Pjevač

Giambattista Marino (1569.-1625.) talijanski je barokni pjesnik te začetnik i glavni predstavnik pravca koji je po njemu nazvan marinizmom.

Marinizam je dio općenite stilske oznake cijelog baroka, koja se pojavljuje i u španjolskoj književnosti pod nazivom gongorizam, a u francuskoj književnosti poznata je pod nazivom precioznost. Jednim imenom ovi pravci se najčešće nazivaju manirizmom. Svi ti pravci pokušavaju se objasniti uspostavom naglašeno neprirodnog načina izražavanja kao umjetničke konvencije.

Pjesnik Marino svoj je prenaglašeni pjesnički izraz ostvario raskošnim jezikom i obiljem pjesničkih slika. Često takva izražajna virtuoznost u baroku postaje sama sebi svrhom. Marinova poezija obiluje metaforama, paradoksima, kontrastima i hiperbolama. Možemo reći da upotrebljava sve one stilske figure koje najbolje izražavaju prenaglašenost i stilsko pretjerivanje.

U baroku se pojavljuje i stilska figura “concetto” (končeto), koja se temelji na pronalaženju sličnosti između pojedinih pojava i predmeta, naizgled različitih, i njihovo spajanje u zajedničku, duhovitu metaforu. Najčešći figure kojima se ostvaruje končeto su paradoks, antiteza i hiperbola. Ovi stilski postupci Giambattisti Marinu poslužili su da zapanji čitatelja, jer je smatrao da je pjesnikov cilj da začudi, što mu svakako uspijeva.

Marino je napisao nekoliko tisuća lirskih pjesama i veliki mitološki spjev “Adonis”.

Pjevač – analiza pjesme

Pjesma je pisana u obliku soneta, a tema joj je refleksivna. Personificirani slavuj predstavlja oholog pjevača koji se pokušava natjecati u pjevanju s jekom. Slavujev pjev uspoređuje se s sa sviranjem vještog svirača, a hiperbola “činilo se da pjevaju mnoge ptice” pokušava dočarati veličinu slavujeve nadmenosti i samodopadnosti. U drugoj strofi nalazimo personifikaciju „razdragane“ jeke, koja je odgovarala slavuju nježnom pjesmom. U ovoj strofi ostvarena je figura končeta, koja na duhovit način naziva utakmicom slavujev pjev i zvuk jeke.

Tercine kao što i biva u sonetima, donose obrat i poantu. U prvoj tercini slavuj se sprema još slađim pjevom nadglasati jeku, ali ga ušutkuje njegov lik “u sjaju srebrnih talasa”. Motiv ogledala u baroku označava prolaznosti i prividnost života. Slavuj u tom času postaje svjestan sebe i svoje oholosti. Hihot nimfa ga vraća u stvarnost i kao da ga opominje da se spusti na zemlju. Kontrast koji je pjesnik ostvario slavujevim skrivanjem sa svjetla u mrak, ima svrhu zabljesnuti i začuditi čitatelja.

Cijela pjesma predstavlja gradaciju slavujevog pjeva: prva strofa predstavlja glasnu pjesmu, a u drugoj strofi čuje se nježna pjesma jeke. Tercine predstavljaju muk slavuja, dok se samo čuje hihot nimfi. Slavuj je pjesnik, koji nastoji u svom umjetničkom stvaralaštvu “nadglasati” sam sebe, ali ostaje posramljen i skriven u mraku. Mrak tvore “mirisave grane”, koje su i jedini olfaktivni motiv pjesme.

U pjesmi su brojniji auditivni (pjevao je slavuj pjesmu, pjevaju mnoge ptice, jeka, nježna pjesma, slađi pjev, hihot nimfa), a najbrojniji vizualni motivi (rijeka, slavuj, žice, prsti gitariste, svirač, ptice, sva slavuja, lik, nimfe). Barokne postupke pjesnik ostvaruje i gomilanjem epiteta (sjajne, čiste, vješt, mnoge razdragana, zvučno, nježnom, slađim, srebrnih, svijetla, mirisavih). Općenito, gomilanjem pjesničkih slika i motiva, Marino želi istaknuti raskoš svog umjetničkog izraza, težnju k ljepoti umjetnosti i na koncu, nedostižnost, nestalnosti i prividnost svega u životu.

Pjesnik ovom pjesmom poručuje čitateljima i da se ne treba oholiti, jer kad-tad smrt će nas sve spustiti u mrak mirisavih grana. Dobro je pokušati nadjačati sam sebe i poboljšati svoje sposobnosti, ali ne treba život provesti u takvim nastojanjima, jer zemaljsko vrijeme je kratko za čovjeka.

Bilješka o autoru

Giambattista Marino najveći je talijanski barokni pjesnik, najpoznatiji kao začetnik marinizma – pjesničkog smjera u razdoblju književnog baroka.

Marino je rođen u Napulju 1569. godine. Otac mu je bio pravnik, pa je i natjerao i Giambattistu da studira pravo, ali on je vrlo brzo napustio studij. Od rane mladosti se interesirao za književnost, pa je rano počeo i pisati. Radio je kao sekretar, gdje je upoznao i Torquata Tassa, također slavnog talijanskog pjesnika.

Marino je kasnije bio dvorski pjesnik i kao takav bio je jako poznati. Kažu da je bio posljednji dvorski pjesnik, ali zato izuzetno hvaljen i slavan. Čak su se i na francuskom dvoru čitale njegove pjesme. Ipak, bio je i dosta osporavan. Imao je poprilično buran život. Čak je dva puta završio u zatvoru. Jednom jer mu je djevojka umrla nakon pobačaja, iako postoji sumnja da je tada bio zatvoren jer je bio homoseksualac. Marino je 1600. godine pobjegao iz zatvora i otišao u Rim.

Putujući iz Rima u Veneciju, Marino je 1602. objavio djelo “Rime”. 1604. ušao je u službu kardinala koji je kasnije postao papa Klement VII.

Marino se preselio u Torino gdje je postao sekretar vojvode. Tada je po drugi put završio u zatvoru jer je vojvoda mislio da mu se Marino ruga. U zatvoru je Marino pisao mnogim utjecajnim ljudima, pa je na kraju pomilovan, ali su se pri njegovu zatvaranju izgubili mnogi njegovi rukopisi.

Marino je tada otišao u Francusku, gdje je tiskao svoje najznačajnije djelo, veliki mitološki spjev “Adone”. U Parizu se Marino i obogatio, pa se vratio u Rim, gdje su ga dočekali s počastima. 1625. preselio se u Napulj, gdje je iste godine i umro.

Autor: I.D.