Osman obrađena lektira Ivana Gundulića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte cijelo djelo Osman online >>
Pročitajte cijelo djelo Dopuna Gundulićevog Osmana online >>
Analiza djela
Osman je ep koji je napisao Ivan Gundulić, jedan od najznačajnijih pjesničkih imena starije hrvatske književnosti. Gundulić je proveo cijeli svoj život u Dubrovniku gdje je živio tihim i mirnim životom. Počeo je pisati već u mladosti, a s 30 godina već je bio poznati pjesnik. Gundulić je dobio nadimak Mačica, a značenje tog nadimka je mačkica baš zbog toga što je živio mirno i vrlo povučeno.
Krajem 16. i početkom 17. stoljeća, književni je život u Dubrovniku bio slobodan i ekonomski vrlo dobro razvijen, dinamičan i neobično živ. U tom gradu-državi više od jednog stoljeća njegovala se lijepa književnost nasljeđujući književne vrste, oblike i stilske poticaje iz Italije, susjedne zemlje koja je bila vodeća zemlja u književnosti i kulturi tadašnje Europe.
Nakon što je u mladim danima ostvario ljubavna i melodramska književna ostvarenja, u zrelijim godinama se odlučio posvetiti nešto ozbiljnijim problemima i temama. To je rezultiralo njegovim trima najvažnijim djelima: pastirskom dramom Dubravkom iz 1628., refleksivnom poemom Suzama sina razmetnoga iz 1621. i epom Osman koji je pisao od 1621. do 1638. godine. Ova tri dijela predstavljaju značajna ostvarenja u hrvatskoj književnosti, ali se istovremeno mogu svrstati i na razinu suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.
Poznato je kako temeljna potreba svakog izdanja književnog djela jest slijediti i utvrditi autorov izvorni zapis, a ako ne postoji autorov rukopis, onda se oslanja na posljednju verziju djela koja je tiskana još za vrijeme autorova života. Zanimljivo je da se u slučaju Gundulićeva Osmana nije moglo postupiti ni na jedan od spomenutih načina, jer ep nije bio tiskan za autorova života, a nije se sačuvao ni njegov rukopis.
Od mnogobrojnih sačuvanih prijepisa niti jedan nije prepisan iz Gundulićeva autografa. Postoje 4 najstarija prijepisa, uključujući onaj Ohmućevićev koji potječe iz sredine 17. stoljeća, a koji su prepisani iz danas nepostojećeg prijepisa koji je najvjerojatnije nastao nedugo poslije smrti Ivana Gundulića. Svi ti prijepisi se razlikuju, ne samo jezično već i pravopisno, ali i kompozicijom i količinom teksta. Stoga je danas utvrđeno da se ne zna i da se ne može znati kako je izgledao pravi izvornik.
Gundulić započinje ep Osman glavnom temom, a to jest prolaznost. Ne počinje ga uobičajenim zazivanjem boginja epskog pjesništva. Spominje kolo sreće koje se neprekidno vrti, a koristi se literarno i ikonografski još od doba antičkih vremena i Lukijana, Boetiusa i Anakreonta. Različite predaje kolo sreće tumače kao mijene sudbine, sreću i nesreću, nepostojanost, uspon i pogibelj pada. Gundulić akceptira višeznačnost simbola te kolom sreće označava sveopću prolaznost jednako koliko i imanentnu pravdu.
Ep Osman ispjevan je u 20 pjevanja, od kojih 14. i 15. pjevanja nema u niti jednom od mnogobrojnih rukopisa. Osman je pisan u strofama od četiri osmerca s rimama abab, ali se lako može primijetiti kako u epu ima stihova koji se sastoje od devet, deset, pa čak i od jedanaest slogova.
Gundulićev Osman najbolji je naš barokni ep koji se ističe kvalitetom, a koji je nastao u slijedu Tassova Oslobođenog Jeruzalema. Za pisanje Osmana, Gundulića je nadahnula bitka pokraj Hoćima koja se odvijala 1612. godine.
U toj bitci Osmana II., turskog cara pobijedila je poljska vojska na čelu koje je bio Vladislav, sin Sigismunda III. poljskog kralja. Za Europljane ova bitka je bila povijesna jer je ona značila propast turskog carstva koje je prijetilo kršćanstvu.
Književni elementi
Kjiževni rod: epika
Književna vrsta: povijesno – junački ep (20 pjevanja, u katrenama i osmercima, rima koja prevladava je abab)
Vrijeme radnje: 1621. godina
Mjesto radnje: Carigrad, Smederevo
Tema: Život, vladavina i smrt Osmana II.
Ideja: U epu se ističe ideja o prolaznosti i relativnosti života, a djelo je napisano u kontrastima poput Kršćanstvo-Islam, dobro-zlo, lijepo-ružno, Europa-Turci
Kratak sadržaj, citati
Prvo pjevanje
U prvom pjevanju Gundulić započinje ep s razmatranjem oko toga kako su sve ljudske vrijednosti prolazne, spominje ljudsku oholost te kolo sreće kojim želi usporediti životne mijene i objasniti kako se ljudske sudbine mijenjaju tako da nitko ne zna što će se dogoditi.
“Kolo od sreće uokoli
Vrteći se ne pristaje:
Tko bi gori, eto je doli,
Tko doli, gori ostaje.
Sad vrh sablje kruna visi,
Sad vrh krune sablja pada,
Sad na carstvo rob se uzvisi,
A tko car bi, rob je sada.
Proz nesreće sreća iznosi,
Iz krvi se kruna crpe,
A oni kijeh se boje mnozi,
Strah od mozijeh i oni trpe.”
Ojađen zbog prošlogodišnje Vladislavove pobjede kod Hoćima, sultan Osman II. zaključuje kako je razlog hoćimskog poraza kukavičluk i nedisciplina nekad slavne turske vojske. Nakon toga odlučuje da će otići na Istok kako bi sakupio nove vojnike, odbacio prorok i mogao kreposno vladati kako bi osvojio svijet. Svoje odluke odlučuje priopćiti Dilaveru, hodži i hadumu saraja. Kako bi pred vojskom prikrio prave namjere, put na Istok će razglasiti hodočašćem i akcijom protiv odmetnutog sidonskog emirona.
Svoje odluke priopćuje Dilaveru, hodži i hadumu saraja. Da bi pred vojskom prikrio prave namjere, svoj put na Istok razglasit će hodočašćem (ćaba) i akcijom protiv odmetnutog sidonskog emirona. Osman želi biti kao Bog .
”Ali hoću unaprijeda
da ma ruka svijetom vrti
i ona sama zapovijeda
vrh života i vrh smrti.”
Drugo pjevanje
U drugom pjevanju dolaze tri dostojanstvenika pred sultana jer su zabrinuti Osmanovom brzopletošću. To su Hodža, Dilaver i Kazlar-aga. Dilaver govori Osmanu kako bi prije odlaska na Istok trebao ubiti maloumnog strica Mustafu, njegovu častohlepnu majku, te zeta Dauta.
Hodža mu savjetuje da odabere djevojku ili ženu koja je plemenita roda kako bi mu izrodila potomstvo koje će učvrstiti prijestolje. Treći dostojanstvenik, Kazlar-aga ga upozorava da bi prije puta trebao sklopiti mir s Poljacima, jer je opasno ostavljati zemlju koja je pritisnuta ratnom opasnošću.
Osman nakon svih ovih savjeta donosi odluke. Kazlar-agu šalje u potragu za plemenitim djevojčicama, Ali-pašu, za kojeg smatra da je dvoličan šalje Poljacima kako bi sklopio mir, a utamničenog Korevskog povjeruje Rizvan-paši.
“Od tamnice najposlije
Korevskoga straža je dana
Rizvan-paši, ki bi prije
Rob istoga slavna pana.
Uto i noć nebu stavi
Stražu od zvijezda svud okolo,
Da prije reda ne objavi
Svijetlo sunce zlatno kolo.”
Treće pjevanje
U trećem pjevanju opisuje se kako Ali paša kreće u pratnji Gašpara Milostića iz Carigrada, a predjeli kroz koje putuju podsjećaju ga na prošlogodišnju bitku kod Hoćima, te svojoj družbi opisuje turski rasap minulog ljeta. Puno je opisa koji obiluju Ali-pašinim pismima iz Poljske i to kao i situaciji koja se događa ali i raznim opisivanjima mjesta koje prolazi dok putuje Europom.
“S lijepom družbom on se otpravi
S otmanskog Carigrada
Put država kijem u slavi
Kralj poljački Šišman vlada.
Car mu prida u pohodu
S tvrdom stražom od bojnika
Bogdanskoga vojevodu,
Gašparova namjesnika ; “
Četvrto pjevanje
U četvrtom pjevanju Bogdanskom vojvodi Ali-paša priča o hoćimskoj bitci. Opisuje glavne položaje i točke bojišta na kojima su bili istaknuti zapovjednici i grupacije turske vojske. Više puta je pohvalio Vladislava, no ne zato da bi nahvalio neprijatelja, već da bi pohvalio krepost pomoću koje je pobijedio. Spominje i opisuje Sokolicu i njenu družbu, naglašavajući kako je Sokoličina ljepota privukla sultana Osmana koji se zaljubljuje u nju.
“Tim kraljevska prigizdava
Dikla sred njih rekbi da je
Lijepa božica od dubrava
Ka u lovu danke traje.”
Četvrto pjevanje završava usporedbom turske vojske koja je nekad bila ogromna s tužnom hrpom kostiju, odnosno njezinim jedinim ostatkom.
“Gledaj okolo odasvudi
Što oko vidi svom kriposti,
Sve bi puno bojnijeh ljudi, –
Sve je sad puno susjieh kosti;
Sve bi puno ognja živa,
Sve je sad puno mrazna praha,
Prut i Nester što obteciva,
S Crnog mora do Ugrovlaha.”
Peto pjevanje
U petom pjevanju opisuje se Ali-pašin put kroz gomilu turskih kostiju, odnosno uspomene. Na putu u Podolju on susreće Krunoslavu, koja ne želi ispustiti od trenutka kada su joj Turci zarobili zaručnika Korevskog.
“Ona odkli turska sila,
Draga svoga jur zarobi,
Nije oružja čas pustila,
S kijem junake mnoge dobi..”
Nadalje se saznaje Krunoslavina povijest života, kako je od kada joj je zaručnik zarobljen vojevala uz Vladislava protiv Turaka, kako je izazvala Osmana i borila se sa Sokolicom nakon čega je prekid sraza kršćanske i turske vojske prekinula noć. Krunoslava saznaje za svog zasužnjenog zaručnika, te rastužena ostavlja Ali-pašu.
“Sram je slavnu zatočnicu,
I u mnogoj je stoga muci,
Da joj vidi plač na licu
Tko joj gleda mač u ruci.
Tako naprid sama slidi
I, umnažajuć nepokoje,
Drugo uza se vik ne vidi,
Neg s uzdasim suze svoje.”
Šesto pjevanje
U šestom pjevanju Krunoslava u dubravi tuguje za svojim zaručnikom, te čuje glas pastira koji tuži sa svojom Rumenkom.
“Bješe ovako on pokliko:
O Rumenko ma ljubljena,
Sad na dubju gdi je lis niko
I dubrava sva je zelena,
Čemu sama ti u svrsi
Huda i prika u mom životu
Od kamena kažeš prsi,
Kriješ rajsku tvu lipotu?”
Nakon toga Krunoslava sakuplja otkupninu i preoblači se u haljinu ugarskog velikaša, pa potom stiže u Carigrad. Osman mašta o svjetskom gospodstvu i pokorenju Perzije, kršćanskih sila ali i konačnom obračunu s Poljacima, sve dok iščekuje vijesti o Ali-pašinom poslanstvu. Kazlar-aga, kojeg je Osman poslao po djevojčice, s otetim djevojčicama stiže do Troje, a Osman ga nestrpljivo iščekuje.
“Nu još želju kažuć istu,
Dokli čuje, ne ima mira,
Kazlar-aga u kom mistu
Gospođe mu lijepe izbira..”
Sedmo pjevanje
U sedmom pjevanju opisuje se Kazlar-agin put s otetim djevojčicama, te njegova plovidba pored grčkih otoka. Dok ulazi u atensku luku susreće dio svog brodovlja.
“Nu dočime sinje vale
Crnac brodi mora ovega,
Od njegove družbe ostale
Sve korablje sretoše ga,
Ke otoke nebrojene
Mora Edžea prošle bjehu
I jur k njemu put Atene
Vraćahu se u pospjehu..”
Sva mjesta kojima i dalje putuje neodoljivo ga podsjećaju na nekadašnju slavu grčkih zemalja, na propala carstva ali i na velike bojeve. Upućuje se na rodno mjesto Sunčanice, Smederevo, jer je puno toga čuo o njenoj ljepoti. Svoje ljude šalje dalje u potragu za plemenitim djevojčicama.
“Ali ovako Kazlar-aga
Jezdeć začu glas pun slave
Od uresa lijepa i draga
Sunčanice prigizdave;
I kako se biješe ova djevojčica svijetla i mila
Sred bijelog Smederova
Plemenito porodila..”
Osmo pjevanje
U osmom pjevanju Kazlar-aga stiže u Smederevo, a Sunčanica, djevojka plemenita roda kojoj je svo dvanaestoro braće izginulo, zavjetovala se da će ostati djevica.
“Sunčanica mlada i lijepa,
Od ke slovu svud kriposti,
Svijetlo ufanje ćaćka slijepa
I štapak je u starosti.”
Starac Ljubdrag želi omesti naum svoje kćeri Sunčanice, te joj priređuje veselje. Iznenadni dolazak Kazlar-age uzrokuje strah i metež, ali smiruje mladež. Kazlar-aga moli starca Ljubgrada da ispriča povijest svoj plemena, a dok on to priča, Kazlar-aga otima Sunčanicu. Ljubdrag jadikuje, a Kazlar-aga daleko bježi sa Sunčanicom. Sunčanice se tuži, što prilično dira Kazlar-agu koji ju grubo ušutkuje. Po Osmanovom naređenju krenuo je u Carigrad, a svog pouzdanika Kazlar-aga šalje da pronađe Sokolicu, za kojom Osman potajno žudi.
“Nu se hitri hadum stavlja,
I jednog crnca uzdana
Po bojnicu lijepu otpravlja
Put poljačkih ravnih strana,
Buduć imo glase tada,
Da još po toj kraljevini,
Za osvetiti cara mlada,
S drugima ona rasap čini.”
Deveto pjevanje
U devetom pjevanju Sokolica sa svojim ratnicama hara poljskom zemljom i u jesen dospijeva do Varšave. Na godišnjicu hoćimske bitke Vladislav s gostima i braćom odlazi u lov, dok Sokolica i njezine ratnice otimaju poljske dame i vežu ih u dubravi. Ratnice se kupaju, a Vladislac u pratnji otima sve Sokoličine pratilje. Sokolice se hrabro bori ne bi li ih spasila, sve dok joj nije puknuo mač. Kada viteški Vladislav oslobodi njezine ratnice, ona mu poklanja ogrlicu. U to vrijeme o pozivu sultana Osmana, Kazlar-agin poslanik javlja Sokolici.
“Sprva joj se on poklanja,
Kako običaj turska prosi,
Pako ukratko bez krsmanja
Kaže glase ke joj nosi.
Veli: Od slavna cara Osmna
U Istok, gdje sam s vojskom ide,
O kraljice ti si zvana
I ove druge ke te slide.”
Deseto pjevanje
U desetom pjevanju Sokolica žuri u Carigrad, a Vladislava pozivaju u Varšavu.
“Zatravljena Sokolica
Da prije vidi cara mlada,
S drugom leti jakno ptica
Put bijeloga Carigrada;”
Na povratku jedan od kraljevićevih pratilaca pjeva o hoćimskom boju, a Vladislav svečano ulazi u Varšavu. Ali-paša doputuje do ravnice koja se nalazi ispred Varšave, te ujutro ulazi u grad, a na ulazu u kraljev dvor prolazi pored kipova starih poljskih kraljeva, te knez Zborovki prima Ali-pašu.
“S bijelijem gnijezdom orolovime
Leh se u jednoj ruci objavi;
Drži u drugoj grad kom ime
Od našasta gnijezda stavi…”
Jedanaesto pjevanje
U jedanaestom pjevanju u kraljevskoj vijećnici, Zborovski, na molbu Ali-paše, tumači detalje tapiserije koja ima motive i prikaz hoćimskog boja. Kako je Ali-paša pozvan u kraljevsko vijeće, predaje kralju sultanovo pismo i iznosi sve razloge za primirje. Kralj Žigmund prihvaća mir s Turskom.
“Odgovara poklisaru:
Prijazan se od nas prima
I žuđeni šalje mir caru..”
A bogato nadaren Ali-paša nosi kraljevo pismo sultanu natrag u Carigrad.
“Ali je i paša opet bio hvaljen, častjen i darovan:
Šestoperac je on primio
Vas u suhu zlatu okovan;
I bogata i velika
Naprava mu vidjet zdvori:
Ručica mu svakolika
U kamenju dragom gori.”
Dvanaesto pjevanje
U dvanaestom pjevanju Ali-paša stiže u Carigrad, a u općem veselju zbog mira s Poljskom tužna je samo Krunoslava. Rizvan-pašina nećakinja Kalinka zaljubljuje se u Krunoslavu, misleći da je ugarski velikaš, a od nje saznaje o zarobljeništvu Korevskog i naklonosti Rizvan-pašine kćeri Ljubice koju ima prema poljskom vitezu.
“..Kako začu Kalinka ovo,
Pitat naprijed već ne slijedi
Željenje joj nasta novo
S Krunoslavom da besjedi..”
Kako je Krunoslava raspaljena ljubomorom, smišlja osvetu, te odlučuje ostati vjerna čak i ako joj je Korevski bio nevjeran. Potom se Krunoslava lažno predstavlja Rizvan-paši kao brat Korevskog, te mu nudi otkup za utamničenog viteza, a Paša na prijevaru uspijeva utamničiti i Krunoslavu.
“Nu od tamnice jedva stupi
Priko praga dikla smiona,
A raskošan zatvor skupi,
I u sužanstvu osta i ona.”
Trinaesto pjevanje
U trinaestom pjevanju, usred pakla, Lucifer u strahu od pobjede kršćanstva nalaže svom vijeću da, bez obzira na izbor sredstva, pomogne Turskoj da pobijedi. Iako je Lucifer na strani Turaka, on je protiv Osmana jer je izgubio od kršćana. U tom trenutku paklena bića izlaze iz pakla i haraju Carigradom.
“Crn Carigrad osta bijeli
S svijem munarim od mečeta
Ončas kad se u nj naseli
Množ pakljenijeh hudijeh četa..”
Šesnaesto pjevanje
U šesnaestom pjevanju čuvši da sultan namjerava posjeći neposlušne janjičare, vojska se odlučuje pobuniti. Pobunjenici tjeraju Ali-agu koji ih cijelo vrijeme opominje kako su dužni pokoriti se sultanu. U potrazi su da učiteljem i hodžom, te pašom Dilaverom za koje smatraju da loše savjetuju sultana. Osman odbija zahtjeve pobunjenika.
“On pokliče : Carstvo meni
Sabljom stari moj dobiše,
I tko drugi car bit scijeni
Vrhu mene, misli odviše..”
Sedamnaesto pjevanje
U sedamnaestom pjevanju usred noći se zasjeda sultanovo vijeće. Osman sluša savjete Husain-paše i Dilavera, te se pristaje nagoditi s pobunjenicima. Isto tako usvaja savjet Dilavera kako bi Husain-pašu ponovno trebao proglasiti veliki vezirom, te pomilovati veći broj vojnika, ali isto tako i da ne ide na Istok. Mustafina majka savjetuje se sa zetom Dautom, te planiraju smaknuti Osmana, kako bi na prijestolje vratili Mustafu i sami preuzeli vlast.
“Ali posred noćnih tmina
Vijećaše opet i sultana,
Mati ohola Mustafina,
Na pogubu cara Osmana..”
Osamnaesto pjevanje
U osamnaestom pjevanju pobunjenici se ujutro savjetuju s poznavateljima zakona i starcima iz puka. Pobunjenici su pozvani od strane Dauta da svrgnu Osmana. On ih predvodi, te pobunjenici prodiru i Dilaverovu palaču.
“Smioni Turčin ne bez truda,
Man mu braneć protivnici,
Protiše se silom tuda
S golom sabljom u desnici..”
Dilaver se bori s agom Dervišem, a Daut pobunjenike vodi na sultanov saraj.
Devetnaesto pjevanje
U devetnaestom pjevanju pobunjenici provaljuju u sultanov saraj, a Derviš i spahoglani sustižu Dilavera koji se prerušio i krenuo po pomoć.
“Sva ova mjesta zgar zbrojena
Svoje osobne straže imaju;
Tim vojska uzet nabunjena
Prva vrata hteć saraju,
Opriješe se kapidžije,
Verna obrana mjesta toga..”
Jedan od robova ga udari sjekirom u potiljak. Daut odbija predati tijelo Begum Adžamkinji, Dilaverovoj ljubavi. U to vrijeme Osman se skriva u perivoje Sinan-paše, a pobunjenici ubijaju Husaina i Osmanove izaslanike. Potom pronalaze Mustafu, te ga odvode u srednji mečet. Postavljaju glave onih koje su pogubili pred mečet sultana Bajzeta, a vojnici hvataju Osmana, te ga vode pred sultana Mustafu.
“Ovako se Osman mladi,
Car od cara svijeh najveći,
Na jednoga konja usadi,
Ki se nađe tuj po sreći.
Kratko ruho i priprosto
Samo zgar ga odijevaše,
Bez haljine buduć osto,
S kom vrh sunca njekad sjaše.
Tim u srednji mečet tada
Doprati se i dovede
Gdi uz Mustafu usred grada
Nove paše redom sjede.”
Dvadeseto pjevanje
U dvadesetom pjevanju Mustafa naređuje da se Osmana zatvori u Jedi kulu, te se svrgnutog sultana odvodi na konju kroz puk i svjetinu, koja mu se ne prestaje rugati. Daut u to vrijeme požuruje vojnike da ga smaknu, a crnac koji je rob Dautovim pojasom davi Osmana. Sultanovo tijelo pokopavaju odmah do očevih nogu. Bog kažnjava čovjeka kad želi biti kao Bog.
”Nu vlas božja brzo u sebi
samosilja krši i slama,
za ukazat, da na nebi
i na zemlji ona je sama.”
Analiza likova
Likovi: Osman, kraljević Vladislav, Sunčica, Ali-paša, Kazlar-aga, Sokolica
Ali-paša – nije povijesna ličnost, već je turski vezir koji putuje u svojstvu sultanova poklisara u Varšavu gdje biva zadužen za sklapanje tursko-poljskog mira. Ali paša jedan je od najvažnijih ličnosti u Gundulićevu epu Osman, te ima blažu ćud od Dilavera, ali je promišljen. Dok putuje, tuguje i žaluje.
“Proz gomile turskijeh kosti
Jaše paša i naprijeda
Od bolesti i od žalosti
Zavrć riječi plač mu ne da.”
Kazlar-aga – otima Sunčanicu, susreće Sokolicu te ju zove u Osmanov harem. Osman ga postavlja kao svoga predstavnika, a pobunjenici ga sasjekoše sabljama. Čuvar je harema i vjeran izvršitelj svojih dužnosti. Kazlar aga je nadstojnik sultanova harema, a sultan ga zadužuje da putuje na Balkan i u slavenske zemlje kako bi pronašao ljepotice sa sultanov harem.
“Crni se aga diže iz Šija,
I nalijevo čim se vozi,
Samo, Andro, Ikarija
I otoci mu stoje mnozi,-
Slavni otoci od kih hvala
Čte se puna pisma stara,
Sad ne znam mjesta ostala
S malo stada odizgara.”
Korevski – poljsko ukrajinski velikaš koji uz pomoć supruge Krunoslave i nekog Grka uspijeva pobjeći iz Carigrada. Pravi je primjer ratničke neslomljivosti i najopasniji turski protivnik. Biva zarobljen i zatvoren u Jedi kuli, gdje su ga Turci i ubili, a njegovo tijelo su sunarodnjaci otkupili i vratili u domovinu.
“Tiska, goni, otet se ište
Nedobitna moć viteza,
Nu mu izazad ruke stište
Dvjesti ruka i uzom sveza.
Tako slavni vojevoda
Sred sužanstva osta prika;
Pridobi ga huda zgoda,
Ne vlas svojih protivnika.”
Krunoslava – žena Korevskoga, koja ga želi spasiti pod svaku cijenu.
“Uzrastom je Krunoslava
Jakno u gori vita jela;
Oružje joj ures dava,
Konj joj pod njom brza strijela.”
Na dvoboj poziva Osmana II., a suparnica joj postaje Sokolica, Osmanova ljubavnica, te je primjer je svega što jedna žena može napraviti zbog ljubavi.
“Prem se htjelo mrtvoj meni
Mjesto ovakvo gluho i pusto,
Da me tmine združe sjeni
Ke prostira dubje gusto.
Gdi si, o sunce mojijeh dana,
Vjereniče gdje si mili?”
Krunoslava ima hrabrost i snagu muškarca, ali osjećajnost žene, a u konačnici žrtvuje svoj život za svog voljenog Korevskog.
Osman II. – glavni junak epa Osman, sin Ahmeta I. Mlad je i nezreo, mladenački nepromišljen i politički naivan, iako je bio pravedan i častan vladar.
“U zelenoj tuj haljini,
Zlato i biser ku nakiti,
S podvitijem sprid kolini
Sjedi Osman car čestiti.
Veo na rusoj glavi okolo
Snježan svit mu je u sto dijela,
A u kamenu dragu oholo
Sunce sja mu vrhu čela.”
Najveću ljubav mu predstavlja Sokolica koja je žena ratnica:
“Veli: Ne cijen da se uputi
Tuj bez mene, moja mila
Ako uza se na boj ljuti
I me srce sad si odnila!
Tko dobude tvu lipotu
Pridobit će mene istoga,
O me duše drag životu,
O carice carstva moga.”.
Osman je na prijestolje došao s 14 godina, kada je preoteo vlast svom slaboumnom stricu Mustafi. Na Hoćimu ne postiže željenu pobjedu te se s velikim gubicima vraća u Carigrad. Nakon poraza odluči ići na istok kako bi sakupio svježe trupe. Biva svrgnut i zadavljen od strane janjičara s 18 godina, a na prijestolje ponovno dolazi Mustafa.
Sokolica – romantična bojnica u Osmanu.
“Ondje istočna sto bojnica
I u nje licu sunce i zora,
Glasovita Sokolica,
Velikoga kći Mogora. “
Potječe iz dinastije Tatara koji su vladali Indijom, te je zaljubljena u Osmana. Osmanova je miljenica koja ga jedina može spasiti kada je zle i loše volje Nakon sudjelovanja u hoćimskoj bitci, ostaje u Poljskom kojom hara. Svojom ljepotom začarala je Vladislava. Sokolica je ponosita i bistra:
“Sokolica od sokola
Bistru i hitru sliku ima:
Ponosita i ohola
Uzrastom je nada svima.”.
Sunčanica – pored Sokolice i Krunoslave treća ženska najvažnija osoba u epu Osman. Kćer je starca Ljubdraga koji joj priprema veselje:
“Tu je nađe u zabavi
Od veselih sjediljaka,
I u pogledu nje objavi
Tajčas mu se sunčja zraka.
Pače bijelijem danom svanu
Crnom agi noćno lice
Na ljepotu rajsku izabranu
Od sunčane Sunčanice.”.
Kazlar-aga je otima za sultanov harem, a ona je naivna, dobra, lijepa i živi jednostavnim pastirskim životom:
“Sunčanica mlada i lijepa,
Od ke slovu svud kriposti,
Svijetlo ufanje ćaćka slijepa
I štapak je u starosti.”.
Vladislav – poljski kraljević, sin Žigmunda III. Zatiče Sokolicu i njene ratnice tijekom njihova kupanja, te je najuzvišeniji lik i najveći junak:
“Ne ište se građa ina
Gdje Vladislav slavni posta,
Zašto gora i planina
On sam turskoj vojsci odoli
On sam turskoj vojsci odoli
I od nas mrtvijeh gore uzdiže,
I od krvi rijeke proli
Od Nestera šire i više.”.
Bilješka o piscu
Ivan Gundulić rođen je u Dubrovniku 8. siječnja 1589. godine kao najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. Obrazovao se u Dubrovniku, a nakon završenog školovanja, 1608. postao je član Velikog vijeća.
Dva puta je bio knez u Konavlima, 1615. i 1619. godine. U Dubrovniku je uglavnom obavljao pravničke poslove. Dobio je nadimak Mačica (značenje: mačkica) jer je živio mirno i vrlo povučeno. 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina.
Njegov književni rad počeo je pisanjem drama u stihu i vjerojatno, pjesama. Najčešći stih Gundulićevih djela jest osmerac, a strofa katren, no javljaju se i drugi oblici (dvostruko rimovani dvanaesterac).
Ivan Gundulić stekao je književnu slavu još za života, a u preporodno je doba dobio status kanonskoga pisca starije hrvatske književnosti.
Umro je u Dubrovniku, u 49. godini života nakon dvotjedne bolesti, vjerojatno od upale porebrice.
Autor: M.P.
Odgovori