Ovo je djelo o životu, o odnosu između siromaštva i bogatstva, o tome kako se sve u životu može postići poštenim radom i trudom. Naglašava se važnost rodnoga kraja, pogotovo u oblikovanju mentaliteta ljudi, ali i u ispunjenju koje ostavlja kada svoj život možemo ostvariti u njemu. Ne veliča se novac i materijalna bogatstva, nego naprotiv, rad i skromnost.
Djelo opisuje život dječaka Apela, Jerka, od 1948. do 1970. godine. Na početku djela spominje se njegovo podrijetlo i objašnjava njegov težak tadašnji život u selu. Jerko igrom slučaja završi na brodu koji ga vodi u Marseille u Francusku. Tamo provodi nekoliko godina skidajući kožu udavima pa odlazi u Gvineju gdje se bavi sličnim poslom, ali se on i Ali osamostaljuju i pokreću svoj posao te postaju ortaci. U Gvineji doživljava nesretne trenutke i nikada ne zaboravlja rodni kraj.
Nakon 32 godine odlučuje uzeti teško zarađeni novac i vratiti se u rodno selo. Kupuje novi automobil i putuje u rodnu Hercegovinu gdje ponovno gradi kuću, ženi se Dragicom, samohranom majkom kao što je i njegova bila, prihvaća njenog sina Antuku, također mulca, za vlastitog sina i priča djeci i seljanima svoju životnu priču.
Radnja romana se neprestano izmjenjuje iz prošlosti u sadašnjost.
Kratak sadržaj
Na početku se upoznajemo s dječakom Apelom i njegovim osobinama. Opisuje se njegov odnos sa seljanima i drugom djecom. Apel nije išao u školu, druga djeca su ga učila slova, ali nikad nije zaista naučio čitati. Opisuju se igre koje igraju te igra apela ili maha po kojoj je dobio ime. Apel je izričaj u igri Lovre, jer je Lovro tu igru donio u selo i naučio druge igrati. To je igra loptom na zabijanje klinova. Jerko je bio izvrstan igrač bilo koje igre i djeca su ga uvijek pozivala u svoje društvo. Pravo ime mu je bilo Jerko, ali ga je samo Ana, djevojčica u koju je bio zaljubljen, tako zvala.
Spavao je u stajama seljana kojima je pomagao, a koji su mu zauzvrat davali hranu. Radio je sve što su od njega tražili, bez obzira kako težak posao bio. U jesen su odlazili u šumu skupljati šušanj, suho jesenje lišće. On nema tatu, mulac je, a majka mu je umrla od bolesti kad je imao jedanaest godina. Majka nikada nije htjela reći tko je dječakov otac pa niti Apel nikada nije saznao. Nema ni vlastitu kuću jer se urušila od neodržavanja. Obožavao je životinje, a Ana ga je uspoređivala s orlom zbog njegove spremnosti na sve, ali se istovremeno za njega bojala. Seljani su ga uvijek angažirali ukoliko bi trebali bilo kakvu pomoć, a i sam je nerijetko išao od kuće do kuće kako bi pronašao posla i našao ručak ili pak mjesto za spavanje.
Pisac nas nakon nekoliko poglavlja upoznaje s vremenom radnje, netom nakon Drugog svjetskog rata, 1946. godine. Ana tada odlazi u najamni rad čuvanja stoke u udaljeno selo. Po nju je došao bogati seljanin Marko iz udaljenog sela koji je čuo za njenu marljivost. Anin odlazak je Jerku teško pao. Sanjao je o tome kada će ju ponovno vidjeti. Istovremeno u selo stiže pomoć u hrani i odjeći UNRINA iz SAD-a. Apel prvi ima pravo izbora odjeće, dobiva odijelo, cipele i šeširić te pristaje pomagati pri raspodjeli odjeće drugim selima. Dotad nije imao cipele, a sva njegova odjeća bila je dotrajala i jadna. Igrom slučaja ostaje zatvoren u kamionu, uzima maramu za Anu i zaspe. Budi se u Splitu, potpuno izgubljen. Izlazi iz kamiona i spletom okolnosti završava u brodu. Naime, u to je vrijeme rivom prolazila policijska kolona pa se morao maknuti u stranu i tako je iz vida izgubio kamion u kojemu je došao.
Radnja se vraća u sadašnjost. Apel se vraća u rodno selo. Ističe se da je otišao 1946. godine i da se vraća nakon 32 godine sto smješta radnju u 1978. Nije oženjen i nema djece. Dolazi automobilom kojeg je nedavno kupio, sjeda na čatrnju, spremište za vodu, i počinje pričati svoju priču. Priča o sebi u trećem licu. Ispočetka ga seljani ne prepoznaju, ali se poneki kasnije sjete dječaka koji je nestao u to vrijeme. Djeca su najviše očarana njegovom pričom i pozorno ga prate. Selo se za vrijeme njegova odsustva poprilično promijenilo, što Jerko s tugom primjećuje. Stare su kuće obnovljene, a nove sagrađene. Selo i okolica su pustiji u njegovim očima nego kada je otišao jer su mnogi otišli živjeti u inozemstvo.
Nastavlja se priča s broda. Kako bi preživio, jede ostatke iz smeća. Čudio se električnim žaruljama kojih u njegovu selu nije bilo. Pokušavao ih je utrnuti golim rukama, a kada nije uspio, zaprepastio se. Spavao je ispod neke klupe na brodu. Uspijeva tako provesti neko vrijeme, ali onda biva uhvaćen i izbačen s broda jer ga je neka žena primijetila kad je tražio hranu u smeću. Odvode ga u zatvor gdje prvi put spava u krevetu, na jastuku, što ga oduševljava. S obzirom na to da nije ništa razumio i nije odgovarao na pitanja, zaradio je nekoliko šamarčina. Sreće Nikolu koji mu nenadano dolazi u ćeliju i predstavlja se na njemu razumljivom jeziku te saznaje da se nalazi u Marseilleu u Francuskoj.
Nikola ga izbavlja iz zatvora i sređuje. Ošišali su ga i oprali. Od nadimka Apel stvaraju mu prezime. Odlaze na morsku obalu, u lađu te uči plivati. Nikola ga vodi u tvornicu u kojoj mu objašnjava da će biti lovac na udave. Prvi put se susreće s crncima, Alijem i Sibilom, s kojima živi i radi. Njemu su oba bila jednaka jer nije vidio nikakve razlike među njima. Bili su lijepo odjeveni, a Nikola je s njima pričao kao sa svojom djecom. Apel od toga dana počinje raditi kao skupljač kože udava u Nikolinoj tvornici.
Vraćamo se u sadašnjost. Apel ističe svoju sreću zbog povratka u selo. Planira sagraditi kuću i povezuje se s dječakom Antukom koji je mulac kao i on. Čak mu govori da je on njegov otac, iako to nije istina. Planira oženiti Antukovu majku Dragicu, samohranu majku kao što je i njegova vlastita majka bila. Izražava želju vidjeti Anu pa šalje mještane u njeno selo da je potraže. Ana dolazi i saznaje da je Dragica trudna. Apel ju provodi kroz njegovo staro zemljište i objašnjava planove za budućnost. Prisjeća se kako je upravo zbog njene marame završio u inozemstvu. Započinje gradnja nove kuće na ruševinama Apelove rodne kuće u čemu sudjeluju brojni mještani.
Vraćamo se u prošlost. Apel dobiva prvu plaću i zapravo uči vrijednost novca kojeg tada prvi put vidi. Jedva se uspijeva potpisati na priznanicu o primitku place jer mu, kako smo spomenuli, nije išlo pisanje. Užasno mu je dugo trebalo, ali je na kraju uspio. Nije se nadao nikakvom novcu jer je Nikolu smatrao svojim spasiteljem. Paralelno uz rad uči francuski jezik. Odlazi s Jeanom i Paulom u grad u šetnju po obali, ali zbog nevremena završe u nekom lokalu. Tamo se Apel, Jerko, prvi put susreće sa ženskom, što ga više straši nego oduševljava. Taj je događaj ostavio dosta utiska na njega po pitanju novca jer se zakleo da više neće tako, bez veze i ni u što, trošiti novac.
U sadašnjosti se nastavlja gradnja kuće. Jerku je super, Dragica se širi, Antuka raste i pripremaju ga za prvi razred. Jerko školarcima priča o svojemu životu u nastavcima.
U prošlosti se opisuje Apelov prvi susret s kornjačom i primitak pošiljke puževa koji ga podsjećaju na rodni kraj gdje je često za seljane skupljao puževe. Kornjače Nikola prodaje za hranu te govori Apelu kako ni sam nema novca za takvo jelo, a Apel mu obećava da će mu, kada zaradi dovoljno novca, platiti ručak. Nikola ga šalje u grad Konakry u Gvineji zajedno sa Sibilom, Alijem i Paulom gdje će loviti udave. Prvi put putuje avionom što ga oduševljava prvenstveno zbog hrane. Naime, stjuardese u avionu mu neprestano, tijekom cijeloga puta donose nove poslastice.
U Gvineji mu se na prvu nije svidjelo, prvenstveno zbog klime. Tamo uči svlačiti kožu guštera, zelembaća i manjih zmija. Odlaze u gorje Fouton Djallon u potragu za udavima pa na rijeku Niger gdje doživljava nesreću i udav mu lomi rebra. Boravi danima u bolnici i ne može se baviti poslom zbog kojega je došao, što ga ubija. Nikola im dolazi u posjet i biva kum Aliju, a Apel kupuje kartu za Marseille. Neposredno prije odlaska odlazi na još jednu turu po Nigeru i ponovno doživljava nesreću s krokodilom koji mu lomi potkoljenicu što odgađa povratak u Marseille. Sibila odlazi u Južnoafričku Republiku, a Paul u Australiju. Ali i Apel postaju ortaci u poslu. Nakon nekoliko godina napokon odlazi u Marseille u posjet Nikoli. Preuzima zarađeni novac i kupuje skupocjeni automobil.
Radnja se vraća u sadašnjost. Apel se ženi Dragicom, dijete je na putu, Antuka ide u školu, a kuća je završena. Kraj je zapravo jednostavan. Povratnik je dobio ono sto je htio: ispričati priču i vratiti svoj život u selo.
Vrsta djela: roman, autobiografija pisana u 3. i 1. licu
Vrijeme radnje: 1946. i 1978. godina, uz prisjećanje na događaje između tih godina
Mjesto radnje: selo u Hercegovini, Marseille (Francuska), Gvineja
Pripovjedne tehnike: monolog, dijalog, pripovijedanje
Glavni lik: Apel (Jerko)
Ostali likovi: Ana, Nikola, Antuka, Dragica, Ali, Sibila, Paul, seljani
Analiza likova
Jerko (Apel) – marljiv, hrabar, pozitivan, pristaje na sve kako bi zaradio kruh i mjesto za spavanje, pošten i odan, neiskvaren. Jerko je dječak kojemu se ne zna tko mu je otac. Zbog toga gas vi zovu mulcem (kopiletom). Majka mu je umrla jako rano pa je ostao sam. Kuća u kojoj su živjeli se potpuno urušila od zuba vremena jer ju nitko nije održavao. On je bio primoran snalaziti se za hranu i spavanje tako što je za mještane svoga maloga hercegovačkoga sela odrađivao sitne poslove. Nikad mu ništa nije bilo teško i uvijek bi prihvatio bilo kakav posao, samo da bi priskrbio nešto hrane. Kada bi mu mještani platili teško odrađeni rad ručkom ili večerom, skromno je prihvaćao i nikad se nije žalio na dobivenu količinu, niti je bio izbirljiv. Za njega je to bilo tek zadovoljenje osnovne ljudske potrebe. Bio je siromašan, ali nikad nije sanjao o velikom bogatstvu. Ime Apel je dobio prema jednoj igri koju je igrao s djecom iz sela i zapravo je bilo podrugljivo. Uvijek je bio zadovoljan onime što je imao, iako na početku nije imao ništa. Bio je zaljubljen u Anu, a ta ljubav prema njoj zapravo ga je i odvela u životne pustolovine koje je doživio tijekom svojeg tridesetdvogodišnjeg izbivanja. On je, naime, htio iz kamiona s odjećom, u kojemu je prethodno pomagao pri iskrcaju, uzeti maramu za Anu pa je tako i završio prvo u Splitu, a onda, igrom slučaja u Marseillu. U radnom odnosu kod Nikole, prvo u Francuskoj, a onda i u Gvineji, pokazao se kao iznimno odan i pošten. Nije bio iskvaren niti povodljiv. Naprotiv, bio je uzorom u marljivosti i poštenju. Njegov odnos s Dragicom, koju je na koncu oženio, nije detaljno opisan. S obzirom da je Dragica i sama bila samohrana majka (kao i njegova majka), a da je Antuka jednako tako mulac kao što je i on, za pretpostaviti je da se prepoznao u njihovoj životnoj priči i zbog toga se odlučio na ženidbu.
Radio je kao mrav, trčao kao zec i bio na usluzi kome je god zatrebalo.
(…) srdžbu nije ispoljavao.
Bio je škrt na riječima. Na pitanje je odgovarao da ili ne, a nikad i nitko ga nije čuo da je rekao ne mogu ili neću.
Nikome u selu nije palo na pamet da Apela upiše u školu.
Kako mu je narav prilagodljiva zbivanjima, a poslušnost nadmašivala i zapovijedi nisu ga ni školarci izbjegavali.
Slova i papir nisu za njega imala neko značenje pa nije ni čeznuo za njima.
Podrugljivo je ime Apel. U stvari apel ili maha je izričaj u igri Lovre, jer je Lovro donio tu igru u selo i naučio druge igrati.
Apel je u igri i izvan igre bio svima drag, jer se nije srdio, slabijeg bio od sebe štitio, u poslu je uskakivao u pomoć, slatko se i zdušno smijao i malim se stvarima oduševljavao. Voljele su ga i curice.
Kroz rukave požutjelog i čađavog komparana virili su goli laktovi, a kroz nogavice hlača modrikasta suha koljena. Noge bose, tabani crni, otvrdli. Ispod izvraćene kape na glavi, sa šiltom palim po čelu, žarile su bistre, vesele oči.
Ana – samozatajna, dobroćudna, brine se za Apela. Ana je bila kćer Ante Ikanovog koji je bio poznat po puno djece. Otac ju je dao u najam Martinu, bogatom seljaninu iz najsjevernijeg kraja općine koji je za Anu čuo da je iznimno marljiva pa ju je zato odlučio potražiti. Uvijek je bila dobra prema Jerku i jedino ga je ona uvijek zvala pravim imenom. Voljela je družiti se s njim, ali mu je rijetko davala do znanja da je i njoj do njega stalo. Bila je nekoliko godina starija od njega. Na koncu se udala i ima nekoliko djece te ne živi više u selu.
Nikola – poslovan čovjek, pošten, voli i cijeni Apela i njegov rad. U djelu se posebno ne opisuje njegov izgled (tek se na kraju djela spominje da je posijedio). Bio je dobar prema Apelu od kad ga je upoznao. Naučio ga je poslu i bio mu poslodavac. Čuvao je pošteno Apelov novac do njegova povratka iz Gvineje u koju ga je sam poslao, zajedno s Alijem I Sibilom. Bio mu je kao drugi otac.
Ali i Sibila – afrikaneri koji rade s Jerkom, prvotno u Marseilleu, u Francuskoj, a kasnije i u Gvineji. Lijepo se oblače, vole bogat noćni život, ali su jako dobri, radišni, pošteni i iskreni s Jerkom. Ali Jerku postaje ortak u poslu u Gvineji. Na koncu njihove Gvinejske avanture Sibila odlazi u Južnoafričku Republiku, a Paul u Australiju. Ali ostaje i dalje raditi posao u Gvineji.
Bilješka o autoru
Ivan Ićan Ramljak rođen je 16. Siječnja 1928. godine u posuškom Čitluku. Gimnaziju je pohađao u Imotskom, Sarajevu i Zagrebu. Predavao je u osnovnoj i srednjoj školi u Posušju i Zagrebu.
Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog novinarskog društva. Surađuje u novinama, književnim revijama, na Radio Zagrebu, u dječjim časopisima: Modra lasta, Smib, Radost, Maslačak, Galeb. Prve prozne radove počeo je objavljivati kao student.
Za knjigu San bez uzglavlja, u izdanju Školske knjige, dobio je 1986. Godine republičku nagradu Grigor Vitez, a 1988. godine nagradu Večernjeg lista za kratku priču. Knjiga Glava u torbi u izdanju zagrebačke Mladosti izašla je 1990. godine u biblioteci Vjeverica. Godine 1992. Tiskana je knjiga Suza i radost didova koja je za tu godinu dobila republičku nagradu Grigor Vitez. Iste godine na Prvom međunarodnom natječaju Serra international za novelu Kruh sv. Ante dobio je prvu nagradu koja mu je dodijeljena u Veneciji, što je na poseban način popraćeno u našoj kulturnoj javnosti.
Njegove su knjige prevedene na talijanski, engleski, njemački, španjolski, francuski, finski, mađarski, slovački i slovenski jezik.
Više od 30 godina bavi se publicističkim radom. Živi i radi u Zagrebu.
Autor: D.M.
Odgovori