Dnevnik Pauline P. obrađena lektira Sanje Polak. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Knjiga Dnevnik Pauline P. priča je o jednoj desetogodišnjoj djevojčici, njezinoj obitelji i prijateljima. Iako u naslovu možemo primijetiti riječ dnevnik, knjiga nije napisana poput tipičnog dnevnika gdje se uz datum bilježe događaji, misli i osjećaji.
Za vrijeme školske godine, od rujna do lipnja, Paulina bilježi svakoga mjeseca najvažnije događaje koji su se dogodili u njezinom životu. Tako je knjiga podijeljena na deset dijelova, a svaki je naslovljen s pripadajućim mjesecom. Unutar svakog spomenutog dijela nalaze se po tri kratke priče koje su obilježile život djevojčice Pauline prethodni mjesec. Priče nisu zajedno povezane radnjom, mogu se čitati svaka za sebe, ali povezuju ih zajednički likovi. Cijela knjiga napisana je u prvom licu sa stajališta desetogodišnje Pauline.
U knjizi se mogu naći opisi događaja koji se događaju u obitelji, ali i u školi desetogodišnje djevojčice. Tako su opisana zajednička obiteljska putovanja, proslave rođendana, blagdana, ali i tipične obiteljske svađe. Sve događaje opisala i prenijela Paulina u svoj dnevnik. Tu je zanimljivo razmjenjivanje poruka oko Valentinovog, pripreme za fašnik i Majčin dan. Važno mjesto u knjizi dobio je i učitelj koji je omiljen među djecom.
Velik broj priča iz knjige nosi i poruke čitateljima te utječe na odgoj djece. Što se tiče karakterizacije likova, većina ih je opisana upravo kroz iznesene događaje. Obično se radi o tipičnim bakama, djedovima, mamama… pa svi likovi djeluju toplo podsjećajući nas na našu obitelj.
Malo je pozornosti posvećeno vanjskim opisima i izgledu likova, dok se autorica više usredotočila na opise situacija u kojima postoji velika doza humora.
Jezik kojim je djelo napisano je jednostavan jer ipak se radi o opisima događaja desetogodišnje djevojčice. Zato se često može vidjeti i upotreba gradskog žargona koji je tipičan za dječju dob i grad Zagreb (cool, nafuren, klinac, guštati…).
👉 ZA VIŠU OCJENU!Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: dječji roman
Mjesto radnje: gradska sredina (grad Zagreb)
Vrijeme radnje: za vrijeme jedne školske godine (od rujna do lipnja)
Tema djela: dogodovštine svakodnevnog života djevojčice Pauline
Ideja djela: i dječji život može biti pun slatkih problema
👉 ZA VIŠU OCJENU!Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Stigao je rujan. Ljetni školski praznici se bliže kraju i djeca se sada već sa sjetom prisjećaju lijepo provedenog vremena kada nije bilo škole. Tako je slučaj i kod desetogodišnje Pauline. Ona je ljeto provela s roditeljima na moru u Vodicama. Dane je provodila u igri s prijateljicom Anom, u kupanju i sunčanju.
Ana i Šime, njezin brat, imali su već zavidnu preplanulu boju, a bili su i jako vješti plivači. Skakali su u vodu, izvodeći razne vratolomije. Paulina se nije mogla načuditi njihovim vještim skokovima i promatrala ih je sjetno jer ona nije znala tako skakati. Trudila se na sve moguće načine, ali nikako joj nije uspijevalo.
Tada se dosjetila i predložila im je da otvore školu plivanja, imenujući ih pritom svojim osobnim trenerima.
Škola plivanja trajala je za vrijeme cijelih praznika pa je na kraju Paulina bila tako vješta plivačica i skakačica u vodu na glavu da je i ona sama mogla podučavati malo nespretniju djecu. I njezini roditelji bili su se zainteresirali za spomenutu školu. Paulina je na kraju bili sretna jer je uspjela u svom naumu, a sjetila se i učiteljičinih riječi kako uvijek treba biti uporan.
“U trenucima najvećeg srama i tuge, sjetila sam se učiteljice i njezinih riječi – Bez muke nema nauke. Tu sam rečenicu najviše mrzila.”
Kada se vratila u Zagreb, Paulinu je dočekalo mnoštvo novih stvari. Nova torba, pernica, bilježnice pa čak i učionica. Ono što ju je posebno iznenadilo bio je novi učitelj. Čak je i on imao nove traperice i tenisice. Učitelj je u učionicu ušetao na pomalo za učitelja neobičan način. Naime, on je imao gitaru. Tako su djeca cijeli sat pjevala, a on je svirao. Nakon što je završio sat glazbenog, bilo je vrijeme za sat likovnog. Crtali su hobotnicu i ribice, a Paulina je slučajnu peti krak hobotnice nacrtala potpuno iskrivljeno. Bilo joj je jako žao, a nacrtano više nije mogla ispraviti pa je od muka počela plakati.
“Baš kad sam hobotnici počela crtati petu nogu, pozvala me Nikolina. Okrenula sam se da vidim što me treba i… jao!!! Zaboravila sam dignuti flomić s papira! Hobotnici sam nacrtala ružnu, iskrivljenu nogu. Užasno je izgledala. Užasno sam se osjećala. Odjednom sam počela i užasno plakati. To je bila strašna pogreška! To, plakati pred novim učiteljem! Osramotila sam se već prvi dan. Ja i te moje suze! Bila sam bijesna na samu sebe. Bijesna da bih se od bijesa najradije ošamarila, samo da me nisu svi gledali.”
Učitelj je odmah došao do nje i utješio je, govoreći joj da hobotnica nije nimalo ružna već je samo slomila nogu.
Nakon što je završio prvi dan nove školske godine, Paulina je na povratku kući pričala o dojmovima sa svojim prijateljicama Nikolinom i Dorom. I njih je novi učitelj oduševio, no nije im se svidjelo što vozi jako stari auto. Paulina je bila puna razumijevanja prema novom učitelju pa ga je odmah obranila govoreći prijateljicama da možda namjerno nije htio kupiti novi.
“- Pa kaj? Mogao si je kupiti novi auto! – rekla je Nikolina i još me više “raspigala”. – Što ti znaš o autima i o učiteljima! Da je htio, sigurno bi si ga i kupio! – branila sam ga.
– Možda je zaboravio kupiti novi auto. Ili ga nije stigao kupiti! – željela nas je pomiriti Dora, kojoj su mama i tata rekli da su svađe nešto najgore u životu. A Dora uvijek sluša odrasle! Iako nisam htjela priznati Nikolini, i meni je bilo žao što učitelj nema novi automobil. Tada bi na početku školske godine zaista sve bilo novo.”
Sljedećih dana školska godina je već bila u punom zamahu, učitelj je već dobro popunio dnevnik ocjenama. Odlučio je zadati da do sutra razmisle kojim bi se izvanškolskim aktivnostima bavili. Paulina je bila jako uznemirena zbog tog zadatka, nije joj bilo jasno zašto se sada mora za školu aktivirati i izvan nje iako je u školi jako aktivna. Kada je stigla kući cijela se obitelj aktivirala oko toga da joj predloži neku izvanškolsku aktivnost. U raspravu su se uključili i teta i ujak Krešo.
Predlagali su Paulini balet, neki sport, glumu, likovnu radionicu, školu stranih jezika… No, ništa od toga se Paulini nije svidjelo. Odlučila je pitati svoju prijateljicu Martinu koja je njezina omiljena izvanškolska aktivnost. Martina joj je rekla da je to druženje s njezinom mamom. Svaki dan imaju organizirano točno što će raditi. Ponedjeljak i četvrtak dani su za igranje u parku, utorkom idu u kino, srijedom i petkom šeću gradom, a vikendom idu na izlete. Paulini se ta aktivnost jako svidjela i odlučila je da će se i ona njome baviti. Zaključila je tada i da premalo vremena provodi s mamom pa će se to sada promijeniti.
Stigla je i jesen. Jednoga dana učitelj je ponovo imaju zanimljivu temu. Pričao je učenicima o kruhu. Oni su slušali sa zanimanjem razmišljajući o tome da bolje da on priča njima nego da ih ispituje o školskim zadacima. Na kraju dana, učitelj je imao prijedlog za domaću zadaću za svoje učenice, odnosno za njihove roditelje, a to je da ispeku kruh. Paulinina mama je bila malo ljuta na učitelja te je rekla da ona neće peći kruh jer joj neće uspjeti.
“Krasno! I to mi je neka mama? Ne zna ispeći običan, najobičniji kruh. Kako druge mame znaju? I kiflice, i pogačice i perece. One sve peku. ledino je moja mama šeprtlja. Ona uvijek mora bili nešto posebno.”
Paulina se dosjetila kako susjeda Ljubica peče izvrstan kruh. Teta Ljubica je sa zadovoljstvom prihvatila prijedlog da ispeče kruh pa su taj dan zajedno mijesile i pekle te ispekle čak četiri kruha. Sljedeći dan djeca su i s učiteljem pokušavala zamijesiti i ispeći kruh, a svi su primijetili da učitelju pečenje kruha baš i ne ide. I on sam je priznao da nije baš vješt u tome te je predložio da sljedeći mjesec organiziraju Dan kremastih kolača jer mu to bolje ide. Djeca su zaključila da i njihovim mamama to ide bolje pa su sa zadovoljstvom razmišljali kakve bi još dane mogli imati (Dan palačinka, sladoleda, gumenih bombona…).
Još za vrijeme ljetnih praznika kada je Paulina bila u Ogulinu na vikendici kod jezera Sabljaci, jednoga dana došla joj je u posjet djevojčica Monika i pozvala je da ide s njom u berbu kupusa kod njezine bake. Paulini je bilo jako dosadno pa je prihvatila poziv iako o berbi nije znala ništa. Djevojčicama je ta berba bila jako zabavna. Trčale su poljima, brojale mnogobrojne berače, traktore, a usput naučile mnogo i o kupusu koji se može kiseliti i jesti cijeli godine.
Pomalo je stigao i mjesec listopad. Paulini je taj mjesec bio jako dosadan, ali spasile su ga mnoge berbe kojima je nazočila. Tako je sa susjedom perom brala šljive, zatim je s Dorom kod njezine bake brala jabuke pa s Martinom grožđe, Vedranovom djedu pomogla je u berbi krušaka, Lukinoj teti pomogla je s kukuruzom. Kada je već bila nastupila kasna jesen, šetala je s Majom i uživala berući kestene. Tako svaki puta kada osjeti dosadu, krene nešto brati. Tako je brala mrvice s poda, rublje, lišće, a ponekad i dobru ocjenu u školi. Dosada se pretvorila u njezinom slučaju u korist.
“Sada, u listopadu, čim osjetim dosadu, počnem brati mrvice s poda. Ili rublje s balkona. Kad sam u parku, skupljam crveno i žuto lišće. Katkad nešto i naučim pa mi se dogodi da poberem i dobru ocjenu u školi. – Berem sve i svašta! – zaključujem radosno i uživam u berbama.”
No, nije cijeli mjesec listopad za Paulinu dosadan jer u tom mjesecu ona slavi svoj rođendan. Razmišljala je na glas o tome da rođendan slavi pet dana, ali prekinuo ju je tata Zoran rekavši joj kako nemaju novca za tolika slavlja jer su vremena nisu laka i mora se štedjeti. Iako ga je Paulina molila, tata nije htio popustiti. Tada se umiješala mama i stvar je bila spašena – Paulina je mogla slaviti pet dana rođendan.
“Mama mi je namignula i ja sam znala da je sve sređeno. Rođendan ću ponovo slaviti pet dana.”
Slavlja su počela u četvrtak kada je Paulina odlučila slaviti rođendan u školi sa svojim prijateljima. Bila je glavna u razredu. Imala je tortu i slatkiša, svi su zajedno pjevali i svirali, a dobila je i poklon, knjigu Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Iako je Paulina već imala tu knjigu kod kuće, to nije umanjilo veselje i njezinu radost oko slavlja.
U petak su susjede došla kod Pauline na kavu i kolače i donijele poklone. No, Paulina je i većinu toga imala već. S nestrpljenjem je čekala subotu kada će joj doći bake i djedovi. Baka Višnja donijela joj je predivne nove traperice koje su Paulinu oduševile jer ih nije imala. No, i baka Ljerka je donijela iste takve hlače. Zadnja nada bili su joj teta Suzi i striček Igor jer oni su joj do sada uvijek bili donijeli jako zanimljive poklone. I kako to obično bude, ovoga puta su i oni pogriješili donijevši joj zlatni privjesak kojih već ima pet. I tako joj je dosadan mjesec listopad postao još i razočaravajući jer je dobila puno duplih poklona.
“Ja ove godine mogu biti bez brige. Ako poderem traperice, imam druge iste. Ako izgubim kapu, opet imam još jednu. Novčanike mogu gubiti tri puta, a privjeske čak četiri puta. I knjigu smijem negdje zaboraviti. Čemu se onda zamarati i stalno misliti na svoje stvari? Za izgubljene stvari postoje rođendani kakav je bio ovaj moj.”
Studeni je počeo zanimljivo. Učitelj je predložio izlet u kojem će obići Medvednicu i Medvedgrad, a s njima će ići i učenici 4.a razreda. To je za Paulinu bilo jako uzbudljivo jer se u tom razredu nalazio dječak Ivan kojemu se Paulina sviđala, a niti on njoj nije bio nezanimljiv.
“Kad se Ivan zaljubio u mene i ja sam se zaljubila u Ivana. To je bar lako. Protiv moje nove zaljubljenosti bio je samo moj stari dečko Luka. Tko mu je kriv kad je mlađi i niži od Ivana. Tako smo, na brzinu, Ivan i ja postali cura i dečko. Ivana sam zavoljela tako snažno da sam to čak i mami morala reći. Zbog nove zaljubljenosti već mi je dva puta oprostila što sam zaboravila odnijeti smeće”
Već od početka izleta svi su shvatili da se tu radi o velikoj ljubavi. Ivan i Paulina sjedili su zajedno u autobusu, a na Medvednici su zajedno šetali. Svi su predložili da se njih dvoje zajedno vjenčaju. Odabrali su kumove, svećenika, matičara, zbor i djeveruše. Paulina se kući vratila kao udana žena. Ali onda je saznala koje sve obveze ima udana žena pa je odlučila da će se ipak rastati od Ivana jer ljepše joj se igrati i biti samo nečija cura.
“Kao udana žena nisam se dobro osjećala. Posla preko glave. Bolje se bezbrižno igrati i biti samo nečija cura. Odlučila sam sutra objasniti Ivanu da se želim rastati. Pitat ću učitelja kako se to radi. Ako nas je vjenčao, neka nas i rastavi! Mislim da će i Ivan biti za to! Ako se Ivan bude tome i protivio, u pomoć ću pozvati Luku. On jedva čeka da ponovo budem njegova cura”
Paulina se jako voljela igrati sa svojim prijateljicama i prijateljima, ali voljela se igrati i na kompjuteru. Pošto nije imala kod kuće kompjuter, koristila je svaki trenutak boraveći kod prijateljice gdje su zajedno igrale igrice. No, Paulina je htjela imati svoj kompjuter. Kada bi upitala ukućane hoće li joj kupiti, dobila bi odgovore da je kompjuter preskup, da troši puno struje i da može zatupiti čovjeka. Jedino je djed Branko šutio.
Pošto se djed Branko nije izjasnio da je protiv, Paulina je odlučila da će njega nagovoriti da joj ga on kupi. I tako je i bilo, djed Branko kupio je kompjuter, no on je zainteresirao sve ukućane. Izmjenjivali su se mama, tata, baka… Paulina nikako nije mogla doći na red. Dosadilo joj je čekanje pa je otišla kod prijateljice Dore gdje je igrala igrice na njezinom kompjuteru. Svojim ukućanima odlučila je dati još jedan dan, a onda će preuzeti svoj kompjuter.
“Stvarno mi ih je bilo dosta. Dala sam im još tjedan dana fore. Nakon toga, odlučila sam, Dora dolazi k meni. A oni nek’ si kupe svoje kompjutore. Na mojem će se moći igrati samo djed Branko kojem ionako ne pada na pamet prčkati po MOJIM, samo MOJIM stvarima.”
Mjesec studeni bio je hladan, maglovit i kišovit. Jednog takvog jutra Paulina je došla u školu gdje je ugledala prijateljicu Nikolinu u novom kaputu. Svi su joj bili pomalo zavidni na tome pa tako i Paulina. I ona je htjela novi kaput, iako joj je ovaj stari bio još dovoljno velik. Kako bi mamu mogla nagovoriti na to da joj ipak kupi novi kaput, Paulina je ispod postojećeg odjenula tri najdeblja pulovera kako bi se činilo da joj je kaput jako tijesan.
Paulinina prijevara je uspjela i mama joj je odlučila kupiti kaput. I ne samo njoj nego i tati jer se ni njemu nije svidio njegov stari kaput. Otišli su u grad u potragu za novim kaputima i tata je odmah našao novi kaput za sebe i mama ga je kupila na čekove. No, Paulina je bila neodlučna. Proveli su sate i sate u kupovini i ona nikako nije nailazila na isti onakav kaput kakav ima Nikolina. Ubrzo je shvatila da roditelji ostaju polako bez strpljenja i da je bolje da što prije kupi kaput jer će ostati bez njega. Tako je ona ubrzo pronašla i svoj kaput.
Na povratku iz grada mama je ugledala i za sebe kaput, ali nije imala više čekova niti novca da si ga kupi. Paulini je bilo žao što mama ne može i sebi kupiti kaput pa više nije bila toliko oduševljena svojim novim kaputom. Kada je tonula u san, sjetila se mamine mame, bake Ljerke koja je imala dosta novca, a mame svojim kćerkama sve kupe. Razmišljala je o tome kako će joj baka Ljerka kupiti novi kaput.
“Prije nego što sam utonula u san, sjetila sam se kako je mami uskoro rođendan. Odlučila sam ispeći joj tortu i nacrtati nekoliko čekova koji će je utješiti dok ponovo ne dobije prave. A kaput? Pokušat ću nagovoriti baku Ljerku da joj ga kupi. Tata ionako stalno govori kako baka Ljerka ima najviše novaca u obitelji. A baka Ljerka je mamina mama. A mame uvijek kupe što kćerima treba!”
Tako je došao i mjesec prosinac, a Paulina ga je dočekala s novim kaputom. Za nju, ali i za njezinu mamu to je bio najljepši mjesec u godini, mjesec kada se daruju najmiliji. Paulinina majka bila je inače štedljiva, ali u prosincu bi svima kupila poklone jer za nju je to bio način da razveseli svoju obitelj. I tako je majka krenula u kupovinu poklona.
S druge strane Paulina nikada nije razumjela majku koja je sate provodila u kupovini koja je iscrpljivala.
“Ne razumijem odrasle. Čemu poklonasta ludnica ako svakom pokloniš što mu treba. Ja točno znam što mojim najmilijima treba.”
Ona je već znala što će pokloniti svojim dragim ljudima. Učitelju je tako odlučila pokloniti olovku s kojom će pisati samo petice, mami ogledalo u kojem će biti najljepša, tati tišinu da ima mir dok gleda televiziju, baki prazan tanjur, djedu kombinaciju na lotu koja će biti dobitna, a sebi je odlučila pokloniti zimske praznike. Znala je da je to pravi način da svi budu sretni.
Kada je riješila poklone, Paulina je s mamom odlučila riješiti kućanske poslove, a izradile su i adventski vjenčić. Uz to očistila je cipele s kojima će dočekati svetog Nikolu. Nakon što se lijepo zabavila sa svetim Nikolom i krampusom, koji su u biti njezini zamaskirani djedovi, prionula je dalje na posao. Pisala je čestitke s bakom Višnjom, a s mamom i bakom Ljerkom je radila kolače. Tata je bio zadužen da kupi bor, a to bi opet, kao i svake godine bio maleni bor jer je tata govorio da nema novca za većeg.
Pripreme za nadolazeće praznike traju i u školi. Učionicu su učenici kitili borovim grančicama, kuglicama, a osim što se uče prigodne pjesmice, pišu se i čestitke za roditelje. Također učenici se pripremaju i za školsku priredbu uoči Božića. I tako su svi obično umorniji nego inače i iako je prosinac mjesec kada su svi orijentirani na praznike, obično su jako umorni od priprema. Tako je i Paulina jedva čekala zimske praznike.
“Iako je prosinac prazničan, naradiš se više nego i jedan drugi mjesec. Od praznovanja se umoriš. Ipak, zamoran praznični prosinac donosi još nešto lijepo. Novu godinu koja ponovo počinje praznicima. Valjda zato da se odmorimo od prosinačkog praznovanja. Jedva čekam da završi praznični prosinac i počnu zimski praznici.”
No, prije praznika Paulina je još morala zapisati svoje želje na papirić kako bi se one ispunile u novoj godini. Nakon toga spremila je papirić pod jastuk kako bi Nova godina mogla svakoga dana pročitati želje. A popis želja bio je dugačak. Između ostalog, poželjela je nove ljuljačke u parku, da se prestane bojati mraka, da roditelji prestanu pušiti, da može gledati do kasno televiziju… Želje su se samo redale u Paulininoj glavi.
Stigli su i zimski praznici. S obzirom na to da je učitelj imao uvijek dobre ideje, tako je i sada predložio kako bi mogli provesti zimske praznike. Predložio je da pođu na skijanje. Paulini se to jako svidjelo, ali ne i njezinim roditeljima jer su sada trebali kupiti Paulini zimsku opremu. I tako je Paulina krenula s tatom u kupovinu. Nije bila baš oduševljena i radije je htjela ići s mamom jer tata joj nije dao da kupi skije na crvenim i plavim prugicama ili one na točkice. On joj je izabrao neke kvalitetnije.
I tako je došlo vrijeme kada su se svi uputili na planinarski dom gdje će provesti praznike skijajući. Sve je bilo odlično i Paulina se lijepo zabavljala. Svima je bilo posebno smiješno kada su vidjeli Luku u gaćama u kupaonici. Kada su krenuli skijati, Paulina je vidjela da Nikolina ima iste onakve skije kakve je ona željela. I tada su se zamijenile. Nikolina je uzela Paulininu jaknu, a Paulina njezine skije. Kada se prvi put spustila niz snježnu stazu, u skijama je odmah nešto krcnulo i Paulina je nakon par kolutova završila u snijegu. Učitelj se jako zabrinuo za nju te ju je odmah odveo u ambulantu da vide je li sve u redu. No, Paulina je dobila gips na ruci. Kada je stigla kući morala je tati priznati da je ipak važnija kvaliteta od izgleda.
“Važna je kvaliteta, a ne izgled, Paulina! – ponovio mi je sto puta. Ja sam njemu sto puta obećala da više neću mijenjati stvari s prijateljicama. Što da vam još kažem… Obećala, ne obećala, meni su i sa slomljenom rukom Nikolinine skije najljepše. Jedino to moja mama može razumjeti. I njoj je češće važniji izgled od kvalitete.”
Kada je skinula gips, Paulina je htjela imati novu frizuru. U časopisu “Mili” vidjela je jednu koja joj se jako svidjela te se s mamom uputila u frizerski salon kod najbolje frizerke u gradu tete Zdravke. Teta Zdravka se odmah prihvatila posla i uz ugodno čavrljanje s njezinom mamom, uređivala je Paulininu kosu. Ali kada se Paulina pogledala u ogledalo vidjela je da to nije takva frizura kakvu je ona htjela.
“Učinilo mi se kao da se cijeli svijet srušio na moju glavu s tom oooodvraatnom frizurom! Suza koju nisam smjela ispustiti, počela me štipati za oči.”
Mama je vidjela da je njezina kćer očajna kada su izašle iz frizerskog salona pa ju je odmah počela tješiti govoreći joj da se i njoj to jednom dogodilo i da će gumica i ukosnice sve riješiti.
“Putem do kuće tješila me, jer se ni njoj frizura nije svidjela. – Nemoj me sada ništa tješiti! Stvarno si grozna! – istresala sam se na mamu ne želeći je ni pogledati. – Da nisi toliko pričala s njom, sigurno bi me bolje ošišala! Zbog tvojeg pričanja sada imam najgoru frizuru u životu… – “brojila” sam i dalje. Kako ću se takva pojaviti u školi? Svi će misliti da sam se sama kod kuće igrala frizera! Baš super, ha?”
Da stvar bude gora, kada je Paulina došla u školu vidjela je da istu onakvu frizuru kakvu je ona htjela, ima Nikolina. A išle su kod iste frizerke. Samo Nikolina je išla sama pa je teta Zdenka bila koncentrirana na njezinu frizuru. Paulina je odlučila da će sljedeći put i ona ići sama kod frizera. No, morat će pričekati prvo da joj kosa naraste.
Jednog dana popodne kada je Paulina već zaboravila na svoju frizuru, otišla je s prijateljima na klizanje. Neki od njih su jako dobro klizali pa je i sama odlučila postati dobra klizačica. U tome joj je pomogao i Luka, dječak koji joj se pomalo i sviđao. Kada je već mislila da zna dobro klizati, popustila joj je pozornost i pala je led zajedno s Lukom. Nakon što su se cijeli idući dan ljutili i svađali, sve je ipak dobro završilo jer su opet klizali i to tako dugo dok redar nije zazviždao za kraj.
Zima je sve više jenjavala i stigao je i mjesec veljača. Najluđi mjesec zbog maškara i Valentinova. Učitelj je učenicima dao zadatak da dođu u školu zamaskirani najbolje što mogu. Paulina je tako satima isprobavala što će odjenuti te je naposljetku odlučila otići u školu zamaskirana poput princeze. Bila je jako ponosna, ali onda je u školi vidjela još mnogo princeza, a isto tako i mnogo Batmana pa nije mogla pronaći svoga Luku koji je također bio Batman. Tako je došla do krivog Batmana misleći da je to njezin Luka i poljubila ga. Na to se Luka naljutio i prekinuo je njihovu ljubav.
Paulina sada nije znala što da radi jer bližilo se Valentinovo , a ona nije imala dečka. Morala se brzo pomiriti s Lukom ili naći novog dečka. Sjetila se Ratka koji bi bio sretan da Paulina želi biti s njim.
“Motala sam pod hitno nešto smisliti. Pomiriti se s Lukom ili naći novog dečka. Smišljala sam, smišljala i… na kraju se sjetila Ratka. Ratko će biti presretan ako mu poklonim malo pažnje. Bit će još sretniji ako se s njim slikam ispod srca na panou. Za Valentinovo možda i njega odaberem. Vidite kako je uvijek korisno imati nekog u pričuvi.”
U međuvremenu baka Višnja i djed Željko dobili su poziv od svog prijatelja iz Njemačke da ga posjete, ali imali su mačka Pepija o kojem je netko morao brinuti. Donijeli su ga Paulini koja ga je često šetala vani jer je njezin tata bio alergičan na mačju dlaku. Ono što se dobro poklopilo bilo je da i Ratko ima mačku koja se zvala Rina. Rina je imala veliki kitnjasti rep i Ratko ju je također često šetao. Tako su Paulina i Ratko sve više vremena provodili s mačkama u šetnju, a Paulina je saznala mnogo o Ratku. Sada joj se više nije činio kao takav štreber pa je odlučila da će njemu pisati kao novom dečku za Valentinovo.
Nakon Valentinova u razred je stigla nova učenica Ana. Paulini je malo zasmetala pažnja koju je Ana imala, a pogotovo pažnja koju je dobivala od Ratka. Uz to, činilo joj se da se Ana pravi dobrom, a to nije.
“Ana se pravila jako dobrom. Pravila se da je i prema meni dobra. Samo se pravila! Išla mi je tako na živce. Odlučila sam svu djecu u razredu nagovoriti da se s njom ne igraju. Ali, to je bilo jako, jako teško. Odmah sam odustala od nagovaranja. Jer Ana se svima sviđala. E, baš zato se meni nije sviđala!”
Željela ju je zasjeniti u igri graničara. No, upravo zbog Pauline njezina je ekipa izgubila. Paulina je ostala sama na igralištu jer su svi radi toga bili pomalo ljuti na nju. Prišla joj je tada upravo Ana koja je suosjećala s njom i tješila je. Paulina je vidjela da je pogriješila te ju je odlučila prihvatiti kao novu prijateljicu.
Stiglo je proljeće i u školi je sve bilo u znaku visibaba. Paulinu je uhvatio i proljetni umor pa je za sve imala odgovor kako joj se ne da. No, to nije dugo trajalo. Učitelj je donio u školu košaru puno povrća, a tijekom razgovora o njemu, odlučio je s učenicima napraviti i njihov školski vrt. Svi su marljivo radili u vrtu, a Paulini se to jako svidjelo pa je isti takav vrt poželjela imati kod kuće.
“Bila sam uporna i napokon dobila svoj komad zemlje. Nazvala sam ga “Povrtnjak Pauline P.””
Baka Ljerka i djed Branko odlučili su pomoći svojoj unučici kod vrta. Paulina je svaki slobodan trenutak provodila radeći u njemu, a uskoro je imala i sama svoje povrće koje je prodavala na tržnici. Njezin prvi kupac bio je upravo učitelj. Učitelj joj je predložio da bi ona mogla na satu prirode predavati o povrću pa je tako Paulina postala i učiteljica.
Školski dani su prolazili, a jednoga dana Paulina je dobila jedinicu i to zbog svoje prijateljice Dore. Naime, Dora je htjela prepisivati od nje, a učitelj se razljutio. Tada su se Dora i Paulina posvađale, ali to nije dugo trajalo. Kada se Paulina razboljela upravo ju je Dora nazvala i pitala treba li joj pomoć oko zadaće. Iako Paulini nije bila potrebna pomoć, ona ju je prihvatila jer je bila sretna što će se pomiriti s Dorom.
Lijepo vrijeme stiglo je s mjesecom travnjom pa su i ljudi više vremena provodili vani na otvorenom. Tako je i Paulinina obitelj krenula jedne subote na piknik. Mama je bila posebno oduševljena jer nije morala taj dan kuhati. Za roštilj su se pobrinuli tate, a mame su šetale s djecom. Djeca su uživala igrajući se na čistom zraku u prirodi.
“Ručak u prirodi je prava stvar. I ja sam uvidjela njegove prednosti. Prije ručka ne moraš postavljati stol, jer stola uopće nema. Ne moraš ni paziti kako se ponašaš za stolom jer ga, kako sam već napisala, nema. Nakon ručka ne moram pospremati stol, jer ga još uvijek nema. I na kraju, ne moraš moliti mamu da te nakon ručka pusti van, jer si već vani. Vani si u prirodi, a ne zavaljen u naslonjaču ispred televizora. A priroda je prekrasna. Baš onakva kakvu nam je učitelj opisivao.”
Paulinina mama je tada odlučila da će njihova obitelj biti EKO. Počela je na balkonu saditi cvijeće, a tata je vikao na susjede koji su bacali smeće po parkovima. Bratić Ivan čak je osnovao i svoju skupinu “EKO borci”. U Paulininoj kući ubrzo su bile izložene i kante za otpad, i to njih šest. Ona je zaključila kako bi se tako trebalo ponašati cijelo kućanstvo pa bi cijeli planet postao EKO.
Uskoro dolazi i vrijeme Uskrsa. Bake se tada presele kod Pauline, svi zajedno pripremaju kuću, čiste i peku kolače. Na Cvjetnu nedjelju nađu se svi zajedno u crkvi, a na Veliki Petak jedu ribu. Konačno, na Uskrs svi traže poklone koje im je ostavio zec. No, ove godine zec je mislio samo na školu pa je Paulina dobila i takve poklone.
Već je bila pomalo umorna od svega pa je poželjela što prije ići u školu jer je mislila da će se tamo malo odmoriti. No, roditelji su je odlučili povesti u Njemačku. Najviše od svega veselilo ju je putovanje avionom. U Njemačkoj joj je sve bilo lijepo, ali nakon pet dana jedva je čekala povratak kući jer joj se već sve činilo jako njemačko. Nedostajale su joj njezine igračke, prijatelji i soba.
“Uživala sam u Njemačkoj. Ali samo pet dana. Šesto jutro sjetila sam se svojih najmilijih u Zagrebu. Silno su mi nedostajali. I tata je već umirao od dosade. Šest dana nije vidio svoje prijjatelje u uredu. I mama se počela dosađivati. Već šest dana nije kuhala i prala rublje. Ja sam spavala u lijepoj sobi. Ali u njoj nije bilo mojih šarenih zastora i plavih jastučića na krevetu.”
Dok se jednog dana u svibnju vraćala kući zatekla je roditelje u svađi. I to ne bilo kakvoj svađi, radilo se o svađi kada roditelji nisu pričali još danima nakon toga. Prenosili su si poruke preko Pauline, a Paulinu je to sve bacalo u očaj. Odlučila je zato nešto poduzeti. Mami je napisala pismo u ime tate i poklonila joj cvijeće, a tati je napisala pismo umjesto mame te mu izglačala traperice. I plan je uspio. Sljedeći dan pronašla je zajedničko pismo od oboje gdje se ispričavaju i mole jedno drugog za oprost.
Malo iza toga bližio se Majčin dan pa je u školi bilo sve u obilježavanju njega. Slikale su se mame i pisali sastavci. Mame su bile pozvane u školu da vide dječje radove, a Paulina je mislila da njezina majka nije niti stigla jer je nije primijetila. No, mama je Paulinu samo neugodno iznenadila. Stigla je, ali je skratila kosu i obojila je u plavo. Paulina je bila očajna jer je mislila da će sada svi misliti da je lažljivica. Mama sa slike i ova uživo su bile skroz različite.
“Malo bolje sam pogledala tetu i shvatila da je to moja mama. Moja “nova” mama. Nešto mi se zgrčilo u trbuhu.”
No, tu je opet nastupio učitelj koji je utješio Paulinu i rekao joj da je mama i ovako i onako lijepa i da ne mora slikati novu mamu. Paulina se nakon toga nastavila veseliti Majčinom danu.
Uskoro je Paulina imala novi problem. Htjela je psića jer su svi njezini prijatelji imali psića, ali mama i tata nisu htjeli niti čuti za to. Paulina im je objašnjavala kako joj je teško u stanu kada su oni na poslu, a ona je sama. Uz to, tatin prijatelj Đuka ih je nagovarao da uzmu psića od njega. Njegova kujica Saba je okotila malene psiće koji će i rastom biti mali pa su idealni za stan.
Tako je Paulina dobila novog psa kojem su dali ime Floki. Mama se posebno raznježila kada ga je ugledala. I kako je vrijeme odmicalo tako je Floki postojalo sve veći i veći. Niti jedna kućica nije mu bila dovoljno velika. Paulinin tata je zaključio kako Floki ne može ostati s njima jer mu je previše tijesno. Tada su uskočili baka i djed koji su ionako imali preveliku kuću pa su je zamijenili s Paulinim stanom. Tako se Paulina s mamom i tatom preselila u veliku kuću, a i Floki je dobio svoje mjesto u dvorištu.
Stigao je i mjesec lipanj. Na početku mjeseca u Paulininoj kući vlada opće veselje jer tata njezini roditelji dobivaju plaću. Paulina je odmah počela oblijetati oko njih s popis stvari koje joj trebaju. Uz to, s nestrpljenjem je čekala poštara koji je baki trebao donijeti mirovinu. Baka joj je obećala da će joj kupiti sandale. I tako je pošla s bakom u kupovinom. Voljela je ići s bakom jer kada ide s mamom moraju kupiti ono što se mami sviđa. Naposljetku, baka joj je kupila najljepše sandale s debelim đonom. Bile su crvene i lakirane.
Paulina je jedva čekala sljedeći dan da ih pokaže svima u školi. Čak je i namjerno zaboravila papuče. Svi su bili oduševljeni njezinim sandalama, a Nikolina i Marina su htjela iste takve. No, kada je s prijateljicama igrala gumi gumi, nespretno je pala zbog debelog đona na sandalama i uništila ih. Čak je rasjekla bradu pa joj je išla krv. Zbog toga je par dana morala provesti i kod kuće. Ali zaključila je da to nije bilo ni tako loše jer je izbjegla kontrolne. Tako da je ovdje naučila da je točno poslovica da je svako zlo za neko dobro.
Bližio se kraj škole i roditelji su Paulini za odličan uspjeh obećali pravi ženski bicikl. I čim ga je dobila odjurila je u park i pala. Prijateljice su joj htjele pomoći, no i one su pale. Uz to, i dečki su tog dana padali s tobogana pa su završili u bolnici na šivanju, a učitelj je pao na nogometu. Striček fotograf je pao sljedeći dan u razredu. Sve to imalo je i nešto pozitivno jer roditelji su zabranili djeci izlazak zbog padova pa su imali više vremena za učenje. Tako su svi skupili odlične ocjene.
Konačno je stigao i kraj školske godine. Paulina je već znala cijeli plan gdje će za školske praznike. Cijelo ljeto provest će izvan Zagreba, a tako je htjela ostati kod kuće jer će mnogi njezini prijatelji ostati u Zagrebu cijelo ljeto.
Kada se spremala za put, Paulina je dnevnik pospremila u posljednju ladicu da se i on malo odmori. A i ona nije htjela niti čitati niti pisati za vrijeme školskih praznika.
“Iako se s pisanjem dnevnika nisam namučila, pomislila sam kako se dnevnik možda mučio sa mnom. Kolike sam samo gluposti u njega “nadrobila”. A možda to i nisu bile gluposti? Svejedno! Treba se i dnevnik malo odmorili Spremit ću ga u posljednju ladicu.”
“Razglednice ću u devetom mjesecu zalijepiti u novi dnevnik.
A vama, koji ste pročitali ovaj stari dnevnik, od srca čestitam:
– Hvala vam što ste izdržali do kraja.
Evo! Stigli smo do kraja! A to znači:
Dosta !
Gotovo !
Kraj !
Voli vas vaša Paulina P.!”
Analiza likova
Likovi: Paulina, učitelj, mama i tata, djedovi i bake, ostala Paulinina obitelj, susjedi i Paulinini prijatelji…
👉 ZA VIŠU OCJENU!Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Sanja Polak hrvatska je književnica koja se rodila 1968. godine u Zagrebu gdje odrasta i živi. U Zagrebu je završila i osnovnu školu i gimnaziju. Nakon gimnazije upisala je Učiteljsku Akademiju te je postala diplomirana učiteljica za razrednu nastavu.
Radi kao učiteljica u osnovnoj školi, a uz to urednica je časopisa za djecu “Prvi izbor”.
Napisala je mnoge priče za djecu i mlade koje objavljuje i u dječjim časopisima “Smib” i “Radost”. Uz to piše i scenarije za dječje televizijske i radijske emisije. Autorica je udžbenika za djecu, za osnovnu školu i razrednu nastavu.
“Dnevnik Pauline P.” njezina je popularna knjiga koja je uvrštena i u obveznu lektiru u osnovnim školama. Uz to, napisala je još 5 knjiga za djecu: “Drugi dnevnik Pauline P.“, “Pobuna Pauline P.”, “Mali Jan ima plan”, “Petrica Pričalica” i “Dnevnik dobrih anđela”.
2004. godine osvojila je romanom “Dnevnik Pauline P.” nagradu Mato Lovrak za najbolji dječji roman.
Autor: M.L.
Odgovori