Emil i detektivi obrađena lektira Ericha Kästnera. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Emil i detektivi dječji je detektivski roman autora Ericha Kästnera. Roman možemo podijeliti na dva dijela. Prvi dio odnosi se na početak koji je pomalo neuobičajen. Pripovjedač nas upoznaje s tim kako je samo djelo nastalo. Navodi se važnost poznavanja onoga o čemu se piše i to je razlog zašto je glavni junak običan gradski dječak, to objašnjava zašto je radnja smještena u vrijeme i mjesto koje autor poznaje. Zatim se nalaze kraći tekstovi o likovima i mjestu radnje koji su popraćeni crtežom. Drugi dio romana odnosi se na samu radnju koja se sastoji od osamnaest poglavlja.
Radnja romana započinje tako što se upoznajemo s Emilom. Saznajemo da živi s majkom, a otac mu je preminuo. Emil je prikazan kao samosvjestan lik zato što razumije da žive u teškoj situaciji, nemaju novaca, ali vidi da se majka trudi i radi kako bi on imao sve kao i drugi. Cijeni majčin trud i zauzvrat se trudi u školi, pomaže joj oko posla jer ne želi da majka brine više nego što mora. Iako je prikazan kao samosvjestan lik, autor nije Emila lišio dječačke razigranosti. To vidimo u primjeru kada Emil s prijateljima iz realke šara spomenik i strah od toga da ne bude kažnjen je nešto što ga prati kroz cijelu radnju.
Počinju praznici i Emil odlazi kod bake i tete u Berlin. Odlazi sam jer majka nema dovoljno novaca da bi i ona išla s njim. U vlaku upoznaje nove ljude i počinje strahovati za novac koji ima kod sebe, a mora ga dati baki. Dosjetio se da će novac biti najsigurniji ako ga pribadačom probode za podstavu kaputa. Iako se opirao tome da zaspe u vlaku, nije mogao izdržati. Nakon buđenja suočava se sa stvarnošću, a to je da je pokraden i sam. Nalazi se sam u nepoznatom gradu, bez novaca, s grižnjom savjesti jer je izgubio nešto za što je njegova majka mjesecima naporno radila i sa strahom da će biti uhićen zbog šaranja spomenika ako se obrati policiji. Instinktivno je reagirao iskakanjem iz vlaka za osobom koju je vidio da izlazi na stanici, a koju sumnjiči za krađu novca.
Osjećao se nemoćno prateći lopova jer nije znao gdje ide, nema novaca i ne može se nikome obratiti za pomoć. U tim teškim trenucima Emil upoznaje dječaka Gustava koji mu pruža prijateljstvo i pomoć. Upoznaje ga s drugim dječacima i Emil družeći se s njima ne osjeća više nemoćnost jer nije sam. Dječaci s Emilom kreću slijediti lopova nesvjesni kako rade opasnu stvar iako je to što su radili njima bilo ispravno i nije bilo mjesta za propitkivanje i strah. Znali su da mu ne mogu ukrasti novac koji je on ukrao Emilu jer onda bi i sami bili lopovi, ali nisu imali razvijen plan kako će navesti lopova da Emilu vrati novac. Prateći lopova saznali su gdje je odsjeo te u koje vrijeme planira napustiti hotel.
Prilika za raskrinkavanje lopova se javlja u banci. Lopov želi promijeniti ukradeni novac, no u zadnji trenutak ga u tome sprječava jedan od dječaka koji poziva Emila u banku. Lopov se na svaki način pokušava opravdati da bi izbjegao suočavanje s policijom. Emil se sjetio da bi njegove novčanice trebale imati rupicu od pribadače što ravnatelj banke vidi i želi pozvati policiju, ali lopov pobjegne. Na ulici, prilikom bijega vidljiva je dječja sloga, poštenje i hrabrost jer su opkolili lopova i nisu mu dali da pobjegne. Lopov završava u policijskoj postaji gdje se nastoji utvrditi njegov pravi identitet i je li prije počinio kakav zločin. Emilu se vraća novac koji on predaje baki, ali u isto vrijeme postaje i medijska zvijezda jer je uhvatio traženog kriminalca i za to dobiva novčanu nagradu. Dio novčane nagrade troši na dolazak majke u Berlin i to da joj kupi stvari za koje smatra da su joj potrebne, ali i proslavu za prijatelje i obitelj koji su mu pomogli.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 35 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: dječji roman, detektivski roman
Mjesto radnje
Emilov rodni grad Neustadt – opisi kako tu živi Emil s majkom, opis konjskog tramvaja i spomenika vojvode Karla.
“U Berlinu je drugačije negoli tu kod nas u Neunstadtu. U nedjelju ćeš s tetkom Robertom otići u muzej cara Friedricha. I budi pristojan da ne bi tkogod pomislio kako mi ovdje ne znamo što se pristoji”
Vlak dok putuje za Berllin – Emil upoznaje suputnike, razgovara s njima i osjeća nepovjerenje prema čovjeku koji mu se predstavi kao Grundeis
“Pored čovjeka koji je grozno puhao, sjedila je žena koja je plela šal. A do prozora, pored Emila, jedan gospodin u policilindru čitao je novine.”
Ulice Berlina – Emil je sa svojom družinom pratio lopova od kafića Josty gdje je Grundeis prvo sjeo, do hotela Kreid gdje je odsjeo, Schumannova ulica 15, Dienstagov stan kao telefonska centrala
“Na uglu Carske aleje i jedne sporedne ulice čovjek s polucilindrom siđe s tramvaja. Emil to opazi, zgrabi kovčeg i stručak cvijeća, još jednom najljepše zahvali gospodinu koji je čitao novine i iskoči iz tramvaja.”
“Krummbiegel napravi dvanaest ceduljica i na svaku zapiši broj Dienstagova telefona. Ali čitljivo! Svakome od nas dat ćeš po ceduljicu. Telefonska centrala znat će u svakom trenutku gdje se detektivi nalaze i što se upravo događa.”
“Prvi se taksi zaustavi na Nollendorfskom trgu, točno ispred hotela Kreid. Drugo automobil pravodobno zakoči, izvan opasne zone. Čekajući što će biti dalje.”
Bankovna produžnica – mjesto gdje se lopov razotkriva
“Kada su Gustav i Profesor ušli u banku, čovjek s polucilindrom stajao je već ispred šaltera na kojemu je bila pločica s natpisom Uplate – Isplate, čekajući strpljivo da dođe na red.”
Vrijeme radnje: vrijeme radnje nije točno definirano, možemo zaključiti da se radi o 20. stoljeću jer su ljudi putovali vlakom, koristili telefon jedino što je definirano da se odvija za vrijeme praznika
“U Berlinu još uopće nije bio. A moja sestra Marta oduvijek nas poziva k sebi. Ja, doduše, ne mogu poći s njim. Uoči praznika uvijek imam puno posla.”
Tema: Emil i družina u lovu na lopova u Berlinu
Ideja: iskrenost, poštenje i zahvalnost se uvijek na kraju nagradi
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 35 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Emil Tischbein živi s majkom u stanu u Neustadtu. S obzirom na to da je Emilu otac preminuo, majka radi kao frizerka da osigura sve što je potrebno za život. Brinula se da Emil ima novu odjeću, da može pohađati realku, da imaju dovoljno hrane, žive u toplom i čistom. Zauzvrat, Emil se trudio biti uzoran u školi, učio je, redovito pohađao školu kako majci ne bi zadavao dodatne brige i pomagao joj s njenim poslom koliko je mogao.
“Emil više nije imao oca. Ali majka je imala posla, pravila je frizure u dnevnom boravku, prala plave i smeđe glave i rintala kako bi mogli jesti i platiti račune za plin i ugljen, stanarinu, odjeću, knjige i školarinu. .. Vidite, jako je volio majku. Silno bi se sramio da je ljenčario dok je ona radila, računala pa opet radila… Bio je uzoran dječak jer je to htio biti! Odlučio se na to, iako mu često nije bilo lako.”
U Berlinu je imao tetu Martu s kojom je živjela baka. Ona je otišla živjeti kod tete Marte nakon očeve smrti zato što mama nije mogla zaraditi kako bi sve troje mogla prehraniti. Teta Marta ima kćer Pony Hütchen. Za praznike Emil ide kod njih na tjedan dana. Prije nego su krenuli na kolodvor, mama mu je dala 140 maraka, 120 maraka je trebao dati baki uz ispriku što prošli puta nije mogla poslati, 10 maraka za kartu kada se bude vraćao i 10 maraka ostaje njemu da ima za jelo i piće. Emil je kuvertu s novcem stavio u desni džep kaputa jer je bio siguran da iz toga džepa kuverta neće iskliznuti.
“Tu imaš sto i četrdeset maraka. Jednu novčanicu od sto maraka i dvije po dvadeset. Sto i dvadeset daj baki i reci joj neka se ne srdi što joj prošli puta nisam ništa poslala. Bilo bi meni ostalo premalo. Zato joj ovaj put novac nosiš osobno. Više nego inače.”
Do kolodvora su išli konjskim tramvajem. Prije nego što se Emil ukrcao u vlak, sreli su policijskog narednika Jeschkea. Emil se uplašio da će ga narednik prepoznati, reći mami i uhiti jer je s učenicima realke poslije sata tjelovježbe nataknuo klobuk na spomenik vojvode Karla Krivoustog i bojicama mu nacrtao crveni nos i poput smole crne brkove. Narednik je naišao u trenutku dok je Emil šarao, ali uspjeli su pobjeći prije nego ih je narednik uhvatio.
Emil je osjećao sram zbog toga čina i bojao se da ga narednik ne prepozna. Policijski narednik je slučajno naišao i samo nakratko porazgovarao s majkom. Majka je pomogla Emilu da se ukrca u vlak i dala mu posljednje upute kako da se ponaša i na što da pazi. Nakon što je vlak krenuo malo je zaplakala, ali znala je da se mora vratiti u stan jer ju tamo čeka žena mesara Augustina kojoj treba temeljito oprati kosu.
“Konjski je tramvaj dakle nešto fenomenalno, nadalje, kreće se po tračnicama kao i pravi, moderni tramvaj, kola su im također slična, samo što je ispred ovoga upregnuto zaprežno kljuse.”
Emil je ušao u vlak i prije nego što je sjeo na mjesto, za koje je vidio da je slobodno, upitao je putnike koji su tamo već sjedili ima li još mjesta za njega. Debela gospođa Jakob pohvalila je njegovu pristojnost, a Emil se smjestio na slobodno mjesto. U vlaku su, osim Emila i gospođe Jakob, sjedili čovjek koji je glasno soptao, žena koja je plela šal i čovjek u polucilindru koji je čitao novine. Taj čovjek odloži novine i ponudi Emila čokoladom. Emil uzme čokoladu i svima se predstavi uz naklon. Takav postupak izazove smijeh kod suputnika, ali predstave mu se debela gospođa Jakob i Grundeis (čovjek u polucilindru).
Emil započne razgovor s njima kako ide u Berlin i kako će ga baka dočekati na kolodvoru pored kioska s cvijećem. Dok je razgovarao s njima, Emil je bio nervozan i stalno je provjeravao šuška li omotnica s novcima u džepu jer ga je bilo strah da ju ne izgubi. Grundeis je krenuo Emilu govoriti kako će ostati bez daha kada ugleda Berlin, kako je to razvijen grad kojemu su krovovi pričvršćeni za nebo, kako ljude stave u sanduk i ispale kroz cjevovod poput pisma ako im se žuri, da mogu zadužiti mozak u banci i dobiju tisuću maraka. Tu priču prekinuo je gospodin koji je glasno soptao govoreći mu da prestane s besmislicama.
“No, onda ćeš zinuti! U Berlinu sada ima kuća i sa stotinu katova, a krovove im je trebalo pričvrstiti o nebo da ih ne odnose vjetar… A kada se nekome posebno žuri, spakiraju ga na pošti u sanduk, gurnu u cjevovod i ispale poput hitnog pisma do pošte u onoj četvrti kamo treba stići… Ako pak netko nema novca, pođe do banke i tamo založi mozak za koji dobije tisuću maraka. Bez mozga čovjek može poživjeti dva dana; a banka mu ga vrati tek pošto joj on vrati tisuću i dvjesto maraka. Sada su pronašli nevjerojatne moderne medicinske uređaje i …”
Među suputnicima pojavi se određena nelagoda jer su dva gospodina počela s razmiricom, Emil se samo usiljeno nasmijao i izvadio sendvič s kobasicom i krenuo jesti. Kada je bio kod trećeg sendviča, vlak se zaustavio na kolodovoru, no Emil nije stigao pročitati naziv kolodvora i svi su izašli osim gospodina Grundeisa. Emilu se nije svidjelo što je ostao sam s tim gospodinom i strah za omotnicu s novcem samo se povećao. Bilo ga je strah pipati omotnicu pred gospodinom Grundeisom te je odlučio otići u zahod i tamo pribadačom probode novac i omotnicu za unutarnju stranu kaputa. Gospodin Grundeis je spavao što je Emilu odgovaralo jer nije htio razgovarati s njim, ali isto tako nije htio zaspati jer su ostali njih dvojica sami. Razmišljao je sestrični Pony Hütchen kako izgleda, gledao je kroz prozor, brojao je dugmad, štipao se za koljeno, no ništa nije pomoglo jer je zaspao.
Emil je sanjao kako se vlak neprestano kreće u krugu, a krug se sve više sužavao. Lokomotiva se sve više približavala posljednjem vagonu. Vlak se okretao oko sebe kao pas kada se pokušava ugristi za rep. Da bi vidio koliko je sati, Emil je posegnuo za džepnom urom koju je vukao, ali nikako da izvuče iz džepa. Vidio je da to stajaća ura iz majčinog dnevnog boravka na kojoj je očitao 185 km/sat. Pogledavši kroz prozor, Emil shvati kako će lokomotiva udariti u zadnji vagon te će doći do prometne nesreće koju je želio zaustaviti.
Odlučio je otići do strojovođe kako bi to spriječili. Kada je došao do strojovođe, vidio je da on sjedi na kočijaškom sedlu, vitlao bičem, držao uzde, a vlak je bio upregnut konjima. Vlak je vuklo devet konja koji su na kopitima imali srebrene koturaljke kojima su jurili po tračnicama i pjevali pučku pjesmu “Moram li sada, moram li sada otići iz grada”.
Emil opazi kako je strojovođa zapravo policijski narednik Jeschke. Policijski narednik je htio znati tko je još uz Emila šarao vojvodu Karla. Emil je priznao da je on, ali svoje prijatelje nije htio odati. Ponudio je naredniku dvadeset maraka da zaustavi vlak, ali narednik je to odbio. Emil iskoči iz vlaka i krene trčati prema neboderu, vlak ga je proganjao. Utrčao je u neboder od dvjesto katova i odlučio je otići na krov, ali vlak se i dalje uspinjao za njim i proganjao ga.
Na krovu nebodera Emil izvadi maramicu iz džepa, raširi je i skoči u prazno te se odjednom nađe na livadi. Vidio je da su konji i narednik raširili kišobrane te također skočili. Emil spazi stakleni mlin prema kojem krene trčati. U mlinu se nalazila majka koja je prala kosu gospođi Augustin. Majka upali motor i četiri se staklena mlinska krila krenu okretati tako da od blještavila narednik i konji nisu mogli do Emila. Prije nego se probudio majka mu je rekla da se nada da nije poderao odijelo i da pazi na novce.
“Probudio se kada je vlak upravo opet polazio. Dok je spavao, bio je pao s klupe pa je sada ležao na podu, ukočen od straha. Još nije shvaćao zbog čega. Srce mu je udaralo kao ludo. Evo ga tu u vlaku i zamalo je zaboravio gdje se nalazi. A onda se polako, sliku po sliku, počne prisjećati. Tako je, putuje u Berlin. Zaspao je.”
Nakon što se razbudio, ustao s poda, Emil je opipao džep i shvatio da nema omotnice s novcem. Dok je provjeravao džep, pribadača mu se zabila u prst, ali omotnice i novaca nema. Počeo je plakati od muke jer je majka mjesecima morala raditi za te novce, opet baki neće ništa dati i nema novce za kartu da se može vratiti kući. Razmišljao je da to prijavi policiji, ali sjetio se kako je šarao spomenik vojvode Karla i bojao se da mu policija zbog toga neće vjerovati jer je i sam zbog tog postupka kriminalac. Emil je gledao kroz prozor i razmišljao što napraviti i tada spazi čovjeka u šeširu i istrči za njima na kolodvorskoj stanici Zoološki vrt. Emil je u gužvi tražio gospodina Grundeisa i kada ga je pronašao počeo ga je slijediti.
Grundeis je ušao u tramvaj broj 177, Emil je u zadnji tren uspio ući u tramvaj i tek je u tramvaju shvatio da on nema novca kako bi kupio kartu kada dođe kondukter do njega. Stalno je pratio na vrata da ne bi Grundeis izašao i tako zauvijek izgubio novac. Slušao je razgovor između dva gospodina o pljački pretinaca u trezoru i tome kako se ne zna kolika je šteta počinja jer vlasnici nisu dužni banci reći što se nalazi u ormarićima. Dolazi kondukter i govori Emilu da na sljedećoj stanici mora izaći jer nema kartu. Emil nije rekao da su ga pokrali, već da je zaboravio novac. Nepoznati čovjek mu kupi kartu. Nakon što je dobio kartu, Emil je zahvalio gospodinu, predstavio se i zatražio adresu da mu može vratiti novac kada bude imao, što je gospodin odbio i rekao da mu je poklonio kartu.
“Tramvaj je vozio dalje. Pa stao. Pa opet krenuo dalje. Emil pročita naziv jedne lijepe široke ulice. Zvala se Kaiserallee. Vozio se ne znajući kamo. U drugim je kolima sjedio lopov. Možda je unutra bilo još lopova? Na njega se nitko nije osvrtao. Jedan mu je neznanac, doduše, poklonio kartu. Ali se potom opet posvetio svojim novinama. Emil se zagrcnu. Osjeti se posve sam i napušten.”
Dok se Emil vozio tramvajem prateći gospodina Grundeisa, na kolodvoru u Friedrichovoj ulici pored kioska s cvijećem čekale su baka i Pony Hütchen sa svojim biciklom. Baku je zabrinuta jer Emila nema. Pony Hütchen i baka saznaju od konduktera da je vlak iz Neustadta stigao u predviđeno vrijeme i da sljedeći stiže u 20:33. Kada se baka i Pony vrate bez Emila razmišljaju trebaju li javiti Emilovoj majci.
” – Zaboga! – uzviknu njegova žena, Ponyjina majka. – Ona bi umrla od straha. Otići ćemo oko osam još jednom na kolodvor. Možda stigne sljedećim vlakom. – Nadajmo se – zabrinuto će baka – ali ja si ne mogu pomoći: to mi se ni malo ne sviđa. To mi se ni malo ne sviđa!”
Na uglu Carske aleje Grundeis izađe iz tramvaja, a Emil za njim. Grundeis je sjeo u kafić, pio pivo, jeo sladoled i pušio, a Emil se skrivao iza novinskog tiska, pratio ga i razmišljao kako se on skriva poput lopova dok pravi lopov sjedi na terasi i uživa. Iz misli Emila trgne dječak s trubom koji ga je na prvi tren uplašio. Emil sazna da se dječak s trubom zove Gustav i priča mu kako je opljačkan i da slijedi lopova. Gustav mu odluči pomoći i pozove ostalu djecu iz susjedstva kako bi pomogli Emilu nakon desetak minuta se vrati te poimence predstavi cijelu družinu Emilu.
Dječak s naočalama kojeg su zvali Profesor predložio je da skupe novac. Svatko iz družine dao je novac koji je imao, dječak po imenu Dienstag prebroji i kaže da ima pet maraka i sedamdeset pfeninga. Profesor i Emil su dobili po dvije marke, a Gustav marku i sedamdeset. Odlučili su se na Nikolsburškom trgu napraviti ratno vijeće, a od kafića gdje je bio Grundeis do trga bi će se rasporediti šestorica kako bi mogli dojaviti kada Grundeis krene. Dječaci osnivaju telefonsku centralu, sjedište centrale je Dienstagova kuća jer on im najrazumnije roditelje. Na papirić su zapisali njegov telefonski broj, Dienstag će dežurati pored telefona i prenosit će telefonskim putem informacije među družinom. Šifra družine je Emil.
“Oni koji nisu prijeko potrebni u potjeri, ostat će ovdje na Nikolsburškom trgu. Jedan po jedan skoknut će kući i reći svojima da će se danas možda vratiti jako kasno. Neki mogu reći i da će prenoćiti kod prijatelja. …Imamo, dakle, detektive, dežurnu službu, telefonsku centralu i vezu. To je zasad ono najnužnije.”
Emil preko dječaka Bleuera šalje pismo baki i teti da ne brine. Piše im kako je u Berlinu, da će doći čim obavi nešto važno i da ne brinu jer je on dobro. Družini na Nikolsburškom trgu dotrče trojica dojavljivača. Svi su potrčali prema kafiću gdje su ostavili Grundeisa. On je napustio kafić, kupio večernje novine i ušao u taksi. Dječaci su uzeli drugi taksi i rekli taksistu da slijedi prvi taksi.
“- Vidite li onaj taksi što upravo zamiče u Prašku ulicu? Da? Krenite za njim, molim vas. Ali oprezno da nas onaj drugi ne zamijeti. Auto krene, prijeđu preko Carske aleje i na propisanom razmaku pojure za onim drugim taksijem.”
Grundeis izađe iz taksija ispred hotela Kreid. Dječaci su izašli za njim i Gustav je odmah otišao provjeriti koliko izlaza ima hotel te je li Grundeis odsjeo u njemu. Nakon što se Gustav vratio iz hotela, prenio je družini da hotel ima samo jedan izlaz i da je vidio kako Grundeisa liftboj odvodi gore. Informacije koje su saznali su odlučili odmah podijeliti s Dienstagom pa su ga nazvali, a on je sve zapisao. Dok je družina smišljala sljedeći korak pojavili su se Peny Hütchen i Bleuer. Emil je predstavi družini, ona im preda svoj džeparac i zaputi se kući da njeni ne saznaju da ona zna gdje je Emil.
“- Eto – pričala je Pony – roditelji i baka sjede doma i pokušavaju dokučiti što ti se dogodilo. Nismo im, naravno, ništa rekli. Ja sam tobože samo išla otpratiti Bleuera pred kuću pa sam s njim malo odmaglila. Ali se odmah moram vratiti. Inače će oni doma alarmirati prekršajnu policiju. Jer nestanak još jednog djeteta u jednom te istom danu ne bi mogli podnijeti.”
Dječaci ispred hotela postaju nestrpljivi i Emil se dosjeti da bi Gustav ili Profesor trebali otići do hotela i ispričati sve dječaku (liftboju) koji tamo radi kako bi im on mogao pomoći. U hotel odlazi Gustav koji se treba za sat vremena vratiti i podnijeti izvještaj. Dok ga čekaju, Emil i Profesor razgovaraju o autima, učiteljima, novcima i odnosima u obitelji.
“A ako mi dopusti da s dečkom s prvog kata ostanem na livadi do devet navečer, ja se vraćam već oko sedam. Zato jer neću da ona sjedi sama u kuhinji za vrijeme večere. A ona baš hoće da ostanem s drugima. Pokušao sam. Ali ta me zabava uopće ne veseli. Zapravo se ona ipak raduje što se ranije vraćam. – A, ne – reče Profesor. – Kod nas je svakako drugačije. Ako se ja zaista na vrijeme vratim kući, mogu se okladiti da će roditelji biti u kazalištu ili negdje u gostima. I mi se volimo. To moram reći. Ali to baš previše ne pokazujemo.”
Razgovor između Profesora i Emila prekida grupa dežurne službe u dvorištu kina. Takav ponašanje razljuti Profesora jer smatra da se dogovor treba poštivati te da ne može svatko raditi što ga volja. Petzold, dječak koji je poveo grupu do Emila, naljuti se i ode kući. Dječaci spaze kako iz hotela izlazi dječak u zelenom odijelu i pomisle kako je to liftboy kojeg je poslao Gustav. Kada je Gustav potrubio, shvatili su da je Gustav u tom odijelu. On im govori kako mu je pravi liftboy iz hotela pomogao, dao mu je tu odoru, a njegov tata koji je portir u hotelu, dozvolio je da Gustav i Emil prespavaju u hotelu. Gustav im otkriva da je vidio Grundeisa, odsjeo je u sobi 61 na trećem katu te da je za sutra naručio buđenje u osam sati. Dječaci nakon toga odlaze svatko svojoj kući, osim Emila i Gustava koji spavaju u hotelu.
“Prozori sobe broj 61 gledali su na trg. Kada je gospodin Grundeis, sljedećeg jutra dok se češljao, bacio pogled na trg, zapazio je gomilu djece što su se vrzmala trgom. Najmanje dvadesetak dječaka igralo je nogomet na suprotnoj strani, ispred nasada. Jedna druga skupina stajala je u Kleistovoj ulici. Djece je bilo i na ulazi u podzemnu željeznicu. – Valjda su prolaznici – promrljmaa on mrzovoljno, vezujući kravatu.”
Emil i družina nisu oduševljeni što je toliko djece ispred hotela, ali odluče to iskoristiti. Odlučili su da će Grundeisa djeca opkoliti sa svake strane. U prvi trenutak Grundeis nije shvatio što se događa, ali djeca su ga pratila u stopu i odlučio je trčati nazad prema hotelu. Sve više ga je panika hvatala, čak je zaprijetio da će pozvati stražu da bi ih otjerao, ali nije uspio. Spazio je banku i utrčao u nju. Profesor s Gustavom ide u banku i kada Gustav zatrubi to je znak da Emil s još desetoricom uđe u banku. Pony Hütchen koja im se ujutro pridružila, imala je loš predosjećaj i osjećala je napetost.
“Gospodin Grundeis nije ni u ludilu kanio zvati stražara, naprotiv! Osjećao se sve neugodnije. Doslovce ga uhvati strah i više nije znao što da radi. Na svim su prozorima bili ljudi. Prodavačice su, zajedno sa svojim mušterijama, počele izlaziti iz trgovina, raspitujući se što je posrijedi. Da sada naiđe stražar, s njim bi bilo gotovo.”
U banci Grundeis govori bankaru da želi promijeniti 100 maraka u dvije po 50, a za 40 maraka želi kupiti srebro. Profesor tada poviče da je to ukraden novac te da mijenja kako mu se krađa ne bi mogla dokazati. Grundeis lupi Profesora govoreći bankaru da to nije istina. Profesor mu uzvrati udarcem u trbuh i da znak Gustavu da zatrubi. Nakon što je Gustav zatrubio, pojavi se ravnatelj štedionice i Emil s desetoricom dječaka. Emil govori ravnatelju kako je taj novac njegov te da je pokraden u vlaku dok se iz Neustadta vozio za Berlin. Ravnatelj ga pita ima li svjedoke i može li dokazati da je to taj gospodin.
Emil spomene gospođu Jakob iz Gross-Günaua koja je s njima putovala te da se gospodin predstavio kao Grundeis. Grundeis vikne da je to laž jer se on zove Müller. Emil se sjeti da bi novčanice trebale biti probodene iglom jer ih tako pričvrstio za kaput. Ravnatelj podiže novčanice u zrak i pronalazi tragove igle. Gosppodin Grundeis bježi van iz banke. Vani ga opkoli velika skupina djece, a Pony Hütchen dovede gradskog redara.
“Blagajnik napusti svoje mjesto, uzme novac i pribadaču i pođe s njima. Bila je to uistinu luda povorka! Redar, bankovni činovnik, kradljivac u sredini, a za njima devedesetak do stotinjak djece! Tako pođu na policiju.”
U policijskoj postaji su bankovni činovnik, Emil i Grundeis koji se tamo predstavio kao Herbert Kiessling morali dati izjave i osobne podatke. Grundeis je premješten u Ravnateljstvo na Aleksandrovu trgu. Tamo su uputili i Emila jer će tamo dobiti novac koji mu je ukraden. Emil je načelniku ispričao sve što se dogodilo. Načelnik je rekao da će fotografirati Grundeisa i uzeti otiske prsti kako bi utvrdili tko je on i je li do sada počinio još koje krivično djelo.
Nakon razgovora s načelnikom Emila intervjuiraju četvorica novinara. Među novinarima Emil prepozna svog čovjeka koji mu je platio kartu za tramvaj. Kästner, novinar koji mu je platio kartu za tramvaj, vodi Emila, Profesora i Gustava na kolač. Profesor i Gustav odlaze kući, a Kästner plaća Emilu taksi do Schumannove ulice broj 15 gdje mu stanuju teta i baka.
Baka i teta su se obradovale Emilovu dolasku. Emil je tužan što je cvijeće koje je imao za baku uvenulo jer je cijeli dan bilo bez vode. Teta je napravila Emilove omiljeno jelo tjesteninu sa šunkom. Nakon ručka Emil i Pony Hütchen su se po ulici vozali biciklom. Njihovu vožnju je prekinuo policajac koji je tražio Emila. Emil se pribojavao da je to opet zbog šaranja vojvode, a zapravo mu je policajac donio nagradu. Lopov kojeg je Emil ulovio je isti onaj koji je opljačkao banku te je banka dala nagradu od 1000 maraka.
“Pony se popne na stolac, počne dirigirati kao da se u sobi nalazi orkestar i zapjeva: – Dečki amo, dečki amo, Emil časti bit će slasti! – Da – reče Emil. – Dakako. Ali, prvo… mislim da bi i… što mislite… i majka trebala doći u Berlin..”
Emilova majka stiže u Berlin, upoznaje sve dječake koji su pomogli njenom sinu. Emil joj govori da joj želi kupiti sušilo za kosu i kaput koji ima krzno ispod od novaca koje je dobio za nagradu.
Mama želi staviti novac u banku, ali Emila to ne veseli, već ga veseli da pokloni mami ono što misli da joj treba. U sobi sjede baka, teta, mama Pony i Emil i razgovaraju što mogu naučiti iz svega što se dogodilo.
” – Novac treba slati samo poštanskom uputnicom – zabrunda baka, kikoćući se, a glas joj zazvuča kao da dolazi iz glazbene kutije.”
Analiza likova
Likovi: Emil, dječaci, Emilova majka, Gustav, Grundjas – čovjek u krutom šeširu, Poni, baka, Gospodin Kästner, Mali Dienstag, Petzold…
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 35 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Erich Kästner rođen je 23. veljače 1899 godine u njemačkom gradu Dresdenu. Majka mu je bila frizerka, a otac sedlar. Studirao je germanistiku i romanistiku u Leipzigu i Berlinu, a 1925. godine doktorirao filozofiju. Osim književnosti bavio se i novinarstvom.
Svjetsku slavu i popularnost stječe svojim knjigama za djecu.
Najpoznatiji dječji romani su mu: Emil i detektivi, Leteći razred, Emil i tri blizanca; Tonček i Točkica, Blizanke, Čovječuljak, Čovječuljak i Malena, 35. maj i Konferencija životinja. Romanom Emil i detektivi, koji nastaje 1928. godine, Kästner je skrenuo dječju literaturu novim smjerom; iz čudesnog svijeta bajki, vila, vještica, princeza i čarobnjaka, kročilo se na stazu stvarnog života gdje su glavni likovi djeca koju prepoznajemo u susjedstvu.
Erich Kästner želio je svijet učiniti boljim te se izravno obraćao djeci odgajajući ih i osvještavajući u njima optimizam, borbenost, nesebičnost, hrabrost i prijateljstvo. Istinoljubivost, humanizam, humor i slobodoljublje u djelima Ericha Kästnera zasmetali su nacistima koji su za vrijeme fašističke strahovlade u Njemačkoj 1933. godine javno spalili njegova djela, kao i djela ostalih naprednih književnika.
Unatoč zabrani objavljivanja radova, ostao je živjeti u Njemačkoj. Osobitost Kästnerova stila leži u jednostavnom, duhovitom pripovijedanju s mnoštvo šaljivih dijaloga, iskrenošću osjećaja, dinamičnom kazivanju i nenametljivoj poučnosti.
Umro je 29. srpnja 1974. godine u Münchenu.
Autor: M.R.
Odgovori