Sportski život letećeg Martina uzbudljivi je dječji roman koji prati zgode glavnoga junaka Martina. On je petnaestogodišnji dječak koji se ni po čemu ne razlikuje od svojih vršnjaka. Zasigurno ne postoje dječak ili djevojčica koji bar jednom u svom životu nisu poželjeli biti najbolji u nečemu; toliko dobri da postanu slavni u cijelom svijetu.
Recimo, jedan dječak u razredu odgovara, primjerice, matematiku. Iako nije neki matematičar, uspije riješiti točno sve zadatke jer otkrije da ima sposobnost čitati profesoričine misli, ali i misli svih ljudi na svijetu. Usto, postane glavna zvijezda, ne samo razreda, već i cijele škole.
Tko zna što bi se s njim dogodilo da su ga se dočepali moćni političari, ili, ne daj Bože, opasni mafijaši. Nešto se slično dogodilo glavnome liku ovoga romana. Martin posjeduje neobičnu sposobnost da pod određenim uvjetima može skakati uvis i udalj više i dalje od bilo kojeg čovjeka na svijetu. Budući da je skroman, tu tajnu je u početku krio od svih ljudi, osim od djeda i Veronike.
Naime, to može postići samo u šumi gdje se sa svojim papagajem Falstaffom osjeća slobodno i ispunjeno. Iznad svega voli svog djeda koji je nakon smrti njegovih roditelja preuzeo svu brigu o njemu. On je umirovljeni kuhar i sva su njegova jela prava umjetnost, a Martin ima i djevojku Veroniku. Martinove nevolje počinju kada njegove sposobnosti otkrije dječak iz susjedstva i ne misleći loše, otkrije tajnu debelom službeniku Državnoga centra za fizičku kulturu.
Tada su mu službenici počeli na sve načine zagorčavati život jer nije uspijevao skočiti na stadionu: potkupili su profesore da mu daju jedinice u školi, ubili su Falstaffa, zavezali djeda, unajmili napadače da ga prebiju, odvojili ga od Veronike. Cijelo su mu vrijeme i prijetili da neće dobro završiti. Ti su službenici: Dabo, Lobo i Gobo. Oni žele iskoristiti Martinove sposobnosti jer se žele obogatiti i osigurati ugled.
Cijela se radnja događa u Martinovom Zagrebu, a on se kao dječak sa zagrebačke Trešnjevke zauvijek uvukao u srca čitatelja. Ovaj je roman organiziran u dvadeset poglavlja koja obiluju napetim situacijama koje su prikazane na humorističan način, ali i važnom porukom kako se nikada u životu ničega i nikoga ne smijemo bojati.
Roman donosi i poruke kako se poštenje uvijek cijeni, kako nikada ne smijemo odustati i onda kada nam se sve čini gotovo te koliku važnost u našim životima predstavljaju obitelj pa i kućni ljubimci. Osim toga, roman nas uči kako ćemo u potpunosti biti oslobođeni tek kada svima oprostimo i s leđa skinemo teret ljutnje i mržnje.
U romanu se nalazi mnogo smiješnih situacija: od opisa Dabe, Gobe i Lobe i situacija u kojima su se našli. Tako je Dabo, zahvaljujući djedu, imao najsramotniji i najsmješniji javni istup, a Lobo se glavom zabio u pijesak. Upravo zbog neponovljivoga humora, roman privlači sve generacije čitatelja.
Dubravko Jelačić Bužimski napisao je još dva maštovita i uzbudljiva romana o Martinu:
Uz njega će i dalje biti djed i prelijepa Veronika, ali nažalost neće biti njegovog luckastog papagaja Falstaffa.
Vrsta djela: dječji pustolovni roman
Mjesto radnje: Zagreb
Vrijeme radnje: 80-e godine 20. stoljeća
Tema djela: doživljaji dječaka Martina nakon što se otkrije da može skakati uvis i udalj više i dalje od bilo kojeg drugog čovjeka na svijetu
Ideja djela: Nikada ne smijemo odustati od borbe, ne smijemo se bojati nikoga i ničega. Život treba graditi pošteno i nikoga ne mrziti, već svima, pa čak i zlima, oprostiti
Kratak sadržaj
Visoki i glomazni čovjek malih zlobnih očiju po imenu Dabo, a nazivali su ga i Masni Dabo, sa sitnim je dječakom promatrao drugog dječaka koji je stajao sa suprotne strane. Dječak je ubrzo počeo dirigirati kosu kako da pjeva i dubiti na glavi kako bi gledao svijet iz mravlje perspektive. Dabu je zanimalo kada će konačno vidjeti ono zbog čega je došao, a dječak mu je rekao da se strpi. Najednom, začuje se oštar povik s krošnje visoke bukve:
“Hej, Martine, Martine, što to radiš? Crazy sine?”
To je bio Martinov bucmasti papagaj Falstaff koji je prije godinu dana ispao iz autobusa engleske kazališne družine koja je gostovala u gradu. Bio je pijan, ali Martin ga je našao i izliječio pa više nije pio i naučio je hrvatski. Martin ga zove Falstaff jer je poput Shakespeareovog junaka. Masni Dabo je napokon dobio ono što je htio vidjeti: kako se Martin i njegov papagaj natječu u letenju:
“Kada se Martin odlijepio od zemlje, izgledalo je kao da ga neka nevidljiva sila nosi kroz zrak. Njegovo vitko tijelo se propelo, pramen što mu je visio nad čelom, zavijorio je kao zastava.” (…)
Masni Dabo ostao je u šoku izmjerivši visinu Martinovog skoka na dva i pol metra, što je trinaest centimetara više od svjetskog rekorda te izmjerivši Martinov otisak na devet. Još uvijek izbezumljen, mokar i znojan, rekao je dječaku da dolazi njihovo veliko vrijeme.
Dabo je u restoranu preko Državnog centra za fizičku kulturu, u kojem je radio kao referent za nove sportske kadrove, pojeo veliki teleći odrezak. Došavši u ured, činovnice su mu rekle za pozive Lobe, kojeg su još zvali Ljigavi Lobo. On je bio glavni koordinator za atletsku problematiku u Državnom centru za fizičku kulturu i uvijek je koristio žestoke i prijeteće riječi.
Istaknuo je kako će se za par mjeseci održati Svjetski atletski kup za kojeg nemaju sportske nade. Na to mu Dabo priopći kako je jučer naletio na apsolutnog fenomenalca koji je oborio dva svjetska rekorda, u skoku uvis i udalj. Objasni mu da je riječ o petnaestogodišnjem Martinu koji živi s djedom u jednoj kućici, a roditelji su mu poginuli u prometnoj nesreći kada je imao samo tri godine.
Nadalje, objasni Lobi da ga je tamo doveo dječak i da ga je to koštalo petsto dinara te da je izmjerio skok udalj tako što je izmjerio razmak između njegovih otisaka nakon što je skočio preko rijeke. Lobo je još uvijek bio skeptičan, no povjeruje Dabi i kaže mu kako odmah mora dovesti Martina te da će ga držati u potpunoj tajnosti i kako će to promijeniti položaj njihovog sporta u svijetu. Nadalje, Lobo kaže Dabi kako ne želi da drug Gobo išta sazna o tome.
Martin je počeo pisati pismo Veroniki, djevojčici dugih i lijepih nogu i zelenih očiju, zato što ne bi volio da stekne pogrešnu sliku o njemu jer je od prijatelja čuo kako ga je nazvala prepotentnim zato što je okrenuo glavu od nje u parku. Martin joj se ispričava i govori joj kako često hoda kao muha bez glave i zaboravlja na okolinu te da je to jedini razlog. Pokuša joj reći da je voli, ali mu se počne tresti ruka i začuje zvono na vratima.
Prvo je u sobu ušao djed na kojem se vidi da ga život nije štedio, ali ima svijetle i vesele oči. U potpunosti se posvetio Martinu, kuhao je sjajne ručkove jer je bio kuhar punih trideset i pet godina. Kuhao je u malom restoranu, velikoj pučkoj kuhinji tijekom rata, na trgovačkom brodu, u najskupljem hotelu u gradu.
Tada je ušao i Dabo koji je nastojao djelovati prijateljski, ali Martinu se odmah nije svidjela njegova pojava. Odmah prijeđe na stvar i kaže Martinu kako je potreban Državnom centru za fizičku kulturu koji ima sve uvjete kako bi najtalentiraniji poput njega došli na svoje. Dabo ostavi posjetnicu i kaže Martinu hladno i odmjereno da ga prekosutra posjeti kako bi počeli s pripremama.
Djed i Martin se slože, no odmah su se shvatili da im se Dabo ne sviđa, zbog čega ga je djed jače stisnuo prilikom rukovanja. Martin čak nije htio otići u Državni centar za fizičku kulturu, no djed ga ohrabri, iako mu nije jasno zašto žele napraviti velikog sportaša od njega.
Nakon provedenog dana u školi, Martin je otišao kući, pojeo krasnu pržolicu i blitvu i bio je nekako potišten. Djed ga je upitao je li to zbog Debelog iz Državnog centra, na što je on odgovorio da nije. Zatim ga je s Falstaffom ostavio da bude sam.
Toga dana u školskom dvorištu se susreo s Veronikom, pozdravili su se i ona je ravnodušno prošla pokraj njega. Mučilo ga je i to što je izgledala starije od njega, bio je ljut i na sebe i na nju što igra okrutnu igru s njim. Htio ju je poslati do vraga, ali je ubrzo osjetio kako osjeća fizičku bol od potrebe da bude s njom i mislio je samo na nju.
Odlučio je otići u besciljnu šetnju i kupio je svoju omiljenu knjigu, “Knjigu o džungli”, iako ju je pročitao već tri puta. Ubrzo je opet počeo šetati i došao je do kuće gdje je znao da će izaći Veronika. Bojao se da ne je vidi s nekim u zagrljaju.
Veronika je naišla s violinskom kutijom u ruci, a negdje se, s nekog otvorenog prozora čula melodija pjesme koju je neobično volio, “The girl’s mine” Michaela Jacksona i Paula McCartneyja. Ona nije primijetila Martina i bila je još uvijek hladna i ljuta jer je nije pozdravio, a Martin joj je rekao da je nije vidio jer je bio zamišljen i da joj je mislio poslati pismo, ali odlučio je da je najbolje da joj sve osobno kaže.
Veronika pomalo zlobno odgovori da je sve u redu i on joj pokloni “Knjigu o džungli”, ali pobjesni na njenu hladnu reakciju. Baci je u fontanu, ona je izvadi i objasni mu da mu je htjela reći kako je knjiga divna i kako je sretna što ju joj je kupio. Zatim su se poljubili.
Martin je sam došao u Državni centar, tražio je Dabu koji još nije stigao pa ga je odlučio pričekati ispred kancelarije. Na sva mu je pitanja odgovarao neljubazni portir kojega je odmah zamrzio. Ušao je i slušao zanimljive priče činovnica, a nakon sat vremena stigao je Dabo koji je uvijek dolazio u pola deset nakon obilnog obroka u restoranu.
Dabo i Martin krenuli su na stadion, a Martin se osjećao nelagodno jer je shvatio da ga je Dabo promatrao u šumi:
“Kao što je jutros osjetio mržnju prema neljubaznom portiru, tako je i prema debelom Dabi osjećao sve veću netrpeljivost. Znao je da iza te prividne ljubaznosti stalno vreba grubost.” (…)
Na stadionu su čekali Lobo i domar Štef. Lobo mu je rekao da počne skakati i da je vrijeme za novac, no Martin osjeti slabost i pritisak i nije uspio skočiti jer se nije osjećao ugodno na stadionu kao u šumi:
“Baš je ovo glupo”, mislio je, “ovo nije šuma, tu nema rijeke, ni ptica, nema ni Falstaffa, a oni čekaju veliku predstavu. Ondje mogu, ali ovdje ne mogu. Ondje se osjećam dobro, a ovdje loše.”
Dabo mu je prijetio da će loše proći ako se nastavi zezati, nazivao ga balavcem, a Lobo je ljutito napustio stadion. Dabo je zatim ošamario Martina i rekao mu da će zapamtiti dan kada se narugao s njim i da će mu skuhati još goru kašu. Martina je bilo strah, ali osjećao je sigurnost kada se prisjetio da nema većeg majstora u kuhanju od njegovog djeda.
Martin je izašao iz automobila, svjestan da su se okomili na njega i da ne znaju da mu treba posebno stanje da bi izveo prave skokove. Kada je to prvi put osjetio igrajući se u šumi, uplašio se, ali poslije se naviknuo i o tome nije nikome govorio. Znao je da su ga neki klinci vidjeli, ali nije znao tko ga je otkucao Centru.
Otišao je do Veronike u čijoj je sobi na gotovo počasnom mjestu stajala “Knjiga o džungli” koju joj je poklonio. Ona se mučila odsvirati Mozzartovu sonatu i već je imala nekoliko polujavnih nastupa, na što je najviše bila ponosna njena majka. Zatim poljubi Martina i zapali cigaretu, a Martin joj odgovori da on ne puši i ne pije mnogo, ali da će otvoriti bocu vina.
Priznao joj je sve o svojim sposobnostima i jučerašnjem susretu, a ona mu je rekla da se mora kloniti tih tipova i reći sve djedu. Obeća joj da će je povesti drugi put u šumu, čvrsto se zagrle i nespretno proliju vino po crvenom vunenom sagu.
Otišli su u šumu, a iza grana promatrali su ga Dabo i Lobo. Martin je ponovno izveo skok uvis i udalj kao da se poigrava sa zakonima fizike. Smislili su plan kako će nagovoriti Martina da skoči i na stadionu i obogatiti se. Željeli su sve sakriti od Gobe, ali nisu znali da je iza grana stajao i on, poznat po nadimku Mračni Gobo. On je generalni prvi direktor Centra.
Martin je nakon nekoliko dana postao nervozan jer mu se stalno pričinjalo Dabino lice. Dabo ga je pratio, zabio se u zid i pao. Martin mu je uspio pobjeći i odlučio je sve reći djedu, znajući da ga samo on može zaštititi. Djed mu je rekao da neće reagirati dok ga fizički ne napadnu, a Martin je prešutio Dabin šamar. Tad je priznao djedu što sve može i djed se iznenadio, šaleći se kako je mislio da mu je unuk nejak i neosjetljiv, a zapravo je kao Superman, rekavši mu rečenicu iz “Knjige o džungli”, njegove omiljene knjige: “
Od iste smo krvi ti i ja, Mogli, mali brate.”
Djed je Martinu tu knjigu kupio za jedanaesti rođendan i tako je postala i Martinova omiljena knjiga.
Djed mu je priznao da možda nije loše da postane poznati atletičar, ali Martin mu je priznao da ga ljudi iz centra sputavaju. Djed mu ispriča priču o tome kako je posjećivao Argentinu dok je radio kao brodski kuhar i da su tamo odlazili po iseljenike koji su se htjeli vratiti u domovinu. Za razliku od iseljenika koji se obogate, postojao je iseljenik koji se u dvadeset i sedam godina u Buenos Airesu nije uspijevao obogatiti. Na brod se ukrcao s jednim platnenim hlačama i dugačkom kišnom kabanicom jer je njegova obitelj saznala njegovu adresu i molili su da ga se vrati da provedu ostatak života zajedno, no on se na brodu bacio u more zbog časti.
Direktor Gobo nazvao je Dabu u svoj ured i otkrio mu da zna sve o Martinu jer je u njegovu i Lobinu sobu stavio prislušne uređaje i da bi bilo ludo ne iskoristiti njegove sposobnosti. Također, rekao mu je da zna za njegove i Lobine malverzacije s putnim troškovima i opremom te da je njegov posao tek počeo pa je Dabo poput poslušnog bernardinca čekao njegove naredbe.
Naredio mu je da vidi koji će profesori biti najpogodniji da Martinu smanje ocjene jer je bio odličan đak te da iskoriste i to što je silno zaljubljen u Veroniku. Najvažnije je da se prema Lobi ponaša kao da se ništa nije dogodilo te da on nikako ne smije saznati za njihov razgovor.
Prvu je jedinicu Martin dobio od profesorice iz matematike, a iz njenih usta riječi su izlazile kao trakavica. Osim toga, imala je i proširene vene na nogama i čeznula za mirovinom. Drugu je jedinicu dobio iz kemije od zbunjenog profesora s konjunktivitisom koji je godinama od škole čekao veći stan.
Nakon toga sat iz povijesti prošao je kao i obično, ali na satu iz dokumentacije ponovno je dobio jedinicu. Nije mu bilo jasno što se događa, a i Veronika prvi put nije došla na dogovoreni sastanak pa joj je ostavio poruku da mu se javi i ugurao ispod vrata.
Na putu kući, dvojica muškaraca susrela su ga i prebila, no spasio ga je djed koji je vješto prebio napadače. Djedu je došao dječak suznih očiju koji je doveo Dabu da promatra Martina jer je čuo kako se napadači, od kojih je jedan dječakov brat, dogovaraju za napad na Martina za koji su dobili novac. Dječak će zauzvrat od Martinovog djeda dobiti akvarij jer njegovi roditelji nemaju puno novaca, a djed je obećao i Martinu da će kazniti Dabu kojeg je Martin želio vidjeti kako krvari.
Sutradan se Martin susreo s Veronikom koja mu je plačući priznala da joj je mama zabranila da se viđaju jer postoji mogućnost da dobije stipendiju u Beču ako pripazi s kim se druži. Ona i ne želi ići na to, ali mama je sili. Veronika kaže Martinu da joj je on najvažniji, a on saznaje da Lobo ima veze s tim. Dobio je jedinicu i iz geografije jer nije znao na koliko se rodova dijele oblaci. Tada je shvatio što se događa i osjetio strah kao nikada:
“Okružen je ljudima od krvi i mesa koji su se urotili protiv njega, koji žive u njegovom gradu i od kojih je teško pobjeći.” (…)
Poželio je otići negdje:
“U srce mu se uvukao strah, jalovi bijes i želja da pobjegne i da se skloni na neko sigurno mjesto gdje ga neće naći.”
Ubrzo je Centar organizirao konferenciju za novinare u hotelu “Palača”. Djed je glavnom kuharu koji tamo radi i svom dobrom prijatelju rekao da Dabi u jelo stavi Eulaksin tablete koje su odlično sredstvo za tvrdu stolicu.
Također, otkrije Martinu knjigu koju je uvijek nosio sa sobom na put, “Cryano se Bergerac” u kojoj ga se najviše dojmila rečenica “Ja se borim, borim, borim…”
U hotelu “Palača” djed je pratio hoće li osveta s hranom proći dobro, a Martin je gledao na crno-bijelom televizoru. Dabo je pojeo sve moguće porcije, iako je primijetio neki čudan okus. Kada je konferencija počela, Dabo je stisnuo noge i počeo se grčiti i svi su primijetili da nešto nije u redu. Martin je umirao od smijeha, a djed mu je poručio da je sada na redu Lobo.
Martin nije uspijevao ispraviti jedinice i otišao je do direktora škole koji mu je rekao da bude manje tvrdoglav i da se odazove dužnosti. Martin odmah shvati o čemu priča i odgovori mu da ima pravo misliti da nije u stanju ispuniti ono što se od njega očekuje i postane mu jasno da je i direktor protiv njega. Od bijesa je udario šakom po zidu, došao je kući djedu koji mu je rekao da već treći dan prati druga Lobu. Saznao je gdje živi, popeo se na hrast i promatrao dalekozorom.
Djed je otkrio da svaki dan broji petnaest tisuća dolara koje nabavlja od švercerskog vlasnika kafića i čuva ih u ženskoj svilenoj čarapi u ladici ispod biblioteke. Zatim Falstaff sa svojim tvrdim r izgovori:
“Navali narode! Lova do krova!”.
Nadalje, djed pokaže Martinu kako je Falstaffa naučio da dograbi žensku čarapu koju je sam kupio u ženskoj trgovini. Namjeravali su ukrasti Lobi novac, iako se Martin dvoumio, vjerovao je djedu. Krenuli su u akciju. Martin je trebao dežurati ispred Lobine zgrade, a djed će mu dati znak kada da pozvoni na vrata.
Kada je pokucao, Lobo se smeo jer je brojao novce, zbunjeni Falstaff ušao je u sobu, zbunio se, ali uspio je uzeti čarapu na oduševljenje Martina i djeda. Novac neće zadržati za sebe, slijedila je druga faza operacije: Lobina lova ili money is not funny.
Djed je razderao čarapu i odlučio pustiti Falstaffa da leti s čarapom po parku kako bi novac dao narodu. Nastalo je opće veselje, Lobo je sve to vidio i kao izbezumljen otrčao dolje, svjestan da ne može ništa napraviti. Pomislio je da je zaista vjetar uzrok svega i tražeći čarapu, zabio se glavom u pijesak. Martin i djed sve su to promatrali iz ugla i u tom trenutku Falstaff je donio čarapu do Lobe koji od pijeska ništa nije vidio ni čuo.
Ostala su još dva tjedna do kraja nastave, a Martina su profesori još uvijek odbijali da ispravi jedinice. Bio je potišten jer je obećao djedu da će ispraviti ocjene, a i susreti s Veronikom bili su užasno kratki. Primijetio je da je ona oslabjela i da je bez sjaja i radosti zbog majke koju je i tata nazvao odvratnim snobom. Priznala mu je da odlazi u Beč već za osam dana i da se neće vidjeti pet mjeseci.
Razočaran i pun ljubomore, nije ni primijetio da su ga zgrabila dva odrasla tipa koja su mu rekla da pođe s njima i da se ne brine. Doveli su ga do crnog auta u kojem je bio Dabo, a koji je zbog nezgode na konferenciji u potpunosti izmijenio izgled.
Ušli su u prostoriju u kojoj je stajao i Gobo koji mu je rekao kako je njegova dužnost dati domovini svoj talent. Martin odgovori da mu je osnovni dug prema domovini biti dobar đak i proći razred. Gobo mu odgovori da će oni sve srediti ako nastupi, no Martin objasni da može nastupati samo u šumi. Gobo mu pripremi umjetnu šumu, što je Martinu bilo jako smiješno i zamolio ih je da ga puste, a Gobo je rekao da će se uskoro možda zauvijek oprostiti s Falstaffom.
Došao je dan rastanka s Veronikom. Pozdravili su se kriomice u toaletu i obećala mu je da će ga voljeti i nakon pet mjeseci. Martin se vratio kući gdje je zatekao svezanog djeda i mrtvog Falstaffa. Martin nije stao plakati, a ni djed nije znao što da više rade. Gobu je posjetio Lobo koji mu je dao do znanja da zna da nije završio ni fakultet ni gimnaziju i da on i Dabo rade protiv njega. Gobo i Lobo shvatili su da je kup za šest dana i da moraju smisliti zajedničko rješenje.
Nakon toga, Gobu je prebio Martinov djed i zbog toga su ga uhitili. Zamolio je milicajce da prije odlaska u postaju napiše pismo Martinu koji je spavao u svojoj sobi. Napisao mu je da je ovako bezbolnije i da mu ništa pametnije od batina kao osvete za Fasltaffovu smrt nije palo na pamet. Napisao mu je da je novac koji će sigurno trebati u ormaru ispod njegovih majica, da se čuva i ispravi jedinice te da će uvijek biti s njim. Ostavi mu pismo u sobi, kao i adresu milicijske stanice.
Djed se rasplakao i teško mu je pao odlazak od Martina koji je ostao sasvim sam i napušten, a sutra je zadnji dan škole. Otišao je u posjet djedu, ali rekli su mu da ga danas više ne može vidjeti i da dođe sutra ujutro. Nije znao kome će se obratiti, u razredu nije imao nikoga bliskoga osim Veronike.
Nedostajala mu je djedova hrana. Upalio je grupu Film, ali počelo ga je iritirati. Mislio je na Veroniku. Sinula mu je ideja, otišao je do Državnog centra gdje su bili Dabo, Lobo i Gobo koji su izgledali kao klaunovi. Rekao im je da će nastupiti na kupu. Zauzvrat su mu izbrisali jedinicu iz kemije i obećali izbrisati ostale i srediti manju kaznu za djeda.
Odjednom je bio uzbuđen zbog nastupa, iako još uvijek nije bio siguran da će uspjeti skočiti na terenu. Martin se u hotelima divio svjetski poznatim atletičarima, bio je najmlađi i najneupadljiviji. Razmišljao je o ljudima iz Centra koji su drukčiji od njegovog djeda koji je krčio put u životu, patio se i borio, a na kraju završio u zatvoru. A ljude iz centra kao da štiti neka vražja sila i na kraju su se ispunile sve njihove želje. Sjetio se pjesme iz “Knjige o džungli” koju je obožavao.
Došao je dan natjecanja. Dabo, Lobo i Gobo cijelo su ga vrijeme motrili, ali Martin je bio izbezumljen. Prilikom skoka, noge su mu bivale sve teže, letvica je bila beskrajno visoko i gotovo je prohodao ispod nje, udario je glavom u rub strunjače i raskrvario usta. Prolomio se gromoglasan smijeh, smijali su se čak i neki atletičari. Tisuće ljudi ga je ponizilo. Pomislio je kako prijenos sigurno gleda i Veronika s nekim mladim glazbenikom u Beču. Srce mu se slomilo. Ostao mu je još jedan pokušaj, a Dabo mu je prijetio da će ga uništiti.
Martin svu trojicu izvrijeđa i nazove ih huljama. Bio je to prvi put da ih se doista nije bojao. Prilikom zadnjeg pokušaja, učinilo mu se da vidi djedovo nasmijano lice koje ga zove sebi u zagrljaj i vine se u zrak u želji da ga što prije dotakne.
Uskoro se pored djedovoga lica pojavio i Falstaff. Publika je bila zaprepaštena, sedamdeset tisuća ljudi nijemo je stajalo. Učinilo mu se da vidi i Veronikino lice, odmah osjeti ljubomoru i let mu se uspori. Kada ugleda Dabu, Lobu i Gobu koji su izgledali kao tri lešinara, naglo propadne još više. Osjetio je da sad prema njima osjeća ravnodušnost i sažaljenje i nije ih više mrzio. Oprostio im je i istisnuo iz sebe svu želju da im se osveti.
Opet je krenuo u visinu, odjednom ugleda i svoj Zagreb te djedovu i Veronikinu kuću. Ističe kako je Zagreb ponegdje lijep, ponegdje ružan, ali je njegov. Ispod njega ležao je stadion s tisućama glava koje su gledale za njim:
“Nasmijao im se i mahnuo im, pun sreće. Bijela masa oblaka bila mu je već blizu glave. Prije nego što je cijelim tijelom uletio u ogromni cumulonimbus i nestao s vidika, zadovoljno se još jednom sjetio svoje neispravljene jedinice iz zemljopisa.”
Likovi: Martin, djed, Veronika, djed, Lobo, Gobo, Dabo
Analiza likova
Martin – petnaestogodišnji dječak koji živi na zagrebačkoj Trešnjevci.
“Dječak pored panja glavu je zabacio malo unazad i napola žmirio, pa se činilo kao da drijem. Tek mu je smiješak na licu odavao da sluša kosa. Mogao je imati između četrnaest i šesnaest godina i djelovao je nježno, ali žilavo. Kosa mu je bila dugačka, pokrivala vrat i jedan smeđi pramen, kao sjena, padao mu je preko čela. Nosio je laganu crvenkastu majicu i traperice, a na nogama bijele tenisice. Ruke su mu bile spuštene i prebirao je prstima po mahovini oko panja, kao da pokušava na nevidljivom klaviru odsvirati ptičji pjev.”
Zaljubljen je u prelijepu Veroniku koja je skoro prekinula s njim jer ju nije pozdravio u školskom dvorištu. Martin je nježan, dobar i pošten dječak kojega je djed naučio da uvijek u svemu slijedi pošten put. Za svoje voljene spreman je podnijeti sve. U školi je odličan đak i svi ga profesori vole. Od vršnjaka se razlikuje po tome što u šumi može skočiti uvis i udalj više od bilo kojeg drugog čovjeka na svijetu.
“Mučilo ga je i stezalo u grlu, gotovo je osjetio bijes prema toj lijepoj djevojčici koja igra s njim tu okrutnu igru. Poželio je da pošalje do vraga, ali ga je slatka nemoć ponovno obuzela. Osjećao je kako čežnja za njom sasvim ispunjava njegovo tijelo, kako skoro fizički osjeća bol u prsima od potrebe da bude s njom.”
“Kada se Martin odlijepio od zemlje, izgledalo je ko da ga neka nevidljiva sila nosi kroz zrak. Njegovo vitko tijelo se propelo, pramen što mu je visio nad čelom, zavijorio je kao zastava. Činilo se kao da je popustila neka napeta opruga u njegovim bijelim tenisicama i izbacila ga onamo kamo normalno ljudsko tijelo ne bi moglo poletjeti. Izgledalo je da užasno dugo traje taj let iznad visoke grane, a onda se on isto tako mekano spusti na drugu stranu.”
To nikome nije priznao, ali nevolje krenu kada ga dječak iz susjedstva vidi i prenese to Dabi, referentu za nove sportske nade. Martin ima i papagaja Falstaffa kojega voli više od ičega, kao i svoga djeda. Djed se brine o njemu od njegove treće godine jer su mu roditelji poginuli u nesreći.
Njegova i djedova omiljena knjiga jest “Knjiga o džungli”. Dabo i njegove kolege iz Centra zagorčavaju život Martinu jer se žele obogatiti na njemu, a on ne može skočiti na stadionu uz njihovu prisutnost. Zbog toga se osjećao jadno i bespomoćno. Cijeli mu se svijet okrenuo naglavačke.
Tek kada ga odvoje od Veronike, djed mu završi u zatvoru i ubiju mu Falstaffa, odluči nastupiti. Iako ispočetka nije uspio, tek kada se oslobodi mržnje prema ljudima iz Centra koji su mu zagorčali život, vođen mišlju na djeda, Falstaffa i Veroniku, poleti u beskrajne visine na čuđenje svih prisutnih.
“Nije se više bojao ‘njih’. Tih silnih, moćnih, strašnih i opakih funckionara Državnog centra za fizičku kulturu. Prvi put ih se doista nije bojao i smatrao ih je malim, bijednim osobama. Nije ga plašila ni njihova moguća osveta.” (…) “U zoološkom vrtu nedaleko stadiona javila se neka ptica i, dok je gipko krenuo prema letvici, učinilo mu se da je najednom ugledao nasmijano lice svog djeda. Smijao se dobri, stari brodski kuhar i pružao čiste ruke sa žilama poput konopca, kao da ga zove k sebi u zagrljaj. Točno iznad letvice sjalo je djedovo lice poput blistave zvijezde. On se vine u zrak u želji da ga što prije dohvati.”
Djed – star i pošten čovjek, vedrih očiju. U životu je vidio sve i svašta radeći kao kuhar i njegova su jela prava umjetnost.
“Srednjeg rast, ali čvrst, s rukama koje su bile prošarane ispupčenim plavim žilama i svijetlih očiju koje su odudarale od izborana i potamnjena lica. Vidjelo se da ga život nije štedio, da je prošao kroz sito i rešeto. Ali su mu oči ostale nepomućene. Vesele i svijetle. Otkada se dogodila tragedija s Martinovim roditeljima, dječak je bio na njegovoj brizi i on mu se sasvim posvetio. Vodio ga je u školu, kupovao mu odjeću i knjige i kuhao sjajne ručkove za obojicu, koliko je dopuštala njegova skromna mirovina. Djed je bio kuhar punih trideset i pet godina. To da je bio pravi majstor i da se trudio da svaki ručak bude malo umjetničko djelo, bilo je nešto što je on držao najnormalnijom stvari na svijetu. Uostalom, taj posao je uspješno obavljao od svoje dvadesete godine.”
Martina voli više od ičega i sve radi samo zbog njega, uvijek ga je ohrabrivao. Smislio je kreativne načine kako će se osvetiti ljudima iz Državnog centra. Vješto je prebio Martinove napadače, ali i direktora Gobu zbog čega je završio u zatvoru. I u tom je trenutku mislio samo na Martina.
“Ljubljeni moj Martine”, pisao je djed, “možda ćeš biti ljut na mene što te ovako obavještavam o važnim stvarima. Mislim da je to najbezbolnije, jer ne bih mogao podnijeti da gledaš dok me odvode milicijskim kolima. Da, dobro si pročitao. Ovo pišem u nazočnosti dvojice milicionara, koji su došli po mene. Ja sam znao da će doći. Došli su s pravom, jer se tvoj nepopravljivi djed opet poslužio šakama. Prisilila me na to smrt našeg dragog Falstaffa, pa sam otišao kazniti krivca. Na žalost, ništa pametnije od batina nije mi palo na pamet.”
Veronika – lijepa djevojka u koju je Martin silno zaljubljen. Ide u susjednu školu, a njena i Martinova škola imaju zajedničko dvorište. Povrijedilo ju je što joj se Martin jedan dan nije javio na školskom dvorištu, no oprostila mu je i jako ga voli.
“Prošla je, i on je gledao za njenim nogama koje su bile dugačke i lijepe i koje su mu se strašno sviđale. Okrenuta leđima izgledala je starija od četrnaest godina i on se pokušao pomiriti kako tu vjerojatno odrasliji dečki imaju više šansi.”
Svira violinu, iako je to ne privlači jer je na to nagovara njezina majka.
“Ona slegne ramenima i uzme violinu. Uskoro sobu ispuniše zvuci Mozzartove glazbe. Veronika je bila dobar učenik srednje muzičke škole. Imala je već nekoliko polujavnih nastupa, kojima se najviše ponosila njena majka. Kao da je ona uživala mnogo više u toj violini nego njena kćerka. Martin je zaklopio oči i prepustio se lijepim tonovima. Pomislio je kako bi bilo divno da je ona danas bila, sa svojom violinom, na stadionu umjesto onih sivih spodoba iz Državnog centra za fizičku kulturu.”
Martin je Veroniki rekao sve o svojim sposobnostima i odveo ju je u šumu da ga vidi na djelu. Ubrzo je njihova ljubav stavljena na kušnju jer je otišla u Beč na školovanje kod prestižnog profesora violine. Preduvjet za to bio je da se ne druži sa svakim, što je sredio Lobo. Tako je njena majka zabranila Veroniki da se viđa s Martinom i jedini njihovi susreti bili su na školskom dvorištu. Njihov je rastanak bio dirljiv, a obećala mu je i vjernost.
“Voljet ću te i nakon tih pet mjeseci. Znam to!”
Dabo – zovu ga još i Masni Dabo. Visoki i glomazni čovjek koji radi u Državnom centru za fizičku kulturu kao referent za nove sportske kadrove.
“Male su mu zlobne oči sijevnule. Na okrugloj glavi, s kratko podšišanom kosom, te su oči bile skrivene duboko u salu i boja im se nije vidjela. Sad je iz njih liznula žućkasta vatra. Kružnica njegova lica bila je obrubljena bradom kakvu su imali grčki filozofi, ali se na njemu doimala kao ružna dlakava krpa nategnuta od uha do uha.”
Na posao je uvijek dolazio u pola deset nakon obilnog ručka. Martina je skriven promatrao dok je vježbao u šumi i odlučio ga je pod svaku cijenu dovesti u Centar i iskoristiti njegove sposobnosti za svoj ugled i bogatstvo. Čak ga je i ošamario nakon što nije htio skočiti. Nakon što mu je Martinov djed podvalio tablete koje potiču stolicu, dogodila se jedna od najsmješnijih scena u romanu.
“Teško se kretao, pošto je upravo smazao teleću koljenicu i još mu je litra piva bućkala u želucu.”
“Dabine su oči bile napola iskolačene od užasa. Bojao se išta prozboriti. Osjetio je nešto nalik na eksploziju u trbuhu. Unutra je krčalo, zujalo, pištalo, fijukalo, tutnjalo, brbotalo, kipjelo, mjehurilo, grmjelo i vrtložilo se, kao da mu je kolona sitnih tenkova krenula kroz cijeva.”
Nakon toga bio je prisiljen promijeniti izgled, bio je obrijan, golih, debelih obraza i crvene kose.
Lobo – glavni koordinator za atletsku problematiku u Državnom centru za fizičku kulturu. Zvali su ga i Ljigavi Lobo. Teške ćudi, uvijek zanovijeta, puši lulu i poznat je po malverzacijama sa sportskom opremom. Djed ga je pratio i saznao da svaki dan broji švercane dolare koje čuva u ženskoj svilenoj čarapi. Nakon što je ostao bez njih, bio je očajan i doživio je blaži moždani udar.
“Lobo je dotrčao blijed, razbarušen, raskopčane košulje i teška daha. Stao je posve zatečen.”
Čak je zadobio moždani udar: “Lobo je bio na bolovanju jer ga je bila udarila lakša moždana kap u parku kraj svoje kuće. Našli su ga u pijesku za dječje igre s poderanom čarapom u ruci.” (…) “Premda se dobro oporavio i vratio na posao, ostale su vidljive posljedice. Njegova lijeva strana lica ostala je malo ukočena.”
Gobo – poznat i po nadimku Mračni Gobo, generalni direktor i prvi čovjek Državnog centra za fizičku kulturu. Budući da je prisluškivao Dabinu i Lobinu sobu, saznao je za Martina. Nakon što je ubio Falstaffa, Martinov ga je djed prebio i završio u zatvoru.
(…) “A direktor Gobo s ogromnom modricom kraj oka ispod okruglih naočala, s bijelim zavojem oko glave, lijevom rukom do lakta i desnom nogom do koljena u gipsu.”
Htio je Martinu oduzeti sve: Veroniku, dobre ocjene, djeda i papagaja kako bi ga nagovorio da se natječe i skoči na stadionu.
Bilješka o piscu
Dubravko Jelačić Bužimski cijenjeni je pisac i književnik. Rođen je 25.ožujka 1948. godine u Zagrebu. Karijeru u književnosti započeo je dok je još bio u srednjoj školi. Tada je počeo pisati, a nakon završetka srednje škole upisao se na Pravni fakultet i završio ga.
Dubravko je u svojoj karijeri napisao romane, drame, TV-scenarije i pripovijetke. U svojoj se karijeri bavio i kazalištom, nakon čega je postao osnivač poznate glumačke družine “Histrioni”.
Zahvaljujući romanu “Sportski život letećeg Martina” postao je jedan od najpopularnijih pisaca za mlade. Osim spomenutog fantastičnog romana, napisao je knjigu drama, šest knjiga i dvije zbirke priča za odrasle.
Najviše se istaknuo romanima za mlade, a tu su trilogija o dječaku Martinu: “Sportski život letećeg Martina”, “Balkanska mafija” i “Martin protiv CIA-e i KGB-a”.
Druga značajna djela su: “Sjene”, one se odnose na tekstove o hrvatskim književnicima, “Surove kazališne priče” (pripovijetke) i “Okus mesa”.
Autor: A.Ž.
Odgovori