Misao na vječnost kratka je pripovijetka Janka Leskovara. Mnogi je uzimaju za početak razdoblja hrvatske moderne. Objavljena je 1891. godine u časopisu Vijenac. Za razliku od realizma i realističnih likova u ovom djelu, Janko Leskovar unosi lik, kako govori i sam naslov, koji misli na vječnost.
Lik Gjuro Martić, crkveni orguljaš i seoski učitelj, nije junak već antijunak djela. On je opterećen svojim mislima, on vidi svemir. Pripovijetka se sastoji od četiri dijela. U prvom dijelu Leskovar nas upoznaje s likom Gjure Martića i njegovim životom, odnosno njegovim mukama. Saznajemo da više voli noć od dana. U tom dijelu života koji je posvećen snovima vidi pokojnike. Danju ne funkcionira i slab je sa živcima.
U drugom pak dijelu, Gjuro Martić na svečanom ručku upoznaje učiteljicu iz susjednog sela, s kojom uspostavlja vrlo dobar kontakt. Nakon toga, čak je nekoliko dana u dobrom raspoloženju. Treći dio vraća nas na početak i tada saznajemo njegovu mračnu prošlost i uzrok njegovim muka, a to je samoubojstvo zbog neuzvraćene ljubavi. U četvrtom, posljednjem dijelu, lik Gjure Martića je poludio. Pripovijetka završava rečenicom: “Gjuro je Martić poludio”. To je vrlo poznata rečenica koja pokazuje odraz njegove duše i koliko može prošlost progutati čovjeka.
Djelo nas potiče na razmišljanje, na životnu aktivnost i usmjerenost prema optimizmu. Opominje nas da živjeti prošlost, a odbacivati sadašnjost nije dobar put.
Kratak sadržaj
I.
U selu Druškovcu radio je učitelj Gjuro Martić. Selo ga je držalo za bolesnoga čovjeka zbog upalih očiju, bljedoće i suhih tankih usana, no još nije kašljucao. On je bio jedini učitelj u poludnevnom učenju s puno djece. On je djeci bio dobar, nije bio strog. No, osim za svijetlih dana, kod njega bi se često pojavila neka čema koja ga tada nije puštala. U to se vrijeme učitelj Martić nije mogao kontrolirati. Uhvatili bi ga živci i nerijetko bi se dogodilo da kojemu djetetu kaže da je magarac ili bukva, da ga šćapi za uho ili udari… Nakon toga pojavila bi se grižnja savjesti i kad bi mu se razbistrilo, bio je uvjeren da nikad više takvo što neće napraviti. No, ubrzo bi opet sve išlo iznova. Najgore bi bilo što je počeo živjeti za noć. Kad bi se vratio doma, iscrpljen iz škole, samo bi se bacio na krevet prije nego bi ga njegov sluga Duša stigao raspremiti. Noću je sanjao i više nije znao što je san, a što je java. Jedne je noći usnuo oca kako se sa svijećom noću vraća kući, no onda je pao u potok nabujao jesenskom vodom. Sutradan bi vidio starijeg seljaka pred školom i pitao se odakle su ga izvukli? Često je sanjao s pokojnicima, sanjao je prijatelja s kojim je nekad jeo u pučkoj kuhinji. On je umro, a da nisu saznali razlog. Zatim prijatelja koji se ubio i jednog kojemu su pluća izjeli crvići. Tako se dugo on borio sa svojim snovima i raspoznavanjem onoga što je zbilja, a što nije. Imao je i svijetlih dana kada je uživao u čistom zagorskom zraku i prirodnim ljepotama. U to je vrijeme imao osmijeh na licu.
II.
Jednog poslijepodneva, u mjesecu prosincu kad je već jako zapadao snijeg, Gjuro Martić bio je već nekoliko dana u vedrom raspoloženju. Razlog tome buki je to što je pozvan na susjedski vlastelinski dvor na ručak. Tamo je bilo veselo i dobro raspoloženo društvo. Za večerom, svi su razgovarali o “slasnom, pikantnom i mirisnom” i zbilja je tako bilo. Njegov Daša ni ne zna tako spremiti. Gjuro Martić tada je prvi put shvatio koliko je suh i žut, kako su mu sićušne ruke, koljena, a drugi imaju čvrsta i jaka bedra, rumene zdrave obraze. Tada se malo zabrinuo, no ubrzo je zabrinutost isplahnula jer je preko njega sjedila učiteljica iz susjednoga sela. Oni su se cijelo vrijeme pogledavali te je rekla da će sljedeće nedjelje doći na misu u njihovu crkvu. Gjuro Martić inače svira u crkvi. Tada ga je njezin najavljeni dolazak potaknuo da se prime kajdanke i sjedne za klavir te počne svirati Volkmarovu D-dur fantaziju. Kad je došao do kraja, kraj je odsvirao nekoliko puta. Ta skladba kao da ga je vukla nekamo u daljinu, daleko i daleko… Tada se opet prenu i zagleda u svoje suho tijelo. Sunce je već zašlo. Gjuru Martića boli glava, razmišlja kako će sve postati vječno kad umre. U njegovom razmišljanju prekine ga Daša pitanjem što će večerati. Gjuro ne želi ništa.
III.
Gjuro Martić sjedne za stolac staroga klavira, podboči se laktovima na koljena, a na njih nasloni ruku i dugo razmišlja. Priroda je vani bila milina. Sunce je grijalo, potočić tekao. Kroz male prozorčiće u sobu su mu ulazile zrake sunca. Sve je bilo pusto, svi su radili na polju. Sve je bilo čarobno, on je osjećao nevinost. Prisjeća se prošlosti: Jednog dana, jesenskog jutra, odveze ga otac u Zagreb da postane gospodinom. Tako su prolazila ljeta i dani. U malo sobici, tijesnoj u zagrebačkom potkrovlju, sjedio je podbočeni Gjuro Martić bez misli i bez čuvstva. Vrata se polagano otvore i pojavi se gospodareva kćerka koja nesigurno htjede izaći iz sobe, no ipak ostane. Gjuro se nije ni okrenuo, ali sve je čuo, znao i osjećao. Njezina haljina je šuštala, one je drhtala i na kraju je kleknula. Počne mu govoriti da je tu, ali ne smogne reći razlog. Njemu na to potekoše suze, jecao je, kleknuo do nje, gladio joj lice, čelo, kosu, ruke, a ona mu je brisala suze, a i njoj kapaše. Tako se ponovilo nakon nekog vremena opet. On zatvoren u svojoj sobi klonuo je sve više, a ona je opet ušla i rekla mu: “Ah, što od mene bježiš, što me se kloniš?”. Bila je očajna, a on je nije znao utješiti. Zaprijeti mu na odlasku da će vidjeti što će biti. Svalila je krivnju na sebe, da mu je odurna i iskvarena. “Ona se brzo udalji, on pođe za njom, htjede je vratiti, ali nje već ne bijaše”.
Kad se uvečer vratio, vidio je vrata njezine sobe otvorena, a ljudi su ulazili i izlazili iz sobe. Dogodila se nesreća. On uđe u njezinu soba. Ona je ležala mrtva, poškropljena krvlju. Haljina joj je na grudima otvorena, između grudi nalazi se crna rupa od hica. Njezine crne oče otvorene su i staklenim ga pogledom gledahu. Bilo mu je teško, znojio se. Mislio je kako je i ona otisnuta u svemiru i da će i to morati gledati. U svojim danima klonuća, kada je gledao u daljinu, on je gledao u svemir, u vječnost! Postalo mu je hladno, gotovo besvjesno se bacio na krevet. Vidio je samo nju, njeno mrtvo tijelo, krvlju poškropljenu haljinu, njezine staklene, mrtvačke oči kako ga gledaju. Tonuo je u svemiru.
Došla je nedjelja. U selo Druškovac stigla je mlada učiteljica iz susjednoga sela. Zaputila se ravno u crkvu. Čula je ona puno o tom učitelju koji živi sam sa slugom, malo govori i nikad nije veseo. Kad ga je onaj četvrtak vidjela na ručku, osjećala je neobično čuvstvo. Razmišljala je kako bi ga ona tješila i razgovarala s njim. Bila je sretna kad se primijetila da se već taj jedan dan u društvu s njom razvedrio. Kad je dolazila na misu u Druškovac, osjećala je da će se nešto čudno dogoditi. Kad su orgulje zasvirale, obuze je strah. Zaplakala je od samilosti i žalosti. Svi se ljudi stadoše komešati. Bio je advent, a učitelj zasvirao i zapjevao uskrsnu pjesmu “Halleluja”.
“Gjuro je Martić poludio”.
Analiza likova
Gjuro Martić – antijunak, čovjek opterećen vlastitom prošlošću (zbog samoubojstva djevojke s kojom se zabavljao). Uvođenjem lika poput Gjure Martića, hrvatska književnost ulazi u unutrašnji svemir junaka. Gjuro Martić je seoski učitelj i crkveni orguljaš kojega progoni duševni nemir. Saznajemo da je lik ljubitelj noći, on živi za noć kad njegovim životom vladaju snovi. Njega progoni prošlost, zato ne može živjeti mirnu sadašnjost i dati priliku za razvijanjem ljubavi prema novoj učiteljici. Lik je cijelo vrijeme orijentiran na sebe i svoj nemir. Gjuru Martića je uništilo sjećanje na prošlost. On se povlači iz svakodnevnoga života, osjeća se suvišno, spoznaje neshvaćenost i vječnost. Fizički, on je suh, bljedunjav, propali čovjek. Iscrpljen.
Bilješka o autoru
Janko Leskovar rodio se 12. prosinca 1861. godine u Valentinovu, pored Krapine, 1861. godine. Bio je hrvatski učitelj i književnik. Školovao se u Pregradi, Zagrebu i Karlovcu. Njegov je otac htio da postane svećenik, no on je na svoju volju završio preparandiju i postao učitelj. Radio je kao učitelj i školski nadzornik u Valpovu, Šljivoševcima, Prišlinu, Krapinskim Toplicama, Krapini, Karlovcu i Zagrebu.
Bio je zaokupljen psihološkom analizom likova, a njegovi glavni junaci postajali su žrtve vlastitih fikcija. Njegovi književni likovi često se kreću po mjestima gdje je on vršio službu. Stalno seljenje onemogućavalo je stapanje sa sredinom, bio je neprihvaćen. U mnogim likovima vidimo dijelove iz autorove autobiografije. Jedan od njih je učitelj Gjuro Martić, junak iz njegove prve kratke proze “Misao na vječnost” koja je objavljena 1891. u Vijencu.
Leskovar je ovo djelo stvorio tek kao tridesetogodišnjak, a kao književnik djelovao je svega 10 godina. Njegovu priču mnogi istraživači hrvatske povijesti uzimaju za početak razdoblja moderne. Leskovar je svojom psihološkom prozom prirodni nastavak Kozarca i Gjalskog, čime prestaje razdoblje realizma i nastupa razdoblje hrvatske moderne koje je otvorio s Matošem.
Najpoznatija djela su mu: “Misao na vječnost”, “Katastrofa”, “Poslije nesreće”, “Priča o ljubavi”, “Patnik”, “Izgubljeni sin”, “Jesenji cvijeci”, “Bez doma”, “Kita cvijeća”, “Kraljica zemlje”. Njegova dva romana su: “Propali dvori” i “Sjene ljubavi”.
Službovao je u različitim krajevima Hrvatske, a umirovljeničke godine, od 1922. do 1949. proveo je u rodnom selu Valentinovu, gdje je i umro.
Autor: L.F.
Odgovori