Katastrofa

“Katastrofa” je djelo hrvatskog književnika Janka Leskovara, koji se smatra začetnikom književne prakse moderne. Leskovar je već sa svojom prvom pripovijetkom “Misao na vječnost” uzbudio javnost i oduševio sasvim novim načinom pisanja.

Janko Leskovar je svojim literarnih stvaralaštvom ostavio značajan trag u hrvatskoj književnosti, a svojim originalno koncipiranim likovima razvio je dublju psihološku strukturu. Njegov opus, ili barem većina poznata široj javnosti, nastao je u razdoblju između 1891. i 1905. godine.

U razdoblju od 15 godina napisao je romane “Sjene ljubavi” i “Propali dvori” te pripovijetke “Jesenski cvijeci”, “Poslije nesreće”, “Misao na vječnost”, “Patnik”, “Priča o ljubavi”, “Izgubljeni sin”, “Bez doma”, “Kraljica zemlje”, “Kita cvijeća” i “Katastrofa”.

Pripovijetka “Katastrofa” bila je objavljena u Vijencu. Leskovar je ovdje pisao o siromašnom učitelju koji je zaboravljao brinuti o sebi jer je svu svoju snagu i energiju trošio na rad u školi i crkvi, a za to je dobivao tek bijedan iznos. Kada je shvatio da njegov rad nije dovoljno cijenjen, niti će ikada biti, Ljubić umire osjećajući jaku duševnu bol.

Glavna problematika ovog djela je neimaština koja vodi do smrti. Jedan od brojnih pokazatelja socijalnog statusa obitelji Ljubić je scena kada Fran nateže kaput kako bi sakrio poderotinu na svojim već nekoliko puta pokrpanim hlačama. Vrhunac je kada shvati da nema čime prehraniti djecu.

Ako sva prozna djela Janka Leskovara pogledamo kao jednu cjelinu, možemo primijetiti da je on zaokupljen jednom temom koja je bitna i za njega samoga, jer je i on bio učitelj po zanimanju, pa možemo reći da se u osnovi svega nalazi autobiografski trenutak.

Vrsta djela: pripovijetka

Mjesto radnje: u blizini Zaboka

Vrijeme radnje: nepoznato

Tema djela: život siromašnog učitelja Frana Ljubića, koji je svu svoju energiju trošio za rad u školi i izvan nje, a za to nije bio adekvatno plaćen.

Ideja djela: siromaštvo i borba za preživljavanje natjeraju čovjeka da zaboravi na ono što je važno u životu i što ga usrećuje, a na koncu mogu dovesti i do smrti.

Kratak sadržaj

I

Frana Ljubića je već par dana boljela glava i imao je problema s nekom crnom slutnjom koja se nadvila nad njega. Nije mogao razmišljati niti govoriti, a konstantno ga je nešto gušilo u grudima.

On je bio učitelj i njegovi učenici vidjeli su da nešto nije uredu s njim, ali nisu ništa govorili. Samo su pisali što im je rekao, dok je Fran sjedio s glavom među rukama. Kada je pogledao svoje ruke vidio je kako izgledaju mrtvački ispijeno i osjećao je da su mu kosti, oči i živci bolesni.

Otišao je do prozora i pomislio kako bi mogao izaći malo na zrak, samo da se digne ta nesretna magla koja se spustila napolju. Djecu je pustio kući pola sata ranije, tako da može što prije izaći iz škole. Uzeo je svoj stari kaput i uputio se cestom prema Zaboku. Iako je osjećao vlagu i hladnoću kroz čizme, osjećao je da lakše diše i bolje se osjeća. Činilo mu se kao da se s njegova čela podigao neki veo koji mu je onemogućavao da razmišlja.

Iako se na svježem zraku osjećao bolje, nije se mogao riješiti osjećaja da mu se nešto približava. Pomislio je kako je to možda smrt, jer je osjećao umor koji mu se prelijevao iz ruku u noge pa je sve sporije hodao.

Neka tajna sila tjerala ga je da se prisjeća prošlosti.  Prvo mu na um padnu roditelji koje nikad nije upoznao, ali sad je osjećao kao da im je jako blizu. Sjetio se i pašnjaka na kojem je bio susjedov Ivica i dvije kravice. Tu je morao stati na trenutak jer ga je mučio žestoki kašalj.

Pašnjak koji je zamišljao najednom je iščeznuo, a pred njim se stvorio mračan jesenski dan i on se vratio u svoje djetinjstvo. Sjetio se kako ga je skrbnik vodio u školu i pred očima mu osvanu lica učitelja, stotine dječjih glavica i okruglo lice župnika.

Vizije su bile nejasne i isprekidane jer je njegov umor rastao. Prvo se sjetio župnog dvora. Župnik ga je bio uzeo k sebi kao ministranta i kasnije se na tom poslu selio od kanonika do kanonika. Kad je njegov zaštitnik umro on se samo molio po crkvama.

Razmišljao je o svojim drugovima koji su onda bili gladni, a kasnije je to bio i uzrok nekih smrti. Prošlog ljeta se sastao sa svojim prijateljem Nikolom koji mu je rekao kako je Naglić umro od gladi, Jeretin završio u nekoj školi, a Ante se ubio ili umro prirodnom smrću i dva mjeseca nakon toga izumrla je cijela njegova obitelj.

Fran se ljetos susreo i sa školskim nadzornikom koji nije s njim razgovarao pokazujući svoje gospodstvo, nego je pričao tonom prijatelja ili starijeg brata. Rekao mu je kako polaže velike nade u njega i na rastanku mu je zaželio dobro zdravlje jer očigledno nije uočio kako je Fran već tada bio lošeg zdravlja.

Njegovo zdravlje se iz sekunde u sekundu pogoršavalo. Ponovno je morao stati. Čelu mu je bilo vruće i oblivao ga je hladan znoj. Osjećao se potpuno izmučenim i samo je htio leći i odmarati se – zauvijek. Vidio je pred sobom cijeli svijet, dolinu i bijele golubove. Čuo je guske i usklike djece, znao je da ga kod kuće čekaju žena i njegova djeca, ali on se samo htio odmoriti. Sve se više stiskao u svoj stari kaput i krenuo je natrag prema svojoj školi.

II

Za to vrijeme njegova žena je skrbila za njihovo četvero djece. Sjedili su u prostranoj, ali siromašnoj kuhinji. Iza vrata je bila polica s loncima, u kutu sluškinjin krevet, a nad njim tri zdjelice za djecu. Četvrte nije bilo jer najmlađi još uvijek nije sam jeo. Mali Ivica se igrao u svom krevetiću dok su se druge djeca bavila čitanjem ili pretvaranjem da znaju kuhati. Kao i vani, i u toj kuhinji je vladala žalost. Svjetlost je prodirala kroz samo jedan prozor pa je sve bilo mračno.

Njegova žena je gledala u paru koja se dizala iz lonca kad joj je sluškinja došla priopćiti kako njen muž leži. Ljubićku to nije iznenadilo, a s obzirom na to da je sluškinja bila nova, shvaćala je zašto ona to smatra nečim posebnim. Franova žena je znala da njega posao toliko iscrpi da nakon predavanja uvijek mora doći kući i odmoriti.

Kada je zazvonilo podne djeca su se skupila oko stola i čekala ručak. Pomolili su se i krenuli jesti. Žena je posebno za Frana spremala hranu kako bi pojeo više i možda povratio svoju snagu, ali on nije imao apetita. Nije ju čak ni gledao u oči nego mu je pogled stalno bio oboren u stol ili u pod. Da nije bilo djece ta bi kuća bila ispunjena tjeskobom. Kad je ručak završio on se vratio ležanju, a djeca i žena su otišli natrag u kuhinju.

III

Fran je i poslijepodne išao u školu. Bila je to već deveta godina kako služi. Razmišljao je kako neka djeca dolaze iz daleka u školu, putuju i do dva sata,  pa su ga obuzele misli kako ih nipošto ne smije puštati kući bez da ih nauči nešto novo. Kada se prenuo iz tih razmišljanja, shvatio je da kasni na posao pa je požurio spremiti se što prije.

U hodniku se susreo sa svojom kćerkom Jelkicom koja je čekala nekoga. Na kraju je došla Milica i Jelkici je dala jabuku, a ona je drugom rukom posegnula u torbu za kruhom. Kad je to Fran vidio obuzela ga neka žalost te je dao Milici tri novčića za hranu i ušli su u školu.

Svi su se u tišini spremali za molitvu, ali Fran je čuo kako netko mljacka i jede. Kada je pogledao djecu, shvatio je da je to njegov sin Lujča. Odjednom je spoznao golu i poraznu istinu – više nije mogao prehranjivati svoju obitelj. Nakon što je započeo molitvu, on se okrenuo prema raspelu i s glavom među rukama počeo plakati zbog te činjenice. On je to znao još od prije, ali je dugo negirao istinu i govorio ženi kako ima i drugih ljudi koji gore žive, ali istina je sada izašla na vidjelo. Postajao je sve svjesniji kako oni više ne mogu preživljavati pa se opet počeo osjećati loše. Dah mu je postajao kraći, noge su najednom postale teške, a i glava ga je počela boljeti.

IV

Njegova žena je za to vrijeme bila u kuhinji. Od djece su samo Justa i Ivica bili s njom, a kasnije je došla Jelka. Vidjela je da nosi hranu i znala je odakle joj, ali se nije obazirala na to. Ona je u svojim mislima bila daleko u prošlosti. Vratila se u razdoblje dok je bila djevojka i živjela na obali Karašice. Frana je upoznala u tamošnjoj crkvi i odmah se zaljubila u njega. Međutim, njen otac je odbio dati njenu ruku Franu, kada ju je ovaj zaprosio. Ona je to saznala tek kasnije, kada je s ocem bila na putu za Osijek.

Sada se prisjećala kako se Fran opet pojavio kod njih pa su ona i on zajedno išli kod njenog oca. On ovaj put nije odbio Frana, ali ih je gledao nekako čudno. Dva dana kasnije se bacio u Dravu. Ona je oboljela nakon toga i više se nije htjela udati za Frana, ali on ju nije puštao.

Iz razmišljanja su je prenula djeca koja su se počela svađati. Nakon što ih je umirila, vratila se krpanju odjeće, ali pogled joj se zaustavio na njenim rukama. Nekada su to bile krasne ruke s dugim zaobljenim prstima, a sad ih je rad poružnio.

Prije je tako znala gledati u svoje ruke i pitati se gdje je nestala njihova ljepota pa bi ih onda Fran izljubio, ali sada za nju u tome više nije bilo ničega dražesnoga kao ranije. Nije imala osjećaj da ju ljubi njen muž, nego nešto hladno i bez života. Ni njihovi zagrljaji više nisu bili zagrljaji muža i žene, nego zagrljaji dvoje izmučenih ljudi koji to čine iz samilosti.

Nekad bi čak i znala reći Franu da ga više ne voli, a onda bi se opet grlili, iako to više nije bio nikakav poseban doživljaj. Briga i borba za preživljavanje toliko su ih zaokupili da nisu primjećivali kako je siromaštvo ubilo ljubav između njih i zatrovalo im živote.

V

Bližila se noć, a u zraku kao da je ležalo nešto teško i nepoznato. Svi su žurno završavali svoje poslove. Ljubićka je spremala djecu u krevet i dovršavala poslove oko životinja, a Fran je samo stajao sam u sobi. Nije mu bilo bolje, već još gore, ali i dalje je stajao kao da čeka nešto.

*

U ponoć se iz škole začuo strašan krik. Djeca su doletjela iz svojih soba i zatekla majku i oca nad lokvom krvi. Njena bijela košulja bila je potpuno poprskana krvlju, a Fran je bespomoćno ležao na jastucima zatvorenih očiju. Samo se po naglom dizanju grudi moglo zaključiti da je živ.

On je bio izmučen, a njegova supruga izbezumljena. Nakon što je krv prestala teći, Fran se počeo razbuđivati. Začudo, prve misli koje su mu se javile nisu bile vezane uz ovaj događaj. Sad se pogotovo vidjelo kako je zbog službe zaboravio misliti na sebe jer je počeo pričati o svojim obavezama u školi i crkvi.

Žena ga je preklinjala da šuti i da se odmori. Kada su ih djeca počela ispitivati je li to krv na podu, njih dvoje su tek tada postali svjesni prisutnosti smrti u toj prostoriji. On je zatvorio oči i niz njegovo mrtvačko lice potekle su suze. Ona je legla i stisnula se uz njega, dok su i njoj suze neprestano navirale na oči.

Djeca su stajala pored kreveta i drhtala od zime. Promatrali su roditelje, ali nisu shvaćali što se događa. Dva prozora te sobe ostala  su cijelu noć osvijetljena.

Dolazili su i susjedi, a pred jutro se ispred škole opet čulo kako u sobi zgrušana tekućina pada na pod, ali sada u nešto manjim mlazovima. Ti zvukovi bili su popraćeni nemoćnim i zagušenim jaucima Frana Ljubića te potresnim uzdasima njegove supruge.

Likovi: Fran Ljubić, Franova supruga, njihova djeca

Analiza likova

Fran Ljubić – siromašni učitelj kojemu je više stalo do posla i obaveza nego do njega samoga. Cijelo vrijeme je predosjećao da dolazi nešto loše, a čak i kada je umirao na kraju, on nije razmišljao o sebi nego o obavezama koje će ostati nedovršene.

Oženjen je i ima četvero djece. Iako bi se po nekim opisima iz pripovijetke dalo zaključiti da su on i supruga nešto stariji ljudi, on ima 29 godina, a supruga 24.

Njih dvoje su se u početku toliko voljeli da su se vjenčali unatoč tome što se njen otac protivio tom braku. Međutim, bijeda, siromaštvo i borba za preživljavanjem doveli su do toga da oboje postanu izmučeni i da zaborave na svoju ljubav.

Bilješka o piscu

Janko Leskovar (Valentinovo pored Krapine, 1861. – 1949.) bio je hrvatski učitelj i književnik. Radio je kao učitelj i školski nadzornik u Valpovu, Šljivoševcima, Prišlinu, Krapinskim Toplicama, Krapini, Karlovcu i Zagrebu.

Početci moderno strukturirane proze se vežu uz njega, a njegova novela Misao na vječnost iz 1891. označava gornju granicu početka moderne. Leskovar je ovo djelo stvorio tek kao tridesetogodišnjak, a kao književnik djelovao je svega 10 godina.

Bio je zaokupljen psihološkom analizom likova, a njegovi glavni junaci postajali su žrtve vlastitih fikcija.

Leskovar je svojom psihološkom prozom prirodni nastavak Kozarca i Gjalskog, čime prestaje razdoblje realizma i nastupa razdoblje hrvatske moderne koje je otvorio s Matošem.

Najpoznatija djela: Misao na vječnost, Propali dvori, Sjene ljubavi.

Autor: A.I.