Janko Leskovar

Janko Leskovar rodio se 12. prosinca 1861. godine u Valentinovu, pored Krapine, 1861. Bio je hrvatski učitelj i književnik. Školovao se u Pregradi, Zagrebu i Karlovcu. Njegov je otac htio da postane svećenik, no on je na svoju volju završio preparandiju i postao učitelj. Radio je kao učitelj i školski nadzornik u Valpovu, Šljivoševcima, Prišlinu, Krapinskim Toplicama, Krapini, Karlovcu i Zagrebu.

Bio je zaokupljen psihološkom analizom likova, a njegovi glavni junaci postajali su žrtve vlastitih fikcija. Njegovi književni likovi često se kreću po mjestima gdje je on vršio službu. Stalno seljenje onemogućavalo je stapanje sa sredinom, bio je neprihvaćen. U mnogim likovima vidimo dijelove iz autorove autobiografije. Jedan od njih je učitelj Gjuro Martić, junak iz njegove prve kratke proze Misao na vječnost koja je objavljena 1891. u Vijencu.

Leskovar je ovo djelo stvorio tek kao tridesetogodišnjak, a kao književnik djelovao je svega 10 godina. Njegovu priču mnogi istraživači hrvatske povijesti uzimaju za početak razdoblja moderne. Leskovar je svojom psihološkom prozom prirodni nastavak Kozarca i Gjalskog, čime prestaje razdoblje realizma i nastupa razdoblje hrvatske moderne koje je otvorio s Matošem.

Najpoznatija djela: Misao na vječnost, Katastrofa, Poslije nesreće, Priča o ljubavi, Patnik, Izgubljeni sin, Jesenji cvijeci, Bez doma, Kita cvijeća, Kraljica zemlje. Njegova dva romana: Propali dvori i Sjene ljubavi.

Službovao je u različitim krajevima Hrvatske, a umirovljeničke godine, od 1922. do 1949. proveo je u rodnom selu Valentinovu, gdje je i umro.