Dundo Maroje obrađena lektira Marina Držića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Dundo Maroje jedna je od najpoznatijih komedije dubrovačkog dramatičara Marina Držića i jedan od najpoznatijih književnih djela dubrovačke renesansne književnosti. Ovo je jedna plautovska komedija, nastala 1551. godine. Nije tiskana za vrijeme Držićeva života, a nije očuvan ni njen izvorni rukopis, već prijepis iz 16. stoljeća koji nije kompletan. Naime, nedostaje mu završetak.
Dundo Maroje po prvi je put tiskan tek dva stoljeća kasnije, točnije 1876. godine, a po prvi put u cijelosti je izveden 1938. godine u produkciji Narodnog kazališta u Zagrebu i to po adaptiranom tekstu tadašnjeg režisera predstave. Od tada do danas Dundo Maroje se izvodio nebrojeno puta, adaptirao u razne književne tekstove i prevodio na mnoge jezike.
Radnja se temelji na sukobu oca i sina, starog škrca i razmaženog rasipnika, dok glavnu ulogu u zapletu radnje ima sluga Pomet. Pomet je uz još jednog slugu voditelj radnje i neočekivani junak. Iako djelo nije završeno, pretpostavlja se da će završiti sretno u kojem će svaki lik dobiti ono što je zaslužio, ali u tome biti i (donekle) zadovoljan. Djelo ima jedan svoj mogući, najčešće prihvaćeni završetak, kojeg je napisao Mihovi Kombol 1955. godine.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: drama
Književna vrsta: komedija, plautovska komedija, komedija intrige, commedia erudita (učena komedija)
Mjesto radnje: Rim
Vrijeme radnje: 16. stoljeće
Tema: sukob škrtog oca i rasipnog sina
Ideja: prikaz nepromišljenih bogataša i domišljatih slugu
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Prolog Dugog Nosa
Dugi Nos, negromant (čarobnjak), obraća se publici i govori joj da su se posljednji put sreli prije tri godine, kada je bila prikazana predstava “Pomet”. Pri tome pozdravlja velike i male, stare i mlade. Prepričava svoj put u Veliku Indiju gdje je susreo ose, žabe, čaplje i majmune koji govore. Od tamo je krenuo u Malu Indiju, gdje je susreo čovječuljke koji se bore sa ždralovima. Iz Male Indije krenuo je u Novu Indiju, gdje je vidio kako se psi vežu kobasicama i igraju zlatnom loptom. Htio je ići i u Staru Indiju, ali su mu rekli da se ondje ne može ići jer “Upriječilo se je ledeno more, koje se ne more broditi, i vrla vječna zima, koja galatinu od živijeh ljudi čini”. Moglo se proći samo s druge strane jer je ondje bilo vječno ljeto. Sa te strane otišao je u Staru Indiju.
Dugi Nos u svom prologu spominje ljude Nahvao i ljude Nazbilj. Ljudi Nahvao su loši, zli, nerazumni, oholi, zavidni, tvrdoglavi i lakomi ljudi koji se otkrivaju u likovima gospodara. Držić takvim smatra dubrovačku vlastelu. Ljudi Nazbilj su za Držića pravi ljudi – tihi, mudri, razumni, tolerantni i iskreni. Razum ljudi Nazbilj donosi pobjedu nad ljudima Nahvao.
Prolog
U prologu se publici obraća sam autor i govori kako vidi da jedva čekaju saznati što ih čeka. Autor najavljuje što će se sve događati u predstavi i napominje “Mi ni vam obećavamo velike stvari, ni možemo: nismo tolici da možemo tolike stvari obećat i činit; kráci ljudi visoko ne dohitaju”. Na kraju se oprašta od publike i najavljuje početak predstave: “Ma oto vam Dunda Maroja, stav’te pamet na komediju i zbogom!”
Prvi čin
Dundo Maroje uputio se u Rim u potragu za svojim sinom. Maro, njegov sin, umjesto u Firencu, gdje ga je otac poslao da izuči zanat za trgovca, otišao je u Rim gdje troši 5 tisuća dukata koje mu je dao Maroje. Marojeva ljutnja očituje se na samom početku prvog čina: “Ajmeh, ajmeh, moja starosti, na što me si dovela, da se po svijetu tučem za dezvijanijem sinom, za haramijom, da iz morske pučine izvadim zlato, da iz jame beza dna izmem imanje! Pet tisuć dukata dah djetetu u ruke! Vuku dat u pohranu meso!”. Kada ga je njegov otac otišao potražiti sa sobom je poveo svog slugu Bokčila koji nije mislio ni na što drugo nego na jelo i piće. On često podbada Maroja zbog njegove škrtosti: “Jesi, sita me si napojio! Ovo, odakle sam iz Grada, nijesam se usrao, nisam imao čim s tvojom hranom.”
Stigavši u Rim, sreli su Kotoranina, Tripčetu i oni su se ljubazno pozdravili jer su shvatili da su zemljaci. Zbog toga mu Maroje govori: “Susjed si naš! Susjede, prikloni obraz, da mi se je s tobom pozdravit.” Dundo Maroje počinje mu se žaliti na svog sina Mara, a Tripče spremno prihvaća njegove jadikovke. Zbog Tripčetove ljubaznosti Maroje govori kako je trebao sina poslati u Kotor da je prije znao koliko su Kotorani ljubazni. Tu dolazi do sukoba između Tripčeta i Bokčila. Tripče je Maroja uhvatio za ruku, a Bokčilo je mislio da kani nauditi njegovom gospodaru, pa ga je napao. Kasnije Bokčilo shvaća da je pogriješio i Maroje ga tjera da se ispriča Tripčetu: “Bokčilo, pristup’ ovamo, pita’ mu proštenje”.
Dundo nastavlja svoju jadikovku i govori Tripčetu kako se zove njegov sin. Tripčeta se sjeti kako zna za nekog Marina koji u Rimu slovi kao bogat čovjek, pa govori Maroju: “Ja znam ovdi jednoga vašega Dubrovčanina, vlastelina kao perlu, vas u velutu s kolanom na grlu, gospodar čovjek, i zove se signor Marin, a vele da mu je ocu Maroje ime, od bogatijeh ljudi od Dubrovnika”. Iz tog razgovora saznajemo da Maro ima 21 godinu. Tada im Tripčeta govori za “kurtižanu” Lauru koja ljubuje s Marom. Tripče im predlaže da odu u jednu od triju gostiona: prva se zove Alla miseria (kod bijede), druga Alla sciocchezza (Kod ludosti), a treća Alla grassezza (Kod obilja). Tripče mu kaže da je Marojev sin maloprije bio u gostionici Kod obilja.
Ugo se žali svom slugi, Pometu, da je zaljubljen u Lauru, a ona ga ne želi jer ljubuje s Marinom. Prijeti Pometu i govori mu da joj makne Uga s očiju: “Jesam li ti rekla da mi ne dohodiš s tizim Tudeškom prid vrata? A ti hoćeš svakako i na sramotu! Oto ti pripovidam: ostani mi se kuće, ako neć’ da te skanda najde”. Marin je toliko zaluđen Laurom da joj kupuje preskupe stvari koje joj uskoro više neće moći priuštiti jer 5 tisuća dukata ne može trajati vječno. Ipak, šalje svog slugu da kupuje skupocjen nakit njegovoj gospi: “Pođi opet u Džanpjetra zlatara i reci mu: – Pošalji mi oni dijamant i oni rubin”.
Međutim, u Rim dolazi Pera, Marova zaručnica, sa svojim slugom Dživom. Oni traže Mara već tri dana, ali ga ne mogu naći. Ona je odjevena u mušku odjeću kako je nitko ne bi prepoznao, pa tako jednom prilikom upozorava Dživu da jr ne zove Pera, nego Petar: “Nemo’ me, Dživo, Perom zvat, da nas tko ne čuje i da me ne pozna jer sam djevojka”. Sreću Dživulina i iz razgovora s njim saznaju kako se u potragu za Marom uputio i njegov otac.
Drugi čin
Sreću se Pomet i Petrunjela. Pomet je čisti renesansni lik koji se ulaguje Petrunjeli i pokušava je nagovoriti da postane njegova: “A ti se daruj meni, ter ćeš moja bit, a uzdarov ti ja i sve moje stvari. Bogme si mi draga, a sad pobjed, kako sam pinuo, paraš mi ljepša – meka ti si!”, a čak joj i tepa: “Petra, Petrunjelice!”. Tako Petrunjela saznaje da će Maro ubrzo ostati bez novca kojeg je uzeo ocu i kako je Maroje došao u Rim po Mara te će ga ubrzo odvesti u Dubrovnik. Također nagovara Petrunjelu da kaže Lauri koliko je Ugo voli: “Reci joj ovako: – Tudešak, moj gospodar, mahnit je za tobom, i odlučio je sve svoje imanje spendžat s tobom; bogatac je od deset tisuć dukata…”. Petrunjela mu obećava da će pokušati uvjeriti svoju gospodaricu.
U grad su stigla i tri Marova prijatelja: Pijero, Niko i Vlaho koji ga također traže. Susreću Petrunjelu, a prvi je prepoznaje Pijero i zove je Milicom. Ona im govori kako se više tako ne zove i da joj je sad ime Petrunjela: “Ne ćamam se ja più veće Milica – Petrunjela se ćamam.” Maro je bio kod svoje sinjore i čuo svoje prijatelje, pa je krenuo pozdraviti ih. Iz gostionice izlazi Dundo Maroje i prepoznaje svog sina. Odmah ga napada i pita za svoje dukate: “Gdje mi su dukati, moje pet tisuć, manigodo jedan? S zlijem ženami? Ne odgovaraš? Dukate mi moje, dukate, ribaode jedan! Bježiš, ne odgovaraš, pse jedan?”
Međutim, Maro se izvlači tako što se pravi da ne prepoznaje svog oca. Tako Maro još više rasrdi Maroja, pa ga ovaj krene napasti nožem. To je vidio kapetan i on odvodi Maroja u zatvor. Nakon toga, Bokčilo je ostao sam i boji se za svoj život: “Jaoh si ve meni! Bijedan ja, u koji ve ti čas dođoh gdje ruka maha, bogme, gdje ruka maha. Jao meni, jao! Gospara za kose odvukoše tamo, a bijedan ne znam hoće li i mene vodit.” Bokčilo sreće Pometa kojem ispripovijeda svoju nesreću: “S gospodarom sam Marojem došao, da ga ubije Bog! Trča za sinom Marom s pužetom, i tamo ga odvedoše; ne znam k vragu gdi je, a mene je ostavio.” Pomet mu savjetuje da pokuca na vrata i da traži Popivu. Pomet se zatim skrije kako bi vidio hoće li Bokčilo napraviti sve onako kako mu je on rekao.
Bokčilo uđe u kuću i kaže sve kako ga je Pomet uputio. Zatim mu Laura da jesti i piti. U posljednjem prizoru Maro kune svog oca, a najviše je ljut što ga je otac osramotio pred Laurom. Zbog toga strahuje da će ostati bez nje: “Hajme, sinjora Laura, strah me je er te ću izgubit, strah me je er ću i život izgubit.”
Treći čin
Popiva i Bokčilo razgovaraju. Dogovaraju se gdje će tražiti Mara. Bokčilo ne zna ni gdje se nalazi: “Ja, bijedan, ne znam ni gdje sam ni kud idem, nevješ kao slijep”, pa mu se Popiva nudi da će mu biti vođa. U drugom prizoru Sadi dolazi kod sinjore Laure i traži je dukate koje mu je Maro dužan. On je njoj kupio ogrlicu u vrijednosti od 150 škuda, ali je nije platio Sadiju. Ona mu govori da kod sebe nema novaca i da pričeka Mara te će onda biti namiren. Maro se pokušava izvući kako ne bi morao platiti, ali Sadi ne odustaje te je Maro na kraju primoran platiti ogrlicu. Tada mu Laura kaže da je Popiva otišao s Bokčilom naći Dundu Maroja, a Marin se razbjesni.
Maro nađe Popiva i počne mu govoriti kako ga je uništio. Popiva sav u čudu govori: “Gosparu, za Boga što je? Što je intravenjalo? Jeda sam koji eror učinio?”. Maro je u panici i ne zna što da učini. Zatim ga Popiva savjetuje da ode kod Laure i od nje traži tri tisuće dukata: “Da Sadi ebreo provedža svita za jedne tri tisuće dukata, a da mu sinjora da penj, da se samo ta finta mostra učini, ne drugo.”
Na sceni se ponovo javlja Ugo i dalje sav u ljubavnim mukama. Odlazi k Lauri i tamo Petrunjeli govori kako će dat koliko god tisuća škuda treba, samo da Laura postane njegova. Tripčeta je sve to čuo i jako se posvađao s Ugom. Popiva govori kako je Maro u problemima i kako mu treba pomoći. Kako bi je lakše pridobio, ulaguje joj se: “Vidi se, sinjora, sve se vidi; a ta tvoja ljepota i ti spirit tvoj…” Laura govori kako će napraviti sve kako bi pomogla Maru jer “Ja Mara ljubim s pravoga srca i, ti vidiš, odgonim svakoga, a njega samoga hoću, i njega samoga ljubim i ljubiću do smrti”.
Pera susreće Petrunjelu i od nje saznaje da Maro voli Lauru i to je jako pogodi: “Ajme, ajme, umrijeh!”. Tako Pera saznaje kako je Maro potrošio tih 5 tisuća dukata na Lauru, a Petrunjela ostaje u šoku kad sazna da je Pera Marova zaručnica: “Maro je vjeren?! Je li, draga? Nut traditura, a mojoj je gospođi govorio da ju će uzet svakako za ženu.”. Zatim Petrunjela žuri sve priopćiti svojoj gospodarici.
Četvrti čin
Dundo Maroje i dalje psuje svog sina što je potrošio dukate i vidno je uzrujan. Zove svog slugu Bokčila. Bokčilo se žali na Marojevu škrtost, a Maroje ga ironično šalje svom sinu: “Ja ne činim te spendze; brajo, pođ’ u sinjora Marina, u moga sina: u toga ćeš pjan bit s jutra i večer – ja davam što mogu.”
Maro je sav u strahu jer treba otići pred oca. Tako mu Popiva savjetuje kako treba iskoristiti tri tisuće dukata što mu je dala Laura, kupiti robu i pred ocem se ponašati kao dobar trgovac. U razgovoru s ocem slaže kako onaj momak kojeg je njegov otac vidio nije bio on, već netko jako sličan njemu, pa mu Maro kaže: “Ja, ćaćo? Ter se ja tebi ne bih javio?! Nebore, što mi to govoriš? Ma ne čudi se, ćaćko, i druzi se su privarili tako”. Maroje uspijeva nadmudriti svoga sina rekavši mu kako je sa sobom ponio zlato koje treba negdje pohraniti. Maro mu naivno predlaže svoju škrinju i na taj način ostaje bez svoje robe: “Bokčilo, hod’ tako za nami; u onomu zavij to. – Nosim onu stvar ku ti rekoh”.
Pomet susreće Gulislava, Hrvata, koji je došao u potragu za djevojkom Mandalijenom. On kaže kako ga je poslao vlastelin koji nije mogao naći svoju kćer: “Posila me Ondarda Tudešak, vlastelin od Auguste, jeda mu kćer najdem ku je, jesu osam godišta, izgubio.” Gulislav Pometu nudi nagradu od sto škuda ako ju uspije pronaći. Taj vlastelin je naime ostao bez djece i ona je jedina za koju postoji mogućnost da je živa.
Kada se Petrunjela vratila svojoj gospodarici Lauri, Laura ju je upitala zašto se toliko dugo zadržala. Petrunjela joj odgovori kako dolazi s tužnim vijestima: “Maru je u Rim vjerenica došla i vjeren je!”. Laura Mara naziva izdajnikom. Petrunjela joj govori kako je ostala i bez tri tisuće dukata jer je vidjela nekog starca kako ih odnosi. U jedanaestom prizoru Maro shvaća kako ga je otac prevario: “Je li ovaki gdi na svijetu otac? Je li ovaka pod suncem lakomos u čovjeku? Za imat dinar – sina umorit!”.
Peti čin
Iz Pometova monologa saznajemo da je Laura zapravo izgubljena kći Mandalijena koju traži vlastelin: “Našao sam za čerto, za fermo da je sinjora Laura ona Mandalijena, kći Ondardova iz Auguste”. Kada Pomet to shvati, odluči Lauri prešutjeti njenog oca i odlazi k njoj da joj ponudi svog gospodara Uga umjesto izgubljenih tri tisuće dukata: “Za rijet bolje, neću joj govorit da ju otac ište i da je ostala tako ereda od tolikoga imanja, er bi se uzoholila – kortidžana je!”
Dolazi Lessandro od kojeg je Marin nabavljao robu. Lessandro mu kaže kako mu je dano 50 škuda i da mu treba još duplo. U početku ga Maro nagovara da dođe ujutro po novce, ali kada vidi da Lessandro ne odustaje, donosi mu novce odmah: “E, idem vam donijeti vaš novac”. Maro odlazi Lauri i želi joj se ispričati, ali mu ona ne želi otoriti vrata. Tad se javljaju Marovi prijatelji koji se ponude da razbiju vrata, što Lauru jako naljuti i kaže Petrunjeli da joj donese mali top: “Vrata meni da razbijete?! Petrunjela, mortar mi!”.
Maro na kraju shvaća svoju pogrešku i traži oprost od svog oca: “Ćaćko, vidim u koju sam ruinu dospio svojijem zlim guvernom. Možeš li mi prostit? Deventat ću drugi; veće sam i sad drugi otkle sam ovu skulu prošao i svoju ludos uzaznao”. Na kraju se svi vraćaju u Dubrovnik, osim Laure, koja odlazi u Kotor.
Pomet, glavni zapletač radnje zaključuje komediju: “Svak čini svoj posao. Ja dovedoh moga gospodara kako vjerenika sinjori Lauri, a ovo za se isprosih u sinjore Petrunjelu, lijepu našjenicu, nek budu dvoji vjerenici.”
Analiza likova
Likovi: Dugi Nos – negromant, Dundo Maroje, Maro Marojev, Bokčilo – tovijernar, sluga Dunda Maroja, Popiva – sluga Marov, Pera – zaručnica Marova, Dživo – prvi bratučed Perin, Baba Perina, Laura – kurtizana, Petrunjela – djevojka Laurina, Ugo Tudešak, Pomet Trpeza – sluga Ugov, Tripčeta iz Kotora, Dživulin – Lopuđanin
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Marin Držić je ostao poznat kao ilirik i dramatik koji je iza sebe ostavio velik broj priznatih djela. Rođen je 1508. godine u Dubrovniku u poznatoj trgovačkoj obitelji koja je još za njegova života doživjela financijski krah.
Iako nema puno podataka o njegovu obrazovanju, poznato je kako je neko vrijeme bio svećenički pripravnik da bi 1538. godine bio odabran da svira na orguljama u katedrali u Dubrovniku. Uskoro je dobio i novčanu potporu kako bi mogao nastaviti školovanje.
Zahvaljujući financijskoj potpori u Sieni 12. lipnja je prihvatio kandidaturu za rektora. Nakon kandidature počeo je obavljati posao rektora zaduženog za studentski dom, a nije trebalo dugo da se sukobi s upraviteljem koji je nadzirao dom i cijelo sveučilište.
Nakon što je bio uporan uspio je dobiti pristanak za svoj projekt, a unatoč zabrani za održavanje bilo kakvih skupova i predstava, Držić je sudjelovao kao jedan od glumaca u predstavi čije se ime nikada nije moglo saznati. Za razliku od drugih dobio je samo ukor. Očito je kako je već za vrijeme studiranja pokazao veliki interes za glumu.
Kako ne postoje detaljni zapisi o njegovu školovanju prije fakulteta, tako ne postoje dokazi o tome što je završio, ali sigurno je kako na kraju ipak nije priveo kraju studiranje. Nakon što je očito napustio fakultet Marin je neko vrijeme bio komornik u službi jednog grofa iz Austrije s kojim je otišao u Beč, da bi se nakon toga vratio u Dubrovnik jer unatoč tome što je posao predstavljao veliku zaradu, Marin se cijelo vrijeme osjećao poniženim budući da je radio kao sluga.
Godine 1546. vraća se u Dubrovnik nakon čega se počeo baviti različitim poslovima, pa je neko vrijeme obnašao dužnost upravitelja crkve Svi Sveti. Četiri godine kasnije se zaredio i postao svećenikom. I dalje je imao novčanih problema pa je 1566. godine otišao u Firencu kada je napisao vojvodi Mediciju kao i njegovu sinu urotničko pismo u kojem je tražio da se u Dubrovačkoj Republici uspostavi demokracija.
Odgovor na pitanje nije nikada stigao, pa je otišao u Veneciju gdje je i 1567. godine umro. Zahvaljujući filmu snimljenom 2006. godine “Libertas” svi su mogli dobiti uvid kako je izgledao njegov život. Književnost je u njegov život ušla preko ljubavnih pisama, da bi kasnije nastavio dramskim djelima u kojima je ostvario vrhunac kao književnik.
Najveće dosege kao književnik imao je u komedijama “Skup” i “Dundo Maroje”, a čija je cjelokupna karijera ostala zabilježena u znaku renesansnog vitalizma uz malo dodataka ironije i sumnje. Kroz njegova djela se može zaključiti kako su mu najbliži komediografi bili Lop de Vega i Ben Jonson. U djelima Marina Držića se može primijetiti sva raskoš hrvatskog jezika iz sredine 16. stoljeća
Najpoznatija djela bila su: “Tirena”, “Dundo Maroje”, “Novela od Stanca”, “Hekuba”, “Venera i Adon” i “Skup”.
Autor: R.B.
Odgovori