Epitet je najčešće ukrasni pridjev koji u rečenici stoji kao dodatak imenici. Epitet je svaki atribut u rečenici i on imenicu pobliže opisuje i objašnjava.
Riječ epitet dolazi od grčke riječi epitheton što znači u prijevodu nametnuti.
Epiteti se često koriste u književnim djelima, posebice u pjesmama.
Postoje oni epiteti koji se stalno pojavljuju uz istu imenicu i to bez obzira na situacije kada se koriste. Oni služe kao ukrasi. Primjer pronalazimo u Homerovom djelu koji Ahileja naziva brzonogi. Tako Ahilej ostaje brzonogi i u svim drugim situacijama pa čak i kada sjedi.
Epiteti se često koriste:
- u starim epovima (sjajnooka Atena, egidonoša Zeus, vjerna Penelopa…)
- u govoru kada u situacijama s imenicom tvore metafore (uvodna riječ, prodana duša, crkveni miš, okorjeli neženja…)
- u narodnoj i u usmenoj književnosti, u poemama i epovima (bijelo lice, mila majka, bijela knjiga…)
Epiteti su najčešći u poeziji, a puno ih koriste i naši književnici.
Primjer
Voćka poslije kiše – Dobriša Cesarić
“Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I blješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana”
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć – Dragutin Tadijanović
“Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.”
Odgovori