Proljeća Ivana Galeba

Roman pisca Vladana Desnice nazvan “Proljeća Ivana Galeba”, te podnaslovljen “Igre proljeća i smrti” prvi puta je objavljen 1957. godine. Izvrstan je primjerak moderne proze u hrvatskoj književnosti, koja se u Europi razvila u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Ta je knjiga i roman-esej i egzistencijalistički roman s autobiografskim elementima čija je tema život glazbenika Ivana Galeba te njegov oporavak u bolnici uslijed operacije.

Roman je pisan u prvom licu, uz mnoge retrospekcije na Galebovo djetinjstvo i epizode iz mladosti, rascjepkane među trenutke koje proživljava u sadašnjosti, u bolničkom krevetu, 1936. godine. Tako čitatelj je svojevrstan suputnik pripovjedaču koji kroz introspekciju i asocijativno pripovijedanje dolazi do zaključaka o samome sebi, svijetu i mnogim filozofskim i etičkim pitanjima.
Zanimljivo je kako Ivana neko sjećanje iz djetinjstva često ponuka da se u sadašnjosti zapita o fundamentalnim pitanjima života, te ga na tom putu pratimo i čitamo njegove misli onako kako one idu prirodnim tokom, često kontradiktirajući same sebi.

Prvo susrećemo svoga pripovjedača u godini 1936., nakon što je na njemu bila izvedena operacija. Dok se u bolnici oporavlja, zaokupljaju ga misli o njegovom životu glazbenika intelektualca koji ipak nekom skromnošću gleda i odnosi se prema životu. Odatle saznajemo o njemu mnoge detalje, mnoga razmišljanja i ideje koje nam predstavljaju Ivana Galeba kao kompleksan, slojevit i zanimljiv karakter, koji ustvari kroz svoja razmišljanja kritički razmišlja o sebi i osobi u koju se izgradio tijekom godina.

Ovo djelo ne prati tipičnu kronološku strukturu linije događanja, već neprekidno isprepliće prošlost i sadašnjost, time rascjepljujući fabulu. Samim time u djelu je osjetan diskontinuitet, svojstven čovjeku koji pokušava definirati sama sebe i postati samim sobom.

Također, možemo vidjeti ovo djelo i kao svojevrsnu autobiografiju Ivana Galeba, s obzirom na dnevničko-memoarski stil pisanja u kojemu on izvještava događaje koji mu se dogode u danu te zapisuje svoje uspomene. Iz tih uspomena nerijetko izranjaju – potaknute vanjskim izvorima – Galebove unutarnje borbe koje se potom pretvaraju u esejističke dijelove teksta koji su sadržajem i značenjem ipak odvojeni od događajne radnje. Ivan Galeb svojim promišljanjima nastoji doskočiti razlozima svojih djelovanja kroz život, nastoji doseći korijene svoje osobnosti, a u tom putovanju – kao i fabula – promeće se iz raspadanja u ponovno izgrađivanje, na što aludira i podnaslov “Igre proljeća i smrti”.

Iz toga je također vidljiva temeljna svjetonazorska misao Vladana Desnice da se čovjek nalazi između dviju provalija: provalije beskonačnosti i provalije smrti. Galebovo promišljanje o prolaznosti i umiranju dolazi kao prirodna reakcija na bolničko okruženje, te se u nekoliko retrospekcija prisjeća smrti njemu bliskih osoba (majka, otac, djed, baka, kćer), kao i onih manje bliskih njemu. Nekoliko bolesnika u bolnici također je ispratio u smrt, te na te načine potiče sebe na razmišljanje o smrti u nekom dubljem, filozofskom pogledu. Također, rijetke instance vedrih prizora koje zamijeti u bolnici (igra svjetlosti na stropu sobe, lijepa bolničarka) navode ga da se prisjeti metaforički sunčanih dana svoga života i djetinjstva, svojih proljeća, svojih beskonačnosti.

Ovaj defabulativni roman od 73 poglavlja premješta radnju u čovjekovu svijest, što je i svojstveno modernoj prozi, samim time si dajući prostor za psihološke sadržaje.

Vrsta djela: moderni roman, roman – esej

Vrijeme radnje: period od godine dana, od proljeća 1936. do proljeća 1937.

Mjesto radnje: bolnica

Tema djela: život i svijest Ivana Galeba

Ideja djela: Čovjek se nalazi između dviju provalija: provalije beskonačnosti i provalije smrti

Kratak sadržaj

Ivana Galeba prvi puta susrećemo u bolnici, nakon operacije. Ostat će tamo dok se ne oporavi. Pripovjedač nam donosi scene premještanja njegova bolničkog kreveta i zamišlja se nad time koliko je vremena prošlo od operacije. Odmah dobivamo uvid u svijest pripovjedača kada zamijeti igru svjetlosti na stropu svoje bolničke sobe. On pretpostavlja da netko u susjednom krilu bolnice otvara prozor, i to ga podsjeti na igru svjetlosnog “miša” koju je volio kao dijete.

U tom trenutku počinje njegovo prisjećanje djetinjstva. On opisuje svoju obiteljsku kuću, kamenu dvokatnicu na obali mora. Kuću je dugačak uzdužni hodnik dijelio na dva dijela; svjetliji i tamniji dio kuće, odnosno onaj koji je svakog dana bio okupan suncem i u kojeg se slijevao sav kućni život, i onaj tamniji, sjenovitiji dio kuće iza kojega je odmah počinjala strma uzbrdica, gdje se nitko nije previše zadržavao. Tamo su obitavale Galebove dvije tetke, koje je uvijek smatrao jednom osobom a ne dvjema odvojenim jedinkama.

“Dugački hodnik bio je razmeđe dvaju carstava: tu su se ukrštavali svjetlost i sjena.”

Prisjeća se koliko se volio igrati sa staklenim kuglama koje su sačinjavale kvake od vrata. One na svijetloj strani uvijek su mu bile draže i činile mu se zlatne i sjajne, a one tamne kao da u njima nema života. Ivan Galeb tad analizira samoga sebe i shvaća da je iz djetinjstva donio takav način promatranja svijeta i iskustava, te zaključuje da ih dijeli na svijetle i tamne uspomene. U njegovu životu, zaključuje, sve se javlja u jednom ili u drugom osvjetljenju. On vjeruje da se upravo u toj naizmjeničnosti sastoji život, što još mnogo puta i u mnogim drugim metaforama možemo zaključiti.

Važan zaključak kojega Galeb čitavo vrijeme nanovo donosi jest:

“Sve, ama baš sve donosimo iz djetinjstva!” – misleći na svoje poimanje svijeta, svoju osjećajnost, svoja mišljenja i doživljavanja.

“Odatle mi je, možda, ostala za čitav život ta vječita dvojnost, ta osnovna podjela svega u životu i svijetu na zonu svjetlosti i na zonu mraka.”

“Ja čak mislim da se u toj igri naizmjeničnosti i sastoji život, da ta izmjena obasjanosti i zasjenica i jeste arsa i teza našeg životnog daha, sistola i dijastola našeg života srca.”

Ivan Galeb razmišlja o svojoj obitelji i tu nam predstavlja likove iz svojega djetinjstva. Ivan dolazi iz bogate pomorske obitelji, njegov djed bio je vlasnik pomorske agencije. Ivanov djed mu je, na svoj način, predstavljao i figuru oca, kojega je Ivan izgubio još kad je bio beba – pod sumnjivim okolnostima.

Saznajemo da Ivan zapravo duboko u sebi ne vjeruje da mu je otac, koji je bio pomorac, zaista mrtav. Umjesto toga on vjeruje da mu se otac ponovno oženio negdje u Južnoj Americi i da ima još djece. Ipak, gubitak oca tako rano u društvu ga na neki način označava i on već kao dijete počinje shvaćati da je predmet govorkanja seoskih žena u dokolici. To ga ne vrijeđa, ali ga zbunjuje i izolira.

“Što li sve malograđanska glad za senzacijama i gusta, paklinasta fantazija pučkih ženica nisu izmaštale i saplele oko te smrti! (…) Za mojim prolaskom dizao se šapat ogovaranja.”

Njegov je djed bio staroga kova, a Ivan ga karakterizira kao čvrstog, snažnog, energičnog čovjeka koji svojom tvrdoglavošću i patrijarhalnim sustavom vrijednosti ima nepokolebljiv utjecaj na Ivanov odgoj. Na neki način, Ivan mu se divi zbog njegovog nepopustljivog karaktera, iako cijeni što je djed također imao svoje sentimentalne trenutke, pravovaljane i odmjerene (za blagdane i rođendane).

“Nije bio nimalo sentimentalan. Ili tačnije, to je bivao samo u onim kalendarski određenim prigodama koje su u tu svrhu ustanovljene, i u onim dekorativnim oblicima koji su za te prigode utvrđeni: o Božiću i Uskrsu, o godovima.”

U zaključanoj sobi bakinog mlađeg brata prvi je puta osjetio tešku tjeskobu smrti. U toj retrospekciji prisjeća se svoje dadilje koja mu je prvo bila i dojilja, a kasnije s njime provodila vrijeme. On ju od milja zove “baba”. Ona, kako se ne bi više bojao, izmišlja imaginarnog mu prijatelja – Bućka. Ivan se s Bućkom silno zabavlja, on ga prati kroz djetinjstvo, čak ga i druga djeca poimaju kao stvarnoga.

“Upitao sam dadilju, šapatom, nesvjesno je vabeći da zagolica u meni probuđenu jezoljubivu žicu:
– Baba, ima li čega u ovoj sobi?
Ona je shvatila.
– Ima, – rekla je tiho. A ja sam joj visio s usana.
– A čega ima? – dahnuh još tiše.
– Ima, – nastavi baba povinjući se mojoj želji čak i u padežu koji je bio postavljen u pitanju. – Ima… – jednoga Bućka!”

Ivan Galeb krivi svoju baku za “slabost” koja se uvukla u njegovu obitelj, pošto je ona bila krhka i boležljiva žena te čista djedova suprotnost, ali isto tako i cijeni njen utjecaj zato što je od nje naslijedio ljubav prema umjetnosti, koja se očituje vrlo rano u njegovu životu. Upravo je bakin mlađi brat, koji je umro još dok je bio mladić, bio onaj čiju je violinu Ivan našao na tavanu svoje kuće te se silno zainteresirao, toliko da je kasnije postao violinist.

“Sami zvukovi po sebi na mene su tako djelovali. Organski, kao na onog pauka između dvije grede. (…) Iz te moje preosjetljivosti za muziku (ili, tačnije, za zvukove) moji su u djetinjstvu zaključili da sam jako naklon muzici.”

S nježnošću se prisjeća svoje majke, sjeća se kako ona nikada nije pričala o njegovu ocu te kako je obarala pogled kada bi se o njemu govorilo. Možemo primijetiti kako Ivan Galeb niti od majke niti od dadilje ne dobiva ljubav koju misli da on daje, one mu se čine podosta hladne i odsutne što ga zbunjuje.

Opet polemizira o tome koliko je slabost ustvari svojevrsna snaga, te zaključuje da bi, da nije naslijedio bakine slabosti, išao kroz život slijep i bez osjećaja. Osjećajnost on smatra slabošću, ali ipak bezosjećajne ljude smatra defektnima. Nadalje dolazi do zaključaka kako bi ljudi trebali voljeti i svoje uspone i padove, i svoje lošije i bolje osobine. Smatra kako čovjek ne bi trebao težiti ka nekoj idealiziranoj verziji sebe već bi trebao voljeti sve što jest – jer je to jedino što ima. Povlači usporedbu s majkom koja očekuje dijete; ona do samog poroda zamišlja kakvo bi sve to dijete moglo biti, ali kada stigne, voli ga najviše upravo onakvim kakvo jest.

U poglavlju posvećenom Ivanovoj majci, saznajemo da je ona bila tiha i suzdržana žena, dobra i strpljiva. Govori o njenoj iznenadnoj i nagloj smrti uslijed upale pluća koja mu ostavlja dubok trag na srcu i životu.

“Majka mi je bila žena s tihim, dubokim osjećajima koji nikad nisu izbijali na površinu u ekspanzivnim izljevima. Dobra, strpljiva, prema svakome naklono predubijeđena još i prije nego bi ga upoznala, sa svakim se lako slagala i iznalazila neposredan dodir.”

Ivan Galeb opisuje nam i društveni život kuće, iz perspektive sebe kao dječaka koji je većinu svoga vremena provodio na “svjetlosnom” hodniku i promatrajući općinare koji su pušili i razgovarali s njegovim djedom u blagovaonici. Ondje je svakodnevno obitavao i Ivanov stric, nekoliko godina mlađi od njegova oca, koji je bio bljedunjavi botaničar te je svakoga dana promatrao brodove kroz prozor.
Salon, koji se gotovo nikada nije otvarao, služio je dječaku kao prostor za bijeg i mjesto za samovanje.

Dječak Ivan Galeb odlikuje se upravo neočekivanom i neobičnom osjećajnošću i pronicljivošću za jedno dijete. On najradije provodi svoje vrijeme u prirodi, zamišljajući da je drvo. Objašnjava kako bi se tada popeo na uzvisinu što je počinjala odmah iza kuće, zatvorio oči (jer je vjerovao da je drveće slijepo) i pretvarao se da su mu ruke grane a noge korijenje. On je od toga trenutka uvjeren da uvijek može osjetiti kada se bliži vedro vrijeme; to nekoliko puta u knjizi imamo priliku i potvrditi. Tu iščitavamo i Galebovo razmišljanje o tome kako je kao dijete uvijek težio prirodi, što se kasnije u mladosti premetnulo u zanimanje isključivo za ljude, a onda opet, u bolničkoj sobi, pod starost, postala još iskrenija ljubav prema pejzažu i prirodi.

“Često sam se u djetinjstvu zamišljao kao drvo. (…) Kasnije, u vrevi života, kao da potpuno zaboravimo na pejzaž, potpuno izgubimo vezu sa stablima, s prirodom oko nas. Zanima nas samo čovjek, go živ čovjek, s njegovim srcem punim strepnja i nemira i strasti, s njegovim vječitim nespokojstvom i s besprekidnim motanjem i treperenjem i svjetlomrcanjem čuvstvovanja u njemu. (…) A pod starost, opet progledamo na prirodu. To je kao jedno ponovno rođenje.”

Početak Galebove glazbene karijere nije bio lak. Njegov je djed to smatrao ciganskim zanatom i prvo mu nikako nije želio dopustiti da postane glazbenik, ali mladi Ivan bio je vrlo odlučan i ustrajan u svojemu snu. Nakon borbe s tvrdoglavom naravi svoga djeda i dugog nagovaranja, išao se školovati na muzičkoj akademiji u Italiji. Dolazio je kući samo za praznike, što mu je bilo dovoljno da primijeti kako se mijenja mjesto njegova djetinjstva, polako postajući mladić čija su djetinja sjećanja ostala još samo u njemu.

Prisjeća se kako ga je glazba uvijek rastuživala – bila sretna ili tužna – te je zato za sebe ustvari mislio da nije dovoljno dobar glazbenik. Smatrao je da pravi umjetnik mora moći biti indiferentan na svoju umjetnost.

Kao vrsni violinist, Ivan Galeb postaje poznat i putuje po svijetu. Doživljava mnoge uspone i padove, o čemu također povodi zanimljive filozofske i psihološke teze. Jedna od takvih je i ona da “tek neuspjeh zaokružuje i osmišljava naš život”. Smatra svoj način neuspjeha u najmanju ruku milostivim; ozbiljna povreda ruke udesila ga je da više ne može svirati kao prije, i to baš u trenutku kad se osjetio da je dao najviše od svojih mogućnosti.

Zato je postao učitelj glazbe. Za vrijeme njegove odsutnosti, umiru mu baka i djed. Nakon njihove smrti ne vraća se dugo u rodni kraj. U tom stadiju života još se druži s prijateljima iz srednje škole, o kojima u sadašnjosti zaključuje da nitko od njih nije živio život kakav je u prvom planu želio. Prijatelji Mato, Ivan i Petar u odraslom ga životu razočaraju svojim malograđanskim pristupom životu. Ipak, u sjećanju iz djetinjstva na Petra kojega su zvali Glavonja, Ivan nam se pokazuje u svjetlu dječaka koji nije htio sudjelovati u verbalnom i psihičkom nasilju nikakve vrste, pa se bez zadrške družio s Petrom.

“U razgovoru s mojom bolničarkom pokušao sam da lukavo saznam da li je u mjestu još živa uspomena na mog nekadašnjeg učitelja violine. (…) Bio je to sitan, žgoljav čovuljak, s nepokornom čupavom kosom, sav u nervoznim istrganim kretnjama.”

“Činilo mu se da je u meni otkrio iskricu ‘onog nečeg’, onog romantičarskog okultnog ‘nečeg’ koje i po izmaku svojih vremena još uvijek po provincijama istrajno živi.”

Jednu tihu bolničku nedjelju, Ivan se prisjeća nedjelja za života u svom rodnom kraju. Pomišlja kako su ti dani bili za njega ljepljivi i gusti, topli i uvijek posebni. Ta mu instanca otvara sjećanje na Egidia, seoskog postolara koji je došao s orkestrom u taj grad, a ostao zbog ljubavi. Svirao je trombon, ali se radi obitelji odrekao glazbe te dobio sa ženom mnogo djece, među ostalima i dvije kćeri, Kalpurniju i Aldu, koje su bile Ivanove velike ljubavi.

Također tijekom jedne od retrospekcija otkrivamo da je Ivan bio oženjen, žena mu se zvala Dolores, a imali su i kćer – Maju. Otkrivamo kako u Dolores nikada nije bio istinski zaljubljen, i mada je više puta razmišljao o tome da se potrudi kako bi ostao u braku, na kraju se zajednica raspala. Maja je umrla kao mlada djevojka, proveo je mnogo vremena s njom po bolnicama, a na kraju u Italiji gdje je doživjela svoj kraj. Nakon toga posljednji put posjećuje rodni kraj, misleći da će mu to pomoći i vođen nostalgijom, ali se razočara i zaključi kako bi bilo bolje da nije ni išao.

Prisjeća se i smrti jednog prijatelja, glumca, za čiju je smrt saznao tek iz novina. Počinje razmišljati o smrti i njenim različitim oblicima. Smatra da ravnodušnost prema smrti nije dobra za čovjeka jer onda postaje nesvjestan svojih akcija i smatra se svemogućim, krene se prema smrti odnositi s duhovitošću i nonšalantnošću. Umjesto toga, on smatra kako bi se ljudi prema smrti trebali odnositi sa strahopoštovanjem, iako je – ponukan romanom o lijeku za besmrtnost kojeg je želio napisati jedan njegov prijatelj – zaključio kako bi se ljudi trebali odreći besmrtnosti u korist čovječanstva.

“Jedino smrt je realna. Ona je jedino što nam se u životu stvarno događa.”

Pripovjedač se nerado sjeća svoje mladosti, zato što smatra svoju tadašnju raskalašenost i osjećaj svemogućnosti sramotnim za staloženu personu koja jest dok leži u bolnici i oporavlja se. Ipak, priznaje kako čovjek ništa u vezi sebe ne bi smio odbacivati, već se suočavati sam sa sobom te iz toga izrasti u osobu koja jest. Sjeća se praznika nakon prve godine muzičke akademije.

U društvu Egidijeve kćeri Alde proveo je posljednje ljeto kod kuće. Iako je obećao da će doći i javljati joj se, nakon bakine smrti on više ne dolazi onamo. Primjećuje kako se ljudi otuđuju kako odrastaju.

U jednom trenutku otkrivamo kako Ivan Galeb zaista piše sve ono što smo pročitali; saznajemo da je on to koncipirao kao svojevrsnu autobiografiju. Zamjera si na stalnim digresijama, ali i priželjkuje mogućnost defabulativnog pisanja gdje će moći pisati što god mu padne na pamet – vrlo vješto izvedena paradoksalna situacija u kojoj čitatelj čita ideju točno o onome što se događa pred njime.

Primjećuje kako je kontradikcija za njega gradivno tkivo čovjeka. Tu se u stavovima razilazi s fra Anđelom iz svoga rodnog mjesta, s kojime je svojedobno raspravljao o bogu, religiji općenito i kontradikciji u ljudskoj psihologiji. Galeb priznaje da je pun kontradikcija, ali da to nerado čuje od drugih.

U bolnici, Galeb primjećuje mnoge stvari koje mu također daju kontradiktorne misli. Čas razmišlja o smrti – bolničarke ga krišom izvještavaju o pacijentima u bolnici. Neki od njih su General Gvozdena šaka, kako ga zove Ivan, te mladi pobunjenik Radivoj kojega je pretukla policija. U tim instancama možemo razaznati Ivanov gnjev prema sustavu i suosjećanje prema malim ljudima. Ne mogavši se složiti i naći zajednički jezik s mladim pobunjenikom, ipak je u njemu vidio vrijednost i bilo mu je žao mladića koji je naposljetku i umro.

S druge strane, lijepa bolničarka koja dolazi zamijeniti njegovu prijašnju bolničarku, potiče ga da razmišlja o ljepoti. Tu Ivan izlaže različita poimanja ljepote. Bolničarka koja ga obilazi lijepa je u svojoj krhkosti, on uživa gledajući ju, to svakoga dana očekuje – što smatra većim priznanjem nego da se veseli. On smatra da njena ljepota proizlazi iz same sebe, da je sama sebi potvrda, te da prelazi iz fizičkog u nefizičko. Tu vidimo Ivanovu sklonost ljepoti i umjetnosti, on kao glazbenik u svemu traži skladnost i ljepotu.

Također, bolnica mu daje mnogo vremena za razmišljanje i dokolicu, koje on koristi za razmišljanja koja čitamo u ovoj knjizi te za sanjarenje o tome što će sve učiniti kada izađe iz bolnice.

Bolničarka kojoj se divi posjećuje ga svaki dan i donosi mu novosti iz mjesta, on se pravi da ga sve to zanima jer uživa u njenom društvu, a prešućuje da on već zna sve što se ima za znati o tom gradu.

“[Ljepota] To je odraz fizičkoga u svijetu nefizičkoga, u prostore duha. I to je jedna od onih stvari pomoću kojih se čovjek izvlači iz gvozdenog obruča egzistencije. Jer svaka se istinski velika fizička ljepota transportira u nematerijalno, teži da izađe iz uskih granica pojedinačnog i vremenskog, i prebacuje se u bezgranično i sveopće – u iluziju vječnoga, nepropadljivoga, apsolutnoga.”

Nakon nekog vremena, Ivan se osjeća bolje te zamoli bolničarku da mu njegovu violinu donese kako bi bila uz njega. Doktor protumačuje to kao nagovještaj oporavka i volje za životom. Ivan zaključuje kako je često imao želje, ali ne i volju.

U bolnicu dolazi dječak koji je izgubio vid zbog prskalice, a Ivan mu pokazuje svoju violinu te se veseli svakom dječakovom dolasku. Odlučuje ga poučiti u violini. Tu iskorištava priliku da nam priopći kako se nikada ne treba sramiti jednostavnosti svojih radosti.

Prisjeća se pijanistice Erne s kojom je proveo neko vrijeme u vezi. Ona je bila u njegovu životu u trenutku kada se njegova karijera počela urušavati. Obnašala je ulogu njegove menadžerice, a nakon ozljede ruke bila je i njegova bolničarka. On ju je otjerao od sebe otuđivanjem; osjećao se kao da joj je na teret.

Često se zamišlja nad samoćom. Kao dječak vrijeme je često provodio sam, u sanjarenju i razmišljanju. Zaključuje da je samoća potrebna i zdrava za čovjeka, jer mu se u stalnome društvu istapa ličnost. Zato mu je zapravo i drago da ga nitko ne posjećuje, on smatra kako svijet živućih i svijet umirućih ne podnosi jedan drugoga, da u sebi ima previše pretvaranja i da živi nikako ne mogu razumjeti onoga koji leži u bolnici; samim time postajući mu nepoznati i tuđi.

“Kako bilo, moj mladi doktor s lijepim zdravim zubima i moja iskusna bolničarka uzeli su moje interesiranje za violinu kao znak povišenja tog ‘životnog tonusa’, bolje kondicije ‘čitavog organizma’.”

Jedan dan Doktor obilazi Ivana te mu najavljuje sutrašnju novu operaciju. I sam se Ivan već osjeća smoždenim tim jednogodišnjim boravkom u bolnici, osjeća se prestarim za život, no vrijeme koje je proveo u razmišljanju iznimno cijeni. Kao da mu je trebao odmak od stvarnoga svijeta kako bi pomno promotrio svoj život, vidio svoj rast i sastavljanje, ponovno rastavljanje i krahove, te na kraju konačno sastavljanje i sintezu svih iskustava i mišljenja na putu samootkrivenja.

Ivan Galeb na dan operacije biva stavljen u narkozu. Poglavlje napisano iz perspektive osobe koja nije sasvim svjesna događanja oko sebe iznimno je neobično. Na trenutke Ivan se pita postoji li on uopće, što je interesantna metafizička teza koja ipak potpuno prirodno odgovara u ovaj osebujan roman.

Nakon uspješne operacije Ivan je pušten iz bolnice te se osjeća odmornim i čistim. Upućuje se u grad i putem primjećuje ljude kako se žure, naravno, upušta se u filozofiju o tome. Zaključuje kako mu se povijest čovjeka čini kao vječna utrka s vremenom.

Ipak, Ivanu je iznimno drago da je ipak napokon iz bolnice izašao. Osjeća se kao da je preporođen i spreman za neki novi život. On zakoračuje u svijetlu budućnost, gdje možemo ponovno primijetiti stalni motiv svjetlosti iskorišten u smislu gledanja na novi početak.

“U potpunoj tišini, na mahove posumnjam da li uopće postojim. Ipak, ne želim potpuno spokojstvo, potpuno mrtvilo. To ne! Volim da vrhom spuštenih trepavica osjećam vanjsko trajanje, protjecanje stvarnosti. (…) To je prijatno.”

“Danas je nebo oblačno. Doista, umoran sam, duboko umoran. (…) Samo ne više patnje!”

“Ali nikoga i ničega nema. Sad sam praznoruk i go, pun bijele praznine. Gola duša u dahu bivstvovanja – harfa u dahu vjetra.”

“Na koncu sviju staza stoji šutnja i mir sa svime: široki mir sa bolom, s ljudima, sa životom – sa samim sobom. U meni tišina, nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj poplavi sunca. Zar se na tako malo sav život sveo? Je li to starost, preživjelost, umor? Ili posljednja, vrhovna mudrost; krajnja odreska svega? Ne znam. Osjećam samo da nema stvarnijeg doba od toga: mir sa radošću, s bolom – i preplavljenost – suncem.”

Likovi: Ivan Galeb, djed, baka, tetke, stric, majka, dadilja, Ivan, Mate, Petar, Egidio, Kalpurnija, Erna, Alda, bolničarka, general, Radivoj

Analiza likova

Ivan Galeb – glavni lik ovog romana, ujedno i pripovjedač. Ivan Galeb je violinist koji dolazi iz bogate pomorske obitelji iz Dalmacije. Od djetinjstva se ističe kao iznimno intelektualan, intuitivan, maštovit i povučen dječak. Često mislima bježi u prirodu, ali vrlo je pronicljiv s ljudima. Jedno od glavnih uporišta u djetinjstvu bila mu je mašta, koja mu i u vremenu pisanja knjige izlazi na vidjelo. Ivan je vrlo introspektivan, analitički nastrojen prema vlastitom ponašanju, filozof i svojevrstan melankolik. Životno ga je iskustvo učinilo mudrim i dalo mu mogućnost da bez primjesa egoizma promišlja o vlastitim usponima i padovima, omogućujući mu tako da vidi čišću sliku svog života.

Njegov umjetnički pogled na svijet mu dopušta da u svemu vidi igru svjetla i sjene, da u svemu vidi kontradikciju koja onda ta etička i filozofska načela razvija dalje, unedogled, dok sam ne bude zadovoljan objašnjenjem kojega se domislio. Ipak, to nikako ne garantira da će to isto misliti već na sljedećoj stranici. Zabavlja ga vlastita nedosljednost, i moglo bi se reći da je Ivan Galeb u bolnici potpuno slobodan od okova koje si je postavljao tijekom života – da tada, prvi puta, može bez zadrške reći što zapravo misli. Proživljavamo s njime katarzu njegova bića i promatramo kako na drugi kraj izlazi kao nov čovjek, čistih misli i spreman za jedno novo proljeće.

“Nesentimentalne ljude, ma kako oni umni, sposobni, pa i nadareni bili, oduvijek sam nagonski osjećao kao manje vrijedne, zapravo defektne.”

“Sve osnovne ljudske stvari izvlačimo iz djetinjstva.”

“Volja je stvar jakih, želja je stvar slabih.”

Djed – stoički, energičan, odvažan i nepokolebljiv čovjek. Snažnoga stasa i građe tijela, neumoljiv u mnogim pitanjima te rijetko sentimentalan. Ipak, Ivan na njemu promatra i ono što je neukom oku nevidljivo; kada spava, djed izgleda upravo mučno – onda kada je razriješen svojih svjesnih i nesvjesnih htijenja i osjećaja. Djed predstavlja očinsku figuru u Ivanovu životu kako oca nije poznavao. Smatra da je volio djeda na svoj način, ali nikada mu nije bio osobito prijatan.

“Moj djed bio je snažna, zdrava priroda, energičan poslovan čovjek.”

Baka – baka Ivana Galeba bijaše sušta suprotnost djedu. Ona je bila krhka i slabašna, često bolesna, dobrostiva i tiha, i rijetko se ikome suprotstavljala. Ivan na početku osuđuje njene slabosti, ali on zapravo cijeni njezinu “slabost” jer je ona za sobom donijela umjetničku crtu u njegovu familiju.

“I eto, desi se da neki takav snažan, gromadan čovjek, iz jednog komada, uzme za ženu krhku i bolećivu djevojku iz kakve stare porodice istančale krvi.(…) Takva djevojka donese u prćiju tankoćutnost, slabu otpornost za život, eventualno i hemofiliju, ili sklonost samoubijstvu; a ponekad i nadarenost za muziku, za slikarstvo, ili za ma što lijepo i beskorisno.”

“Pa opet – začudo! – i pored trpkih misli koje katkad upućujem na njen račun, čini mi se da sam, potajno od sama sebe, u dnu duše, zahvalan na toj i takvoj baki, i da ne bih želio da je bila nikoja druga i niukoliko drugačija.”

Bilješka o piscu

Vladan Desnica rođen je u Zadru 17. rujna 1905. godine. Bio je romanopisac, novelist i pjesnik. Porijeklom je iz ugledne obitelji koja je imala snažan utjecaj na položaj Srba u Dalmaciji. Gimnaziju je pohađao u čak tri grada i to u Zadru, Šibeniku i Splitu. Studij prava završio je u Zagrebu, a u Parizu je studirao filozofiju.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata talijanske okupacijske vlasti odvele su ga u Zadar gdje je morao raditi kao prevoditelj. Većinu svog života radio je kao pravnik i to u početku u uredu svoga oca, a kasnije se zaposlio u ministarstvu financija.

Nakon Drugog svjetskog rata odlazi u Zagreb gdje radi u pravnom odjelu Ministarstva financija NR Hrvatske. Zadnje godine svog života proveo je stvarajući književna djela.

Bio je vrlo svestran, pisao je romane, pjesme, novele, scenarije, a radio je i kao prevoditelj, prevodeći s ruskog, francuskog i talijanskog.

Književni se ostvario vrlo rano, počeo je pisati još u vrijeme gimnazijskih dana. 1933. godine objavio je prve književne tekstove u listovima “Glas” i “Novo doba”.

Njegova najpoznatija djela su: “Olupine na suncu”, “Tu odmah pored nas”, “Fratar sa zelenom bradom”, “Zimsko ljetovanje”, “Proljeća Ivana Galeba”, “Slijepac na žalu”, “Koncert”.

Desnica je umro u 4. ožujka 1967. godine u Zagrebu.

Autor: T.Š.