Iz velegradskog podzemlja obrađena lektira Vjenceslava Novaka. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno djelo Iz velegradskog podzemlja online >>>
Analiza djela
Iz velegradskog podzemlja socijalna je pripovijetka koju je objavio Vjenceslav Novak 1905. godine, a snažno oslikava probleme radničkog sloja u Zagrebu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Kroz priču, autor se bavi temama siromaštva, predrasuda prema siromasima i problemom pijanstva, koji igra ključnu ulogu u razvoju radnje. Kao i u mnogim Novakovim djelima, i ovdje je prisutna izražena socijalna tematika.
Novak, koji je i sam poznavao težak život, prikazuje svakodnevicu ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem, dok se bore s predrasudama viših društvenih slojeva. Kroz lik Mikine, autor kritizira stavove bogatih prema siromašnima, prikazujući ih kao sramotu koju treba izbjeći. Ova simbolika izražena je u Mikinom stanu, opisanom kao turoban prostor koji odražava izolaciju i odbojnost viših slojeva prema siromašnima.
U pripovijetki se osjeća duboka patnja siromašnih obitelji, studenata i radnika koji se bore s nevoljama života. Njihove sudbine često su prožete bespomoćnošću, dok bogatiji plivaju u obilju. Novak se fokusira na likove koji su, unatoč svojoj dobroti, zarobljeni u okovima društvene nepravde. Problemi koje susreću uključuju pijanstvo i gubitak digniteta, kao što se može vidjeti kod pijana Slovaka ili bolesnog Štefa, čije sudbine prikazuju bezizlaznost situacije.
Samo jedan lik, gospodin koji im daje savjet nakon što su zaradili cijepajući drva, pokušava pomoći. Iako njegovi savjeti dolaze iz dobrih namjera, Jankićeva reakcija odražava duboku osjetljivost i otpor prema onima koji ne razumiju njihove svakodnevne borbe. Odlazak u gostionicu nakon savjeta postaje oblik prkosa prema višem sloju, gdje alkohol postaje jedini bijeg od stvarnosti.
Međutim, kao što pripovijetka pokazuje, alkohol ne donosi olakšanje, već pridonosi dubljim problemima. Novak vješto oslikava mračnu sliku života u velegradu, ukazujući na to da bijeg u alkohol često vodi u još teže okolnosti. Iz velegradskog podzemlja tako postaje snažna kritika društva koje ignorira sudbine svojih najslabijih članova.
Vjenceslav Novak u svom djelu koristi jezik i stil koji su karakteristični za realizam, čime se omogućuje čitatelju lako razumijevanje tematike i likova. Njegov stil je jasan i pristupačan, što čini ovo djelo dostupnim širokoj publici, bez obzira na razinu obrazovanja ili poznavanje književnosti. Novak se suzdržava od složenih opisa, usmjerava se na dinamičnu radnju i pripovijedanje. Ovaj pristup omogućava brzi razvoj događaja i naglašava ključne situacije u životima likova.
Likovi govore lokalnim jezikom i koriste dijalektalne izraze, čime Novak autentično prikazuje svakodnevni život radničkog sloja u Zagrebu. Ovaj lokalizam ne samo da pridonosi uvjerljivosti likova, već i stvara osjećaj bliskosti između čitatelja i njihovih sudbina.
Novakova pripovijetka može se usporediti s djelima velikih autora kao što je Fjodor Mihajlovič Dostojevski, koji također istražuje teme siromaštva i socijalne nepravde. U Dostojevskom, kroz lik Raskoljnikova, vidimo duboko psihološko istraživanje moralnih dilema koje proizlaze iz egzistencijalnih kriza. Slično tomu, Novakovi likovi, poput Mike i Jankića, suočavaju se s teškim životnim okolnostima i unutarnjim sukobima, što čini njihovu borbu emocionalno snažnom i relevantnom.
U hrvatskoj književnosti, August Šenoa također se bavi životom običnih ljudi i njihovim svakodnevnim izazovima. U djelima kao što su “Ulike”, on istražuje sukobe među različitim društvenim slojevima, naglašavajući moralne dileme i složene međuljudske odnose. Novak, poput Šenoe, koristi povijesni kontekst kako bi prikazao sudbine svojih likova, čime stvara složeniju sliku o društvenim normama i predrasudama.
Svjetski kontekst dodatno se obogaćuje djelom “Pijanist” Władysława Szpilmana, koje se bavi temama preživljavanja i ljudske otpornosti u iznimnim okolnostima. Szpilmanovo svjedočanstvo o borbi pojedinca protiv nepravde i marginalizacije nalikuje borbenom duhu likova iz Novakovog opusa, gdje se i oni bore za dostojanstvo unatoč surovim okolnostima.
Marija Jurić Zagorka u svom romanu “Majka” također istražuje život siromašnih i marginaliziranih žena, naglašavajući sličnu socijalnu tematiku kao i Novak. Iako se Zagorkin fokus više usredotočuje na ženske sudbine, oboje autora kritiziraju društvene norme koje marginaliziraju pojedince, čime potiču čitatelja na preispitivanje vlastitih predrasuda i stavova.
U suvremenijem kontekstu, Zoran Ferić u svom djelu “Buka” također se bavi urbanim problemima i životom u Zagrebu. Njegovi likovi, suočeni s svakodnevnim izazovima, podsjećaju nas na Novakove protagoniste, koji se bore s vlastitim identitetima i društvenim pritiscima. Oba autora prikazuju kako okruženje utječe na životne izbore i sudbine pojedinaca, stvarajući snažnu kritiku suvremenog društva.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Video lektira
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka, podvrsta: socijalna pripovijetka
Vrijeme radnje: obuhvaća prijelaz iz 19. u 20. stoljeće, razdoblje koje je obilježeno značajnim društvenim i ekonomskim promjenama. Ova epoha donosi sa sobom različite izazove za radnike, koji se bore s siromaštvom, predrasudama i alkoholizmom, što dodatno osnažuje tematski okvir pripovijetke.
Mjesto radnje: radnja je smještena u Zagreb, koji predstavlja urbano središte, ali i simbol za društvene nepravde i borbe radničkog sloja.
Tema: tragična sudbina radnika Mike, čija pijanstva dovode do brutalnog čina – premlaćivanja njegove kćeri Evice, koja nažalost umire od posljedica batina. Ova tema ističe problem nasilja unutar obitelji, posebno u kontekstu alkoholizma, koji razara obitelji i uništava ljudske živote.
Ideja: čovjeka u najvećoj mjeri oblikuje okolina. Novak istražuje kako se teško izdići iznad navika i obrazaca ponašanja koji su usvojeni tijekom djetinjstva, čak i kada su ti obrasci štetni. Ova misao otvara važna pitanja o društvenoj odgovornosti i potrebi za promjenom, naglašavajući kako okoliš i okolnosti oblikuju pojedince, a time i njihovu sposobnost da prekinu cikluse nasilja i patnje.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Snijeg tiho pada, prekriva ulice i stvara zimsku atmosferu. U podne, kada sunce polako tone, zimske sjene počinju obavijati tlo, a trotoari su sve više prekriveni bijelim slojem. Ulica, puna blata, izaziva neugodu, a misli se vraćaju na topao obiteljski dom i ugodno društvo.
Usprkos hladnoći i snijegu, jedan čovjek, Mika, sjedi nepomično na klupi na Iličkom trgu (danas Britanski trg) u Zagrebu..
Njegovo mršavo lice slabo se nazire u mraku, a odjeća, iznošena i oštećena, jasno pokazuje da pripada radničkoj klasi. Snijeg se nagomilava na njegovoj kapi i odjelu, ali njemu nije stalo. Čak ni kad prolaznik zastane i kaže mu da pođe kući, ne uspijeva ga pokrenuti; Mika samo mahne rukom i ostaje sjediti.
Ispred njega, pijan Slovak posrće po trotoaru, nosi težak teret. Nakon što se nekoliko puta posklizne, pada na tlo, a njegov šešir i sve što nosi razleti se oko njega. Dok se okupljaju znatiželjnici, neki se smiju, drugi mu pomažu da pokupi svoje stvari i podignu ga. Ali, Slovak, bezvoljno, ponovno pada na tlo, leži kao da je mrtav, dok ga djeca zadirkuju.
Nakon što stražar odvede Slovaka, trg ostaje prazan, a snijeg još snažnije prekriva tlo. Mika sjedi na klupi, gleda prema svjetlima na kraju trga gdje se prodaju voće i kruh. Iako mu se ponekad čini da uzdah želi pobjeći iz njegovih prsa, on ga potiskuje. U sebi promišlja o vlastitim postupcima i krivi Talijana za svoju situaciju.
“- Koga sam vraga opet počinio!… Vražji Talijan… koliko sam se puta zakleo da ga već neću piti, pa opet… Jankić je svemu kriv, vrazi ga odnijeli!
Evo što se Miki dogodilo:”
Mika se prisjeća događaja od jučer. On i njegov prijatelj Jankić radili su na drvetu i zaradili 5 kruna. Gospodin koji im je platio upozorio ih je da umjesto odlaska u gostionicu, novac iskoriste za večeru i da si uštede nešto. Jankić je, međutim, izražavao nezadovoljstvo i rekao da je nepravedno uspoređivati njihove živote. Njihov rad donosi umor i glad, a svaki put kada dođu kući, suočavaju se s brigama o obitelji i potrebama.
Dok razmišlja o svojim mukama, Mika shvaća da se jedino u opijenosti osjeća sretnije. Jankić priča da kada popije, sve se čini vedrijim, a žene se mogu smiriti. U trijeznom stanju suočava se s brigama, a tada je čaša vina jedini način da se zaborave teškoće svakodnevice.
“I tako ona brunda, a meni je moje muke dosta. Kad sam ja u trijeznu stanju dobre volje? Ali kad je litra u glavi, onda se meni čini da je oko mene sve zadovoljno i veselo, pa usnem smijući se… Ako žena počne prigovarati, a ja odmah učinim kraj: “Šuti, jer će biti batina!” A trijezan je se bojim… Eto tako je, Mika, nama. Zato se mi veselimo čaši vina…”
Mika i Jankić odlučili su otići u gostionicu gdje su naručili talijansko vino po povoljnim cijenama. U početku, Jankić je bio frustriran zbog savjeta gospodina koji im je preporučio štednju umjesto izlaska. Međutim, s trećom bocom od pola litre, raspoloženje se popravilo, a Jankić je počeo humoristično komentirati gospodinove riječi. Mika je, s druge strane, osjećao da je vrijeme da se vrate kući, ali ga je Jankić nagovorio da naruče još malo vina.
Nakon što su ispili još jednu rundu, Mika se sjetio da je njegova žena kupila kruh na dug da bi imali za večeru. Unatoč tome, mislio je da će sutra, ako bude posla, moći nadoknaditi potrošeno. U toploj atmosferi gostionice, obojica su uživali u trenutku, iako ih je ponekad obuzimala briga o obitelji.
Jankić je komentirao da život možda nije toliko loš, a Mika se složio, dodajući da se svatko mora pomučiti. Dok su razgovarali, došao je kočevar s raznim slatkišima, a Mika je kupio vrećicu slatkiša za svoju kćer Evicu. Rado je pričao o njenim sposobnostima i ponosno isticao kako je pametna.
“- Tepče, kažem ti, svega zna – živo upade Mika. – Ona dva muška – e, dječaci su, to je nešto drugo. Vragu su iz torbe skočili. Ali moja Evica… ne treba da se srami nikoje gospodske vršnjakinje. Zato ja često mislim, kad bi onako… ili, kako si ono ti, Jankić, rekao, da i na siromaha dođe sreća… Tepče nijedno, kad se ovako zapijem, samo mi ona dolazi na pamet. Zato ja njoj svaki put nešto kupim, a ona ujutro plješće ručicama: “Sinoć je otac bio opet pijan, sigurno mi je štogod donio…” Tepče, velim ti!”
I Jankić je hvalio svoju kćer. Ovaj razgovor ih je emocionalno približio, pa su ponovno naručili vino. Nakon što je krčma zatvorila vrata, obojica su krenula prema kućama, ali su se osjećali nestabilno od alkohola.
Dok je Mika hodao, savjest ga je počela gristi. Psovao je sam sebe, strahovao je od povratka kući i moguće reakcije žene. Bio je svjestan da je mogao napraviti problem, pogotovo ako nema dovoljno kruha za večeru. Njegov strah povećavala je pomisao na ženu i djecu, a s tim strahom je stigao kući, prepun sumnji o tome što ga čeka.
Mika se, naslonivši se na kućna vrata, pokušavao sjetiti svega što se dogodilo tog dana, ali mu se misli stapale u maglu. Dok je pokušavao ući u kuću, osjećao je umor i san ga je počeo prevladavati. Otvorio je vrata, ali se našao u mraku, kao da se spustio u neku vrstu groba. Teturao je u potrazi za sobom, ali je svuda oko sebe osjećao samo zidove. Strah mu je oduzeo ostatak svijesti, a kada je konačno pozvao svoju ženu Luciju, nije dobio odgovor.
U njegovoj glavi pojavio se osjećaj zbunjenosti i nelagode, a kad je naišao na kraj zida, pao je na pod. U tom trenutku, osjetio je olakšanje kao da je na svom krevetu, ali se ubrzo suočio s bukom i svjetlom. Osjećao se kao da ga netko uvodi u sobu, a vika njegove žene se miješala s njegovim sumanutim mislima. U kaosu koji je uslijedio, došlo je do sukoba s Lucijom, a ona je s djetetom pobjegla iz sobe.
“Žena je vikala, on se razbuđivao – a onda su se potukli. Tad je žena pobjegla iz sobe, dječaci su skočili sa svoga kreveta, a kad ih je htio tući, umaknuli su nekamo za materom. I Evica je htjela za braćom, a on… Uhvatio ju je, i bogzna što je uradio djetetu, jer se opet našla odnekud u sobi žena i, otrgnuvši mu Evicu, digla je u naramak i psujući plakala. A on je vidio cijeli niz ženâ s djetetom u naramku i tu prestaje posve njegovo pamćenje. Pao je odjeven na krevet i odmah zaspao.”
Mika je zaspao od umora, a probudio se s teškom glavoboljom, dok je Lucija pretraživala njegove džepove. Kad se prisjetio koliko je novca potrošio na alkohol, ljut na sebe, pokušavao je smiriti vlastitu savjest. Umjesto da joj se ispriča, odlučio je zadržati strogo lice i ponašati se kao da je ona kriva za njegovu situaciju.
Lucija je, u međuvremenu, slala djecu po drva, kavu, mlijeko i kruh. Mika se oblačio u tišini, a žena je tužno počela prigovarati. Osjećala se uvrijeđenom i povrijeđenom, govorila mu kako je surov i kako ostavlja obitelj gladnu dok se on opija. Njene riječi su ga pogodile, ali nije pokazivao emocije, samo je odgovorio prijeteći.
“A mjesto toga najednom se javio u njem drugi čovjek koji je bio također uvjeren da nipošto ne valja ono što je sinoć počinio, ali svejedno da treba ženi pokazati mrko lice i barem jedan dan biti s njome i s djecom osoran, kao da su oni krivi onome što se dogodilo…”
Lucija je nastavila govoriti o njegovom ponašanju, optuživala što je udario njihovu kćer Evicu. Mika je negirao da je učinio ništa loše, ali je Lucija bila nepopustljiva, rekla mu kako je čak i životinja bolja od njega.
Odluka da zove liječnika bila je konačna, a ona je bila uvjerena da će se djeca pobrinuti za njega jer on ne može. U tom trenutku, Mika se osjećao potpuno izgubljeno, preplavljen krivnjom i sramom.
Mika je, ispunjen strahom i tugom, stajao pored kreveta gdje je ležala Evica. Svjetlost svjetiljke jedva je osvjetljavala njezino malo tijelo, a on je s bolom u srcu promatrao krvavu pjenu na njezinim usnama. Osjećao je vrućinu njezina daha i grčevito se sagnuo nad njom, pokušavao je umiriti sebe i dijete.
Govorio joj je nježne riječi, da je ona njegova mezimica i da je nikada ne bi udario. Mislio je kako će se osvetiti onima koji su joj možda nanijeli zlo. I dok joj je dodavao slatkiše iz džepa, primijetio je da Evica jedva reagira. Njezina slabost ga je ispunila strahom, a svaka suza koju je ispustio padala je na njezino čelo.
Započeo je preispitivati svoje postupke, osjećao krivnju zbog noći provedene u gostionici. U toj tami, s osjećajem gubitka, mislio je o Jankiću i o onome što je mogao učiniti da izbjegne ovaj strašni trenutak.
“Prekoračili su mjeru s onom polulitrom što ju je zvao Jankić, a zna se da u piću nema mjere ni načina kad premaši samo jedna čaša. Čovjek kao da se izgubi. A jest u tom prokletstvo što čovjeka od vražjega vina obuzima neki osjećaj blaženstva sve više što dalje pije. A napokon izgubi pamet. Oh, oh, oh!”
Kad je čuo korake svoje žene, osjetio je da se mora maknuti. Nije htio da ona vidi njegovu slabost. Ali dok je izlazio, Lucija ga je zaustavila, rekla mu da djetetu treba liječnik jer iznutra krvari. Mika se borio s mislima – osjećao je da će ga liječnik samo osramotiti, a srce mu se stegnulo pri pomisli na posljedice.
Žena ga je pozivala da se vrati, ali on je bježao, borio se s osjećajem srama i straha. U tom trenutku, nešto u njemu se pobunilo protiv njezinih riječi. Osjećao je da ne može pokazati slabost, da bi se mogao suočiti s vlastitom krivnjom samo ako ostane čvrst i odlučan.
“A njoj kao da nije nikako smio pokazati svoje nježnije osjećaje. Ne rekavši ni riječi, prošao je mimo nje i stao uzlaziti stubama.”
Mika je iznenada osjetio potrebu da pobjegne od stvarnosti koja ga je gušila. Gledao je prema izlazu, znao je da mu odlazak neće riješiti probleme, ali se osjećao izgubljeno, nesposobno suočiti se s posljedicama svojih djela. Izlaz iz kuće, u tami jutra, izgledao mu je kao jedini put ka oslobođenju od krivnje koja ga je mučila.
II.
Mika je izlazio iz skladišta drva s osjećajem težine u grudima, svaka misao o Evici bila je prožeta krivnjom i strahom. Dok je pilio cjepanice, sjećanje na krvavu pjenu na njenim usnama nije ga napuštalo. Osjećao je kako ga proganja slika njezine slabosti, a njegove čvrste ruke činile su se kao okovi koje je sam sebi postavio.
“Pilio je cjepanicu za cjepanicom šuteći stisnutih ustâ, a misao mu je neprestano bila uz Evicu. Ona crvena pjena i onaj krvavi trak iz ustâ nije mogao da mu nestane ispred očiju… neprestano je morao gledati u nj, a svaki čas bacio bi oko na svoju žilavu, tvrdu ruku:
– Gle tu ruku, a ona kao ptičica… Da Bog dâ, usahnula! – poželio bi svojoj ruci.”
Kada je Štef, umoran i bolestan, zamolio da mu daju posao u pilani, Mika je osjetio unutarnju borbu. Odlučio je pomoći, ne samo zbog Štefove situacije, već i zbog vlastitog iskupljenja. Osjećao je da mu je svaki dodatni novčić potreban za Evicu, a u isto vrijeme je znao da se ne može posve osloboditi svoje odgovornosti.
Kad je došao trenutak da se vrati kući, srce mu je bilo teško. Obuzimao ga je sram, kao da nosi teret svojih grešaka. U mislima mu je bila slika tamnog prostora ispod zemlje, mjesto gdje je prošlu noć izgubio kontrolu. Što će reći ženi? Kako će pogledati u Evicu, kad zna što je učinio? Strah ga je paralizirao, i svaki korak prema kući činio se kao korak u nepoznato.
“A opet je u njemu bilo nešto što je prikazivalo taj korak kući kao nešto vrlo teško: stid, strah – tako nešto… Bilo mu je kao da je onaj tamni i vlažni prostor pod zemljom pun jeke od noćašnjega surovoga događaja, i da će, kad dođe dolje, nešto odasvud upirati u nj pogled pun poruge i prijekora… I žena će mu predbacivati ovo poradi čega sâm toliko trpi i dirajući u to, vrijeđat će u njemu pače ovu sramotu i bol… Ali najnesnošljivije od svega, to je sama Evica s vrućim licem i rukama, s krvavom pjenom i crvenim trakom krvi iz hroptećih prsiju. Kolika sramota! Koliki strah bije ga iz tih krvnih tragova njegove surovosti što ju je počinio u pijanoj besvijesti!… Kako će od stida i boli pristupiti djetetu kad ne može da uništi ni da popravi posljedice svoga surovoga čina?”
Sreo je svog starijeg sina, a kad je dječak spomenuo liječnika, Mika je osjetio kako mu se srce stegnulo. Iako je dječak govorio o onome što je Lucija rekla, Mika je znao da stvarnost nije tako jednostavna. Zastao je, želio bi da ga sin razumije, da može podijeliti svoj teret s njim, ali nije znao kako.
U tom trenutku, postao je svjestan da, bez obzira na to što je učinio, Evica ga treba. Nije bilo povratka, ali bila mu je potrebna snaga da se suoči s onim što slijedi. Dok je davao sinu novce koje je taj dan zaradio da ga odnese majci, Mika je shvatio da se mora suočiti s vlastitom krivnjom i preuzeti odgovornost za svoje postupke.
Kad što se približavao Iličkom trgu, um mu je bio ispunjen neizvjesnostima i bolom. Znao je da će se suočiti s optužbama i suzama, ali je također znao da je to jedini put ka iskupljenju. Morao je biti tu za svoju djecu, posebno za Evicu, jer su oni jedini koji su mogli ispuniti njegov život smislom i nadom.
III.
Mika je sjedio na klupi, obavijen tamom i težinom svojih misli. Svjetlost je izbjegavala njegov svijet, a svaki pokušaj da shvati što se dogodilo s Evicom bio je praćen uzaludnim osjećajem krivnje i srama. Sjećanja na jučerašnji dan, na krvavu pjenu i na djetetove uzdahe, vrtjela su mu se u mislima kao loš san iz kojeg nije mogao probuditi.
“Osjećao je u sebi veću odvratnost nego ikada od vlažne i hladne sobe u podzemlju…”
Sumnje su ga preplavile dok je promatrao kako su gornji stanari, svijetla lica i čiste odjeće, s gađenjem izbjegavali njegovu obitelj. U njemu se rasplamsao bijes. Kako to da su siromašni ljudi bili tretirani kao gubavci, a bogati kao čuvari morala. Njegove misli su bile ispunjene mržnjom prema nepravdi koja je okruživala njegov svijet, ali ta mržnja nije mogla umanjiti bol koju je osjećao zbog gubitka.
Kada je ugledao svoju ženu, osjetio je mješavinu želje da je zagrli i strah od suočavanja s onim što je već znala. Njena vijest o Evici ga je pogodila kao grom. Sve ono što je pokušavao izbjeći sada ga je dotaklo sa svim svojim ružnoćama. Mrtva. U njegovoj glavi ponavljala se ta riječ i svaka je odjekivala s novom dozom užasa.
Žena je pričala o Evičinoj smrti, o vrućici koja je dolazila i prolazila, o trenutku kada je djetetova duša napustila tijelo. Mika je osjećao kako ga obuzima hladnoća. Sve ono što je bio, sve njegove greške, svi trenuci slabosti, sada su se sjedinili u jedan strašan trenutak. Bio je tu, a opet tako daleko od onoga što se dogodilo.
“- Kako se to dogodilo? – mislio je dotle Mika, čitav njegov život prevladala je nevjerojatna hladnoća, gotovo bešćutnost… Surov sam, dašto da sam surov, a takav mi je bio i otac”
Kada se sjetio svog oca, u njemu se javila bolna sjećanja iz djetinjstva. Prijetnje, očeve šake, njegova surovost, osjećaj nemoći koji je iskusio dok je bio dijete – sve to ga je sada progutalo. Bio je poput onog malog dječaka, sramotan i nemoćan, ponovo se osjećao kao da ga netko tjera u tamu. Sramota ga je obavijala, kao što ga je nekada obavijala i sram pred onima koji su gledali kako ga otac udara.
Pitao se što se dogodilo dok su mu oči bile uprte u tminu, gdje je, umjesto odgovora, pronašao samo svoje vlastito beznađe. U tom trenutku, shvatio je da mora pronaći način da se suoči s onim što je učinio, s onim što nije mogao promijeniti. Morao je ispuniti svoje obaveze, ne kao otac koji je izgubio dijete, već kao čovjek koji mora preuzeti odgovornost za svoje postupke.
Njegova žena, blijeda i slomljena, stajala je pred njim, a on je znao da će se morati suočiti s njom i sa svime što je uslijedilo. Odbacivši svoje vlastite strahove, Mikina je odluka bila jasna: neće pobjeći. Mora se suočiti s boli, s tugom i, iznad svega, s vlastitom krivnjom. Bio je trenutak da postane bolji čovjek, ne samo za sebe, već i za svoju obitelj.
Mika je polako hodao za svojom ženom, osjećao kako mu svaki korak pada teže od prethodnog. Njegova duša bila je ispunjena tugom i sramom, a svaka misao na Evicu bila je poput noža koji mu je razarao srce. Pomisao na njeno mrtvo tijelo u sobi, na njen miris koji je nestao, bila je nepodnošljiva.
Žena ga je vukla prema kući, nježno, ali odlučno, kao da mu želi dati snagu koju je on sam izgubio. Njene riječi, iako pune ljubavi, zvučale su mu kao odjek dalekih svjetova, kao da govore o nekome tko nije on. Osjećao se kao stranac u vlastitom životu, kao da je zaboravio tko je i što je.
“Njezine riječi bile su pune ljubavi s kojom se stapala tuga materinjega joj srca. Bolno, ali slatko privijala se ta toplina njezina čuvstva uz njegovo srce, ali se nije mogao odvažiti da pođe kući. Uz odvratnu tminu i vlagu priklonila se sada i smrt…”
Njegova žena je ponavljala da je sve Božja volja, a ta fraza mu je zvučala kao prazna utjeha. U tim trenucima, Mika se suočavao s vlastitom nemoći. Kako može biti volja Božja da mu se njegova mala Evica tako naglo oduzme?
Kad su stigli kući, zrak je bio gust, ispunjen tjeskobom i tugom. Dječaci su se sklonili u kut, njihova lica bila su blijeda i uplašena. Mika je osjetio kako mu srce preskoči. Njihova nevinost bila je još jedna bolna opomena na ono što je izgubio.
Stariji sin je pitao majku gdje je Evica, a to jednostavno pitanje mu je bilo poput udarca u srce.
Mika je poželio pobjeći, ali nije mogao. Morao je biti tu, suočiti se s istinom koja ga je razdirala. Njegova žena mu je blago povukla ruku, a on je znao da mora biti jak, čak i ako je svaka kost u njemu vrištala od boli.
Kada su ušli u sobu, zrak je bio ispunjen mirisom voska i suza. Na stolu je stajala svijeća, a u sredini sobe, u malom krevetu, ležalo je njegovo dijete. Kako su se približili, Mika je osjetio kako mu se cijeli svijet urušava. Gledao je u njeno tijelo, u mirno lice koje je nekada bilo ispunjeno smijehom, shvatio je da je njegova surovost zauvijek obilježila njegovu dušu.
Supruga mu se približila, pružila mu ruku, a on ju je prihvatio. Išao je za njom kao da ide na stratište, u podzemlje.
“Pošao je za ženom nesigurnim korakom, s punim grudima poput olova teških čuvstava. Išao je kako se ide na stratište. Jer u glavi je sveđ nosio misao o smrti i kako će saći u podzemlje gdje će ga koriti mrtva Evica:
– Evo što si počinio… jer si surov i bez ljubavi…
A on je tako volio svoju malu, pametnu Evicu.”
Analiza likova
Likovi: Mika, njegova žena Lucija, njihova dva sina, kći Evica, Jankić, njegova žena i sin Matek, Štef, pijani Slovak, gospodin iz višeg sloja, kočevar, liječnik, prolaznici,…
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Vjenceslav Novak bio je istaknuti književnik, glazbenik i pedagog rođen je 11. rujna 1859. godine u Senju u građanskoj obitelji češkoga i bavarskoga podrijetla.
Osnovnu školu završio je u Senju, a gimnaziju u Gospiću. 1879. godine završava učiteljsku školu u Zagrebu i počinje raditi kao učitelj u svom rodnom gradu. 1884. godine, uz financijsku potporu vlade, odlazi u Prag na glazbeni konzervatorij, gdje stječe zvanje orguljaša.
Po povratku u Zagreb postaje učitelj glazbe u muškoj učiteljskoj školi i predaje teoriju, glazbenu estetiku i povijest glazbe na Hrvatskom glazbenom zavodu. Novak je uređivao glazbene časopise “Gusle” i “Glazba” te se cijeli život bavio književnošću. Objavio je više od stotinu djela između 1881. i 1905. godine.
Iako je Novak poznatiji po svom književnom radu, značajan je i njegov doprinos glazbi. Objavljivao je članke i kritike, kao i glazbene priručnike, uključujući “Pučki učitelj kao učitelj pjevanja i kao orguljaš” (1888.) i “Uputa u orguljanje” (1893.). Također je bio autor prvih udžbenika harmonije na hrvatskom jeziku, a njegov doprinos glazbenoj teoriji uključuje i harmonizaciju 52 napjeva iz zbornika “Cithara octochorda”. Iako se bavio skladanjem, većina njegovih skladbi nije sačuvana.
Vjenceslav Novak započeo je svoju bogatu književnu karijeru 1881. godine objavom novele “Maca”, koja se bavi bosanskim životom. Tijekom svoje karijere objavio je osam romana, uključujući “Pavao Šegota” (1888.), “Pod Nehajem” (1892.), “Podgorka” (1894.), “Nikola Baretić” (1896.), “Posljednji Stipančići” (1899.), “Dva svijeta” (1901.), “Zapreke” (1905.) i “Tito Dorčić” (1906.). Osim romana, napisao je i stotinjak novela, među kojima su najpoznatije “Nezasitnost i bijeda” (1894.), “U glib” (1901.), “Pred svjetlom” (1903.) i “Iz velegradskog podzemlja” (1905.).
Novak se, po opsegu i raznolikosti tema, može mjeriti jedino s Ksaverom Šandorom Gjalskim među hrvatskim realistima. Njegov “trijezni realizam” karakterizira uspješno povezivanje socioloških činjenica s individualnim ljudskim sudbinama, čime se ističe kao vrhunski predstavnik hrvatskog realizma, književnog pravca koji je prevladavao od sredine 19. do početka 20. stoljeća.
Većina Novakovih djela fokusira se na njegov rodni Senj i Primorje, čime ga se svrstava u regionalni krug hrvatskog realizma. Ipak, njegova književnost obuhvaća i širu sliku hrvatskog društvenog, političkog i kulturnog života u drugoj polovini 19. stoljeća. Jedna od njegovih istaknutih tema je svijet sirotinje, radništva i đaka u gradovima, posebno u Zagrebu, na kraju 19. stoljeća. Ove teme posebno su izražene u novelama “Nezasitnost i bijeda”, “Pred svjetlom”, “U glib” i “Iz velegradskog podzemlja”, gdje Novak prikazuje tešku svakodnevicu siromašnih, gladi i društvene nepravde.
Vjenceslava Novaka zaokupljala je tema sukoba pojedinca i okoline, posebno sukob intelektualca s malograđanskom sredinom. U ovom sukobu, pojedinac često postaje žrtva tradicionalizma i nepoticajne sredine. Ove teme Novak je obradio u romanu “Dva svijeta”, gdje glazbenik Amadej Zlatanić, suočen s nerazumijevanjem svoje okoline, završava u ludnici. Sukob s društvom, ali i unutarnji sukob pojedinca, Novak prikazuje na modernistički način.
Roman “Tito Dorčić” također se bavi temom odgoja i školovanja mladog čovjeka za zvanje koje mu ne odgovara, unutar neprikladne sredine.
Novak je napisao niz romana s regionalnom senjsko-podgorskom tematikom, uključujući “Pod Nehajem”, “Podgorka”, “Posljednji Stipančići” i “Tito Dorčić”. Među njima, književna kritika posebno ističe roman “Posljednji Stipančići”, koji opisuje društveni i javni život Senja u prvoj polovici 19. stoljeća, obilježen propadanjem senjske luke i političkim previranjima. U tom kontekstu, Novak prikazuje život članova patricijske obitelji Stipančić, naglašavajući tradicionalizam, društvena očekivanja i ovisnost pojedinaca.
Roman donosi perspektivu javnog života kroz muški lik, Antu Stipančića, dok privatni život prikazuje ženski, kroz likove majke i kćeri, Valpurge i Lucije Stipančić. Lucija Stipančić, kao jedan od najvažnijih ženskih likova, često se smatra najboljim ženskim likom hrvatskog realizma. Suvremena književna kritika prepoznaje “Posljednje Stipančiće” kao najbolji hrvatski realistički roman, zbog dosljedne primjene obilježja realističkog književnog modela.
Novak je važan za hrvatsku književnost ne samo kao dosljedan realist, već i kao autor najkompleksnijih ženskih likova u hrvatskoj književnoj povijesti.
Vjenceslav Novak imao je brojne članove obitelji i borio se s tuberkulozom, što je utjecalo na njegov život i rad. U tom smislu, može se reći da je bio prosječan pisac svog vremena, suočen s neimaštinom. Tijekom svoje karijere, bio je romanopisac, pripovjedač, kritičar i prevoditelj, a stvarao je sve do 1905. godine.
Novak je započeo svoju književnu karijeru romantičnim pripovijetkama, a završio kao pisac moderne psihološke proze koja uključuje okultne motive, čime je pokazao razvoj svog stvaralaštva kroz različite književne pravce. Kritičari su ga nazivali hrvatskim Balzacom.
Umro je 20. rujna 1905. godine u Zagrebu od tuberkuloze.
Autor: M.Z.
Odgovori