemu nitko nije stradao.
Tut mu je na to pokazao prstom na drugi članak s naslovom DRSKA PLJAČKA U TRNJU. Pljačka se dogodila u zgradi banke u Paromlinskoj ulici oko 19 sati. Braco je zaključio da je Hrvoje u to vrijeme mogao biti ondje jer je otišao autobusom u Trnje negdje oko šest i dvadeset.
Bracina je majka otišla na posao, a Tutov je otac još ostao. Dječaci su im rekli da idu u Trnje pokušati nešto saznati od djece. Tutov se otac složio s tim, a Hrvojev otac mislio je da to nije potrebno jer je on sinoć saznao koliko je mogao. Dječaci su ipak mislili da bi bilo dobro pokušati još jednom.
“Tako su otišli. Nisu se toga jutra ni umili, ni oprali zube, ni očistili cipele, i zato su se osjećali još važnijima. Trebalo je tražiti Hrvoja. Bili su važni.”
Ispred zgrade ponovno su sreli susjeda Cvika koji ih je pitao jesu li pronašli prijatelja. Tut je promatrao kako Cvik rezucka džepnim nožićem vrbove grančice i pravi svirale i šarene štapove. Pružio je jednu sviralu Tutu.
Dječaci su nastavili prema autobusnoj postaji. Stigli su autobusom kod Koncertne dvorane, a zatim su nastavili pješice niz nasip do malih kuća u Paromlinskoj ulici. Na početku ulice nalazila se velika zgrada banke. Ispred nje bio je parkiran policijski kombi, a na vratima je stajao natpis ZATVORENO. Nastavili su hodati do kuće Hrvojeve bake.
“Bila je žuta i imala četiri prozora prema ulici, pa je tako bila jedna od većih. U dvorištu se ulazilo kroz uska vrata nad koja su se nadvijale grane jorgovana.”
U dvorištu ih je dočekao pas Bonzo. Tut se bojao psa pa mu je dobacio bombon iz džepa, a Braco je za to vrijeme zavirio u šupu te provjerio bravu na vratima. Činilo mu se da je sve u redu. U dvorištu se pojavila debela žena. Dječaci su joj rekli da su oni Hrvojevi prijatelji te da su ga došli potražiti u Trnje.
Susjeda im je ispričala da je Hrvoje došao sinoć u pola deset nahraniti psa i mačku. Posjetio je susjeda Solarića, a za vrijeme njegova posjeta susjedu je pozlilo. Solarić je doživio srčani udar. Hrvoje je pozvao susjede i Solarića su odvezli u bolnicu, a Hrvoje je pošao s njima. Predložila im je da odu u bolnicu raspitati se što se ondje sinoć događalo. Pričekali su da susjeda sazna u kojoj se bolnici nalazi susjed Solarić.
Dok su čekali da se susjeda vrati, dječaci su preskočili ogradu i našli se u dvorištu susjeda Solarića. Njegovi su golubovi tužno gakali, stoga ih je Braco nahranio zrnjem koje je našao u vrećici, a Tut je nabrao trave za kuniće. Dječaci su razmišljali zašto je Hrvoje ostao u Trnju sve do pola deset. Susjeda se vratila u društvu nepoznatoga čovjeka. Bio je to susjed Valent koji je sinoć odvezao Solarića i Hrvoja u bolnicu u Šalatu. On je vrlo brzo otišao kući, a Hrvoje mu je rekao da će ostati još u bolnici i javiti se roditeljima telefonom. Htio se uvjeriti da je Solarić dobro.
Dječaci su ponovno otišli u dvorište susjeda Solarića. Braco je slučajno pritisnuo kvaku i opazio da su vrata kuće otključana. Tut je oklijevao, ali je odlučio ući s njim.
“U kuhinji je bio nered. Na stolu dvije šalice za čaj, obje napola ispijene, novine na stolu, jučerašnje. Šahovnica sa započetom partijom.”
Na stolu kraj šahovske ploče nalazio se papirić na kojemu je bio crtež muškarca s brkovima, grgurave kose, kvadratične brade i velikih usta. Tutu nije bilo jasno zašto je crtež važan, a onda mu je Braco pokazao u kut papirića. Ondje je bio nacrtan znak – krug prekrižen dvjema kosim crtama.
“Na crtežu je bilo nešto neobično, točnije, bile su neobične dvije stvari. Bile su tamo ucrtane dvije strelice. Jedna je bila uperena prema čovjekovu oku i na njezinom je kraju pisao ZELENO; druga je bila usmjerena prema brkovima, i pokraj nje je pisalo PLAVO.”
Braco i Tut su čekali tramvaj za Šalatu. Kada su stigli u bolnicu, dočekao ih je portir. Dječaci su mu rekli da su došli u posjetu djedu, ali on im je rekao da su posjete tek popodne. Zatim ih je portir pitao je li njihov djed gospodin Solarić. Rekao im je da je ujutro bila policija i raspitivala se za dječaka koji je sinoć došao s njim. Uputio je dječake da potraže sestru Faniku.
Dječaci su se popeli na drugi kat i sjeli na klupu. Prišla im je sestra Fanika i ispričala im sve što se prethodne večeri dogodilo u bolnici. Rekla im je da je Hrvoje je zaspao na klupi. Otišao je poslije ponoći uz obećanje da će u prizemlju nazvati oca telefonom da dođe po njega. Činilo joj se kao da se osjeća krivim za nešto.
Na hodniku ih je neki čovjek oslovio imenima. Bio je to liječnik Peterlić. Pozvao ih je u ambulantu i objasnio im da mu je Hrvoje rekao da će ga prijatelji Braco i Tut sigurno potražiti. Toga je jutra Hrvoje bio u bolnici i zamolio ga da im prenese poruku da danas svakako dođu u Trnje jer je on na tragu nečemu velikom. Liječniku ništa nije bilo jasno.
Štoviše, mislio je da je u pitanju dječja igra. Dječaci su zavirili u sobu u kojoj je susjed Solarić ležao. Iako liječnik Peterlić nije mogao pri posljednjem susretu reći Hrvoju da će Solarić biti dobro, dječacima je sada to mogao potvrditi. Zamolio ih je da ga obavijeste kada nađu Hrvoja.
Dječaci su se ponovno tramvajem odvezli do Koncertne dvorane. Zastali su pred bankom. Odjednom se pred njima stvorila Biba. Njih su troje hodali niz Paromlinsku ulicu. Ispričali su Bibi sve što su doznali o Hrvojevom nestanku. Ona im je rekla da ga je vidjela jučer na autobusnoj postaji oko sedam sati. On je tek došao u Trnje, a ona je išla s mamom na ritmiku.
Sada su Braco i Tut bili sigurni da je Hrvojev nestanak povezan s pljačkom banke. Stigli su do Solarićeve kuće. Na drugoj strani ceste vidjeli su susjeda Valenta kako popravlja auto. Valent im je rekao da ga je policija ispitivala u vezi pljačke. Policija mu je rekla da je pljačkaš sjeo u automobil u kojem ga je netko čekao i pobjegao. Saznao je i da je neki mladi čovjek ispitivao debelu susjedu o Hrvoju.
Biba, Braco i Tut su ušli u dvorište Hrvojeve bake. Tut je na ogradi bakina vrta ugledao znak – krug prekrižen dvjema crtama. Objasnili su Bibi da je to njihov znak i da im Hrvoje njime želi nešto poručiti. Kako jutros na ogradi nije bilo znaka, znali su da je Hrvoje bio ondje nakon njih. Dok je Braco to objašnjavao Bibi, Tut je skakutao i slučajno našao ključ bakine kuće na stalku za lonce s cvijećem pokraj ulaznih vrata.
“Ali, Tutovo skakutanje nije ostalo sasvim bez rezultata: on je svuda zavirivao i sve iskušavao, bez plana i bez reda, premda je to radio s velikim žarom i vrlo brzo.”
Biba je ostala vani, a dječaci su ušli u bakinu kuću. Dok su tako razgledavali, Tut je u smočnici otkrio stube koje su vodile do tavana. Braco se popeo na tavan i pronašao ondje ležaj. Bilo je očito da je netko ondje nedavno spavao. Na podu je pronašao znak – krug prekrižen dvjema kosim crtama. To je značilo da je Hrvoje spavao na tavanu.
Dječaci su pokušavali odgonetnuti zašto je Hrvoje spavao na tavanu, a ne u nekoj od soba u bakinoj kući. Braco je bio uvjeren da se skrivao od nekoga. Na unutrašnjoj strani vrata Tut je uočio poštanski sandučić na kojemu je ponovno bio isti znak – krug prekrižen dvjema kosim crtama.
U sandučiću se nalazio crtež muškarca s brkovima, grgurave kose, kvadratične brade i velikih usta. Ispod crteža stajao je natpis SLIJEDITE OVOGA ČOVJEKA, a na poleđini ZMIJA TETOVIRANA NA LIJEVOJ PODLAKTICI. Braco je izvadio iz džepa crtež koji su pronašli na stolu u Solarićevoj kući. Bio je uvjeren da oba crteža predstavljaju istoga muškarca. Zaključali su kuću i vratili ključ na mjesto na kojemu su ga pronašli.
Biba je morala kući na ručak, stoga su ju dječaci otpratili. Braco i Tut odlučili su potražiti debelu susjedu. Pokazali su joj crtež. Susjeda je mislila da se radi o istom čovjeku koji se raspitivao o Hrvoju. Pobjegao je kada ga je ona pitala zašto se toliko zanima za Hrvoja. Braco joj je rekao da je taj čovjek opasan za Hrvoja.
“Susjeda je gledala u njih i odmahivala glavom. Malo se i smješkala. Gledala je na sličan način kao i Biba, i liječnik Peterlić i sestra Fanika: s mješavinom divljenja i podsmijeha. To ih je hrabrilo i ljutilo.”
Na putu prema tramvajskoj stanici Braco i Tut su opazili čovjeka koji je stajao na ulici i promatrao kuću Hrvojeve bake. Utrčali su ponovno u dvorište debele susjede i rekli joj da se taj čovjek ponovno pojavio. Zahvalili su joj i krenuli za njim.
“Čovjek je bio visok, a valjda i dosta mlad, jer se kretao lako i gipko. Na sebi je imao traperice, šarenu majicu i neke lagane cipele, valjda mokasinke, u kojima je hodao nečujno. Čovjek je na nosu imao velike sunčane naočale.”
Kako je bio previše udaljen njih, nisu mogli vidjeti ima li tetovažu zmije na lijevoj podlaktici. Odjednom je nestao. Krenuli su prema mjestu gdje je nestao i začuli su zvuk automobila.
“Nisu ni opazili kako je iščeznuo: možda su u tome času pogledali jedan u drugoga, možda su trepnuli, tek, kad su opet pogledali preda se, njega više nije bilo.”
Iza njihovih leđa začuo se zvuk još jednoga automobila. Bio je to susjed Valent u svom malom plavom fići. Isprobavao je automobil koji je maloprije popravljao. Valent im je ponudio prijevoz, a dječaci su odmah uskočili u automobil. Rekli su mu da slijedi automobil koji je vozio ispred njih. Pokazali su mu crteže i objasnili mu da je to pljačkaš banke.
“Cesta je bila prilično prazna, tako da su mogli mirno slijediti mali žuti auto a da mu se previše ne približavaju.”
Ubrzo su shvatili da je muškarac opazio da ga prate. Jurili su za njim, ali im je pobjegao. Dječaci su se odlučili vratiti kući. Ispred zgrade ponovno su sreli Cvika koji im je prstom pokazao da mu priđu. Poklonio im je svirale. Dao im je sviralu i za Hrvoja i pitao ih jesu li ga pronašli, ali su mu oni rekli da se Hrvoje još nije vratio kući.
Pozvonili su na vrata Hrvojevih roditelja. U njihovom su stanu bili i Bracina majka i Tutov otac. Roditelji su bili ljuti jer su se Braco i Tut predugo zadržali u Trnju. Hrvojev otac im je rekao da se Hrvoje javio i rekao da će uskoro doći kući.
“Odjednom, dječacima postade teško. Činilo se da se sve odjednom završilo, da se sve odigralo mimo njih, da je velika pustolovina završila tako da je Hrvoje sve sredio sam.”
Tut ih je pitao je li im rekao i za muškarca koji ga slijedi. Roditelji su se začudili. Braco je odmah shvatio da se Hrvoje javio roditeljima samo kako bi ih umirio, ali im nije rekao istinu. Dječaci su im ispričali da je Hrvoje vjerojatno vidio počinitelja i da sada bježi od njega. Roditelji su sve to slušali, ali činilo se kao da im ne vjeruju.
“Sad se Braci i samome činilo da je priča nepotpuna i neuvjerljiva i da sve to, gledano sa strane, mora izgledati vrlo djetinjasto.”
Hrvojeva majka zahvalila je dječacima na svemu, ali ipak je smatrala da imaju bujnu maštu i da ništa nije onako kako oni misle. Njegov ih je otac uvjeravao da bi se Hrvoje sigurno obratio nekome za pomoć. Osim toga, on im je rekao da je otišao u Sesvete javiti Solarićevoj kćeri da joj je otac u bolnici. Kako je došao kasno, zadržali su ga na spavanju i nije se javio jer ondje nema telefona. Čuvao je njezinu djecu da bi ona mogla otići u bolnicu, a javio se tek kad se domogao telefona.
“Braco malo razmisli. Sve je bilo u redu., Hrvoje je, kao i obično dobro znao što radi. Sve je to on izmislio zato da umiri roditelje.”
Braci se ipak na trenutke činilo da su roditelji imali pravo. Zamolio je da telefonira i nazvao liječnika Peterlića. Hrvoje je ponovno bio u bolnici i ostavio im poruku. Poručio im je da misle svojoj glavom i ne vjeruju onome što je rekao roditeljima.
Braco je bio u svome stanu. Jeo je grašak koji je jučer čistio. Rekao je majci da će biti u blizini zgrade. Otišao je po Tuta i zajedno su krenuli prema baraci.
“Nisu se ni dogovarali, a uputili su se prema koritu isušenog potoka, prema vrbama i korovu, gdje je stajala zaboravljena baraka, njihovo skrovište s njihovim znakom na vratima.”
Začuli su nečije korake i legli u korov. Iz barake je izlazio muškarac s tetovažom zmije na lijevoj podlaktici. Odmah su krenuli prema autobusnoj postaji. Odlučili su otići u policiju u Remetinec. Tut je mislio da Hrvoje možda ne bi htio da prijave sve policiji, ali Braco je smatrao da je situacija postala previše opasna. Nije im bilo jasno što je pljačkaš radio u njihovoj baraci, stoga su pomislili da je i on njih slijedio.
“Tut je bivao sve bljeđi, kako mu je bivalo jasnije koliko je cijela ta stvar opasna. Čak se na sjedalu malo primakao Braci i uzeo ga ispod ruke.”
U policijskoj postaji dočekao ih je policajac. Kada su mu rekli da su došli u vezi s pljačkom banke u Trnju, poslao ih je na razgovor s inspektorom. Inspektor se činio ljutitim jer nisu prije prijavili sve policiji. Pokazali su mu crtež, a inspektor je iz žute omotnice izvadio foto-robot načinjen na temelju izjava službenika banke. Radilo se o istome muškarcu. Inspektor im je savjetovao da idu kući i nazovu ga ako ponovno vide pljačkaša.
Kad su stigli pred zgradu, Hrvojev je otac pušio na balkonu. Hrvoje se ponovno javio i rekao da ubrzo stiže. Dječaci su se zaputili prema baraci. Braco je ustanovio da je pištolj i dalje na istome mjestu u lijevoj prostoriji barake. Desna je prostorija bila zaključana lokotom. Braco je pokušao kamenom razbiti lokot, ali bezuspješno. Zatim je iz druge prostorije uzeo željeznu šipku i napokon razbio lokot. Prišli su ormaru i pronašli u njemu torbu. Braco je izvadio torbu na stol i uočio na njoj bravicu. Otvorio je torbu pomoću komadića lima s poda.
“U torbi je bio novac. Veliki, debeli svežnjevi novca obujmljeni papirnatim trakama na kojima su bili pečati, ležali su jedni preko drugih.”
Dječaci su znali da trebaju otići s torbom u policijsku postaju, ali to je predstavljalo rizik. Bojali su se da im netko putem ne ukrade torbu ili da se torba slučajno otvori i novac ispadne. Dok su razmišljali što će učiniti, začulo se nekakvo pucketanje granja. Braco i Tut su se uplašili i sakrili u kut prostorije. Braco je u rukama držao željeznu šipku. Na pragu se pojavio Hrvoje. Izgledao je vedro, ali umorno. Dječaci su bili presretni.
“Braco je prišao i pružio mu ruku. Onda su se zagrlili kao da se nisu vidjeli sto godina, a ne od jučer. Prišao je i Tut, i on se rukovao s Hrvojem. Onda je nastavio skakati po sobi.”
Hrvoje im je rekao da će im sve ispričati kasnije. Zanimalo ga je jesu li pronašli novac. Znali su da moraju otići iz barake i da će to biti težak zadatak. Dječaci su ga pitali zna li on zašto je pljačkaš ostavio novac baš u baraci, a Hrvoje im je rekao da je pljačkaš imao pomoćnika u Dugavama. Kada im je htio reći njegovo ime, vani se opet začulo pucketanje granja. Dječaci su se sakrili u kut sobe. Na vratima se pojavio susjed Cvik. Braco i Tut shvatili su da je on pljačkašev pomoćnik.
“Cvik ih je neko vrijeme motrio i u njegovu pogled nije bilo ni trunke prijaznosti niti vedrine. Vidjelo se da je spreman da svašta uradi tim balavcima koji su mu stali na put.”
Cvik ih je pitao gdje je torba. Dječaci su samo šutjeli. Natjerao ih je da sjednu uza zid. Braco se prisjetio pištolja u drugoj prostoriji, ali nije znao kako doći do njega. Odlučio je da će jednostavno skočiti i otrčati po njega. Kada se pripremio da to učini, Cvik je iz džepa izvadio isti onaj džepni nožić kojim je rezuckao vrbovo granje i pravio od njih svirale.
Na vratima se pojavio pljačkaš i zatražio od Cvika putovnice. Dječaci su shvatili da pljačkaši žele pobjeći u inozemstvo. Cvik ga je pitao što će učiniti s dječacima. Pljačkaš je iz torbe, koju je donio sa sobom, izvukao konop i krpe. Zavezali su dječake i stavili im krpe u usta.
“Sad su bili vezani i začepljenih usta. To je izgledalo kao sasvim tužan i neslavan kraj njihove pustolovine.”
Bracu je zbunjivalo to što mu je Hrvoje stalno namigivao i kimao glavom. Pljačkaš im je rekao da će ih netko sigurno uskoro naći, ali im je zaprijetio da nikome ne smiju ništa reći prije ponoći. Na izlasku su zakovali vrata dvama čavlima. Odjednom se začula glasna lomljava granja. Netko je zaprijetio pljačkašima da će pucati ako ne stanu. Unutra su začuli glas koji izdaje naredbe. Odjednom su se pred dječacima našli inspektor i Biba. Ispred barake bilo je mnoštvo policajaca.
“Biba malo pocrvenje, ali ne reče ništa. Gledala je čas Bracu, čas Hrvoja i smiješila im se.”
Hrvoje je objasnio Braci da je otišao do Bibe i rekao joj da ode na policiju. Nije mogao otići kući jer bi ga Cvik vidio. Cvik je znao da ga je Hrvoje prepoznao u automobilu za vrijeme pljačke. Hrvoje je vidio tetoviranog pljačkaša kako ide prema baraci i shvatio gdje su sakrili novac. Nije htio otići sam na policiju jer bi sve predugo trajalo, stoga je odlučio uzeti stvar u svoje ruke.
Dječaci su izašli na cestu. Na cesti i balkonima bilo je mnoštvo ljudi. Putem je Tut pitao Hrvoja zašto nikome ništa nije govorio, a on mu je odgovorio da je sve to zbog susjeda Solarića. Pristigli su roditelji dječaka, a potom se u Hrvojevom stanu održalo se slavlje. Pristigli su susjedi, policajci koji su pravili zapisnik, novinari koji su intervjuirali dječake.
“Činilo se da sve to traje veoma dugo i da je jučerašnji dan bio veoma davno. A kad su pogledali na sat, vidjeli su da je tek pola sedam: točno dvadeset četiri sata otkako se Hrvoje ukrcao na autobus i krenuo u Trnje, u svoju veliku pustolovinu.”
Braco je pitao Hrvoja što se dogodilo sinoć u kući susjeda Solarića. Hrvoje je susjedu Solariću rekao da je prisustvovao pljački banke. On se strahovito zabrinuo za Hrvoja i odjednom mu je pozlilo. Hrvoje je mislio da je Solarić doživio srčani udar zbog njega. Za Cvika im nije javio jer bi ga Braco i Tut prijavili policiji, ali ne bi imali nikakvih dokaza.
Braco je predložio da nazovu liječnika Peterlića. Obećali su mu da će sutradan doći u bolnicu i sve mu ispričati. Htjeli su reći Tutu da sutra idu u Trnje nahraniti psa i mačku i da će usput zaći u bolnicu. Hrvoje i Braco vidjeli su da slavlje i dalje traje, a Tut je već drijemao u naslonjaču.
Analiza likova
Likovi: Hrvoje, Tut, Braco, Biba, Hrvojevi roditelji, Bracina majka, Tutov otac, susjed Solarić, susjed Valent, debela susjeda, pljačkaš, susjed Cvik, portir, sestra Fanika, liječnik Peterlić, inspektor…
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Pavao Pavličić – scenarist, pripovjedač, romanopisac, književni povjesničar i esejist – rođen je u Vukovaru 1946. godine. Fakultet je završio u Zagrebu diplomirajući na Filozofskom fakultetu. Danas je tamo zaposlen kao profesor.
U svom životu do sada napisao je više od četrdeset knjiga, ali ističe se zasigurno kao jedan od najpoznatijih pisaca kriminalističkih romana u Hrvatskoj. Od tih djela poznati su “Stroj za maglu”, “Plava ruža”, “Umjetni orao”.
Napisao je mnoga djela koja su povezana s njegovim rodnim gradom Vukovarom. Tamo je prikazao i brojne slike grada kako je izgledao za vrijeme njegovog školovanja, odrastanja i Domovinskog rata. Prikazao ih je u djelima “Vukovarske razglednice”, “Dunav”, “Vodič po Vukovaru”, “Šapudl”.
Od ostalih djela poznata su “Sretan kraj”, Rupa na nebu”, “Slobodni pad”, “Večernji akt”, “Zaborav”, “Pokora”.
Od romana za djecu možemo izdvojiti romane “Zeleni tigar”, “Trojica u Trnju”, “Petlja”, “Mjesto u srcu”, “Lopovska uspavanka”.
Prema nekim romana i scenarijima snimljeni su i filmovi.
Autor: B.D.
Odgovori