Stranac obrađena lektira Alberta Camusa. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Psihološki roman Stranac Albert Camus objavio je 1942. godine. Ovaj je pisac unutar teorije egzistencijalizma vrhunski razvio filozofiju apsurda koju dijelimo na fazu apsurda i fazu pobune. Likovi poput Mersaulta i Sizifa ne opiru se apsurdu i ne bježe od besmislenosti života, već ga prihvaćaju i žive život po načelima teorije apsurda.
Tek u fazi pobune moguće je, nakon prihvaćanja apsurda, tražiti smisao postojanja i osjećanje za druge, a i sebe samoga. Djelo pripada razdoblju kasnog modernizma (1940.-1960.) čija su glavna obilježja pojedinac u prvome planu, duboka psihološka karakterizacija kompleksnih glavnih likova, subjektivan pripovjedač i apsurd.
Iako je pripovjedač u djelu subjektivan, Mersaultovo pripovijedanje zapravo vrlo objektivno, hladno, realno i detaljno dočarava njegov život i sve što ga okružuje.
Zanimljiva kompozicija romana u dva dijela donosi uvid u misli i život glavnog lika dok je na slobodi, te njegovu svakodnevicu u ćeliji nakon što počini ubojstvo. Atmosfera djela Stranac slična je Kafkinoj prozi, nema sve tipične modernističke elemente, već vlada sažet i hladan izričaj.
Roman obuhvaća Mersaultov život od dana kad je saznao da mu je umrla majka, pa sve do njegove vlastite smrti koju iščekuje u zatvoru. Djelo je Camus napisao tehnikom solilokvija, podvrstom monologa, tijekom koje pratimo ispovijest glavnoga lika koji potpuno sam, pomiren sa sudbinom očekuje da ga odvedu na pogubljenje.
Naslov romana vjerno prikazuje najdublju karakternu crtu glavnoga lika, Mersault je stranac za cijelo društvo koje ga osuđuje i ne prihvaća, a posebno je otuđen radi apsurdnog načina života kojime živi. Iako je čitav život proveo dangubeći, Mersault je nakon što mu je određena smrtna kazna osjetio nagli poriv za življenjem i ispunjenjem života. Ti su ga osjećaji prisjetili na zadnje dane života njegove majke. Naime, u ubožnici je saznao da je našla zaručnika i trudila se što više toga proživjeti. Svjestan činjenice da je to samo prividan osjećaj, Mersault je sjedio i iščekivao smrt.
Čitava psiha i proživljavanje svih događaja glavnoga lika svedeni su na osjetilne podražaje što je Camus postigao tehnikom redukcije u prikazu Mersaulta. Lišen bilo kakvih osjećaja, Mersault je tijekom suđenja prvi put osjetio potrebu da nekoga zagrli. Odnos susjeda Salamana sa psom preneseno je značenje loših i površnih ljudskih odnosa koji su karakteristični za ovo djelo, ponajprije jer glavni lik nema potrebe vezati se uz nekoga, a i ljudi koji ga okružuju u svojim životima imaju nekvalitetne veze i narušene morale.
Metafora apsurda je i priča o siromašnom čovjeku iz čehoslovačkog sela kojega su ubile i opljačkale majka i sestra jer ga nisu prepoznale. Lik Mersaulta savršen je prikaz egzistencijalističkog junaka koji sve proživljava čisto fizički, bez osjećaja i dubljih razmišljanja, a čak smatra i da se život ne treba ispitivati, te da ga zapravo nije vrijedno živjeti.
Video lektira
Video lektira Stranac, Alberta Camusa, otkrit će vam dubine priče, razviti vaše razumijevanje književnosti i pružiti jedinstvenu perspektivu u ovu klasičnu lektiru. Ne propustite priliku proširiti svoje horizonte i otkriti svijet Stranca kroz kratak sadržaj, zanimljivu analizu i tumačenje.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Vrsta djela: psihološki roman
Pripovjedač: subjektivan (pripovijeda u 1. licu)
Vrijeme radnje: četrdesete godine 20. stoljeća
Mjesto radnje: Alžir
Tema: svakodnevna monotonost Mersaultova života; ubojstvo i suđenje za počinjeni zločin
Ideja: apsurd života i potpuna otuđenost od okoline
Kompozicija: roman je podijeljen u dva dijela (prvi dio sadrži šest poglavlja i predstavlja radnju prije ubojstva, a drugi pet poglavlja i radnju nakon ubojstva); radnja je kronološka i jednostavna
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Djelo započinje poznatom rečenicom Danas je mama umrla. Mersault je primio brzojav iz ubožnice s obavijesti o smrti svoje majke. Ubožnica se nalazila u Marengu, pa je od svojega poslodavca tražio dva slobodna dana. Poslodavac mu nije izrazio sućut, no Mersault je mislio da će to napraviti kad bude u crnini.
“Zasad kao da mama nije ni umrla.”
Krenuo je autobusom oko dva sata, ručao je kod Celesta gdje su ga svi mnogo žalili zbog smrti majke, a morao je otići i kod Emmanuela posuditi crnu odjeću. Žurio je kako bi na vrijeme stigao ući u autobus, a miris goriva i nemirna vožnja natjerali su ga da utone u san. Probudio se naslonjen na vojnika kojemu je kratkim odgovorom dao do znanja da nije zainteresiran za razgovor s njime.
“Odgovorio sam: – Da – samo da ne moram s njim razgovarati.”
Pješice je išao dva kilometra od sela do ubožnice. Posjetio je upravitelja u njegovu uredu, a razgovarali su o gospođi Mersault i zaključili kako je bila sretnija u ubožnici.
“Njoj je bila potrebna njegovateljica. Vi imate skromnu plaću, a ona je, sve u svemu, bila ovdje sretnija.”
Upravitelj ga je poveo prema mrtvačnici u koju su premjestili njegovu majku kao što je to bio običaj. Pogreb je trebao biti idućega dana u deset sati što je Mersaultu davalo mogućnost da noć provede uz majku. Njegova je majka dok je bila živa nekoliko puta spomenula kako bi htjela biti pokopana po vjerskom obredu, pa je upravitelj o tome obavijestio Mersaulta.
Našao se u dvorani u kojoj je bilo tijelo njegove majke, a kad je dotrčao vratar koji mu je nudio da odvije vijke i pokaže mu tijelo, Mersault je odbio. S njima se u sobi nalazila i bolničarka u bijeloj haljini i s maramom kričave boje na glavi. Kasnije je vratar otkrio Mersaultu da ta žena ima rak. Mersault je primijetio da vratar i dalje stoji iza njegovih leđa što mu je zasmetalo, no šezdesetčetverogodišnjak se uskoro raspričao.
Pozvao ga je na večeru u blagovaonicu, no Mersault je odbio nakon čega mu je vratar donio šalicu bijele kave. Htio je zapaliti cigaretu iako ga je mučilo smije li to učiniti pred svojom majkom u ubožnici, no na kraju je shvatio da nije uopće bitno i ponudio je vratara cigaretom.
“Porazmislih i zaključih da to uopće nije važno. Ponudih vratara cigaretom pa zapalismo.”
Vratar je otišao rasporediti stolce po ubožnici jer je običaj bio takav da dođu i prijatelji pokojnice. Mersaulta je miris cvijeća i noć uspavao, a probudi se kad su u prostoriji ušli prijatelji pokojnice. Proučavao je desetak prijatelja s iznimnom pozornošću, a posebno mu je pozornost privuklo kako su starije žene bile trbušaste, a muškarci mršavi.
“Gotovo su sve žene nosile pregače, a vrpca koja im je stezala struk još im je više isticala ispupčeni trbuh.”
Na trenutke je Mersault, zbog pozicije njihova sjedenja, imao dojam da su ljudi došli kako bi mu sudili. Jedna je žena neprestano plakala i jecala što je živciralo Mersaulta koji joj je htio reći da prestane, no nije se usudio.
“Čudio sam se jer je nisam poznavao. Poželio sam da umukne.”
Vratar je kasnije rekao Mersaultu da je toj ženi njegova majka bila jedina prijateljica, te da sad više nema nikoga. Prošla je noć u ubožnici, a Mersault se jednom tijekom noći probudio i vidio sve starce kako spavaju, osim jednog koji ga je neprestano gledao. Neki je starac ujutro toliko kašljao da je probudio sve ostale ljude, a vratar ih je zatim ispratio van iz ubožnice. Mersault se osvježio i uredio u vratarovu stanu, a zatim je otišao u upraviteljev ured.
Posljednji mu je put ponudio da otvore lijes kako bi vidio svoju majku, no ponovno je odbio. Pogrebu će prisustvovati upravitelj i dežurna bolničarka, a iznimno je upravitelj dopustio i Thomasu Pérezu da prati lijes, starom prijatelju gospođe Mersault. Stigao je župnik iz Marenga s dvojicom dječaka iz crkvenog zbora. Ispred vrata ubožnice stajala su kola u koja su stavili lijes. Pogrebnik je svima odredio mjesta, te su krenuli.
“Župnik je išao sprijeda, a za njim kola. Oko njih ona četvorica. Iza njih upravitelj, ja i, na kraju povorke, bolničarka i gospodin Pérez.”
Sunce je zasjalo i Mersault je osjetio nalet vrućine u tamnom odijelu koje je nosio. Znoj mu je curio niz lice, a primijetio je i starca Péreza kako zaostaje.
“Osvrnuo sam se i spazio staroga Péreza na pedesetak metara iza nas. Žurio se mašući šeširom u ruci.”
Ostatak puta Mersaultu je brzo prošao, a u sjećanje su mu se posebno urezale slike Pérezove nesvjestice i crvene zemlje koja se koturala po lijesu njegove majke. Veselila ga je činjenica da će kad napokon dođe kući spavati dvanaest sati.
Kad se idućeg dana probudio, Mersault je shvatio da je subota, te da je ispalo kao da ima četiri dana godišnjeg odmora. Bio je umoran od jučerašnjeg dana. Uputio se na kupanje, a tamo je sreo Mariju Cardonu, daktilografkinju koja je prije radila u njihovu uredu. Dok je djevojci pomagao da se popne na bovu rukom joj je dotaknuo grudi, a glavu je spustio na njen trbuh.
“Dugo smo ostali na bovi drijemajući.”
Zajedno su plivali, a kasnije je Mersault Mariju pozvao u kino. Kad je primijetila crnu kravatu i dobila odgovor da mu je majka preminula jučer, Marie nije znala što da kaže. Na kraju filma je zagrlio djevojku, a ona je pošla s njim u njegov stan. Iduće jutro je Marie već otišla kad se Mersault probudio, pa je nastavio spavati do deset sati.
Nakon ručka se dosađivao i čitao stare novine iz kojih je izrezao reklamu za soli. U staru bilježnicu lijepio je novinske članke koji su ga zanimali. Naposljetku je izašao na balkon i promatrao prolaznike, no svi su bili užurbani.
“Bile su to uglavnom obitelji koje su izišle u šetnju, dva dječaka u mornarskim odijelima, s hlačicama do ispod koljena, pomalo sputani u svojoj krutoj odjeći, i djevojčica s velikom ružičastom mašnom, u crnim lakiranim cipelama.”
Dugo je sjedio na balkonu i gledao nebo. Oko pet sati poslijepodne, bučni tramvaji počeli su dovoziti skupine gledatelja sa stadiona. Nastavio je s promatranjem ljudi na cestama dok nije pao mrak, a kad je vidio kako mačka prelazi pustu ulicu sinulo mu je da bi mogao večerati. Opazivši komadiće kruha koji su bili na stolu, Mersault je zaključio da je prošla još jedna mučna nedjelja i da se sutra ponovno vraća na posao.
“Pomislih da je prošla još jedna mučna nedjelja, da je mama već pokopana, da ću ponovno na posao i da se, sve u svemu, ništa nije promijenilo.”
Idućeg je dana Mersault mnogo i marljivo radio u uredu. Na stolu mu se nalazilo mnogo listova koje je morao pregledati. Kad je oko podneva išao na ručak, prije je oprao ruke. Taj mu je trenutak bio mnogo draži od večernjeg pranja ruku jer je ručnik koji svi koriste tad već mokar. Upozorio je svoga šefa na to, no nije ga zanimala ta nevažna sitnica.
“Uvečer ne uživam toliko u tome jer je smotani ručnik koji upotrebljavam već sasvim mokar – služi nam cijeli dan.”
Izašao je oko dvanaest i pol, a kad je naišao jedan teretnjak on i Emmanuel su se trčeći ukrcali. Znojni su stigli do Celesta gdje je Mersault ručao i popio kavu, a zatim otišao kući odspavati. Kad se navečer vraćao s posla susreo je svoga susjeda Salamana.
Salamano već osam godina ima psa prepeličara kojemu ispada dlaka i prepun je krastica jer ima kožnu bolest. Mersault ih je proučavao i vidio da su vlasnik i pas zapravo fizički vrlo slični. Susjed Salamano često tuđe svoga psa. Redovno ga vodi dva puta dnevno u šetnju, te uvijek idu istom stazom.
“Mogu se vidjeti u Lyonskoj ulici, pas vuče čovjeka sve dok se stari Salamano ne spotakne.”
Nakon Salamana pojavio se i drugi susjed, Raymond Sintes, za kojega se često priča kako živi od žena, a on kaže da je skladištar. Mersaultu je zanimljiv i uvijek mu je drago popričati s njime. Raymond mu je ponudio da večeraju zajedno jer je imao krvavice i vino. Desna šaka bila mu je ranjena jer se potukao, pa je izvadio iz džepa zavoj i previo si ranu.
Dok su večerali Raymond je spomenuo svoju ljubavnicu s čijim se bratom potukao. Iako je on tu ženu potpuno uzdržavao i davao joj novac za hranu i smještaj, primijetio je da ga vara. Cijele je dane pila kave s prijateljima i nije ništa radila, a Raymond joj je osim smještaja i hrane kupio i novi kostim. Tražio je od nje da radi barem pola dana kako bi ga malo rasteretila.
“Ali, nije htjela raditi, uvijek je govorila da ne može sastaviti kraj s krajem, i tako sam primijetio da me vara.”
Našao je kod nje srećku i potvrdu da je založila dvije narukvice, te je tu konačno shvatio da ga vara. Prije prekida istukao ju je. Raymond se htio posavjetovati s Mersaultom oko te situacije, no Mersault je do tada već popio skoro litru vina. Raymond je razmišljao o tome da odvede djevojku u hotel i pozove policiju kako bi je registrirali kao prostitutku ili da je napadnu njegovi prijatelji. Tražio je od Mersaulta da napiše pismo djevojci jer ga on nije mogao smisliti.
“Poslije, kad mu se vrati, leći s njom i upravo u trenutku kad bi trebalo da svrši, pljunut će joj u live i izbacit će je iz stana.”
Mersault je kad je čuo kako se žena o kojoj se radi zove shvatio da je ona Maurkinja. Raymond je bio zadovoljan pismom i sada je smatrao Mersaulta svojim pravim prijateljem. Kad je izašao iz Raymondova stana, Mersault je čuo zujanje u vlastitim ušima i cvilež Salamanova psa.
“Čuo sam samo kako mi damara i zuji u ušima.”
Mersault je cijeli tjedan naporno radio i išao je nekoliko puta u kino s Emmanuelom. Subotu je proveo s Marie; otišli su nekoliko kilometara od Alžira i kupali se.
“Sunce u četiri sata nije suviše peklo, ali je voda bila mlaka, a valići podugački i tromi.”
Marie ga je naučila igrati jednu igru u vodi, no uskoro su Mersaulta zapekla usta od morske soli, nakon čega je djevojka doplivala do njega i poljubila ga. Proveli su noć zajedno, a iduće jutra Marie je ostala kod Mersaulta kako bi ručali zajedno. Kad ga je upitala voli li je, Mersault joj je odvratio da voljeti nekoga ništa ne znači, no ipak mu se čini da je ne voli.
Marie se rastužila, a prekinula ih je glasna svađa koja je dopirala iz Raymondova stana. Čuli su se tupi udarci i ženski urlici, pa se ispred stana na hodniku okupilo mnogo ljudi. Došao je policajac koji je tražio Raymonda da izvadi cigaretu iz usta dok razgovara s njime, a kad je ovaj odbio, udario ga je. Uplakana ljubavnica ponavljala je da ju je Raymond istukao. Policajac je rekao djevojci da treba otići iz toga stana, a Raymonda je posramio što je toliko pijan.
“Policajac mu reče da umukne, da djevojka treba da ode, a on da ostane u svojoj sobi i čega dok ga ne pozovu u komesarijat.”
Oko tri sata Raymond je došao k Mersaultu i obznanio mu kako je zadovoljan ostvarenjem svojih planova. Tražio je Mersaulta da mu bude svjedok na suđenju, te da potvrdi da ga je djevojka varala. Mersault je pristao.
Kad se vraćao kući iz izlaska s Raymondom, Mersault je primijetio Salamana koji je izgubljeno tražio psa. Odveo je ljubimca na Vojno vježbalište i zastao nešto pogledati, a kad se okrenuo psa više nije bilo. Kad je Mersault Salamanu predložio da psa potraži u živodernici nije htio jer bi ga to skupo koštalo.
Kasnije se ipak pojavio na Mersaultovim vratima i ponovno pitao za psa, a kad je otišao kući, Mersaultu se učinilo da čuje susjeda kako plače.
Raymond je zvao Mersaulta dok je bio na poslu i predložio mu je da nedjelju provedu u vikendici blizu Alžira. Također mu se požalio i da ga prati skupina Arapa, a jedan je od njih brat djevojke koju je istukao. Kad mu se šef obratio Mersault je pomislio da će ga opomenuti zbog telefoniranja, no šef mu je ponudio posao u Parizu koji bi mu omogućio i da dio godine putuje.
“Namjerava osnovati u Parizu zastupstvo koje bi na licu mjesta obavljalo poslove, i to izravno, s velikim kompanijama, pa bi htio znati ne bih li ja pristao da se toga prihvatim.”
Šefa je iznenadio i razočarao manjak Mersaultovih ambicija i nezainteresiranost za poslovnu priliku. Vratio se na posao, no nije mu bilo žao što je odlučio zadržati stari način života. Bilo mu je potpuno svejedno.
Navečer je Marie došla k njemu i upitala ga je bi li se htio oženiti s njom. Njegova nezainteresiranost, sigurnost u to da je ne voli i činjenica da mu je sve svejedno natjerale su Marie da se zapita voli li ona njega. Rekao joj je da će se oženiti s njom ako ona to želi, no njemu brak ništa ne znači.
“Tada napomenu da je brak ozbiljna stvar. Odgovorih joj: – Nije. – Ona načas ušutje promatrajući me nijemo.”
Večerao je kod Celesta, a za oko mu je zapela zanimljiva žena koja je sjela za njegov stol. Izašao je iz restorana kad i ona, te ju je neko vrijeme pratio, no prilično ju je brzo zaboravio. U hodniku je sreo Salamana koji je bio tužan jer ne može pronaći svojega psa, a nema ga ni kod živodera. Salamano je Mersaultu ispričao da je tog psa nabavio nakon ženine smrti.
Oženio se prilično kasno, a svoju ženu nije volio, no naviknuo se na nju. Tijekom razgovora starac mu je spomenuo kako su mu u kvartu zamjerili što je gospođu Mersault otpremio u ubožnicu, no Mersaulta to nije posebno diralo jer je bio svjestan toga da nije mogao platiti nekoga tko bi brinuo o njegovoj majci.
U nedjelju su Marie i Mersault išli na kupanje. Pokucali su Raymondu na vrata i čekali ga, a Marie se nasmijala kad je vidjela njegov slamnati šešir. Dan prije Mersault i Raymond bili su na policiji kako bi Mersault posvjedočio da je ona djevojka varala Raymonda, pa je dobio samo opomenu.
Iako je plaža bila relativno blizu, ipak su odlučili ići autobusom. Raymond je upozorio Mersaulta da pogleda preko puta ceste, a tamo je bila skupina Arapa. Požurili su prema autobusnoj stanici koja je bila malo dalje, a Arapi ih nisu pratili. Sišli su u predgrađu Alžira, a da bi došli do plaže morali su prijeći zaravanak.
“Još prije nego što smo stigli do kraja zaravanka, ugledali smo nepomično more, a nešto dalje dremljivi i masivni rt u bistroj vodi.”
Raymondov prijatelj kod kojega su planirali provesti dan boravio je u maloj drvenoj vikendici. Prijatelj mu se zvao Masson, a bio je onda sa ženom. Marie i Mersault otplivali su daleko prema pučini, a nastavili su s kupanjem cijelo jutro dok ih nije savladao umor. U vikendici su jeli kruh, krumpir, ribu i pečeno meso, a nakon objeda muškarci su otišli šetati.
Marie i gospođa Masson ostale su oprati posuđe. Mersault je opazio negdje daleko, na kraju plaže, dva Arapina kako im se približavaju. Izbila je tučnjava, a taman kad se Raymond zaprijetio kako će istući svoga protivnika, Arapin je izvadio nož i porezao mu ruku i usne. Prijeteći im nožem i držeći siguran razmak od trojice prijatelja, skupina je pobjegla.
“Polako su uzmicali neprestano nas motreći i držeći nas u strahu od noža.”
Raymond i Masson otišli su potražiti liječnika, a Mersault je ostao ispričati ženama što se dogodilo. Raymond se kasnije išao prošetati na plažu, a Mersault je inzistirao da pođe s njime. Ponovno su susreli dvojicu Arapa koji su zadovoljno ležali. Raymond je posegnuo za revolverom u svojemu džepu, a kad je pitao Mersaulta treba li ubiti Arapa koji mu je naudio, Mersault je rekao da pričeka da bar nešto kaže, kako ne bi ispalo da ga je bez razloga upucao.
“Zatim mi Raymond reče: – E, onda ću ga izvrijeđati, a kad mi odgovori, ucmekat ću ga. – Odgovorih: – Tako je. Ali, ako ne izvadi nož, ne smiješ pucati.”
Raymond je ipak predao revolver Mersaultu, ali Arapi su se već povukli na liticu, pa su dvojica vratili u vikendicu. Mersault se ipak odlučio vratiti na plažu, a čelo mu je bilo otečeno od jakoga sunca. Dugo je hodao, a kad se približio litici pomislio je na izvor koji se tamo nalazio.
Kad se približio litici vidio je Raymondova protivnika koji je ovaj puta bio sam. Stajao je desetak metara od Arapina, no ipak se pomaknuo malo prema naprijed. Znao je da ga to neće izbaviti od jake sunčeve svjetlost, no svejedno je zakoračio. Arapin je izvadio nož koji se na suncu presijavao i svijetlio Mersaultu u oči. U isto vrijeme mu je i znoj s čela potekao prema očima, te mu se vid zamutio.
“Taj užareni mač palio mi je trepavice i kopao bolne oči. Tada sve zaigra preda mnom. Zapahnu me težak i vreo dah mora. Učini mi se da se nebo širom otvorilo da pusti ognjenu kišu. Napeh se svim svojim bićem i ruka mi se zgrči na revolveru.”
Posegnuo je za revolverom i pucao u protivnika. Svjestan činjenice da je poremetio ravnotežu i tišinu toga dana, ispalio je još četiri metka u nepomično tijelo.
Nakon što je policija privela Mersaulta uslijedio je niz preslušavanja i ispitivanja. Tek nakon osam dana istražitelj je pokazao interes za Mersaultov slučaj jer mu je bio zanimljiv. Istražitelj se Mersaultu svidio, djelovao mu je razumno i simpatično.
“Kad sam izlazio, htio sam mu čak pružiti ruku, ali sam se na vrijeme sjetio da sam ubio čovjeka.”
Idućega dana u zatvoru je Mersaulta posjetio mladi i debeljuškasti branitelj zalizane kose. Sjeo je na krevet i priopćio Mersaultu kako su istraživali njegov privatni život, te saznali da je djelovao bešćutno na maminu sprovodu. Kad je branitelju rekao da su sigurno svi ljudi barem nekada poželjeli da umru ljudi koje vole, branitelj je rekao da to ne smije reći na sudu.
“Objasnih mu, međutim, da sam po naravi takav da mi često tjelesne potrebe potiskuju osjećaje.”
Branitelj mu je skrenuo pozornost da to da će vjerojatno sudionici pogreba njegove majke biti saslušani kao svjedoci, a njegovo hladno ponašanje neće mu ići u prilog tijekom sudskog postupka. Ponovno su ga odveli pred suca, a ovaj je puta s njima bio i zapisničar.
Morao je iznova ispričati kako je proveo dan kad se ubojstvo dogodilo, pa je ponovio sve što je već ispričao. Sudac nikako nije mogao shvatiti zašto je Mersault nakon prvog hitca još četiri puta pucao u bespomično tijelo, a optuženik je cijelo vrijeme šutio. Sudac je mašući raspelom ispred Mersaultova lica upitao zna li on tko je to.
“Da pravo kažem, vrlo sam slabo pratio njegovo umovanje, ponajprije zato što mi je bilo vruće i što je u sobi bilo krupnih muha koje su mi sjedale na lice, a i zato što mi je pomalo ulijevao strah.”
Kad je sucu Mersault rekao da ne vjeruje u Boga, sudac je ogorčeno sjeo i razmišljao kako je to moguće jer svi vjeruju u Boga. Poslije je često viđao suca istražitelja, a uz njega je uvijek bio i branitelj. Više ga nije vidio uzrujanog kao prvog dana kad ga je ispitivao, pa mu se činilo da njihovi razgovori postaju srdačniji.
“Nekoliko pitanja, dvije-tri riječi s mojim braniteljem i preslušavanje je bilo gotovo.”
Nakon jedanaest mjeseci koliko je istraga trajala, Mersault se već radovao njihovim razgovorima.
Mersault je svih mana zatvora postao svjestan tek kad mu je Marie u pismu napisala da ga više ne smije posjećivati jer mu nije žena. Kad su ga tek priveli, našao se u prostoriji s nekoliko Arapa, a njegovo hladnokrvno priznanje da je ubio Arapina šokiralo ih je. Nakon nekoliko dana premjestili su Mersaulta u samicu gdje je spavao na daskama. Marie ga je ipak uspjela posjetiti, te je ispitivala ima li sve što mu je potrebno.
“Ona se već bila priljubila uz rešetku i smiješila mi se koliko je mogla. Bila je vrlo lijepa, ali joj to nisam znao reći.”
Prostorija u kojoj se odvijalo druženje Mersaultu je bila preglasna i mučna, no htio je iskoristiti vrijeme s Marie. Ništa mu u zatvoru nije nedostajalo kao žene i odnosi s njima, te je često žudio za svim ženama kojih se prisjećao.
Kad su ga smjestili u zatvor, Mersaultu su oduzeli remen, vezice s cipela, kravatu i cigarete. Prvih nekoliko dana nije se mogao riješiti ovisnosti, pa je sisao treščice koje je otkinuo s dasaka na kojima je spavao. Dane je provodio razmišljajući o svome stanu i prisjećajući se kako je koji dio njegova doma izgledao.
“Tako sam nakon nekoliko tjedana provodio sate i sate u nabrajajući samo sve ono što se nalazilo u mojoj sobi.”
Često je spavao po osamnaest sati dnevno, a ostalih šest nekako je uspijevao potrošiti na jelo i uspomene. Mersault je našao komadić starih novina na kojemu je bila ispisana priča o Čehoslovaku. Neki se čovjek iz češkoga sela obogatio, a kad se nakon dvadeset pet godina vratio u rodno selo odlučio je unajmiti sobu kod svoje majke i sestre kako bi ih iznenadio.
Pokazao im je novac, a one su ga tijekom noći opljačkale i ubile, te bacile tijelo u rijeku. Idućeg je dana njegova žena otkrila tko je bio taj putnik, a majka i sestra su učinile samoubojstvo. Mersault je posebno volio ovu priču, često ju je pričao i divio se jer mu je bila nevjerojatna, a opet sasvim prirodna.
Na dan suđenja Mersaulta su zatvorskim vozilom odvezli u Palaču pravde. Nije ga bilo strah, već je uzbuđeno čekao suđenje koje ga je zanimalo. Porotu koja ga je proučavala usporedio je s pridošlicom koju u tramvaju promatraju drugi putnici. Žandar mu je uputio pogled prema novinarima koji su također došli na suđenje.
Objasnili su mu kako su njegov slučaj morali malo napuhati jer je ljeto dosadno razdoblje za novinare. Predsjednik je pozvao svjedoke nakon čega su ušli vratar ubožnice, Pérez, Raymond, Masson, Salamano i Marie. Upravitelj ubožnice je tijekom svjedočenja spomenuo da se gospođa Mersault nekad žalila na sina, te da mu je zamjerala što ju je smjestio u ubožnicu. Osim toga, rekao je i kako je Mersault bio zabrinjavajuće hladan na pogrebu.
“Upravitelj se tada zagleda u vrškove svojih cipela i reče da nisam želio vidjeti mamu, da nisam ni suzu pustio i da sam odmah nakon ukopa, ne zadržavajući se na grobu, otišao.”
U jednom trenutku suđenja Mersault je imao potrebu zaplakati jer je osjećao koliko je zapravo mrzak svim tim ljudima. Ispitivali su Péreza koji je rekao da se ne sjeća pojedinosti sa sprovoda jer je bio previše tužan, no potvrdio je da Mersault nije zaplakao.
Tijekom Marijina svjedočenja, sudac je zapazio datum otkad su ona i Mersault bili u vezi, a bio je to dan nakon smrti njegove majke. Tužitelj je zaprepašteno potvrdio činjenicu da je Mersault dan nakon majčine smrti u kinu gledao komediju i družio se s Marie. Salamano i Masson kratko su izjavili da smatraju da je Mersault dobar i čestit čovjek. Zadnji svjedok bio je Raymond. Rekao je da se Mersault slučajno našao na žalu, a tužitelj je otkrio da je Raymond zapravo svodnik.
“Riječ je o gnusnoj drami najgore vrste, otežanoj činjenicom što sud ima posla s moralnom nakazom.”
Uzrujani branitelj pitao se sude li Mersaultu radi ubojstva ili pokopa njegove majke. Suđenje je bilo prekinuto, a Mersault se vratio u zatvorsku ćeliju.
Na idućem suđenju Mersaultu je bilo zanimljivo slušati o sebi, no smetalo mu je što se o njegovu slučaju raspravljalo bez njega. Posebno mu je zasmetalo kad je tužitelj rekao da je Marie bila njegova ljubavnica. Čuo je da ga smatraju vrlo inteligentnim, pa se čudio kako je moguće tako lako nečije vrline pretvoriti u mane i optužbe.
Tužitelj je ustvrdio da Mersault nema što raditi u društvu čije vrijednosti uopće ne poštuje. Branitelj je zamolio da se suđenje nastavi poslijepodne. U nastavku suđenja, tražio je da se u obzir uzmu okolnosti ubojstva, te da Mersault bude kažnjen najvećom kaznom, odnosno grižnjom savjesti. Nakon pauze je predsjednik sudskoga vijeća saopćio Mersaultu da će mu glava biti odrubljena na javnom mjestu.
“Branitelj mi stavi ruku na zapešće. Nisam više ni na što mislio.”
Tri je puta Mersault odbio ispovjednika, a dane je provodio ležeći s rukama ispod glave i gledajući u nebo. Bilo mu je žao što nije više čitao i učio o smaknućima.
“Ali zacijelo ima o tome posebnih knjiga, a ja nisam bio dovoljno radoznao da ih pročitam.”
Razmišljao je o bijegu i svim načinima na koje bi mogao izbjeći mehanizam odrubljivanja glave. Prisjetio se kad mu je majka pričala o njegovu ocu. Otac je jednom gledao smaknuće nekog ubojice, a kad se vratio kući cijeli je dan povraćao.
Mersaultu je neprestano na pameti bilo svitanje i molba za pomilovanje, no trudio se ne misliti na to jer je znao da je nemoguće. Cijele je noći provodio iščekujući svitanje tijekom kojeg će doći po njega. Trudio se urazumiti osjećaje koji su mu se javljali kad bi pomislio na pomilovanje.
“Morao sam biti prirodan čak i pri toj pretpostavci ne bi li pomirenost sa sudbinom pri onoj prvoj pretpostavci ostala što vjerodostojnija.”
Četvrti je put odbio ispovjednika. Prvi put se nakon dugo vremena sjetio Marije, a zatim je zaključio da ju je sad već zaboravio i da mu je potpuno svejedno za nju. Ispovjednik je ušao u prostoriju i sjeo na njegov ležaj. Upitao ga je je li siguran da ne vjeruje u Boga, te boji li se smrtne presude, na što je Mersault odgovorio da ga je strah.
“Kazah mu da nisam očajan. Samo me je strah, što je sasvim prirodno.”
Kad mu je ispovjednik rekao da ga žali, Mersault je zaključio kako mu već pomalo ide na živce. Nakon što mu ispovjednik i dalje nije dao mira, Mersault se na njega počeo derati iz svega glasa i psovao ga je.
Primio je ispovjednika za ovratnik i neprestano se derao na njega sve dok nisu došli ključari i zaprijetili mu. Mersault je primijetio da su ispovjedniku pune oči suza.
Nakon toga se gospodin okrenuo i nestao iz ćelije. Kad je otišao Mersault se ponovno smirio i prilegao. Činilo mu se da ga je srdžba očistila od zla i oslobodila nade. Ponovno je bio ravnodušan, a poželio je samo da na dan njegova smaknuća bude mnogo gledatelja.
Analiza likova
Likovi: Mersault, vratar ubožnice, Thomas Pérez, Marie Cardona, Salamano, skupina Arapa, Celeste, Emmanuel, gospodin i gospođa Masson, branitelj, tužitelj, ispovjednik
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Albert Camus francuski je filozof, romanopisac, dramatičar, esejist i dobitnik Nobelove nagrade. Ostao je poznat po posebnom načinu pisanja doživljaja ljudskog postojanja, budući da je modernog čovjeka smatrao čudovištem.
Albert Camus se rodio 7. studenog 1913. godine u Mondoviji, gradu u Alžiru. Albert dolazi iz obitelji miješanih korijena, dok je majka s Mallorke, očeva obitelj potječe iz pokrajine Alsace u Francuskoj.
Nažalost Albert je ostao bez oca kada je poginuo početkom Prvog svjetskog rata nakon čega se s majkom i ostatkom obitelji preselio u Alžir. Camus nije imao sretno djetinjstvo budući da je veći dio života proveo u bijedi. Zahvaljujući pomoći učitelja Louisa Germainea, dobio je stipendiju i upisao se u srednju školu.
Kada je završio srednju školu, upisao se na Sveučilište u Alžiru da bi studirao filozofiju. Cijelo to vrijeme bio je aktivan u pokretu otpora zbog čega se pridružio Komunističkoj partiji. Odlučio ju je napustiti nakon nekoliko godina.
Za vrijeme studiranja pored učenja bio je aktivan i u sportu pa se 1929. godine pridružio jednom klubu kao vratar. Nažalost nakon godinu dana dobio je tuberkulozu i zbog toga je morao odustati nogometa.
Privremeno je uzeo pauzu od studiranja pa je u to vrijeme radio kao prodavač automobilskih dijelova. Bio je i privatni učitelj, a neko je vrijeme radio kao meteorolog.
Godine 1936. uspio je diplomirati filozofiju obranom rada na temu neoplatonizma i kršćanske metafizike. U ovom dijelu života puno je vremena posvetio čitanju Malrauxa, Nietzschea, Pascala, Kierkegaarda i Epikteta.
Albert je 1957. godine dobio Nobelovu nagradu, a nakon Rudyarda Kiplinga bio je druga najmlađa osoba koja je dobila tako vrijednu nagradu. Nagrada mu je po njegovom mišljenju službeno uručena na temelju djela “Razmišljanja o giljotini”, a ne za roman “Pad”.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata sudjelovao je u Pokretu otpora, a 1945. g. postao je glavni urednik lista “Le Combat”, da bi se od 1947. godine posvetio samo književnosti.
Kada je rat završio Camus je krenuo na put sa Sartreom, pa je u Sjedinjenim Američkim Državama držao predavanje o francuskoj filozofiji. Unatoč tome što je podržavao ljevičare, bio je oštar u stavovima prema komunistima zbog čega je na kraju došlo i do razilaženja sa Sartreom, nakon objave eseja “Pobunjeni čovjek”.
U spomenutom eseju želio je prikazati objašnjenje revolucije iz čega se jasno moglo vidjeti koliko je bio protiv komunizma. Prvi veliki doprinos filozofiji dao je zahvaljujući teoriji apsurda u kojoj govori kako ljudi teže smislu u svijetu koji to ne može ponuditi. Sve je objasnio u “Mitu o Sizifu”.
Tijekom 50-ih godina Camus je najveći dio stvaralaštva posvetio pravima čovjeka, a dvije godine kasnije odbija suradnju sa svjetskom organizacijom UNESCO, da bi 1953. godine prosvjedovao protiv represije Sovjetskog Saveza.
Čitavo njegovo stvaralaštvo temelji se na ideji koliko je ljudska sudbina apsurdna. Zbog toga je odlučio suprotstaviti stvaranje prema apsurdnosti po kojoj svijet funkcionira. Cijelo se vrijeme trudio istaknuti negativan utjecaj koji je grad imao na suvremenu civilizaciju, a koja je u međuvremenu izgubila svaku povezanost s prirodom.
Među djelima treba izdvojiti ciklus apsurda: roman “Stranac” (1942.), esej “Mit o Sizifu” (1942.) te dramu “Kaligula” i ciklus pobune: roman “Kuga”, esej “Pobunjeni čovjek”, drama “Opsadno stanje”, drama “Pravednici”.
Albert je poginuo u automobilskoj nesreći jugoistočno od Pariza, 4. siječnja 1960. godine.
Camus je oduvijek želio da ga se gleda kao čovjeka, a ne pripadnika neke veće ideologije jer mu je čovjek uvijek bio važniji od institucija. Oduvijek je inzistirao na tome da ga se ne povezuje ni s jednom ideologijom.
Autor: M.S.
Odgovori