Starac i more obrađena lektira Ernesta Hemingwaya. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Roman Starac i more velikana američke književnosti Ernesta Hemingwaya, unatoč svojoj kratkoći i jezgrovitosti, priskrbio mu je 1952. godine Pulitzerovu nagradu, svega godinu dana nakon objavljivanja, a 1954. i Nobelovu nagradu. Ovo djelo odlika je stila hard boiled prose, tj. tvrdo kuhane proze, koju karakteriziraju kratke, jednostavne i koncizne rečenice, stoga je Hemingway veoma pristupačan i privlačan za mnoge čitatelje.
Roman obiluje simbolikom i postoji više načina interpretacije. Okosnica radnje je odlazak starog ribara Santiaga, kojega je napustila ribarska sreća jer već 84 dana ništa nije uspio uloviti, na udaljeno područje otvorenog mora. Tijekom tog ribolova starac krene u lov na jednu neobično veliku ribu, koja je čak prevelika za to da ju stavi na brod, nego ju mora probosti pa svezati za brod i tako otploviti natrag.
Naravno, takvu ribu nije lako uhvatiti te starcu u početku treba dosta vremena da je dokrajči. U međuvremenu ga riba sve više vuče u daljinu i prema otvorenom moru, a on je slijedi unatoč nepogodnom vremenu i jakim vjetrovima.
Santiago je čovjek koji je cijeli život na moru i sam smatra da je za to i stvoren. Nekoliko mjesta u romanu posvećeno je opisu njegovog naboranog i suncem opaljenog lica i ruku, koje su također nositelji velike simbolike u djelu, jer ga izdaju i grče se tijekom ključnih trenutaka, a ruke predstavljaju ljudsku kreativnu i produktivnu moć.
Treba obratiti pažnju i na cikličnost romana – radnja započinje dijalogom starca i dječaka Manolina te tako i završava. Manolino je u početku ribario sa Santiagom, no zbog navodne starčeve loše sreće, roditelji mu zabranjuju da nastavi loviti s njim. No usprkos tome, dječak je jedini starčev iskreni prijatelj, brine se za njega i starac uživa u njegovom društvu.
Tijekom starčevog boravka na pučini u svojim monolozima često spominje kako mu nedostaje dječak i kako bi volio da je ovdje, što dodatno naglašava njegovu usamljenost koja je očita kroz cijeli roman, pogotovo u direktnom suočavanju s morskom prirodom.
Upravo odnos čovjeka i prirode može biti jedna varijanta interpretacije. Poanta da je čovjek nemoćan i ograničen, ali da je potrebno ustrajati svim snagama da se preživi i da sačuva snagu i nepokolebljivost duha.
Ta ideja izrečena je u naširoko poznatoj rečenici iz romana: “Čovjek može biti uništen, ali nipošto poražen.”
Drugi pogled na značenje cjelokupnog romana je ideja neizbježnosti i smrti. Koliko god da se trudimo, čak i ako uspijemo ostati neporaženi, smrti i vraćanju na početak kruga ne možemo uteći. Slikoviti prikaz te ideje je scena kad se starac vraća napaćen iz ribolova, a od te fantomske ribe ostao je samo kostur. Dakle, kakve god borbe da su se dogodile, koliko god bili snažni i moćni, postajemo olupine, a starac se vraća u svoj krevet i čvrsto zaspi sanjajući o lavovima, odnosno o svojim danima mladosti i avantura.
Još jedno tumačenje djela je Hemingwayev osvrt na vlastitu tzv. “izgubljenu” generaciju koja će utjecajem viših sila ipak ostati bez svega unatoč borbi. Starac stavlja sve na kocku zato da bi ugrabio ribu, na izmaku je snaga te na kraju i biva napadnut od nekoliko morskih pasa koji masakriraju ribu, tako da se on vraća sa samim kosturom. Čak je i pomislio kako mu se sve to čini predobro da bi se uopće ostvarilo.
Na koncu, mještani se ipak dive toj grdosiji, a starac je u svojoj trošnoj kolibi pod dječakovom brigom koji mu obećaje da ubuduće lovi s njime.
Video lektira
Video lektira Starac i more Ernesta Hemingwaya će vas odvesti na putovanje s hrabrim starcem Santiagom, dok se suočava s nemirnim valovima 🌊 i izazovima veličanstvene prirode. Poslušajte kratak sadržaj, saznajte objašnjenja simbola i književne elemente na potpuno nov način.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: roman
Mjesto radnje: Havana, Kuba
Vrijeme radnje: neodređeno, sredina 20. stoljeća, u rujnu
Tema: borba starca i prirode
Ideja: sačuvati snagu duha i ustrajati u borbi do kraja
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Ribar Santiago u Havani starac je izmožden svojim mukotrpnim načinom života. Ima mnogo bora na potiljku, mršav je i koščat, a ruke su mu pune žuljeva.Jedino su mu oči bile sjajne,snažne i neporažene, boje mora.
Ukupno lovi već 84 dana, ali nema sreće. Društvo mu pravi dječak Manolino, kojemu roditelji nakon 40 dana brane da lovi sa starcem upravo zbog silnih neuspjeha. Dječaku je žao starca i veoma je brižan prema njemu. Svakoga jutra ga posjeti ili zamoli starca da dođe do njega pa ga probudi, jer starac je od rane zore već na nogama. Često Santiagu poklanja razne znakove pažnje, ostavlja mu mamce, donosi mu hranu ili kavu, počasti ga pivom…
“Sjećam se – odgovori starac. – I znam da me nisi ostavio zato što si posumnjao u mene. -Tata me natjerao da te ostavim. Ja sam još mali i moram ga slušati. Znam – odvrati starac. – To je potpuno normalno. Njemu nedostaje vjere. Da – reče starac. – Ali nama ne nedostaje. Je li tako? Tako je – potvrdi dječak. – Da te počastim pivom na “Terasi” pa da onda odnesemo sve ovo kući?”
S dječakom počesto razgovara o bejzbolu, a kasnije će to biti jedan od učestalih motiva koji će se pojavljivati u njegovim mislima za vrijeme lova na dalekom moru. Dječak bi mu se dakako volio pridružiti i ovog puta, a zna da čak ni s ocem neće moći jer se nikad ne usuđuje ići toliko daleko poput starca.
Starac živi u skromnoj kolibi sa zemljanim podom, ognjištem s otvorenom vatrom, zidovima od prešanog lišća, i krevetom koji je obložen novinama umjesto madraca. Starac je i udovac.
“Nekoć je na zidu visjela i fotografija njegove žene u koloru, ali ju je skinuo jer se osjećao odviše osamljen kad bi je pogledao, pa je sad ležala na polici u kutu ispod čiste košulje”
Dječak je inteligentan i u razgovoru sa starcem shvaća da vjerojatno nije istina kad nabraja što će sad ručati i kako će kupiti srećku koja će završavati na broj 85 (jer ulazi u 85 dan lova za koji misli da mora biti sretan), tako da samoinicijativno donosi starcu hranu iz obližnje konobe zatekavši ga kako spava na stolcu. On također uživa u razgovorima sa starcem, jedan od glavnih igrača bejzbola o kojemu razgovaraju je veliki DiMaggio, na kojega će starac misliti i na pučini.
Santiago se prisjeća svoje mladosti i govori o svojim plovidbama po Africi i lovu na lavove. Osim što je Manolinu zanimljivo slušati sve te pripovijesti i životne mudrosti, oduševljen je starčevom dobrotom, skromnošću i iskrenošću. Uz to, starac je i pun razumijevanja za Manolinove okolnosti i generacijske razlike.
Tijekom starčeva spavanja vidimo uvid u njegove snove, koji opet zanimljivo oslikavaju njegove odnose prema stvarnim ličnostima, npr. dječaku i onoga što se uvijek pojavljuje u snu, a to je mladost, ono što je nedostižno.
“Nije više sanjao oluje ni žene, ni velike događaje, ni grdne ribe, ni borbe, ni nadmetanja u snazi, pa ni svoju ženu. Sad je još samo sanjao neka mjesta i lavove na obali. Igrali su se poput mačića u suton i volio ih je kao što je volio i dječaka. Nikad nije sanjao dječaka”
Ujutro zatim, starac budi dječaka kako je i obećao te odlaze na dok. Prije samog polaska, Manolino se po običaju pobrine za starca i donosi mu kavu. Starac je svjestan da je ta kava jedino što će unijeti u sebe tog dana, osim malo vode što nosi sa sobom.
Početak Santiagovog ribolova zapravo je početak njegove introspekcije i tu slijede razne zanimljive digresije i misli. Primjerice, već pri samom početku plovidbe ugleda ribe poletuše koje su mu bile posebno drage, dok su mu ptice bile žalosne zbog toga što lete tako visoko kao da stalno nešto traže, a nikada ne nađu.
Za Santiaga more je oduvijek bilo la mar, a ne el mar, kako je inače u standardnom španjolskom, a koriste i oni koji nemaju poseban odnos s morem ili oni na koje je posebno obratio pažnju, sa skupim gliserima kojima je more sušti neprijatelj. Za starca more je oduvijek bilo kao žena, kao životni suputnik i osoba s dušom.
Tijekom plovidbe pokušava racionalizirati razloge svoje nesreće, odnosno što radi pogrešno, a da utječe na slab ulov. Procjenjuje na koliku dubinu on baca mamac, na koliku drugi i da misli da je njegova dubina apsolutno ispravna, ali da sreća, kao neko iracionalno tijelo, jednostavno ne dolazi, što je zaključio sljedećom rečenicom:
“Dobro je kad je čovjek sretne ruke. Ali ja još više volim biti točan. Pa da budem spreman kad sreća dođe.”.
Zatim se pred njim odvija boj riba poletuša i dugačke, crne ptice koja se trudi i bori s tim jatom riba, iako je očigledno da nema šanse. No tu je zanimljiva i ta perspektiva kako iz viđenja prirode, odnosno instinkta, ptica i dalje nastoji svim snagama doći do plijena, dok je iz ljudske, kalkulirajuće perspektive jasno od samog početka da će izgubiti.
Osim što je osjećao tugu prema pticama, prezirao je velike kornjače.
“Volio je zelene kornjače i karete, onako elegantne i hitre, pa i neobično vrijedne, a blago je prezirao goleme, glupe glavate kornjače, žute u svojim oklopima, koje se čudno ponašaju pri parenju, a blaženo gutaju, zatvorenih očiju, morske loptaše.”
Ali primjećuje i da su ljudi bešćutni prema kornjačama vjerojatno zato što im srce još kuca satima nakon što ih se raspori pa pravi sličnost sa samim sobom. Što je jedan dosta tužan moment u romanu.
Tijekom ribolova pratimo i starčeve misaone procese, odnosno njegove monologe, prisjećanja i općenito neke pomisli o sadašnjosti, primjerice situacije s bejzbol utakmicama i slično. Osvještava si taj čin pričanja sa samim sobom i pita se kako bi reagirao netko tko bi ga zatekao u tom stanju. Pita se također kad je uopće i počeo razgovarati sam sa sobom, jer je prije češće znao zapjevati. Tada se i prvi put pojavljuje misao kako bi volio da je dječak ovdje s njime, a tijekom cijelog ribolova će mu to često pasti na pamet.
Nedugo zatim se pojavljuje dotična ribetina oko koje se radnja nastavlja vrtjeti. Starac zamijeti da je izuzetno velika i poželi je uloviti jer je izračunao da bi dobitak bio velik, a meso cijenjeno, no osim toga doživi tu ribu i kao jedan izazov.
Harpun se zakačio na ribu, no nije je uspio raniti pa starac odluči slijediti tako prikvačenu ribu. Svjestan je da je ona sama moćnija od broda i da ako zaroni dublje, za njom odlazi i brod. No, ona je ipak mirno plivala ravno i vukla brod sve više prema otvorenom moru.
Dok se tako prepušta vodstvu mračne ribe koju nije uspio do kraja identificirati, razmišlja o nekim dotadašnjim iskustvima s ribama. Prisjeća se dirljivog trenutka kad je naletio na par sabljarki, mužjaka i ženku, te kako je mužjak skakao pred brodom pokušavajući doprijeti do već ulovljene ženke na palubi. Starac je u toj prigodi bio s dječakom te im je obojici bilo teško pri srcu što su ju morali ubiti.
U jednom trenutku odluči prestati sanjariti i fokusirati se na sadašnji trenutak te se zaputi da stane na kraj toj ribi. No, ona je odmah pri prvom okršaju pokazala svoju snagu i nedodirljivost i zadala starcu određene ozljede.
“Bilo mu je teško to obaviti u mraku, a u jednom ga je trenutku riba tako naglo povukla da je pao ničice i ozlijedio se ispod oka. Krv mu je potekla niz obraz, ali se zgrušala i osušila prije nego je stigla do brade, a onda se vratio na pramac i naslonio na ogradu.”
Dok nastavlja ploviti osjećajući da je riba i dalje neumorna, na krmu dolazi jedna ptica s kojom starac započinje razgovor, što isto dočarava sveopću usamljenost.
Obraća joj se pitanjima kao da priča s čovjekom, primjerice koliko ima godina, je li joj ovo prvo putovanje i je li umorna. No i to kratko druženje prekida jedna turbulencija koju je uzrokovala riba i starac opet ostaje sam, odnosno s ribom.
“Osvrne se za pticom jer se opet zaželio njezina društva, ali ptice više nije bilo.”
Starac se počinje suočavati s prvim ozbiljnijim grčevima u ruci i počinje intenzivnije filozofski razmišljati o ribi, ali i uviđa svoju podređenost i bespomoćnost, na koju je, u biti, sam pristao.
Grčeve doživljava kao nešto vrlo sramotno jer je to samoizdaja vlastitoga tijela. Gore od povraćanja.
Razmišlja također kako se riba osjeća i što smjera, a o tome što ona smjera ovisi i njegova sudbina, tako da on postaje zapravo samo pijun vlastite ambicije bez čvrstog plana. Počinje i osmišljavati svojevrsnu igru moći, odnosno nadmudrivanja. Planira što je sve potrebno poduzeti kako bi kako-tako uspio nadvladati tu ribu, a da ona nikako ne postane svjesna vlastite snage i nadmoći.
Kako vrijeme odmiče, starcu opada koncentracija i energija, postaje zamišljeniji i iscrpljeniji, a nema mnogo hrane sa sobom. Dovodi se do granice fizičke izdržljivosti. Pritom je ovo jedna zanimljiva digresija dok mu misli lutaju;
“Volio bih da zaspi pa da i ja mogu zaspati i sanjati lavove, pomisli. Zašto su lavovi ono glavno što mi je još ostalo? Prestani razmišljati, stari, reče sam sebi. Nasloni se radije na drvo i nemoj ništa razmišljati. Riba radi. A ti radi što manje možeš.”
Potom mu misli plove prema bejzbolu. Razmišlja o proteklim utakmicama i u neizvjesnosti je oko sadašnjih jer već dva dana ne zna neke najnovije rezultate. Mašta opet o reprezentativnom igraču DiMaggiu. Naglašava njegove vrline poput spretnosti, izdržljivosti i hrabrosti te ohrabruje samog sebe kako treba biti poput njega i kako DiMaggio uspijeva obavljati sve poteze savršeno, unatoč bolovima u peti po kojima je poznat.
Tada starcu komično padaju na pamet misli kako je to kad te boli peta, je li ga ikada boljela, a možda nas sve zapravo boli peta da i ne znamo.
U tom cjelokupnom stanju slabosti, razonodu opet traži u prošlosti te se prisjeća svoje mladosti u Casablanci kad je bio poznat po pobjedama u obaranju šake tijekom svojih bančevanja. Tada nije bio samo Santiago, već Santiago el Campeon, odnosno šampion. Posebno je bio zapamćen po pobjedi nad jednim crncem i taj je revanš trajao gotovo 24 sata. Imao je još nekoliko važnih pobjeda kasnije, no prestao se time baviti jer je uvidio da ostaju posljedice po desnu ruku koja mu je za ribolov bila od velike važnosti.
Pala je noć i u svojoj usamljenosti starac je promatrao zvijezde koje je oduvijek smatrao svojim prijateljicama pa je priznao da i ovu ribu smatra doduše prijateljicom te mu je žao da ju mora ubiti. Zatim pomišlja kako je sreća što ne moramo ubijati zvijezde ili sunca. Tada počne razvijati zanimljive filozofije o samom činu ubijanja ribe. Je li grijeh kao i svako ubojstvo? Je li grijeh ako će tom ribom ipak uspjeti nahraniti mnogo ljudi? Ako će je i jesti, jesu li zbilja dostojni toga, budući da su ribe daleko nevinija i plemenitija bića od nas?
Tijekom cijelog ribolova uspio je namaknuti samo nekakvih sat vremena sna, pritom sanjajući opet o lavovima i pustolovinama.
Nakon manevriranja brodom i suočavanjima s valovima i neukrotivom prirodom razmišljao je dosta o svom porazu kao čovjeka naspram prirode i bio pod dojmom toga. Bilo mu je sasvim prirodno da čovjeku mora biti loše nakon poraza i da su to svakako iznimni doživljaji.
Nakon što je sunce po treći put granulo od kada je starac na pučini, odlučio je konačno stati ribi na kraj i zauzdati je. Ona je pravila krugove, srećom nije zaranjala u dubine, a bila je pritegnuta najviše moguće. Pretpostavivši da će riba nadalje samo praviti krugove, iskoristio je to stanje za promatranje i čekanje pravog trenutka kada će ju probosti harpunom. Tek je tada, zapravo, utvrdio o koliko velikoj ribi se zapravo radi. Nije mogao vjerovati svojim očima; riba se odmaknula od broda i izbacila van samo svoj rep koji je bio veći od najveće oštrice kose. Uz ribu su plivale i remore, male ribe koje se obično slijepe uz veću i opasniju.
Santiago je isplanirao probosti ju harpunom u srce, no to nije bilo uopće jednostavno. Riba je nastavljala kružiti i svakim novim krugom starac bi se sve više umarao, a već je bio na rubu vrtoglavice od gladi i dehidriranosti, i zbog njezine brzine i siline nije uspio niti nanišaniti približno uspješno.
No kad je konačno i uspio zabosti harpun, jednom nije bilo dovoljno, već ju je usmrtio drugim ubodom. More je postalo crveno od toliko krvi.
Od samog mu je početka bilo jasno da ta riba ne može stati na palubu te ju veže uz sam brod; kljun joj omota užetom pa sveže za krmu te na drugi kraj broda priveže rep.
Starac je bio van sebe od sreće i zadovoljstva kako ta ribetina konačno mrtva pluta uz njegov brod, ali mu je naravno bilo i nevjerojatno. Jedino su mu okrvavljene ruke s ranama bile donekle garancija kako se takvo nešto uopće moglo ostvariti.
“Vidio je ribu pokraj sebe i trebalo je samo da pogleda svoje ruke i dodirne leđima krmu pa da pojmi da se sve ono doista dogodilo i da to nije bio pusti san.”
Starac se zatim susreće s prvim većim problemima na moru. Naišao je na morskog psa koji je navalio na ribu i dobrano je smrskao. Starac se svim silama borio, iako već na izmaku snaga i umora, ali nije se uspio lako riješiti tog morskog psa. Morski pas nanjušio je krv još onda kad je ribu usmrtio harpunom. Bio je izuzetno opasan i brz, mnogo brži od ostalih, mako. Osim prepoznatljivih leđa kao u sabljarke, imao je osam redova zuba savijenih prema unutra. Na koncu ga je usmrtio, no ovaj je već odgrizao jednu četvrtinu ribe.
Nakon pretrpljenog gubitka Santiaga nakratko spopadne malodušnost i pomisli kako bi bilo bolje da nije nikada ulovio tu ribu pa niti doživio ovako nešto, jer pogled na smrskanu nekadašnju ljepoticu od ribe bio mu je bolan. No brzo se opet ohrabri kazavši da čovjek nije stvoren za poraze!
Znajući da napokon plovi prema obali, bio je opušteniji uz taj, ipak i dalje solidan ulov, razmišljao kako se svakom sekundom sve više približava domu te mu misli opet skrenu na DiMaggia. Pitao se kako bi on reagirao na njegovu borbu s morskim psom i kako bi se on uspio izboriti s takvom nemani.
Tada opet počne razglabati o tome je li ribolov grijeh te navodi opet iste posljedice da tim ulovom on može nahraniti mnoge obitelji. Onda mu padne na pamet da nije možda ubio ribu samo zato da je proda, već iz ribarskog ponosa, stoga ju on voli i sada kao što ju je volio i dok je bila živa. No nije li to onda još veći grijeh? Ili ako ju stvarno voli ipak nije grijeh?
Brzo se zatim ušutkao i probao utješiti poimanjem da je riba tu da bude riba, a on da bude ribar koji, jasno, mora loviti ribe baš poput sv. Petra ili DiMaggiovog oca.
Nedugo zatim, kako se krv iz raskomadanih dijelova ribe i dalje širila morem, starac ugleda još jednog morskog psa kako se približava. Ovoga je puta to bio galanos, lopataste njuške i prsne peraje bijelih vrhova i bila su dvojica.
Nisu bili ni nalik na prethodnog morskog psa koji je posjedovao eleganciju, neustrašivost i spretnost, ovi su bili smrdljivi ubojice i strvinari koji unište čak i dijelove broda poput vesla.
Iako ih se starac relativno brzo uspio riješiti smrskavši im lubanju, pojeli su dobar dio ribe i još je više osakatili. Starcu je bilo žao ribe shvaćajući sve te nesretne događaje kao srozavanje njezinoga dostojanstva.
Ispričavao joj se što je toliko daleko otplovio, očito je bilo kobno i po nju i po njega. Oboje su bili na neki način žrtva njegove ambicije u tom trenutku.
Uslijedio je vrlo brzo još jedan obračun s morskim psom. Čekao je da se okomi na ribu te mu je zatim zario nož u mozak, ovog puta ni ne osvrnuvši se za njim dok tone. Bio je umoran i fizički i psihički. Osjećao je kako ga tijelo izdaje, koliko zbog svih okolnosti na moru, koliko od starosti. Nije više sposoban bezbolno se nositi s morskim psima kao prije.
Zadnji susret s morskim psima završio je do sumraka. Opet su se pojavila dvojica galanosa i borba je bila dugotrajna. Kao oružje Santiagu su preostale samo palice koje mu nisu bile dovoljne, što si je gorko priznao. Doduše ove morske pse nije ubio, ali ih je nalupao i otjerao, a ribe je nedostajalo preko polovicu. Nije ju mogao ni pogledati u takvom stanju.
Ploveći kroz noć prema svjetlima Havane moli ribu za oprost i na glas priznaje kako ih je oboje upropastio te su sve ove nedaće morale doći kao cijena i objašnjenje tolike sreće kad ju je ulovio. Sada im jedino preostaje da se nastave boriti i to do kraja.
Do povratka kući pretrpio je još nekoliko napada galanosa tijekom kojih je riba bila potpuno dokrajčena. Starac se pomiruje s konačnim porazom, dotučen je i više ništa ne osjeća ni ne misli. Upravio je brod prema luci i samo čeka trenutak usidrenja.
Došavši u luku, priveže brod i zaputi se kući na svoj madrac od novina i usne tvrdim snom. Posjetio ga je jedino dječak koji mu je odmah donio kavu i hranu, dok su ljudi u gradu zadivljeno promatrali kostur te ribe, veće od broda.
Nakon što je popričao s dječakom o avanturi i izjavio mu svoj poraz, opet je zaspao i sanjao o lavovima.
Analiza likova
Likovi: Starac Santiago, dječak Manolino, riba sabljarka, ribari i mještani Havane
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Ernest Hemingway je cijenjeni pisac romana koji je najveću popularnost stekao zahvaljujući djelu “Starac i more”. Rođen je 21. srpnja 1899. godine u Oak Parku, predgrađu Chicaga, SAD.
Ernest je odrastao u velikoj obitelji, pa je tako imao jednog brata i četiri sestre. Ime je dobio po ujaku Milleru i djedu Ernestu. Odrastao je u naselju za koje je uvijek govorio kako je mirno mjesto u kojem je živjelo najviše protestanata.
Koliko god Oak Park bio blizu velikog grada, za razliku od Chicaga uvijek je njegovao konzervativan i zatvoren način života, pa je i Ernestovo djetinjstvo prošlo u znaku strogog odgoja prožetog vjerskim načelima.
Slobodno vrijeme je najviše provodio u lovu s ocem i kod gospođe Grace koja ga je učila glazbi. S vremenom se pokazalo kako nema previše talenta za glazbu. U Oak Parku je završio osnovnu i srednju školu, a za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja radio je za “Trapeze” novine gdje je pisao humoristične članke.
Nakon srednje škole nije upisao fakultet, već se posvetio novinarstvu. Bavio se i sportom i lovom. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu kao dragovoljac. S navršenih osamnaest godina želio je ići u vojsku, ali nije primljen jer je slabije vidio na lijevo oko.
Zahvaljujući Crvenom križu Ernest se pridružio dragovoljcima i postao je vozač hitnog vozila. S Crvenim križom je bio do 1918. godine kada je ranjen dok je dijelio vojnicima cigarete. Godine 1919. se vratio u Oak Park i unatoč pritisku roditelja nije htio studirati nego se 1920. godine preselio u Chicago i zaposlio u novinama “Toronto Star Weekly”.
U to je vrijeme upoznao Hadley Richardson s kojom se vjenčao 1921. godine i ubrzo otišao za Pariz gdje je radio kao dopisnik. Godine 1927. iz Pariza se vratio u SAD te nakratko živio na Floridi.
Sudjelovao je kao ratni izvjestitelj u španjolskom građanskom ratu, a 1939. godine otišao je živjeti na Kubu, gdje je živio među ribarima, pišući i pecajući. Njegov život bio je buran, a pred kraj života počeo je pokazivati simptome manične depresivne psihoze. Godine 1961. izvršio je samoubojstvo lovačkom puškom u Sun Valleyju u Idahu.
Ernest je bio pisac koji je svojim djelima uvelike utjecao na druge američke autore. Njegova djela u kojima je iznosio najviše iskustva iz stvarnog života, smatraju se klasičnom literaturom, a u kojima je iznio i nekoliko bliskih kontakata sa smrću kao kada ga je ranila bomba dok je pomagao talijanskim vojnicima.
Kada je tek počeo pisati u svojim je djelima mnogo pažnje posvetio likovima koji se bore za moral, a opet s druge strane ne poštuju ničije emocije osim vlastitih. Drugi likovi su bili oni ljudi jednostavnih emocija i karaktera. Do 30-ih godina više se bavio bespomoćnim likovima, a nakon toga se orijentirao na socijalne probleme. Tako je u djelu “Peta kolona” govorio o ekonomskoj nepravdi.
Prvo poznatije književno djelo bila mu je prozna zbirka “U naše doba”, iz 1925. godine, a već sljedeće godine objavljeni su mu romani “Proljetne bujice” i “Sunce se ponovno rađa”. Godine 1927. slijedila je zbirka pripovjedaka “Muškarci bez žena”, a 1929. roman “Zbogom oružje”.
Napisao je i niz novela i pripovijesti, među kojima je najpoznatija zbirka “Snjegovi Kilimandžara”. Veliku popularnost stekao je romanom “Imati i nemati” (1937.), a još veći uspjeh priskrbio mu je roman s tematikom španjolskog građanskog rata “Komu zvono zvoni” (1940.).
Poslije Drugog svjetskog rata objavljena su mu dva romana, “Preko rijeke i među drveće” (1950.) i “Starac i more” (1952.). Za kratki roman “Starac i more” dobio je Nobelovu nagradu za književnost, 1954. godine.
Autor: E.T.
Odgovori