Pripovijest o Marcelu Remeniću obrađena lektira Vjenceslava Novaka. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte cijelo djelo Pripovijest o Marcelu Remeniću online >>
Analiza djela
Pripovijest o Marcelu Remeniću zanimljiva je priča o čovjeku koji je cijeli svoj život podredio vanjskom izgledu i proučavanju mode. Vjenceslav Novak je Marcela Remenića opisao kao čovjeka koji je u raznim krojevima odijela nalazio pravu umjetnost i svrhu življenja. On je cijeli svoj život podredio odijelima. Svrha njegova života bilo je razmišljanje o tome koji će dan odjenuti koja odijela. Njegova ovisnost o odijelima ide toliko daleko da se nije uključivao u razgovore ako se oni nisu ticali tema o modi i odjeći.
Budući da se toliko ozbiljno uživio u odijela, za njega je bilo tragično to što je njegova služavka Ruža prolila gustu tekućinu po posebnom odijelu koje je pripremio za svečani prvi ples s podžupanicom. Toliko ga je to pogodilo da je umro od srčanog udara i tako skončao svoj kratak i opsesivan život.
Književni elementi
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: Marcelova kuća, mjesna čitaonica
Tema djela: život Marcela Remenića koji je cijeli svoj život podredio proučavanju mode
Ideja djela: neke stvari u životu ne treba shvaćati previše ozbiljno i tragično
Kratak sadržaj
Pripremala se zabava koju je za svoje članove organizirala mjesna čitaonica kada je kao munja iz vedrog neba stigla vijest da je Marcel Remenić… U ovom trenutku čitatelj još uvijek ne može saznati što se dogodilo nego mora čitati dalje.
Slijedi opis Marcela i njegova načina života. Jedino što ga je zanimalo u životu bilo je da nabavi nova odijela i to po najnovijoj modi. Dok je čitao novine uvijek je pridržavao dva lista o modi na koje se najviše znao usredotočiti.
Na važan dan kojim pripovijest započinje nedostajala su mu još tri mjeseca da navrši trideset i pet godina života. Bio je to čovjek srednjeg visine i stasa, koji je u svakom trenutku bio odlično odjeven, uvijek dostojanstven te s velikim oprezom rukovao štapom. Imao je bujnu plavu kosu s uvojcima, lijepo gojeni brk, uvijek ozbiljna lica te zamišljena pogleda.
Činilo se kao da su se u tom čovjeku cijelo vrijeme vrtile velike ideje, a što potvrđuje i njegovo ponašanje kada je neprekidno ispod oka proučavao ponašanje drugih ljudi. Zasigurno se pitao što ostali misle o njegovom načinu odijevanja, cipelama, šeširu i ovratniku.
Marcel kada bi se našao u većem društvu nije se upletao ni u jedan razgovor, pa ni onda kada bi se pričalo o ženama i politici. Njegovu prisutnost tražila su samo društva gdje bi se netko barem malo dotaknuo odijela i mode. Bili su to trenuci kada bi se Marcel trgnuo iz zamišljenosti. Društvo ga je na taj način htjelo navesti, a da on toga uopće nije bio svjestan, da skine ovratnik i svima pokazuje.
Tako se jednom neko društvo kladilo da će uspjeti navesti Marcela da se skine i cijelom društvu pokaže svoje gaće. Oklada je na kraju uspjela kada je jedan od znatiželjnih upitao Marcela je li istina da na sebi ima svilene gaće.
Što je Marcel bio po zanimanju? Zapravo ništa, a u pripovijetki stoji naziv “privatijer”. Marcel je od svog oca naslijedio služavku Ružu i trideset tisuća forinti u gotovini. Nije sigurno tko je koga naslijedio jer je Ruža bila stara žena, koja se u posljednje vrijeme počela gubiti i govoriti da ima šezdeset umjesto pedeset godina.
Marcel je želio izbjeći nepotrebne brige pa je uložio naslijeđeni novac u štedionicu i tako godišnje dobivao 12 stotina kamata. Za deset forinti je iznajmio sobu s kuhinjom i predsobljem, a dobivao je još dvadeset forinti mjesečno za potrebnu opskrbu i za Ružu.
Ostatak koji mu je ostao kada je odbio pretplatu za sve modne novine, otišao je na nabavu novih šešira, cipela, ovratnika i odijela. Ruža nije dobivala novac, a ona i Marcel su imali odnos kao baka i unuk ili majka i sin.
Dok je soba pripadala Marcelu, Ruža je imala kuhinju i predsoblje. U kuhinji se cijelo vrijeme zabvaljala čisteći njegova odijela, dok se u predsoblju nalazila zbirka četki uz pomoć kojih je čistila odijela.
Marcel je mijenjao odijela svaki dan po tri ili četiri puta. Jednostavno nije bilo pravila koliko će se puta dnevno preodjenuti. To je sigurno ovisilo o njegovu trenutnom osjećaju.
Odijela je nabavljao od krojača iz Beča, za kojeg je smatrao da je rođeni umjetnik i da je sigurno barem jednog proljeća slušao anatomiju na fakultetu prije nego što se upustio u ozbiljan i odgovoran posao krojača. Osim Beča Marcel je surađivao s brojnim s brojnim velegradskim tvrtkama.
Cipele su tako dolazile iz Graza, pa se tako kod njega u ormaru moglo naći sivih, crnih, zelenih i žutih cipela. Unatoč brojnim modelima smatrao je da su mu cipele bile tijesne i zbog toga je imao problema s kurjim očima. Kada bi se zaboravio, ponekad bi se obratio svojim cipelama moleći da mu ne čine nažao, ali one su i dalje bile uporne. Cipele su bile lijepe, ali unatoč tome Marcel je znao imati suzne oči.
Nakon opisa središnjeg lika, slijedi objašnjenje što se zapravo dogodilo. Marcel je živio u malom provincijalnom gradiću gdje je čitaonica odlučila organizirati malu domaću zabavu. Društvom se pronijela vijest da će na zabavu doći i gđa podžupanica. Iako je cijenjena gospođa rekla kako ju veseli što će zabava biti opuštena i slobodna, brojne gospođe i gospođice se više nisu mogle pojaviti u bilo kakvim haljinama, a gospoda su morala paziti da na sebi imaju cilindar i frak, a ne obične salonske kapute.
Odbor je donio odluku da cijenjenu gospođu trebaju dočekati dva člana na ulazu u zgradu, dok ju je na ulazu u dvoranu trebao pričekati predsjednik s jednim članom odbora. Gosti su dobili upute da nitko ne smije prvi zaplesati dok to prvo ne učini podžupanica. Ona je prva trebala otvoriti ples. Svi su odlučili poslušati. Jedino nije bilo sigurno tko će otvoriti ples sa cijenjenom gospođom.
Javila su se dvojica potencijalnih kandidata, pristav kotarske oblasti i pristav kotarskog suda. Dvojica nisu mogla u isti tren plesati s plesačicom, a kako niti jedan od kandidata nije htio popustiti, odjednom se iz gomile izdvojio Marcel Remenić. Kada mu je odbor dojavio odluku nije se mogao odmah snaći, a nakon što je shvatio što se dogodilo počeo je stiskati ruke obojici jer nije mogao dočekati, pa je sav uzbuđen počeo govoriti … “Kako su ga obvezali, ali da se svejedno zahvaljuje”…
Dva dana je Marcel razmišljao samo o tome koje će odijelo staviti na sebe jer nije bilo svejedno u kakvoj će se odori pojaviti na zabavi, gdje će prvi zaplesati s gospođom podžupanovom. Nije bio zadovoljan ničim što je odabrao jer se ispostavilo kako su za najbolju kombinaciju nedostajale prave hlače.
A imao je razne modele hlača, ali njemu je nedostajala nijansa koja bi se tako savršeno uklopila uz kravatu od svilenog atlasa i plavog kamena iz zaručničkog prstena njegova djeda te uz sjajne lakirane cipele i crni kaput. Nije imao puno vremena za razmišljanje jer je zabava bila za deset dana.
Kod krojača u Beču je naručio hlače, iz tvornice u Grazu naručio je lakirane cipele broj 47 umjesto 48 jer je to bila mjera njegove noge i od jedne tvrtke kravatu od svilenog atlasa. Cipele i kravata su došle dva dana prije zabave, ali hlača još nema. Poslao je brzojav u Beč nadajući se odgovoru kako hlače mogu stići na vrijeme. Ubrzo je stigao odgovor kako su hlače poslano ekspresnom poštom i na kraju su stigle u predvečerje dana kada se trebala održati zabava.
Nije se mogao prestati diviti ljepoti hlača, prelijevanju boja i čudesnom kroju. Skinuo ih je i prebacio preko stolice te nastavio promatrati. Pored hlača odražavala se ljepota kravate, koju kao da je složio najbolji umjetnik na svijetu. Ali više nije bilo toliko vremena i trebalo se pripremiti za zabavu.
U tom je trenutku u sobu ušla Ruža noseći u jednoj ruci pribor za jelo, a u drugoj malu zdjelu u kojoj se nalazilo jušno jelo od mesa. Marcel je sjedio pred ogledalom i namještao dlačicu po dlačicu brka dok je Ruža pripremala obrok. Odjednom se čulo udaranje vilice i noža, a Ruža je samo čula očajan krik Marcela.
Ruži nije bilo jasno što se dogodilo sve dok nije pogledala bolje i primijetila da iz zdjele iz njene lijeve ruke curi jušni sok i to po Marcelovim hlačama. Marcel se već našao pored Ruže i samo bespomoćno promatrao kako se po remek-djelu od hlača spušta gusta tekućina. Otvorio je usta od šoka, ostao ukočen i usmjerenog staklenog pogleda prema starici samo se srušio. Umro je od srčanog udara na dan zabave gdje je imao otvoriti ples s počasnom gošćom.
Analiza likova
Likovi: Marcel Remenić, Ruža
Marcel Remenić – glavni lik koji je cijeli svoj život posvetio nabavi novih odijela po najnovijoj modi. U dnevnim novinama ga je najviše zanimao dio o modi na koji se najviše usredotočio. U vrijeme kada ga upoznajemo u priči, trebala su proći još tri mjeseca prije nego li bi navršio 35 godina. Bio je srednje visine i stasa, bujne plave kose s uvojcima, lijepog brka i uvijek ozbiljnog lica i zamišljenog pogleda. Uvijek je bio prepun ideja, a s tim ciljem neprekidno je pratio ponašanje drugih ljudi. Pitao se što oni misle o njegovom odijevanju i izboru odjeće i obuće. U društvu se uključivao u razgovor samo kada se on ticao mode i odjeće. U pripovijetki stoji naziv da je po zanimanju bio “privatijer”. Naslijedio je od oca služavku Ružu i trideset tisuća forinti, a novac je uložio u štedionicu od koje je svake godine dobivao 12 stotina kamata. Za 10 forinti je iznajmio sobu s kuhinjom i predsobljem. S Ružom je imao odnos kao baka-unuk ili majka-sin. Svaki dan je mijenjao po tri ili četiri odijela. Bio je toliko opčinjen odijelima da je umro od srčanog udara kada je Ruža slučajno prolila gustu tekućinu od ručka po njegovim hlačama na dan kada je trebao zaplesati s podžupanicom.
Bilješka o piscu
Vjenceslav Novak bio je istaknuti književnik, glazbenik i pedagog rođen je 11. rujna 1859. godine u Senju u građanskoj obitelji češkoga i bavarskoga podrijetla.
Osnovnu školu završio je u Senju, a gimnaziju u Gospiću. 1879. godine završava učiteljsku školu u Zagrebu i počinje raditi kao učitelj u svom rodnom gradu. 1884. godine, uz financijsku potporu vlade, odlazi u Prag na glazbeni konzervatorij, gdje stječe zvanje orguljaša.
Po povratku u Zagreb postaje učitelj glazbe u muškoj učiteljskoj školi i predaje teoriju, glazbenu estetiku i povijest glazbe na Hrvatskom glazbenom zavodu. Novak je uređivao glazbene časopise “Gusle” i “Glazba” te se cijeli život bavio književnošću. Objavio je više od stotinu djela između 1881. i 1905. godine.
Iako je Novak poznatiji po svom književnom radu, značajan je i njegov doprinos glazbi. Objavljivao je članke i kritike, kao i glazbene priručnike, uključujući “Pučki učitelj kao učitelj pjevanja i kao orguljaš” (1888.) i “Uputa u orguljanje” (1893.). Također je bio autor prvih udžbenika harmonije na hrvatskom jeziku, a njegov doprinos glazbenoj teoriji uključuje i harmonizaciju 52 napjeva iz zbornika “Cithara octochorda”. Iako se bavio skladanjem, većina njegovih skladbi nije sačuvana.
Vjenceslav Novak započeo je svoju bogatu književnu karijeru 1881. godine objavom novele “Maca”, koja se bavi bosanskim životom. Tijekom svoje karijere objavio je osam romana, uključujući “Pavao Šegota” (1888.), “Pod Nehajem” (1892.), “Podgorka” (1894.), “Nikola Baretić” (1896.), “Posljednji Stipančići” (1899.), “Dva svijeta” (1901.), “Zapreke” (1905.) i “Tito Dorčić” (1906.). Osim romana, napisao je i stotinjak novela, među kojima su najpoznatije “Nezasitnost i bijeda” (1894.), “U glib” (1901.), “Pred svjetlom” (1903.) i “Iz velegradskog podzemlja” (1905.).
Novak se, po opsegu i raznolikosti tema, može mjeriti jedino s Ksaverom Šandorom Gjalskim među hrvatskim realistima. Njegov “trijezni realizam” karakterizira uspješno povezivanje socioloških činjenica s individualnim ljudskim sudbinama, čime se ističe kao vrhunski predstavnik hrvatskog realizma, književnog pravca koji je prevladavao od sredine 19. do početka 20. stoljeća.
Većina Novakovih djela fokusira se na njegov rodni Senj i Primorje, čime ga se svrstava u regionalni krug hrvatskog realizma. Ipak, njegova književnost obuhvaća i širu sliku hrvatskog društvenog, političkog i kulturnog života u drugoj polovini 19. stoljeća. Jedna od njegovih istaknutih tema je svijet sirotinje, radništva i đaka u gradovima, posebno u Zagrebu, na kraju 19. stoljeća. Ove teme posebno su izražene u novelama “Nezasitnost i bijeda”, “Pred svjetlom”, “U glib” i “Iz velegradskog podzemlja”, gdje Novak prikazuje tešku svakodnevicu siromašnih, gladi i društvene nepravde.
Vjenceslava Novaka zaokupljala je tema sukoba pojedinca i okoline, posebno sukob intelektualca s malograđanskom sredinom. U ovom sukobu, pojedinac često postaje žrtva tradicionalizma i nepoticajne sredine. Ove teme Novak je obradio u romanu “Dva svijeta”, gdje glazbenik Amadej Zlatanić, suočen s nerazumijevanjem svoje okoline, završava u ludnici. Sukob s društvom, ali i unutarnji sukob pojedinca, Novak prikazuje na modernistički način.
Roman “Tito Dorčić” također se bavi temom odgoja i školovanja mladog čovjeka za zvanje koje mu ne odgovara, unutar neprikladne sredine.
Novak je napisao niz romana s regionalnom senjsko-podgorskom tematikom, uključujući “Pod Nehajem”, “Podgorka”, “Posljednji Stipančići” i “Tito Dorčić”. Među njima, književna kritika posebno ističe roman “Posljednji Stipančići”, koji opisuje društveni i javni život Senja u prvoj polovici 19. stoljeća, obilježen propadanjem senjske luke i političkim previranjima. U tom kontekstu, Novak prikazuje život članova patricijske obitelji Stipančić, naglašavajući tradicionalizam, društvena očekivanja i ovisnost pojedinaca.
Roman donosi perspektivu javnog života kroz muški lik, Antu Stipančića, dok privatni život prikazuje ženski, kroz likove majke i kćeri, Valpurge i Lucije Stipančić. Lucija Stipančić, kao jedan od najvažnijih ženskih likova, često se smatra najboljim ženskim likom hrvatskog realizma. Suvremena književna kritika prepoznaje “Posljednje Stipančiće” kao najbolji hrvatski realistički roman, zbog dosljedne primjene obilježja realističkog književnog modela.
Novak je važan za hrvatsku književnost ne samo kao dosljedan realist, već i kao autor najkompleksnijih ženskih likova u hrvatskoj književnoj povijesti.
Vjenceslav Novak imao je brojne članove obitelji i borio se s tuberkulozom, što je utjecalo na njegov život i rad. U tom smislu, može se reći da je bio prosječan pisac svog vremena, suočen s neimaštinom. Tijekom svoje karijere, bio je romanopisac, pripovjedač, kritičar i prevoditelj, a stvarao je sve do 1905. godine.
Novak je započeo svoju književnu karijeru romantičnim pripovijetkama, a završio kao pisac moderne psihološke proze koja uključuje okultne motive, čime je pokazao razvoj svog stvaralaštva kroz različite književne pravce. Kritičari su ga nazivali hrvatskim Balzacom.
Umro je 20. rujna 1905. godine u Zagrebu od tuberkuloze.
Autor: S.Š.
Odgovori