Fatalist

Fatalist je naziv pripovijetke koja čini dio Ljermonotova romana “Junak našeg doba“. Pripovijetka je smještena na sam kraj romana te se može čitati zasebno, neovisno o ostatku romana. Takvi su i drugi dijelovi romana, a poveznica im je protagonist Pečorin. Roman je podijeljen na dva dijela. U prvom dijelu nalaze se pripovijetke “Bela”, “Maksim Maksimič” i “Pečorinov dnevnik”. U drugom dijelu, pripovijetke su “Kneginjica Mary” te “Fatalist”. U pripovijetkama “Bela” i “Maksim Maksimič”, Pečorina vidimo kroz perspektivu drugih likova, a dnevnik, “Kneginjica Mary” i “Fatalist” su pripovijetke ispričane s Pečorinova stajališta.

Pečorin je tipični bajronovski antijunak, potpuna suprotnost uobičajenim junacima romantizma. On je pametan, obrazovan i bogat mladić, ali je sebičan i voli samo sebe te mu nije strano poigravanje svojim i tuđim životima te tuđim osjećajima. Nesposoban je imati prijatelje jer smatra da u takvoj situaciji uvijek jedna osoba robuje drugoj i to mu je neprihvatljivo. Smatra da je u životu iskusio sve što mu život može pružiti, iako mu je samo dvadeset i pet godina, te živi život od trenutka do trenutka, ne znajući što će se dogoditi i ne mareći za posljedice. Kao što i sam kaže, najgore što mu se može dogoditi jest smrt. Ljermontov ga prikazuje kao žrtvu uvjeta u kojima je prisiljen živjeti, osobu koja potpuno drugačije gleda na svijet, koja ne vjeruje u ljubav, prijateljstvo niti ljudsku dobrotu. Stvarnost Pečorinova karaktera je u potpunoj suprotnosti s naslovom djela, on je zapravo upravo suprotno od junaka ako se uzmu u obzir sve njegove karakterne osobine i postupci. Ali, ako uzmemo u obzir samo posljednju pripovijetku koja se ovdje analizira, posljednji Pečorinov pothvat, iako nepromišljen, u očima čitatelja čini ga junakom te u tom slučaju i odgovara naslovu djela.

U ovoj pripovijetci pratimo Pečorina koji provodi dva tjedna u nekom kozačkom selu gdje je glavna aktivnost bila kockanje i kartanje. Jedne večeri povede se razgovor o sudbini te je li ona unaprijed određena ili svako sam upravlja svojom sudbinom. Pečorin je javno istupio rekavši da takvo nešto ne postoji te se okladi s poručnikom Vulićem u dvadeset dukata da će iskušati tu teoriju. Pečorin mu je rekao da se na njegovom licu nalazi pečat bliske smrti te da će on te noći umrijeti. Vulić je donio napunjeno oružje te opalio sebi u glavu. Oružje je zatajilo, a kad je opet opalio u kapu na prozoru, naum mu je uspio. Te noći Vulića ubije pijani Kozak s kojim je Vulić započeo razgovor pitajući ga koga traži, a on ga je napao. Vulićeve posljednje riječi bile su da je Pečorin bio u pravu.

Sam naslov navještava temu pripovijetke. Fatalist je osoba koja vjeruje u sudbinu i predaje se slučajnosti. Tijekom pripovijetke je vidljivo kakva se promjena zbiva s Pečorinom. Na početku je on čvrst u svojem uvjerenju da predodređenje ne postoji, ali nakon oklade propituje sam sebe. Priznaje da je na trenutak povjerovao u predodređenje, on koji je cijeli život proveo sumnjajući u sve te se izrugujući ljudima koji u to vjeruju. Nakon događaja s Vulićem, koji je ubijen igrom slučajnosti jer se obratio pijanom Kozaku, a mogao je možda to izbjeći, Pečorin se na kraju pripovijetke pita kako ne biti fatalist te zaključuje da on u sve sumnja i život živi ne znajući što ga čeka jer je svjestan da je najgore što mu se može dogoditi smrt, a tome ne može pobjeći nitko.

Kratak sadržaj

Pečorin opisuje događaj u kojem je sudjelovao kad je jednom proveo dva tjedna u nekom kozačkom selu. Tamo se nalazio i pješadijski bataljun te su se oficiri svake večeri okupljali i kartali.

Jedne večeri kad su im karte dosadile, upustili su se u razgovor o činjenici da je prema muslimanskom vjerovanju ljudska sudbina zapisana na nebu te kako i među kršćanima ima onih koji u to vjeruju. Svatko je navodio svoje razloge za i protiv te činjenice. Najglasniji su bili oni koju su pokušali druge uvjeriti da su to sve gluposti te da nema dokaza o predodređenosti i pitali su se zašto nam je dana volja i razum te smo prisiljeni preuzeti odgovornost za svoje postupke, ako je svačija sudbina već unaprijed zapisana.

Tad ustane jedan oficir. Bio je porijeklom iz Srbije što se moglo i prepoznati iz njegova imena, poručnik Vulić. Bio je visok, tamnog lica, crne kose, crnih očiju te velikog i pravilnog nosa. Volio je raspravljati, nije puno pio i nikome se nije povjeravao, a najveća strast bila mu je kartanje i kockanje, iako u tome nije imao puno sreće. Okupljenima je rekao da nema svrhe prepirati se nego ako žele dokaze, neka sami na sebi iskušaju svoju sudbinu te mogu li njome upravljati. Nitko se nije usudio pokušati te su ga nazivali čudakom, osim Pečorina.

On predloži okladu za dvadeset dukata, sve što je u tom trenutku imao, a njegova tvrdnja je da predodređenja nema. Vulić prihvati okladu te majora zaduži da bude sudac. Imao je petnaest dukata te sudca zamoli da doda ostalih pet koje mu je bio dužan. Zatim se uputi u drugu sobu gdje je bilo oružje, uzme jedan pištolj i napuni ga barutom. Zgražanje se proširilo u mnoštvu kad su shvatili što time želi postići te su ga nazivali luđakom.

Svi su se okupili oko stola. Vulić je bio hladnokrvan i nije odavao nikakve znakove straha, a Pečorinu se učini da mu je na licu ugledao pečat smrti pa mu kaže da će te noći umrijeti. To je bilo staro vjerovanje prema kojem se na licu čovjeka, kojeg kroz nekoliko sati čeka smrt, pojavi neki čudan znak koji označava da mu je sudbina zapečaćena. Vulić mu na to odgovara: “Možda hoću, a možda i neću.” Sad su se ljudi počeli kladiti je li pištolj uopće napunjen. Zainteresiranost prisutnik malo je popustila te oni htjedoše otići, ali Vulić primakne grlo pištolja čelu i naredi Pečorinu da uzme kartu i baci je uvis. On uzme crvenog asa i baci ga. U tom trenutku pažnja svih prisutnih bila je usmjerena na kartu koja se polako spuštala. U trenutku kad je karta dotaknula stol, Vulić odapne pištolj koji zataji. Okupljeni su bili uvjereni da pištolj nije bio nabijen, a Vulić odluči to provjeriti te opali pištolj u kapu koja je visjela na prozoru. Ovaj put pištolj nije zatajio. Sobu je ispunio dim, a kad se dim razišao na kapi se jasno vidjela rupa od metka. Nastao je tajac na par minuta, a Vulić je mirno skupljao svoje osvojene dukate.

Sad se započela rasprava o tome zašto je pištolj zatajio prvi put. Jedni su vjerovali da pištolj nije bio očišćen, a drugi da je barut u pištolju bio vlažan i da je Vulić kasnije ponovno nasuo baruta. Pečorin je znao da to ne može biti istina jer je svojim očima vidio kako je Vulić napunio pištolj.

Pečorin se obrati Vuliću riječima da zaista ima sreće, na što mu Vulić odgovara da se to dogodilo prvi put te da je bilo bolje od bilo kakve kartaške igre, iako opasnije. Upita Pečorina je li sad počeo vjerovati u predodređenost sudbine, na što mu je on odgovorio da je, ali da ne zna zašto mu se učinilo da će Vulić u tom trenutku umrijeti, na što se Vulić uvrijedio i uznemirio prekidajući raspravu uz primjedbu da je taj Pečorinov komentar bio neumjesan. Kad je Vulić otišao, Pečorinu se učini da je takva reakcija bila čudna. Ljudi su se razišli još uvijek prepričavajući taj događaj i nazivajući Pečorina egoistom jer se odlučio kladiti s čovjekom koji si je želio oduzeti život.

Taj događaj Pečorina je mučio i cijelim putem kući razmišljao je o tome. Na trenutak je povjerovao u predodređenje sudbine, a to se protivilo svemu u što je do tad vjerovao, iako je dokaz pred njim bio nepobitan. Noć je bila vedra i mjesec pun pa se Pečorin s podsmijehom prisjeti kako su stari ljudi vjerovali da nebo ima ulogu u određivanju sudbine. Nije se dugo bavio takvim mislima jer se smatrao realistom i nije mu odgovaralo razmišljati o takvim apstraktnim stvarima. Kad je bio mlađi, maštao je i sanjao o mnogo toga, ali mu ništa od toga nije preostalo. Sad je umoran čovjek kojemu su preostala samo tužna sjećanja i bezvoljnost. Smatrao je da je proživio sve bitno i životu pa mu je postalo dosadno jer više ništa novo nije doživljavao. Zato je odbacio takva razmišljanja jer je odlučio da ničemu u životu ne vjeruje slijepo.

Zadubljen u misli, skoro je pao, spotaknuvši se o nešto. Kad je malo bolje promotrio, vidio je da je to sabljom rasječena svinja napola. Tad začuje korake te ga sustignu dva Kozaka koji ga pitaju nije li možda sreo nekog pijanog Kozaka kako tjera svinju. On im odgovori da nije vidio Kozaka, ali im pokaže mrtvu svinju koja je ležala na podu. Dva Kozaka upute se dalje u potjeru za pijanim Kozakom.

Pečorin se vrati u svoj stan, a stanovao je kod nekog starog narednika koji je bio dobre ćudi i imao je lijepu kćer Nastju koja se Pečorinu sviđala. Kao i obično, ona ga je čekala da se vrati kući, ali on nije bio raspoložen za njezino društvo te se samo udalji. Te noći teško je zaspao, a oko četiri sata probudilo ga je lupanje na prozor. Bila su to tri oficira koji su ga došli obavijestiti da je Vulić ubijen. Napao ga je pijani Kozak koji je rasjekao svinju, a možda je to mogao i izbjeći, ali Vulić ga je u jednom trenutku upitao koga traži. Kozak mu odgovori da traži baš njega te ga sabljom rasiječe od ramena do srca. Komentirali su zlu sreću i čudnu sudbinu od koje je pobjegao pola sata prije toga kad je uperio pištolj u glavu, a sad ga je to sustiglo.

Kad su došli do Vulića, on je bio na izdisaju. Posljednje Vulićeve riječi bile su: “On ima pravo”, a jedino je Pečorin shvaćao pravo značenje tih riječi. Odnosile su se upravo na njega i činjenicu da je Vuliću prorekao smrt kad mu je rekao da će tu večer umrijeti. Jasno je na njegovom licu pročitao pečat skore smrti i instinkt ga nije prevario.

Uputili su se na kraj sela gdje se ubojica zatvorio u pustu kolibu. Oko kolibe je bilo mnoštvo okupljenih ljudi, a vrata i prozori na kolibi bili su zatvoreni. Jedna se starica posebno isticala Pečorinu; bila je to ubojičina majka. Trebalo je uhvatiti ubojicu, ali nitko se nije usuđivao napasti prvi.

Pečorin se odvaži i kroz prozor pogleda u kolibu. Ubojica je ležao na podu, u jednoj ruci je držao pištolj, a pokraj njega na podu je ležala okrvavljena sablja. Bio je blijed te se s vremena na vrijeme hvatao za glavu – vjerojatno prisjećao onoga što je učinio i onoga što je namjeravao učiniti, počiniti samoubojstvo. Pečorinu se učini da nije baš previše odlučan u toj namjeri te kaže kozačkom kapetanu da bi najbolje bilo provaliti u kolibu i spriječit ga sad, prije nego što u potpunosti dođe do svijesti. Kozački kapetan naredi ubojici da se preda, podsjećajući ga da je kršćanin te da je zgriješio i od toga ne može pobjeći, ali on ga ne posluša. Zato ga odluče ustrijeliti kako ne bi naudio još kome.

Pečorinu dođe ideja kako će iskušati sudbinu poput Vulića te im naredi da pričekaju jer on može Kozaka uhvatiti živog. Kaže kapetanu neka zapodjene razgovor s Kozakom te ostavi još trojicu Kozaka pred vratima, koji su spremno čekali Pečorinom znak da upadnu u kolibu i pomognu mu. S prednje strane kolibe vikali su na Kozaka kako im ne može pobjeći te da će ga uhvatiti i time mu odvraćali pažnju. Tako je Pečorin mogao neočekivano sa stražnje strane kolibe kroz prozor ući u kolibu. Metak iz pištolja za malo ga je promašio, proletjevši mu tik pokraj uha. Probio mu je epoletu (naramenicu na vojničkoj odori za stavljanje oznake čina, jedinice, službe ili roda vojske). Dim koji se podigao zbog pucnja omeo je Kozaka te nije uspio odmah pronaći sablju koja se nalazila odmah pokraj njega. Pečorin je iskoristio taj trenutak i zgrabio ga, a u pomoć su pristigli i ostali Kozaci i za par minuta, ubojica je bio svezan i odveden pod stražom. Nedugo zatim oni koji su se okupili da svjedoče tom događaju, razišli su se, a oficiri su čestitali Pečorinu na postignuću.

Na kraju se Pečorin pita kako ne biti fatalist jer se tako često čovjek prevari te obmane osjećaja i razuma shvaća kao uvjerenje, zato Pečorin sumnja u sve te hrabrije ide dalje u životu, ne znajući što ga čeka jer je svjestan da mu se ne može dogoditi ništa gore od smrti, a smrti ionako nitko ne može pobjeći.

Kad se Pečorin susreo s Maksimom Maksimičem prepričao mu je događaj s Vulićem te ga pitao što on misli o predodređenosti sudbine. Maksimič ga u početku nije razumio, ali Pečorin mu je to objasnio najbolje što je znao te se Maksimič složi da je to vrlo zamršena stvar i da mu je žao jadnog Vulića koji se zatekao te noći u razgovoru s pijanim Kozakom, ali da mu je to zasigurno bilo suđeno.

Tema djela: predodređenost sudbine

Vrsta dijela: pripovijetka (kao dio romana Junak našeg doba)

Vrijeme radnje: tijekom dva tjedna koja protagonist provodi u kozačkom selu

Mjesto radnje: kozačko selo

Likovi: Pečorin, poručnik Vulić, pijani Kozak Jefimić, Nastja, Maksim Maksimič

Analiza likova

Vulić – poručnik ruske vojske, porijeklom iz Srbije. Bio je visok, tamnog lica, crne kose, crnih očiju te velikog i pravilnog nosa. Volio je raspravljati, nije puno pio i nikome se nije povjeravao, a najveća strast bila mu je kartanje, iako u tome nije imao puno sreće. Prekida raspravu o predodređenju sudbine te poziva prisutne da sami iskuse dokaze na svojoj koži. Njegova opsesija kockanjem dovodi ga do oklade s Pečorinom koji u to ne vjeruje. Kladili su se u dvadeset dukata i Vulić dva puta puca iz pištolja. Prvi puta sebi u glavu, ali pištolj nije opalio, a drugi put nasumce kako bi dokazao da je s pištoljem sve u redu. Kasnije te noći ubija ga pijani Kozak jer je započeo razgovor njim i pitao ga koga traži. Njegove posljednje riječi bile su da je Pečorin bio u pravu kad mu je rekao da smatra kako će te noći umrijeti.

Pečorin – mladi ruski oficir, dvadesetpetogodišnjak. Obrazovan je i bogat, čovjek od strasti i trenutka. Iako je mlad smatra da je u potpunosti iskusio sve što mu život može pružiti te ne može pronaći više zadovoljstva u životu i živi samo iz radoznalosti i usput. Sebičan je i bezosjećajan te se poigrava osjećajima drugih, posebice žena. Smatra da mu je život dosadan i kako bi to izbjegao, spreman je unijeti kaos u živote drugih za vlastitu zabavu.

Fatalno djeluje na druge, a kao takvog ga upoznajemo i u ovom dijelu romana, u pripovijetci “Fatalist”. Ne vjeruje u predodređenje sudbine te se oduvijek rugao onima koji u to vjeruju. Čvrst je u svojim stavovima iako je na trenutak i sam u to posumnjao nakon što mu je Vulić pokazao drugačije. Nakon oklade i događaja s pištoljem, putem kući razmišljao je o tome. Na kraju je zaključio da se ne želi baviti takvim apstraktnim stvarima. Nekad je i on sam bio sanjar i maštao o svemu, ali nakon svega što je proživio u životu, shvatio je da od toga nema ništa. Sad je samo umoran čovjek kojim vladaju bezvoljnost i dosada, a sva sjećanja poistovjećuje s tugom. Vuliću proriče smrt jer je na njegovu licu vidio pečat smrti, a to se doista i dogodi te iste noći. Na kraju zaključuje da će živjeti život ne znajući što ga čeka jer mu se ne može dogoditi ništa gore od smrti.

Iako je jasno izrečeno da je Vulić osoba koja živi za kockanje te stavlja i svoj život na kocku kako bi dokazao da sudbina unaprijed predodređena, istu osobinu možemo prepoznati i u Pečorinu koji na svojim pustolovinama izrazito traži opasnost i ne mari za posljedice. To možemo vidjeti i na kraju pripovijetke kad riskira život kako bi on bio taj koji će uhvatiti ubojicu Kozaka, a ni u jednom trenutku nije se brinuo za posljedice tog postupka.

Bilješka o autoru

Mihail Jurjevič Ljermontov rođen je 2. listopada 1814. u Moskvi. Otac mu je bio iz osiromašene plemićke obitelji koju je u 17. stoljeću osnovao Škotski došljak. Kada je imao tri godine umrla mu je majka.

Njegova baka i otac nisu se slagali pa je brigu o njemu ipak na kraju dobila njegova baka. Njihov je sukob utjecao na njega te se već od malih nogu povlačio u sebe. Često bolesnog, baka ga je vodila u toplice na Kavkaz. Bio je očaran ljepotom kavkaskog gorja, a zavičaj ga se toliko dojmio da ga je spominjao i opisivao u mnogim svojim djelima.

Potresen viješću o Puškinovoj pogiblji, napisao je pjesmu “Pjesnikova smrt” i time privukao pažnju šireg čitateljstva pa i dvora. Puškinova smrt bila je prekretnica u njegovom opusu. Od 1837. do 1841. godine napisao je svoje najbolje djelo i jedini roman “Junak našeg doba”. U te četiri godine stvorio je mnoštvo zrelih umjetničkih djela, od kojih su neka ugrađena u temelje ruske književnosti 19. stoljeća.

U vojnoj školi sukobio se s oficirom Martinovom i 15. srpnja 1841. Ljermontov umire u dvoboju u podnožju planine Mašuk. Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je Martinov pogodio ravno u srce.

Iza svoga kratkog, ali burnog i života ostavio je opus od preko 400 pjesama, 26 poema i pjesničkih pripovijesti, 5 drama i 2 nedovršena romana.

Autor: A.P.