Marinizam je pjesnički stil koji je dominirao talijanskim pjesništvom tijekom 17. stoljeća, dakle u vrijeme književnog baroka. Ime je dobio prema svom začetniku i najboljem predstavniku Giambattisti Marinu, najvećem talijanskom baroknom pjesniku koji je svojevremeno bio jedan od najpopularnijih pjesnika u Europi. Upravo zbog njegovog utjecaja barokno se pjesništvo odlikuje tolikom raskoši, što u izraza, što jezika.
Pjesme nastale u razdoblju marinizma karakterizira velika upotreba motiva, najčešće vrlo neobičnih, baš kao i metafora, ponavljanja i ostalih stilskih figura. Pretjerivanje u stilskim figurama i gomilanje pjesničkih slika glavna je odlika ovog književnog pravca. Osim gomilanja stilskih figura, za marinizam su specifične i često neobične igre riječima, igra sa zvukom i ispoljavanje senzualnosti pogotovo prema prirodi i ljubavi.
Sve ove odlike marinizma služile su kako bi začudile čitatelja. Marino je to radio vješto i pretjerivanje u njegovoj poeziji imalo je smisla. Ali s velikom popularnošću Marino je stekao i mnogo oponašatelja koji su kopirali njegov stil izražavanja, ali nisu bili dovoljno vješti da prenesu i dublju ideju. Nakon što se ovaj stil raširio i stekao mnogo loših pjesnika, s vremenom, negdje krajem 17. stoljeća, naziv marinizam postao pogrdan i označavao je loše pjesništvo.
Marinizam dolazi od talijanske riječi marinisimo. Poput prijevoda i on se odnosi na pjesnika Marina.
Za primjer marinističke poezije prikazat ćemo pjesmu “Pjevač” Giambattista Marina:
“Nad rubom jedne rijeke sjajne i čiste
pjevao je slavuj pjesmu ko da žice
prebira vješt svirač, prsti gitariste;
činilo se da pjevaju mnoge ptice.
Jeka, razdragana, slušajuć glase,
odvraćaše zvučno nježnom pjesmom ptici,
pa joj se činjaše, od glasova, da se
dva slavuja slažu u toj utakmici.
A kad pjevač htjede slađim pjevom tada
nadglasati jeku, lik mu iznenada
blusnuo u sjaju srebrnih talasa.
Ču se hihot nimfa, a od toga glasa
zastidje se slavuj i od svijetla dana
sakri se u mraku mirisavih grana.”
Odgovori