Kći Lotršćaka

Kći Lotršćaka obrađena lektira Marije Jurić Zagorke. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Analiza djela

Kći Lotršćaka je ljubavno-povijesni roman s pričom o ljubavi između Manduše i Divljana. Kći Lotršćaka je posebno djelo i roman u kojem se na tako uspješan način spojila ljubavna priča dvoje mladih ljudi zajedno s legendama, koje su uvijek kružile o krajevima Zagreba i Turopolja. Osim ljubavne priče Zagorka je uključila i stare običaje kojima su se ljudi nekada bavili.

Od brojnih legendi koje je Marija Jurić Zagorka uvrstila u roman, ne treba zaboraviti na “crni otok” iznad kojeg su nekada kružile crne vile te grad Lukavac iz kojeg nikada ni jedan mladić nije izašao živ.

Roman je ispričan od strane sveznajućeg pripovijedača u trećem licu, koji je upoznat sa svim likovima i zna za sve događaje u cijeloj knjizi. Uvod nije dugačak, a u njemu ima dovoljno redaka kako bi se čitatelj upoznao s glavnim junacima i nosiocima cijele radnje. Osim Divljana i Manduše, čitatelj saznaje i za glavnog negativca kanonika Šimuna.

Zaplet obilježava trenutak kada Manduša spašava Divljana sa svratišta i odučuje ga uzeti za muža. Radnja nakon toga postaje sve zanimljivija i počinje se dijeliti na sve više likova, pa čitatelj ima priliku pratiti nekoliko različitih događaja na raznim lokacijama.

Vrhunac slijedi kada kanonik Šimun da zatvoriti Mandušu na malom otoku na Savi. Prošla su dva mjeseca kako je zatvorena i kada je Divljan izgubio svaku nadu, na kraju pronalazi Mandušu. Zaplet se odgađa njenim gubitkom razuma. Ali kako su Zagorkine knjige poznate po tome da većina na kraju ima sretan kraj, Manduša je napokon sretna s Divljanom, a svi negativci su kažnjeni.

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: ljubavno–povijesni roman

Vrijeme radnje: razdoblje prije 16. stoljeća

Mjesto radnje: Zagreb i Turopolje

Kratak sadržaj

Nastupilo je vrijeme mira i na Griču je to najavljeno riječima proglasa. U naredna dva tjedna nitko ne smije raditi ništa ružno, svađati se ili napadati nekoga. Upravo u vrijeme dok su se Gričom širile riječi proglasa, projurio je konjanik kojeg su svi odmah nazvali antikristom.

U isto vrijeme na Kaptolu se kuju zli planovi. Kanonik Šimun uz pomoć nećaka Tomice planira zavesti kćer kneza Mikule Plemenščaka. Manduša je lijepa djevojka koja pomaže ocu u krčmi, a osim toga njezina zadaća je i zvonjava kule Lotršćak.

Svi su uvijek govorili kako zvono najljepše zvoni kada njime upravlja Manduša. U djevojčinom društvu često je prisutan i simpatičan mladić Iglica koji je radio kao krasopisac.

Gosti su samo dolazili u krčmu, sve je bilo kao i inače do trenutka dok u krčmu nije ušao konjanik. Svi su odjednom zašutili jer nisu znali što im je činiti. Bio je to mladić o kojem nitko nije ništa znao. Čuo je neke goste kako o njemu govore da je antikrist, zbog čega je izvukao mač, ali su skočili na njega i zarobili ga.

U trenutku dok su se borili da savladaju nepoznatog konjanika, čula se vika izvana kako negdje gori na Griču. Manduša je odmah požurila na Lotršćak kako bi uzbunila sve stanovnike i upozorila  na opasnost. Ali u trenutku kada je počela zvoniti osjetila je ruke oko struka. Počela je zvoniti kao luda, Iglica je to primijetio i odmah požurio prema djevojci.

Nepoznati napadač je pobjegao, ali su ga na kraju sustigli i srušili. Budući da je bio mrak i nisu mogli vidjeti o kome se radi, otrčali su po fenjer, a u međuvremenu je naletio Tomica i našao svog ujaka. U isto vrijeme je došao i Iglica, ali ih je nažalost morao pustiti jer su mu se zaprijetili. Ipak je on bio samo krasopisac, a Šimun “cijenjeni” čovjek iz crkve.

Sljedećih dana je uslijedila prosidba od ptičara Bolteka koji je bio zaljubljen u Mandušu. Kanoniku Šimunu se ova vijest nije svidjela i zato je počeo smišljati novi plan kako da spriječi vjenčanje između dvoje mladih ljudi.

Na propovijedi je počeo pričati o djeci koju smatraju grijehom jer nisu rođena u braku. Tako se proširila vijest da Manduša nije dijete kneza Mikule, nego da ju je on pronašao na svome pragu. U strahu od sramote Boltek je raskinuo zaruke i tako pokazao slabost karaktera te da očito njegovi osjećaji prema mladoj djevojki nisu bili snažni.

Manduša je zbog svega što je čula bila očajna i tužna. Otac je odlučio da joj ispriča cijelu priču oko njenog rođenja. Priznao joj je kako je izgubio ženu i dijete na porođaju i kada je išao prema Lotršćaku da zvoni za mrtve, ispred kule je pronašao napušteno novorođenče.

Sa svećenikom se dogovorio da će zadržati dijete i da za to nitko ne smije saznati jer nikome nije rekao kako je njegova rođena kćer umrla. Tako je na kraju i bilo, a nije jedino mogao shvatiti kako je Šimun doznao za tajnu koju su znali jedino on i svećenik. Manduša je nakon toga otišla na ispovijed kapelani Mirši. Kako je prava istina procurila u javnost, Manduša je bila sve više povučena.

Tajanstvenog konjanika su proglasili krivim, a Manduša je iskoristila svoje pravo i kao djevica odlučila uzeti mladića za muža kako bi ga spasila sigurne smrti. Tako je odlučila jer za nju više nije bilo života u sredini gdje su je svi počeli gledati drugačije.

Kanonik Šimun je htio spriječiti ovaj čin pa je platio mesaru Benediktu da optuži djevojku kako nije nevina. Kada je trebao ponoviti ono što je rekao i prisegnuti na raspelo, priznao je da je cijelo vrijeme lagao.

Manduša je bila slobodna otići sa svojim mužem, pa su ona i Divljan pješice krenuli iz Griča. Svijet još nije vidio čudan bračni par i mladenku tako tužnu i izgubljenu. Manduša je sa sobom ponijela sliku Bogorodice u pozlaćenom okviru i malo odjeće.

Kada su stigli u Turopolje Divljana je dočekalo nekoliko njegovih vojnika. Bili su sretni što je živ, a najviše Lacko i Porča. Cijelo vrijeme su ga čekali u kapelici i pazili da se ponašaju pobožno. Manduši nije bilo jasno njihovo ponašanje jer ih je smatrala razbojnicima.

Kada su mladi supružnici po prvi put ostali sami Manduša je ispričala sve o svom životu, a Divljan je dirnut onim što je čuo odlučio biti veći čovjek i poštediti mladu djevojku. Obećao joj je da će se prema njoj odnositi kao prema sestri.

Na Griču Šimun nije mogao prestati bjesniti, a zbog toga što je izgubio Mandušu odlučio se osvetiti kapelanu Mirši i otjerati ga s Kaptola. On je čuo što kanonik namjerava pa je sam otišao.

Idući dan Manduša je saznala da su vojnici opljačkali kapelicu i dvorac kanonika Šimuna zbog čega je odlučila pobjeći u šumu. Tamo se susrela s ludom staricom Martom koja je izgubila razum nakon što je rodila dijete koje nije imalo ljudski oblik. Muž ju je nakon toga otjerao i ona otada luta šumom.

Dok se kretala šumom Manduša je upala u močvaru i kada je mislila da će se udaviti, nešto ju je izvuklo. U isto vrijeme gola žena bježi pred potjerom dok ju nepoznati muškarac pokušava spasiti. Na kraju ih je sustigla potjera iz dvorca Lukavac. Djevojku su odveli u dvorac, a mladića ranili.

Divljan je pronašao mladu ženu na rubu močvare. Bio je uvjeren da je mrtva, pa ju je odnio u kuću kod Ignaca Pogledića. Zamolio je sluškinje da operu i urede tijelo, ali kada je osjetila toplu vodu Manduša je došla k sebi. Divljan je Pogledićevima zatajio pravo ime, a Mandušu je predstavio kao svoju sestru.

Manduša može ostati kod plemića dok se ne oporavi, a Divljan je zato obećao da će pomoći spasiti kćer Ignaca koju su oteli ljudi iz dvorca kako bi poslužila kao zabava za uvažene goste. Mladić je uspio spasiti Dodolu, koja je odmah poslala sluge da pronađu čovjeka koji ju je htio spasiti. Uspjeli su ga pronaći, a iako je bio ranjen, rane nisu bile tolike teške pa su ga odnijeli u dvorac kako bi se oporavio.

Dodolin brat Živko se zaljubio u Mandušu koja uvjerena kako su Dodola i Divljan zaljubljeni jedno u drug, pristane vjenčati se za mladog plemića. Dodola joj nakon toga otkrije kako je ona zaljubljena u čovjeka koji ju je htio spasiti. Bio je to kapelan Mirša.

U Turopolju su vladala teška vremena zbog Kosackog koji je pljačkao seljake i otimao djevojke. Svi su se bojali ne samo Kosackog nego i gospodarice dvorca u Lukavcu. Zvali su je lukavačkom veparicom koja je priređivala čudne zabave u dvorcu.

Masnduša je bila očajna jer je uvjerena kako Divljan voli drugu. Htjela se vratiti na Grič, pa je krenula prema Zagrebu. Nažalost putem su je oteli kako bi je odveli na otok na Savi. Spasio ju je nepoznati mladić, ali onda opet biva oteta i odvedena u Lukavac zbog zabave grofa Brandenburga. U dvorcu ju je spasio sluga i sakrio u kuli. Kasnije će se otkriti kako je sluga brat od Porče.

Dok je bila sakrivena u kuli gledala je kako neka žena sa uživanjem promatra kako vepar ubija mladića. Toliko se uzrujala zbog viđenog prizora da je pobjegla, ali onda se našla u sobi kod Brandenburga i Šimuna.

Kanonik se počeo praviti da joj je zaštitnik i obećao kako će ju odvesti natrag na Grič. Misleći da će to i učiniti Manduša je sjela sa kanonikom u kola. Ali on ju je odveo na mali otok lagavši kako je želi odvesti majci na umoru, koja bi htjela opet vidjeti svoje dijete.

Kada je otkrila da je sve laž bilo je kasno i Šimun je krenuo prema djevojci. Manduša nije znala što da učini, pa je samo ugrabila svoju sliku Bogorodice kako bi se obranila, nakon čega je Kanonik ustuknuo. Djevojka je iskoristila priliku i pobjegla u toranj gdje nije bilo vrata ni prozora. Kako se nije htjela predati Šimunu on ju je zaključao u tornju i tamo ostavio.

U međuvremenu Divljan je otišao u Lukavac kod Rosande. Za razliku od drugih mladića uspio je ubiti vepra i krenuti u potragu za svojom ženom. Manduša se svakim danom sve više bližila smrti jer nije imala vode ni hrane. Jedino je uspjela izbušiti dvije rupe u zidu. Vikala je, ali je nitko nije čuo.

Već su prošla dva mjeseca i Divljan je polako počeo misliti kako nikada neće pronaći Mandušu. Tada je naletio na ludu Martu i sjetio se priče koju je čuo o toj ženi. Ona i muž su bili prijatelji kanonika Šimuna, a kako nisu mogli imati djece njemu su obećali dvorac Svetog Emerika.

Marta je na kraju uspjela zatrudniti i roditi djevojčicu, ali je Šimun sretnim roditeljima rekao kako dijete nema ljudski oblik. Sve je to učinio samo da dobije kapelicu. Ostavio je djevojčicu na pragu kule kako bi ju pronašao knez Mikula jer je njemu umrlo dijete. Divljan se sažalio nad nesretnom ženom jer je saznao da je ona mama od Manduše.

Stiglo je i proljeće, a kako će Mirša uskoro postati grkokatoličkim svećenikom, on i Dodola su se odlučili vjenčati. Svake noći Divljan jaše obalom Save, pa je jednom čuo od ribiča kako s vrha kule na malom otoku sjaji neka zvijezda. Zamolio ga je da ga odveze na otok, a tamo je naišao na ludu Martu koja je uz pomoć štapa dodavala kruh kroz rupu u zidu.

Divljan i Porča su požurili prema kuli i tamo pronašli izmučenu Mandušu. Marta je vikala za njima da joj vrate duh banice Manduše. Trčeći za njima pala je u Savu i utopila se. Divljan je Mandušu odveo u dvorac Jablanovec.

Djevojka je u potpunosti izgubila razum, a kada su je posjetili Dodola i Mirša i kada je ugledala svećeničku haljinu, počela je buncati. Divljan joj je donio zvonik s Lotršćaka i kada je čula zvuk zvona koji joj je tako drag smirila se i zaspala.

Divljan je krenuo na Grič kako bi vratio zvono, ali i osvetio se Šimunu za sve zlo koje je učinio. Nažalost Šimun je prije toga otputovao u Rim. U trenutku dok se vraćao ugledao je zapaljen krijes kojim mu Porča javlja kako je sve gotovo.

Nakon što se vratio u Jablanovec dočekala ga je izliječena Manduša. Stiglo je i pismo Dodolinog brata Živka koji zna da je Manduša zaljubljena u Divljana i zbog toga raskida zaruke, ali da će njih dvojica uvijek biti poput braće.

Manduša je zatim ispričala Divljanu kako je završila na otoku i kako ju je zapravo spasila slika. Mladić joj je priznao kako je slika zapravo pripadala njegovoj majci koju je Šimun prevario. Kanonik je u mladosti prisegnuo slikom kako će oženiti djevojku. Žena je rodila dječaka Divljana i kada je saznala da je Šimun svećenik, proklela ga je i ostavila sliku Bogorodice.

Nakon što su Šimuna zarobili Turci obećao im je ako ga puste da će ih odvesti do lijepe djevojke. Nakon što su Divljanovu majku mučili pred njegovim očima, on se zakleo kako će ju osvetiti. Potom je Manduši ispričao kako je Šimun prevario i njene roditelje. Žena koja je pripremala Mandušu poklopila je košaru slikom Bogorodice da se ne vidi dijete i košaru je na kraju Šimun odnio pred kulu.

Nakon što se omraženi kanonik vratio iz Rima dočekao ga je Divljan. Nije ga ubio nego mu je zaprijetio da mora otići s Kaptola. Obuzet mržnjom Šimun je dao zapaliti kuću Plemenščaka u kojoj je sve izgorilo osim slike Bogorodice. Divljan je uhvatio i zadavio Šimuna, ali je ubrzo oslobođen krivnje. On i Manduša su živjeli sretno do kraja života.

Analiza likova

Kći Lotršćaka ima puno likova, a ovdje će biti opisani samo oni glavni i koji se najviše puta spominju. Sporedni likovi u romanu utječu na tijek radnje i sudbinu glavnih likova

Likovi: Manduša, Divljan, Iglica, Kanonik Šimun, Mikula Plemenščak.

Divljan je mladić na vrhuncu snage. Ima 22 godine i prava je misterija za svakoga jer malo je onih koji znaju nešto o njemu. Opisan je kao pošten i plemenit mladić koji je očaran Mandušinom ljepotom, ali i dobrotom. Iako joj obećava da će je paziti kao na svoju sestru, Divljan je u nju zaljubljen.

Divljan je hrabar mladić zahvaljujući kojem je nastupio mir u Turopolju. Na kraju je vratio sve oduzete povlastice te spasio Mandušu.

Manduša je pored Divljana glavni lik romana koji se nalazi u središtu zbivanja. Manduša je posvojena kći kneza Mikule Plemenščaka. Ima 18 godina i svojom ljepotom nikoga ne ostavlja ravnodušnim, pa tako ni Divljana.

Manduša ima plave oči i zlatnu kosu uvijek spletenu u pletenice. Osim što je dobra ona je hrabra djevojka, a to je dokazala kada je za muža uzela mladića o kojem nije ništa znala, a kojeg je pritom spasila od sigurne smrti.

Unatoč poniženju koje je doživjela na Griču, djevojka pronalazi snage i ostaje ponosna do kraja. Zbog dobrote koju je nekoliko puta pokazala, bit će nagrađena srećom sa Divljanom.

Iglica je Mandušin kum i ujedno prijatelj. Radio je kao krasopisac što znači da je prevodio liturgijske knjige. Iako nije bio hrabar kao Divljan, kada se trebalo pokazati u važnim trenucima on je to učinio.

Kanonik Šimun je jedan od negativaca u romanu, a unatoč tome što je prihvatio životni poziv da bude svećenik, on je pokvarena osoba. Lažljiva je osoba koja se uvijek skriva iza svećeničkog ruha. Jednog dana će ga njegova pohlepa stajati života.

Knez Mikula Plemenščak je posvojio Mandušu, a iako joj nije pravi otac, uvijek se brinuo za nju. Nadao se kako se prava istina neće nikada saznati. Mikula je ponosan građanin koji je naučio da u životu sve treba steći na pošten način.

Bilješka o autoru

Marija Jurić Zagorka hrvatska je novinarka i književnica koja je iza sebe ostavila veliko naslijeđe. Rodila se 2. ožujka 1873. godine u malom selu Negovec pored Vrbovca.

Kako djevojka nije bila sretna jer su je roditelji protiv njene volje udali za čovjeka kojeg nije poznavala. Nakon tri godine uspjela je pobjeći, a nakon teškog početka okrenula se profesionalnim izazovima.

Marija je bila prva profesionalna novinarka ne samo u Hrvatskoj nego i na području srednje Europe. Bila su to vremena kada je posao novinara bio rezerviran samo za muškarce. Godine 1925. osnovala je “Ženski list”. Bio je to prvi časopis za žene. Do kraja života je ostala aktivna u borbi za prava žena.

Književnošću se počela baviti tek nakon nagovora biskupa Josipa Jurja Strossmayera. U brojnim djelima moglo se primijetiti Marijino razmišljanje o mađarizaciji i germanizaciji, protiv čega se uvijek borila.

Prvi roman koji je napisala “Roblje” bavio se hrvatskim slabićima za vrijeme vlasti iz Mađarske. “Kneginja iz Petrinjske ulice” je kriminalistički roman u kojem je iskoristila priliku da kritizira mađarske policajce.

Nakon političkih aktivnosti Marija se posvetila pisanju povijesno-ljubavnih romana, koji su na početku izlazili u obliku nastavaka u časopisima i novinama. U to je vrijeme napisala najpoznatije djelo, odnosno ciklus od sedam nastavaka pod naslovom “Grička vještica”.

Osim spomenutih romana napisala je još nekoliko knjiga s povijesnom tematikom poput “Kći Lotršćaka”, “Kraljica Hrvata”, “Gordana”, “Plameni inkvizitori”. Napisala je i 17 dramskih komada od kojih je većina izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu. Umrla je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine.

Autor: S.Š.