Kajkavsko narječje je uz štokavsko i čakavsko jedno od tri narječja hrvatskog jezika. Ime je dobilo prema upitnoj zamjenici -kaj koja je temelj ovog narječja. Kajkavskim narječjem se prije osmanlijskih osvajanja osvajanja pričalo puno više nego danas. No, to se smanjilo jer se pučanstvo sve više pred Osmanlijama povlačilo prema sjeverozapadu zemlje.
Kajkavskim narječjem danas se najviše govori sjeverno od Kupe i to u Zagrebačkoj, Varaždinskoj i Bjelovarsko-križevačkoj županiji, zatim u jednom dijelu Gorskog kotara i u Međimurju. Izvan granica Hrvatske kajkavskim narječjem se priča u nekim dijelovima Slovačke i Mađarske, odnosno tamo gdje su se kajkavci sklonili za vrijeme osmanlijskih osvajanja.
Iako će mnogi reći da je kajkavski sličan slovenskom jeziku, on pripada hrvatskom jeziku. Baš kao i čakavski, kajkavski je jezik očuvao u svom govoru puno arhaizama u glasovima, sintaksi, oblicima i leksiku.
Kajkavskim jezikom povremeno ili stalno priča čak 30-ak posto Hrvata, a u razdoblju do 1. svjetskog rata njime je pričalo čak 36 posto Hrvata. Kajkavsko narječje je puno otpornije i stabilnije ako ćemo ga usporediti s čakavskim narječjem koje konstantno bilježi pad govornika. Najveći razlog zašto je tomu tako je to da se kajkavskim narječjem govori i u velikom broju sjeverozapadnih gradova Republike Hrvatske, a ponajviše u Čakovcu i u Varaždinu. Također, jedan od najvećih polukajkavskih gradova je glavni grad Hrvatske – Zagreb te uz njega i Velika Gorica i Koprivnica. Kajkavskim se priča i u Samoboru, u Kutini, u Krapini, Ozlju, Čazmi, Popovači, Delnicama…
Gledajući kroz povijest, kajkavsko narječje je postalo u jednom periodu i standardizirano, odnosno bilo je poseban književni jezik te je u to vrijeme bilo čak i nadmoćno prema štokavskom narječju.
Što se tiče gramatike do sada su u kajkavskom govoru pronađena čak 22 tipa prozodijskih sustava, a od toga su krajnji zvučni suglasnici obezvučeni te u goranskom dijalektu možemo primijetiti da je slovo -m prešlo u slovo -n. Na primjer umjesto mislim – mislin.
Vokativ se nikada ne koristi u pravilnom obliku. Kod nekih imenica srednjeg i ženskog roda u genitivu množine događa se nulti nastavak pa se tako umjesto sela kaže sel. Kod nekih imenica muškog roda javlja se nastavak -of pa se dečko kaže dečkof. Kod imenica ženskog roda u jednini te muškog roda u množini ne dolazi do alteracije k, g, h ispred -i pa se tako kaže vuki, nogi, vragi. U komparativu se upotrebljava nastavak -š, kao na primjer veliki – vekši.
Što se tiče glagolskih vremena najviše se koriste perfekt, pluskvamperfekt i futur II. U trećem licu jednine koristi se nastavak -jo ili -ju, a ponekad i -du. Na primjer – kopaju. U I. i II. kondicionalu kod svih lica se koristi pomoćni oblik -bi. Na primjer – kopal bi. U istoj mjeri se koriste enklitike i proklitike. Buduće vrijeme tvori se uz pomoć prezenta svršenog glagola biti te glagolskog pridjeva radnog.
Kajkavski književni jezik po prvi puta se koristio od polovice 16. stoljeća pa sve do preporoda. Prvu gramatiku na kajkavskom narječju i to na njemačkom jeziku, napisao je Ignacij Szent-Mártony. U ovom razdoblju isticali su se književnici Juraj Habdelić i Ivan Belostenac. Od književnika koji su pisali na kajkavskom književnom jeziku poslije 1836. godine najviše se ističu Ignac Kristijanović, Tomaš Mikloušić i Pavao Štoos. U 20. stoljeću dolazi do druge faze književnog kajkavskog jezika koju su obilježili Dragutin Domjanić, Antun Gustav Matoš, Ivan Goran Kovačić, Fran Galović i drugi.
Odgovori