Figure dikcije ili glasovne tj. zvučne figure su stilske figure koje se zasnivaju na zvučnim efektima, na učinku glasova i zvukova govora.
Zvučni efekti poput oponašanja zvukova iz prirode ili oponašanju zvukova općenito, ponavljanja glasova i postizanja raznih zvučnih efekata kombiniranjem riječi ili glasova pojačavaju značenja nekih riječi i time obogaćuju, šire i pojačavaju intenzitet izraza jezika.
Dio figura dikcije su i figure ponavljanja, a odlikuje ih ponavljanje određenih glasova ili riječi na različitim mjestima unutar jednog ili više stihova.
Figure dikcije su:
Asonanca – stilska figura ponavljanja samoglasnika u stihu: npr. “Valovito, mirno i spokojno” (V. Vidrić, Prvi pejzaž);
Aliteracija – stilska figura ponavljanja suglasnika u stihu: npr. “Zuji, zveči, zvoni, zvuči…” (P. Preradović, Jezik roda moga);
Onomatopeja – stilska figura oponašanja zvukova iz prirode: npr. “Kiša sitno sipi, sipi i rominja” (A.G. Matoš, Jutarnja kiša);
Anafora – stilska figura ponavljanja riječi na početku stiha: npr. “I nema sestre ni brata/ I nema oca ni majke/I nema drage ni druga” (T. Ujević, Svakidašnja jadikovka);
Epifora – stilska figura ponavljanja riječi na kraju stiha: npr. “Djedi vaši rodiše se tudijer/ Oci vaši rodiše se tudije/ I vi isti rodiste se tudijer” (I. Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića);
Simploka – stilska figura ponavljanja riječi na početku i na kraju stiha: npr. “To sada gleda on/ To sada misli on/ To sada sanja on” (D. Cesarić, Djetinjstvo);
Anadiploza – stilska figura u kojoj se kraj prethodnog stiha ponavlja na početku sljedećeg stiha: npr. “… kad prevratom ću smjelim oboriti Bastilju,/
Bastilju sviju kriza: moj mozak! Moj mozak” (M. Krleža, Revolta)
Odgovori