Roman “Martin protiv CIA-e i KGB-a” zadnja je knjiga uzbudljive trilogije o izuzetnom dječaku Martinu, čiji život nalikuje na sve osim na život jednog prosječnog mladića. Ovo uzbudljivo djelo krase obilježja kriminalističkog romana. Ona su vidljiva već u samoj temi koju roman obrađuje, a to je borba mladića s tajnim obavještajnim službama SAD-a i Rusije.
Kroz roman Martin očajnički pokušava pobjeći od vrtloga spletki i situacija u koje su ga doveli čelni ljudi CIA-e i KGB-a. Njegova “letačka” sposobnost učinila ga je zanimljivim i ključnim u njihovim operacijama. Dok je provodio vrijeme s agentima, Martin je shvatio kako je svijet u kojem živi lažan, kako više nikome ne može vjerovati i koliko obični ljudi nisu ni svjesni što se to događa u vrtlogu mraka, a s druge strane, njima pred očima. Jedina istina u koju je Martin siguran je njegova obitelj i djevojka koju voli. Ljubav prema njima i njihova odanost jedino je u što Martin može biti siguran i jedino što ga gura dalje kroz pustolovine.
Bužimski je inspiraciju za roman pronašao u činjenici kako upravo ovakve organizacije iskorištavaju nevine ljude za obavljanje njihovih prljavih stvari.
Lik Marina Bužimskom je poslužio kao predstavnik dobra. On se uvijek, bez iznimke, bori protiv zla. Martin je visoko moralan i uvijek radi ono ispravno, čak i kad se od njega očekuje nešto drugo, naoko opravdano. Martin ima posebne sposobnosti, ali oni nisu razlog njegove popularnosti i vještine. Njegova najbolja odlika je hrabrost i dobrota. One su glavno mjerilo odluka u njegovim pustolovinama, pa zato one uvijek završe pozitivno za njega,.
Roman je napisan u 16 poglavlja, a dinamična radnja odvija se ljeti, u vrijeme bivše Jugoslavije i to na nekoliko kontinenata.
Kratak sadržaj
Roman počinje dolaskom KGB-ovca Julijana Antonoviča Silnikova na aerodrom u Zagreb, gdje se nalazi sa suradnikom Stjepanom Goranovičem. Dogovorio je sastanak s Martinom u centru Zagreba, povodom navodne “stipendije” koju mu želi dati zbog njegove izvrsnosti. Nakon što su vidjeli da je Martin sa sobom poveo svoju djevojku Veroniku, sastanak nastavljaju u kući Rusa. Martinu je objašnjeno da za njih treba obaviti jedan zadatak, upravo zbog svojih “letačkih” sposobnosti. No, Martin pokušava pobjeći te se sljedeće jutro budi u Moskvi.
Za to vrijeme, Amerikanac Rick Conolly dolazi u Martinovu kuću te s njegovim djedom i djevojkom također razgovara o “stipendiji” koju je došao ponuditi Martinu. Pošto Martina nema doma, Veronika objašnjava da su došli Rusi prošlu večer s jednakom ponudom te da je on trenutno s njima. Tada Conolly Martinovoj obitelji otkriva da Rusi ustvari predstavljaju KGB (Komitet Gosudarstvenoj Bezopasnosti).
Martin u Moskvi pregovara s Silnikovim i Ksantipovom o zadatku kojeg su mu namijenili, a to je da u Afganistanu ubije glavnog zločinca Ahmed Šah Mahuda, koji njihovim ljudima predstavlja veliku prijetnju. Na kraju biva prisiljen pristati zbog prijetećih fotografija Veronike i njihovih vojnika koje mu je Silnikov pokazao.
Sljedeći dan Martin je avionom putovao u Afganistan, gdje su ga smjestili u sobu kuće u razvijenom dijelu grada. No, već tu noć Martin biva oslobođen od KGB-ovaca. U noćnoj akciji odveli su ga Bregešvilis, Abdul i Farid. Prenoćili su u trošnoj kućici jednog starca, gdje je Martin otkrio da je Veronika na ipak na sigurnom.
Na daljnjem putu bili su napadnuti od strane Narodne milicije, no usprkos svemu, izvukli su živu glavu i sretno stigli do grada Landi Kotala u Pakistanu, gdje se Martin konačno susreo s Veronikom.
U napuštenom hotelu Landi Kotala susreće se s Conollyem, koji mu objašnjava da je Bregešvilis njegov čovjek. Kreću prema Pešavaru, gdje odsjedaju u hotelu u kojem Martin dobiva novi zadatak, samo sada od strane CIA-e.
Veronika sljedeće jutro avionom odlazi u Zagreb, dok Martin zajedno s Conollyem leti za New York. U New Yorku je odmah presjeo na avion za Honduras. U Hondurasu su se susreli s plaćenikom Kurtom Nagelom, čiji je zadatak bio prevesti Martina s malim avionom u Nikaragvu.
Put do Nikaragve prošao je relativno dobro, ako isključimo rafal Sandinista na granici Hondurasa i Nikaragve. Kurt je Martinu dao pušku AK-47 za osobnu zaštitu. Zbog oštećenja instrumenata u avionu bili su prisiljeni sletijeti ranije, pa su zakamuflirali avion u prašumu i legli na počinak.
Slijedeće jutro, Martin je ustao ranije i otišao prošetati prašumom, u kojoj je susreo brojne egzotične životinje: papigu aru, tukana, žabe u drvetu i mravojeda. Jasno je zapamtio put kojim se mora vratiti, no kad je došao blizu izlaza iz prašume, primijetio je da su Kurta opkolili Tu cachorro (neregularna sandinistička vojska).
Snašao se u sekundi i opalio rafal po nogama vojnika. Ranio je kovrčavog, koji je zavezao i tukao Kurta. Kurt se u djeliću sekunde snašao i svi su uspješno svladani. Martin je inzistirao na zbrinjavanju kovrčavog vojnika, pa su mu zavili ranu i sve ih zajedno spuštenih hlača i zavezanih ruku ostavili u šumi.
Svoj put nastavili su do mjesta blizu Matagalpe, gdje ih je dočekao gospodin Lamayo, vlasnik plantaže kave. Našli su se s contrasima, koji su bili zamaskirani ispod uniforme sandinističke vojske – Onofreom i Miskito Indijancima. Oni su ga dalje odveli do Manague, jezera gdje je trebao početi njegov zadatak: smaknuće pukovnika Orteza na 6.katu zgrade, do kojeg je trebao doletjeti. No, čim su došli pred zgradu, rafalna paljba ubila je Onofrea i Miskito Indijance. Silnikov je došao po Martina.
Silnikov je Martina odveo u neku zgradu, hotel, gdje je htio čuti sve o zadatku kojeg mu CIA dodijelila. Martin je potpuno izmijenio priču i imena, samo je poantu ostavio istom. Silnikov mu je potom otkrio kako je pukovnik Ortez, inače pripadnik CIA-e, znao tko je krtica u sandinističkoj vladi te im je iz tog razloga predstavljao prijetnju. Također, na Martinovo nagovaranje, otkrio je kako je Kurt Nagel javio KGB-u što se događa, jer su mu ponudili više novaca.
Martin je dobio novi zadatak: otići avionom u München i onesposobiti postrojenje Radia Slobode. Taj je radio davao dezinformacije na ruskom i ostalim jezicima sovjetskih republika.
Odsjeli su u hotelu Crystal, u kojem se Martin nije dugo zadržao. Silnikov ga je taksijem odveo do Oettingenstrasse, gdje je Martin iz bočne ulice trebao preletjeti zid i postaviti bombe na postrojenje Radia Slobode. Kad je taksi otišao, Martin se oglušio na Silnikove zapovijedi i došao do čuvara na glavnom ulazu, prethodno bacivši bombe u smeće. Zahtijevao je da ga primi direktor John Hott, jer ima važnu vijest za njega.
Došavši do direktora, Martin se nije predstavio već je obavijestio Hotta o napadu kojeg je trebao izvesti. Hott mu nije vjerovao, pa je Martin naredio da nazove Conollya, koji će ga uvjeriti u istinitost Martinovih riječi. Martin je Conollyuispričao većinu stvari koje su se dogodile od one kobne pucnjave na jezeru Managua te je Hottu naređeno da objavi vijest o diverziji kako bi KGB smatrao da je zadatak izvršen. Martin je dobio tisuću maraka i zapovjeđeno mu je da do sutra pričeka Conollya jer, naravno, ovaj ponovno ima zadatak za njega.
No, Martin nije pričekao Conollya. Odveo se taksijem do hotela Crystal, uzeo putovnicu i otišao na glavni kolodvor. Tamo je pričekao vlak za Zagreb i ranim jutarnjim satima stigao u svoj rodni grad.
Djed je bio ushićen što ga vidi, a kasnije i Veronika. S razrogačenim očima su promatrali Martine reakcije i s uzbuđenjem i šokom slušali priču o doživljajima s ovog opasnog putovanja. Postojao je samo jedan problem: i djed i Martin znali su da će uskoro dobiti posjet od obje obavještajne agencije, koji bi za Martina mogao biti koban.
Započela je agonija skrivanja i zamračivanja prozora, jer svaki šum pored kuće dovodio je Martina u potencijalnu opasnost. Nakon par dana, prvi je na vrata od kuće pokucao Silnikov. Djed ga je uvjerio da Martina nema još uvijek doma i da je jako zabrinut. Rekao je da se Martin javio Veroniki, ali da nije rekao ni gdje je ni kad će doći kući. Silnikov je na to rekao da se Martinu prenese da mu on sve oprašta i da želi s njim ozbiljno porazgovarati. Odmah nakon ručka, na vrata je pokucao Conolly. Djed mu je lukavo ispričao istu priču kao i Silnikovu.
Za 3 dana u kuću je ponovno stigao Conolly. Ovaj put, djed mu je rekao da se Martin javio i da želi sastanak 15 minuta prije ponoći, na dan njegove posjete kući i da će nazvati Veroniku da mu ona to potvrdi. Sastanak će se održati na Strossmayerovom šetalištu, na Matoševoj klupi. 2 sata nakon, i Silnikov je pokucao na vrata. Djed mu je rekao isto što i Conollyu, samo je promijenio vrijeme sastanka na točno u ponoć.
Martinov plan bio je sljedeći: u 11 sati krenuti prema mjestu sastanka te se sakriti u krošnji drveta nedaleko od njih. Tako će, kad obojica dođu i vide da njega nema, moći s obližnje telefonske govornice pozvati miliciju. Prilično naivno.
Svaki od njih došao je točno na vrijeme, a sa sobom su poveli po jednog čuvara koji se sakrio nedaleko od mjesta sastanka. Zadatak čuvara bio je ubiti Martina pištoljem s prigušivačem čim on sjedne na klupu. No, stvari se nisu odigrale kako je bilo planirano. Conolly je sjedio na klupi, kad Silnikov zakorači u njegovom smjeru i sudbonosni metak prostrijeli njegovo tijelo. Čim se Silnikov približio beživotnom tijelu Conollya, drugi sudbonosni metak dočekao je i njega. I tako su se međusobno, 2 opasna i nepredvidljiva agenta, poubijali.
Vrsta djela: kriminalistički roman, roman za djecu i mlade
Vrijeme radnje: razdoblje bivše Jugoslavije, ljeto
Mjesto radnje: Zagreb, Moskva, Afganistan, Pakistan, New York, Honduras, Nikaragva, München
Likovi: Julijan Antonovič Silnikov, Stjepan Goranovič (Tribusonov), Martin, Veronika, Rick Conolly, Martinov djed, Oleg Mihailovič (Ksantipov), Bregešvilis, Abdul i Farid, Kurt Nagel, Lamayo, Onofre, Miskito Indijanci, John Hott, čuvar
Analiza likova
Julijan Antonovič Silnikov predstavlja karakterističnog agenta KGB-a. Koristi se svim sredstvima kako bi postigao ono što je naumio: “Osjećao se blaženo i sigurno, prvi put izvan domašaja i ucjena tih paklenih službi koje su mu zagorčale život. Provezli su ga svijetom kao paket, stavljajući mu neprestano glavu na panj. Koliko samovolje i zla u tim ljudima! Pokušao je dokučiti koji je konačni smisao njihova postojanja, ali nije našao ni jednog pozitivnog opravdanja. Oni su odista ono što jedni za druge tvrde. Koga predstavljaju? Nikoga.”
Silnikov je zreliji čovjek na kojemu je posao ostavio trag te gaji ljubav prema votki: “Zabacio je glavu unazad kao da što duže nastoji zadržati oštar okus alkohola i prošao pažljivo dlanom preko svoje sijede, uredno podšišane i uvis začešljane kose. Oblizao je debelu donju usnu preko koje su se spuštale dvije bore i onda naglo istresao cijeli sadržaj u grlo spustivši praznu čašu na stolić.”
Martin je glavni junak naše priče. Karakterizira ga samosvjesnost i intelekt te osjećaj za moral, pravdu i dobrotu, što potvrđuje činjenica da niti jedan od danih zadataka nije izvršio: “Osjetio je kako ga silan osjećaj mržnje prema poslu i ljudima koji se time bave dovodi do toga da bi ih najradije sve pretvorio u gomilu jaja i onda skočio na njih s velike visine. (…) Baš kao da mu se skupio čemer oko srca. Naprasnu smrt svojih progonitelja uzeo je kao logičan, ne baš željan kraj svih svojih pustolovina. Nije osjećao zadovoljstvo, niti sreću, strah ili mržnju, već samo veliko olakšanje.”
Martin je tipičan mladić, ležernog, modernog izgleda: “Silnikov se zapilji u vitku figuru mladića u crnoj vjetrovci, s rukama opuštenim niz tijelo. Imao je lijepo, duguljasto lice i dugačku, iza ušiju začešljanu kosu koja mu je pokrivala vrat. Jedan mu je čuperak vragolasto visio nad čelom. Mladić moderna izgleda, kakvih je na stotine njegova uzrasta, prema mu je u očima nešto što cijelom licu daje prkosan izraz.”
Veronika je Martinova djevojka, koja gaji neizmjernu ljubav prema njemu i maksimalno ga podržava. Veronika je lijepa djevojka, vitkog izgleda i mekih usana, pored koje Martin ne može ostati ravnodušan: “Ona se nasmije i prstom mu pritisne usta. Djelovala je dražesno u svilenoj bluzi i haljini iz koje su se promolile dugačke, gole noge u laganim sandalama. Sada i Silnikov ustane i pruži joj ruku. Bilo je teško odoljeti srdačnosti s kojom se opraštala od njih.”
Rick Conolly je agent CIA-e, koji se na početku romana čini boljim čovjekom od Silnikova: “– Dobro, tko su oni? Recite nam konačno – gotovo istovremeno povikaše djed i Veronika. Rick Conolly opet je na trenutak opasno izgledao. – Oni su moćno zlo. Gospodari tuđih sudbina. Slijede ljude po ulicama, drže straže pred tuđim vratima, potajno fotografiraju i kontroliraju poštu, putnike u autobusima, avionima, vlakovima, brodovima, podmeću lažna pisma i pakete opasnih sadržaja, sve živo prisluškuju, telefone i razgovore u kavanama i uredima, potkupljuju i ucjenjuju umjetnike, sportaše, političare, znanstvenike, organiziraju kaznene odrede za zastrašivanje, lansiraju lažne vijesti, prijete, tuku, muče i, naravno … – tu je duga tirada nanizanih strahota bila prekinuta. On pogleda njihova zabezeknuta lica, pa kao da uživa u ovoj situaciji, polako izgovori i posljednju riječ – … oni i ubijaju. (…) – Nego što? Tko nam može vratiti Martina? Tko će nam pomoći? Veronika je po treći put bezuspješno pokušavala zaustaviti suze. Kotrljale su joj se jedna za drugom niz obraze i padale na ovratnik bluze. I djed je djelovao turobno i slomljeno. – Mi – bio je ponovno kratak Conolly. – Samo mi.”
I na Conollyevom licu vidjelo se da je svašta proživio. Čini se također kao zreliji čovjek, a odaju ga bore i pepeljasta kosa: “Čovjek mukla glasa se ispravi. Bio je visok, koščat i širokih ramena. Lice mu je bilo preplanulo a veliki su zubi zasjali kad se nasmijao vozaču podigavši palac uvis, kao znak da je sve u redu. Pepeljasta, otraga nešto duža kosa, s prednje strane malo prorijeđena, bila je počešljana na razdjeljak. Na jakim četvrtastim obrazima povremeno bi zaigrao mišić, sok je svijetloplave oči okruživao niz malih bora oko sljepoočnice.”
Martinov djed jedini je član Martinove obitelji koji se u romanu spominje. Nekoć je radio na brodu kao kuhar, a sad su mu glavne preokupacije iščekivanje spasa njegovog unuka.
Djed je jedna veoma topla osoba, koja puno brige i truda ulaže u Martina: “Vrata su se širom otvorila i on se našao u čvrstom zagrljaju, dok mu se uz lice pripio obraz pun sijedih čekinja. Djed ništa nije govorio, samo ga je stiskao, do boli. Podigao ga je u zrak i unio u kuhinju, posjeo na stolac i razgledao sa svih strana, kao neki vrijedan predmet. Onda padne na koljena i podigne oči prema stropu. – Mislio sam da te više nikad neću vidjeti.”
Djed je već stariji čovjek, sijede kose i brade, no usprkos tome i dalje izgleda snažno: “Nekoliko koraka iza njega stajao je starac srednjeg rasta, ali čvrst i nabijen. Malo je raširio noge kao da se želi što bolje učvrstiti na zemlji, a mišičave ruke prekrižio na grudima. Počivale su mirno, premda se ispod zavrnutih rukava košulje vidjelo, po jakim, ispupčenim plavim žilama, da ih je spreman upotrijebiti. Na izboranom i neobrijanom licu, punom sijedih čekinja, svjetlucale su mu oči prodorno prateći svaki pokret neznanca.”
Bregešvilis je agent CIA-e, uvučen i zamaskiran u redovima KGB-a. U noćnoj pucnjavi spašava Martina iz ruku Silnikova. Martinu se Bregešvilis svidio te mu je rastanak u hotelu s njim teško pao: “Bregešvilis je stajao kao nijemi brijeg i čekao. Martin se zaleti i snažno ga zagrli. Osjetio je kako ga krupne ruke privijaju na trbuh i miluju po kosi. – Hvala za sve – prošapta dok mu je knedla poigravala u grlu. – I tebi – odvrati brkati Litvanac glasom koji je podrhtavao. ”
Kurt Nagel je običan plaćenik, u kojeg se Martin jako razočarao trenutka kada je saznao da radi za obje agencije. Na početku njihovog zajedničkog putovanja Kurt je bio jako šutljiv, što se Martinu svidjelo i cijenio je tu njegovu osobinu: “Ali Martinu se otprve svidio, unatoč hladnoći i odbojnosti koja je djelovala kao maska prepotencije. Taj čovjek ulijevao je sigurnost i Martinu se vrati dobro raspoloženje. Kurt Nagel nije se dao smesti.”
Kurtov vanjski izgled bio je podosta grub, izgledao je snažno: “Čovjek je imao široka ramena, jak vrat i okruglu glavu s kratko podšišanom, crvenkastom kosom. (…) Umjesto odgovora, riđi glavonja pogleda oštro u oba došljaka i nastavi žvakati zalogaj, zalivši ga obilatim gutljajem piva. Rukom obriše rubove šiljastih, crvenih brkova, na kojima je ostalo malo pjene, i pruži im ruku. Martin pogleda u ispruženu, tešku ruku, za koju je bio siguran da je u stanju slomiti orah palcem i kažiprstom. Čovjek je djelovao opasnom ali istovremeno i ležerno.”
Onofre je uživao Martinovo veliko poštovanje te ga tješio u trenucima kad mu je bilo najpotrebnije. On ga je trebao odvesti do jezera gdje je započinjao Martinov posljednji zadatak, pa su se na putu prema njemu upoznali. Onofre je Miskito Indijanac, a studirao je arheologiju u Los Angelesu te postao profesor: “– Nećemo se vratiti bez tebe. Ako je potrebno, poginut ćemo svi zajedno. On se uzbuđenim riječima, koje Martin nije razumio, obrati svojim ljudima, a kad je završio, Martin osjeti kako mu dva snažna dlana prijateljski stišću ramena. Okrenuo se i u mraku ga dočekaše sjenice s opasnim svjetlom – kao u jaguara. Nije očekivao tako nenadanu solidarnost tih ljudi. Bio je svjestan da ništa još ne zna o beskrajnim mogućnostima ljubavi, prijateljstva i žrtvovanja i da su mu ova iskustva dragocjena. Čak je požalio što nema u njemu te čudesne energije u koju tako vjeruju Conolly i Silnikov pa da se vine iznad šestog kata i obavi nešto stvarno važno za ove ljude u vozilu.”
Bilješka o autoru
Dubravko Jelačić Bužimski rođen je u Zagrebu 25.ožujka 1948., gdje je i diplomirao na pravnom fakultetu.
Do sada je objavio dvije zbirke pripovijedaka “Okus mesa” i “Surove kazališne priče”. U to vrijeme zaokuplja ga kazalište pa se okreće pisanju drama: “Izložba ptica”, “Preludij za dobre ljude s trga”, “Surove kazališne priče ili Priče iz naše šume”, “Gospodar sjena”, “Donadinijeva smrt”, “Poštar zvoni samo jedanput”, “Ponoćna igra”, “Osvajanje kazališta”, “Mafija”.
Sve su drame igrane u brojnim hrvatskim kazalištima i inozemstvu, a neke su tiskane i u knjizi pod naslovom Sjene. Uz kazališne, pisao je i radio-drame, filmske scenarije, televizijske drame i dvije televizijske serije: “Troje u dvorcu” i “Razgovor sa sjenama”.
I možda najdraži dio vlastitog stvaralaštva, tri romana za mladež: “Sportski život letećeg Martina”, “Balkanska mafija” i “Martin protiv CIA-e i KGB-a”, koji čine već poznatu trilogiju o Martinu, a koja je ušla u školsku lektiru.
Premda posljednjih desetak godina piše vrlo rijetko, književnost mu je i dalje njegova velika ljubav.
Živi i radi u Zagrebu.
Autor: H.S.
Odgovori