Combray obrađena lektira Marcela Prousta. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Combray Marcela Prousta prvi je od tri djela knjige Put k Swannu, koja je dio njegova ciklusa romana U potrazi za izgubljenim vremenom. Combray se često čita kao samostalan roman, a govori o zaboravu, povratku sjećanja i nesvjesnom pamćenju tijela koje je trajnije od pamćenja uma. Ali to je tek prvi sloj ovog kompleksnog romana. Njegova unutrašnja forma govori o pitanju umjetnosti i smisla života. Roman je napisan u prvom licu i govori o svojevrsnom unutarnjem vremenu samoga čovjeka te njegova odnosa s vanjskim i objektivnim.
Pripovijedanje u djelu na prvi pogled je pogled usmjereno nebitna događanja i opise psihičkih stanja. Djelo započinje pripovjedačevim meditacijama o stanju između sna i jave, kada je teško spoznati gdje se zapravo nalazimo. Tada se pojavljuju sjećanja na razna mjesta te se poigravaju s našom percepcijom stvarnosti. O svemu tome Proust piše, prateći svoje misli, govoreći više o sjećanjima i filozofiji, nego sa stvarnom čvrstom radnjom. Sve to napisano je impresionističkim i simbolističkim stilom, kojeg je sam autor bio i predstavnik.
Fabula, koliko god nestabilna, prati razvoj mladog, boležljivog dječaka koji polagano odrasta i naposljetku postaje pisac. Riječ je o vrlo suptilnom i laganom otkrivanju vlastitog umjetničkog umijeća i sposobnosti. Već je to naznaka autobiografskog karaktera romana, kojeg je autor i pisao s namjerom da prikaže sebe i ljude koji ga okružuju, boreći se s vlastitom bolesti i nadolazećom, neizbježnom smrti.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: roman
Mjesto radnje: Combray, Pariz
Vrijeme radnje: kraj 19. početak 20. stoljeća
Tema: opisi djetinjstva i odrastanja pripovjedača
Ideja: odnos pojedinca i društva je neizostavan bez problema umjetnosti, vremena, obiteljskih odnosa, odrastanja i spolnosti, ne možemo se vratiti u prošlost, ali ne trebamo ni prestati tragati za djetinjstvom
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
1. dio
Djelo započinje opisom pripovjedačeve rutine odlaska na počinak. Dug period vremena išao je rano na spavanje. Ubrzo bi se probudio i pomislio da je zaspao čitajući knjigu, te da je vrijeme da ide na spavanje, iako je zapravo već bio u krevetu. Učinilo bi mu se da mu je knjiga još uvijek u rukama, pa se pokušavao prisjetiti što je posljednje pročitao. Ponekad bi mu se učinilo da se pretvorio u nešto o čemu je ranije čitao. Trebalo bi mu nekoliko trenutaka da shvati da je mrak. Tada bi se zapitao koliko je sati.
Budio bi se tako na trenutke, upijao okolinu i tamu koja ga je okruživala, a ponekad bi se u snovima vraćao u djetinjstvo gdje su se ponovo ostvarivali djetinji strahovi. Pripovjedač govori da ljudi koji odlaze na spavanje u uobičajeno vrijeme, vrlo brzo nakon buđenja mogu spoznati gdje se nalaze i koliko je sati, dok oni koji zaspu nakon nesanice ili nakon večere u naslonjaču, osjećaju veliku zbunjenost prilikom buđenja. I njemu se nekoliko puta dogodilo da u vlastitom krevetu, nakon dubokog sna, ne zna gdje se nalazi. Prvo osjeti samo titraje postojanja u sebi i ništa drugo, ali ubrzo se jave njegova sjećanja i izvuku ga iz tame. Njegov položaj tijela uza zid, izazvao je u njemu sjećanje na veliki baldahin i njegovu spavaću sobu u Combrayu kod djeda i bake.
Sjećanje se zatim okrenulo u drugom smjeru i sada se prisjećao svoje sobe kod gospođe pl. Saint-Loup, na selu. Večera je već bila završila i nalazio se u svojoj sobi nakon šetnje, što je činio svake večeri. Sjetio se zatim soba u kojima je boravio zimi i raznih slojeva pokrivača i vatre koja je gorjela cijelu noć. Zatim su mu u sjećanje došle sobe u kojima je spavao ljeti, kada bi imao osjećaj kao da spava vani dok bi osjetio hladan povjetarac kroz otvorene prozore.
Tako bi se pripovjedač do kraja razbudio i ne bi mogao odmah zaspati. Vrijeme bi provodio prisjećajući se nekadašnjeg života kod bakine sestre u Combrayu, zatim u Balbecu, Parizu, Veneciji i drugdje. Sjetio se da bi mu u Combrayu najgore bilo kada bi morao ići na počinak i odvojiti se od majke i bake. Kako bi ga utješili, dali bi mu lanternu s obojenim stakalcima, koja bi projicirala slike na zid, ali njemu bi to sobu učinilo još nepodnošljivijom i još više stranom.
Poslije večere ostajao bi bez majčine pažnje jer je ona razgovarala s drugim ukućanima. Ako bi bilo lijepo vrijeme, otišla bi u vrt, a u slučaju kiše, sjela bi u salon. Jedino bi baka, upravo za vrijeme kiše, veselo i zadovoljno hodala vrtom te govorila kako se napokon može disati. Često bi se svađala s pripovjedačevim ocem jer on nije dopuštao sinu da izlazi dok je padala kiša, a baka je smatrala da ga tako nikada neće ojačati. Baka je unijela drugačiji mentalitet u obitelji i svi bi s njom zbijali šale, što je ukućane zabavljalo, a pripovjedača jako boljelo. Sjećao se svoje bake kao dobroćudne i pune ljubavi za svoju obitelj. Kada bi odlazio na počinak, najveća utjeha i sreća bila mu je to što će ga majka doći poljubiti za laku noć. Ali taj susret trajao bi prekratko. Ponekad bi htio tražiti još jedan poljubac prije nego što mama izađe, ali otac je smatrao da je cijeli taj običaj nepotreban, pa ga je i majka pokušala odviknuti od te navike.
Ponekad ga majka uopće ne bi posjetila prije spavanja. To se događalo kada bi imali goste. Uglavnom je gost bio gospodin Swann. On je bio gotovo jedina osoba koja ih je posjećivala u Combrayu. S vremenom je dolazio malo rjeđe jer je sklopio loš brak i pripovjedačeva obitelj nije htjela da Swannova žena dolazi u njihovu kuću. Gospodin Swann bio je povezan s pripovjedačevim djedom, koji je bio jedan od najboljih prijatelja Swannova oca. Swannov otac bio je mešetar, pa je i njegov sin nastavio isti zanat. Mladi Swann nastavio je posjećivati obiteljske prijatelje u Combrayu i nakon što su mu umrla oba roditelja. Swann je stanovao u jednom starom svratištu, u onoj četvrti Pariza u kojoj pristojan čovjek, prema pripovjedačevoj tetki, ne bi trebao stanovati. Swann bi u razgovorima gotovo uvijek izbjegavao ozbiljne teme i obično bi pokušavao biti zabavan, pričajući nove viceve o ljudima koje poznaju. Uvijek je bio skroman i gotovo nitko ne bi primijetio da je dio visokoga sloja te da se druži s izrazito utjecajnim i bogatim ljudima.
Njegova obitelj odnosila se prema Swannu gotovo s visoka, u nekim trenucima ni ne sluteći kakav život uistinu vodi i nije primjećivala u njemu dio aristokratskog nasljeđa. Jednom je pripovjedačev djed pročitao u novinskom članku da je gospodin Swann jedan od stalnih gostiju na nedjeljnom ručku kod vojvode de X., čiji su otac i stric bili najugledniji državnici za vrijeme Louisa Philippea. No njegova pratetka je tu novu činjenicu protumačila kao nametljivost gospodina Swanna, koji se gura u kaste izvan svoje.
Dvije bakine sestre, stare djevojke ne baš plemenita duha, mislile su da je razgovor o takvim temama suvišan. Njih su zanimale teme estetskih ili ćudorednih okvira i ako se o tome nije raspravljalo, one bi u potpunosti prestale slušati razgovor. Jednom su u Figaru čitali o izložbi slikara Corota. Uz naziv jedne slike stajalo je “iz zbirke gospodina Charlesa Swanna”, pratetka je tada svima savjetovala da to ne spominju pred Swannom. Kod pojave tuđeg uspjeha i izostanka njenog vlastitog, ona to više nije smatrala uspjehom, nego nevoljom, a tu osobu bi žalila.
Tijekom jednog večernjeg posjeta gospodina Swanna, dok su odrasli razgovarali o novinama i, na djedovu sreću, nakratko o životima plemića, pripovjedač bi samo razmišljao da će uskoro morati na počinak u sobu. Dobit će samo kratki poljubac nakon večere jer ga majka neće posjetiti u sobi. Tako je sanjario o tom poljupcu i pokušavao, promatranjem majke i njenog obraza, produljiti taj trenutak. Te večeri, djed mu je uskratio i taj jedan mali trenutak jer je predložio da ga odmah pošalju na spavanje budući da će večera ionako biti kasno. Pripovjedač se penjao stepenicama do sobe i osjećao kako tuga ulazi u njega. Sjetio se kako bi majci mogao napisati pismo i zamoliti je da ga posjeti, ali kuharica, koja je bila zadužena za njega te večeri, nije joj ga htjela predati. Pema njoj, večera je bila poput obreda koji ona nikako nije htjela ometati. Na kraju kuharica ipak pristane i tako nestane tjeskoba u dječaku. Na njegovu žalost, majka je po kuharici poručila kako nema odgovora. Odlučio je da neće zaspati sve dok majka sama ne krene na spavanje i popne se na kat. Tada će je zatražiti poljubac.
Dočekao je majku na stepenicama, nakon što je Swann otišao kući. Majka je očigledno bila bijesna zbog ovog čina. Pokušala ga je potjerati u sobu prije nego što ga otac ugleda, ali nije stigla. Na njihovo iznenađenje, pripovjedačev otac dopustio je ženi da noćas spava djetetom jer je očito tužan i očajan. Majka je sinu dopustila da plače i prepusti se emocijama, a ta njena novootkrivena dobrota i odstupak od programa odgoja ga je iznenadila. Kad su njegove suze počele i nju rastuživati, majka mu predloži da pročitaju neku od njegovih knjiga koje mu ja baka pripremila za rođendan, za nekoliko dana. Bile su to četiri knjige: “Đavolja bara”, “Nahod François”, “Mala Fadette” i “Majstori trubači”. Baka je odbijala bilo kome kupiti poklon, ako se iz njega ne bi mogao izvući duhovni probitak.
Knjiga “Nahod François”, pripovjedaču se činila jedinstvenom i neponovljivom. To je bio prvi roman s kojim se susreo. Pripovjedač se prisjeća kako za njega nije postojalo ni jedno tako važno sjećanje u vezi s Combrayem, od te drame, povezane uz odlazak na spavanje. Ipak, postojao je još jedan poseban trenutak, koji se dogodio jedan tmuran dan, kad mu je majka ponudila šalicu čaja. U čaju je otopio komad kolača madlenice i kada je taj okus dodirnuo njegovo nepce, osjetio je nešto izvanredno, nekakvu moćnu radost. Taj veličanstveni osjećaj znatno se smanjivao svakim novim gutljajem. Pokušao je ponovo replicirati taj užitak, ali nije mu uspjelo.
Jednog dana, to sjećanje se ponovo pojavi. Bio je to okus madlene, što mu ga je nedjeljom ujutro davala tetka Leone uz lipov čaj. Odjednom se formira sjećanje, ne samo tog kolača, nego Combraya i cijele njegove okolice.
2. dio
Kada bi dolazili vlakom u Combray, prvo što bi ugledali bila je crkva. Ona je bila svojevrstan predstavnik grada. Sam krajolik Combraya, prema pripovjedaču, bio je pomalo tužan, a ulice su imale ozbiljna svetačka imena.
Djedova sestrična, njegova pratetka, kod koje su stanovali, bila je majka tetke Leonie, koja se nigdje nije htjela seliti. U samoj kući koristila je samo dvije sobe – u jednoj bi provodila dan, a u drugoj spavala. Često je razgovarala sama sa sobom jer je smatrala da je zdravo govoriti i da to pomaže grlu. Također je razvila stigmu oko toga da ona nikada ne spava, pa su ukućani prilagodili svoj rječnik tome. Govorili bi da je tetka otišla malo “razmišljati” ili “odahnuti” kada bi zadrijemala tijekom dana. Prisjetio se kako bi znao posjetiti svoju tetku u njenoj sobi i pomagao joj pripremati lipov čaj, koji je izričito za nju pripremio njen ljekarnik. Ona bi umočila madlenu u čaj i, nakon što bi se smekšao, dječaku dala jednu polovicu.
Za tetku se brinula Françoise, koja ih je uvijek vedro i spremno dočekivala kada bi dolazili u Combray. Pripovjedačeva majka uvijek bi ljubazno iskazala zanimanje za Francoiseinu kćer, unuka i preminule roditelje. Françoise bi svakog jutra posjetila tetku, dala joj lijek “pepsin” i upitala što želi za ručak. Tetka bi tad iskoristila priliku i ispričala služavki što je sve tog jutra uočila kroz prozor, okrenut na ulicu. Bilo bi loše kad bi teta na ulici ugledala nekog koga ne poznaje, tada bi zvala Françoise koja bi ju smirila ili u iznimnim situacijama, išla istražiti o kome je riječ.
Dok bi teta ujutro razgovarala s Françoise, ostatak obitelji bio bi na misi. Pripovjedač se još uvijek sjeća svakog kutka i udubljenja crkve. Posebno su ga se dojmili vitraji koji bi se u divnim bojama prelijevali, pogotovo kada bi sunce bilo snažno. Crkva je za njega bilo posebno mjesto u gradu; dok bi koračao za roditeljima do njihove klupe, činilo mu se da je to mjesto gdje obitavaju vile. Za njega je to bila zgrada s četiri dimenzije i kao da je njezina lađa plovila kroz različita stoljeća. Crkvu su okruživale kuće. Zgrada same crkve bila je poznata. Činila se kao jedna obična combrayska zgrada, ali ipak, kao da je postojala nevidljiva granica između crkve i cvijeća gđe Loiseau, koja je živjela odmah pokraj. Zvonik sv. Hilarija bio je prepoznatljiv izdaleka. To je prvo što bi vidjeli kada su putovali vlakom. Kada bi išli u šetnju šumom i popeli se na vrh brda, mogao se razabrati upravo taj toranj, tada okružen vrhovima stabala. Cijela zgrada odisala je nečim posebnim što ju je djelilo od ostalih, a zvonik je bio glavni i na neki je način predstavljao njenu svijest. Pripovjedač je odrastajući vidio razne crkve i zvonike koji su bili puno ljepši od ovog, ali nijedan mu nije govorio kao onaj iz tužnih ulica Combraya. Prisjećao se izgleda zvonika. Iz svake ulice ili dijela grada imao bi drugačiji izgled, a vidio bi samo njegov djelić ili drugačiju konstrukciju, okruženu krovovima kuća.
Nakon povratka s mise, često bi se sastajali s gospodinom Legrandinom, koji radi kao inženjer u Pariz, pa u Combray može doći samo za vikend. Bio je jedan od onih ljudi koji, uz svoju stručnu karijeru, jako dobro poznaje književnost i umjetnosti, što jako dobro dođe u konverzaciji. Obitelj pripovjedača promatrala ga je kao člana elite.
Tetka je u kuću puštala samo župnika i Eulaliju koja joj je često donosila informacije iz crkve. Ostale ljude nije podnosila. Podijelila ih je u dvije grupe: one koji su joj savjetovali da se baš toliko ne opterećuje svojim zdravljem i da bi joj dobro došlo kad bi se ponekad malo prošetala – takve je prve zabranila. Druga skupina bili su oni koji su se ponašali da je bolesnija nego što je ona sama davala naslutiti. Tetka se zato veselila jedino Eulalijinim nedjeljnim posjetima jer ju je ona najbolje znala razvedriti.
Pripovjedač se zatim prisjetio svoje ljubavi prema kazalištu koja se javila prije nego što mu je uopće bilo dopušteno prisustvovati predstavama. Ujutro bi otrčao do oglasnog stupa i čitao koje se predstave nude taj dan. Zatim bi zamišljao što se događa u kojoj predstavi. To je bila najčešća tema s njegovim prijateljima. Znao je sva imena glumaca napamet i poredao bi ih po njihovu umijeću.
U Parizu je znao posjećivati svog strica Adolphea, ali to se prekinulo nakon svađe strica i njegovih roditelja. Naime, stric se volio družiti s koketama, što njegovim roditeljima nikako nije odgovaralo. Zato su ga posjećivali u točno određene dane i vrijeme, kako se ne bi s kojom slučajno sreli. Pripovjedač je ipak jednog dana otišao stricu nenajavljen i tamo je sreo jednu damu koja je bila stricu u posjeti. Stric ga je nevoljko pustio u kuću. Pripovjedač je naposljetku ispričao svojim roditeljima o tom posjetu, a da nije znao kakve će posljedice to imati. Nakon toga, nitko više nije vidio strica Adolphea.
Nakon ručka, majka bi ga poslala u sobu da čita knjigu, no baka bi ga uvijek molila, bez obzira kakvo bi vrijeme bilo vani, da izađe na zrak. Budući da se nije želio odreći čitanja, uzeo bi knjigu sa sobom i sjeo ispod kestena, gdje je bila zaklonjena kućica od žukve i platna. Dok je čitao, imao je želju da sav sadržaj radnje usvoji, bez obzira o kojoj se knjizi radilo. Vodila ga je želja za određenom spoznajom i uživao je u cijelom to procesu. Njegova popodneva su tako bila ispunjena brojnim dramatskim događajima. Život likova bio je u tim trenucima stopljen s njim, a nešto manje, bio je i krajolik koji mu se rasprostirao pred očima i značio mu više nego njegovo stvarno okruženje. Tako je sanjario o tim krajolicima i o ljubavi koju osjeća prema nekoj potencijalnoj ženi.
Njegovo poslijepodnevno uživanje u čitanju ponekad bi bilo prekinuto. Kao kada je vrtlareva kćer protrčala dvorištem i vikala “Evo ih!”, misleći na svečani marš vojske. Osoblje Combraya bi se okupilo kod ograde i promatralo vojnike. Françoise je posebno žalila vojnike zbog mladosti koju tako odbacuju.
Jednom ga je u čitanju prekinuo Swannov posjet. Swannov komentar o knjizi koju je upravo čitao u potpunosti mu je promijenio način na koji je gledao ženu o kojoj je sanjao. Bergottea mu je preporučio njegov prijatelj Bloch, kojemu je nakon nekog vremena bilo zabranjeno da ga posjećuje. Djed je tvrdio da uvijek dovodi Židove, to mu nije toliko bilo mrsko, čak je i Swann bio židovskog podrijetla, ali govorio je kako ih on baš ne zna izabrati. Bloch se nije svidio ni ostatku obitelji zbog njegove ekscentričnosti i neobičnih manira. Prestao se družiti s Blochom, ali ostao mu je Bergotte i opčinjenost njegovim umijećem. Uživao je u njegovu stilu pisanja i cijeli roman mu je otvorio potpuno novu filozofiju, za koju je odlučio da mu bude glavna stvar u životu.
Swann je komentirao da je Bergotte dobar autor, drag i duhovit, čak je priznao da ga i poznaje. Pripovjedač je htio saznati neke pojedinosti o autoru, ali sve što je Swann govorio zvučalo je kao faktografsko iznošenje podataka. Činilo mu se da se Swann boji izraziti svoje mišljenje, a kada bi i izrekao nešto nalik tome, uvijek bi se osjećalo da se istovremeno i ograđuje.
Pripovjedač se dalje prisjećao ručka subotom, koji je bio sat vremena ranije nego obično jer je Françoise išla na sajam. Svi su prihvatili taj iskorak iz rutine, toliko da je postao tradicija, posebno za tetku Leonie čiji su se dani sastojali od rutinskih radnji. Još nešto bilo je posebno subotom, ali samo u svibnju, kada bi poslije večere išli u crkvu, u čast Blažene Djevice Marije. Tamo su sreli gospodina Vinteuila. Bio je to čovjek iz čestite obitelji. Nakon smrti žene naslijedio je novac i nastanio se u blizini Combraya. Često ih je posjećivao, sve dok Swann nije sklopio moralno upitan brak. Tada je prestao dolaziti jer ga nije htio slučajno sresti u njihovoj kući.
Nakon mise, ako bi bilo lijepo vrijeme, otišli bi u šetnju. Hodali bi sve do kolodvorskog bulevara, a budući da se majka nije najbolje snalazila u prostoru, ne bi znala sama naći put natrag. Zato se otac osjećao kao posebno vrstan strateg.
Tetka Leonie vrlo često bi se zaokupljala raznim maštanjima. Zamišljala bi da izbija požar i umire cijela obitelj, a jedino bi ona preživjela jer bi se uspjela brzo ustati iz kreveta. Zatim je voljela zamišljati da ju Françoise potkrada. Vodila bi tada dijaloge sama sa sobom, napadala Françoise i onda smišljala njene odgovore.
Françoise je bila blagonaklona žena. Tetka je govorila da bi za svoju kćer i unuke dala život, ali prema drugim ljudima bi iskazivala neobičnu hladnoću. Također je osjećala snažnu empatiju za ljude koje ne poznaje i koji su udaljeni. Bila je sposobna plakati dok bi čitala novinski članak o nekoj nesreći, ali čim bi si uspjela bolje predočiti žrtve, osušile bi se suze. Tako je kućna pomoćnica jedne noći jaukala zbog grčeva uzrokovanih nedavnim porođajem. Françoise je rekla da se pomoćnica samo prenemaže, a kad je naposljetku otišla po knjigu u kojoj su stajale liječnikove upute kako pomoći djevojci, Françoise je sat vremena plakala čitajući o kakvim je bolovima riječ. Kad je na kraju stigla do pomoćnice, suze su nestale.
Gospodin Legrandin je pozvao pripovjedača na večeru i druženje, ali njegovi roditelji nisu bili sigurni trebaju li ga uopće poslati tamo jer ih gospodin Legrandin već nekoliko puta nije pozdravio kad su se sreli na ulici. Ipak je otišao i upitao Legrandina poznaje li gospođe de Guermantes. Bilo mu je jasno kako gospodin Legrandin laže kada je rekao da ih ne poznaje te da to niti ne želi. Shvatio je da je on zapravo prikriveni snob. Postoji gospodin Legrandin kojega oni poznaju i koji često naglašava kako mrzi plemstvo, ali ipak, najdraže mu je druženje s vlasnicima dvoraca. Njegovi roditelji također su bili svjesni skrivenog snobizma Legrandina i njihovi odnosi su s vremenom blijedili.
Iz večernje šetnje vraćali bi se dosta rano kako bi mogli prije spavanja posjetiti tetku Leonie. Imali su dva puta kojim su šetali. Jedan je vodio do Guermantesovih, a drugi do sela Meseglise. Njega su još zvali “Swannovom stranom” jer su putem morali proći pokraj njegova imanja. Stranu Guermantesovih otac je opisivao kao riječni krajolik, a meseglišku stranu kao “ravničarsku panoramu”. Kad bi išli na stranu Meseglisea, izašli bi u Ulicu Svetoga Duha, prošli pokraj oružarnice, u prolazu trgovcu Theodoru prenijeli Francoisinu poruku što joj sve treba za kuhinju i zatim bi krenuli duž ograde imanja gospodina Swanna. Ali nakon što se on oženio, išli su duljim putem jer se nisu htjeli pretjerano približavati njegovu perivoju. Jednog poslijepodneva, odlučili au prošetati Swanovim perivojem jer je rekao da ide u Pariz, što je značilo da neće biti ni njega ni njegove žene.
U Swannovom periovoju sreli su djevojčicu plave kose i crnih očiju u koju se pripovjedač odmah zaljubio. No izraz na licu djevojčice odavao je prezir. Njena baka ju je pozvala da se vrati k njima, pa je djevojčica, zvana Gilberta Swann, uputila još jedan pogled dječaku i okrenula se. Raspitivao se kod svojih roditelja o roditeljima, djedu i baki gospođice Swann. Pokušao ih je navesti na razgovor o Gilberti i njenoj obitelji, ali se nije usuđivao izgovoriti njeno ime. Kad bi išli u šetnju na meseglišku stranu, došli bi do polja s čije bi se druge strane nalazio Laon, u koji je često išla gđica Swann. Iako ih je i dalje dijelila jako velika udaljenost, pripovjedač bi zamišljao da je povjetarac koji puše ono što ih spaja. Ta ravnica bila im je zajednička.
Na mesegliškoj strani nalazila se i kuća gospodina Vinteuila, o kojemu se u zadnje vrijeme posvuda govorkalo jer je dopustio kćeri da u kuću dovede svoju prijateljicu. Svi su znali da joj ona nije samo prijateljica i nitko nije mogao vjerovati da je gospodin Vinteuil to dopustio. Vinteuil se povukao iz društva i izbjegavao znance, a većinu vremena provodio je uz grob svoje žene. I dalje je obožavao svoju kćer i nije joj mogao uskratiti sreću, ali kada bi postavio njih dvoje u okviru društvenoga položaja, znao je da se sada nalaze na dnu, pa se tako počeo i ponašati.
Tetka Leonie podlegla je svojoj bolesti i umrla. Taj događaj nije prouzrokovao veliku bol, osim kod Françoise koja ju nije napuštala petnaest dana, koliko je trajala njena bolest, ali i nakon smrti, sve dok ju nisu pokopali. Te jeseni, roditelji su imali mnogo posla pa su pripovjedača samog slali u šetnje, koje su mu bile posebno ugodne nakon prijepodneva provedenog u čitanju. Uživao bi u toj samoći i koristio vrijeme da bi razjasnio svoje emocije. Ta samoća dovodila ga je u nekakav zanos, ali javila se i želja da se pred njim pojavi seljanka koju bi mogao uzeti u zagrljaj. No, nije bio siguran bi li imao hrabrosti obratiti joj se, kad bi se stvarno pred njim pojavila neka žena. Prestao je vjerovati da i drugi ljudi imaju takve žudnje te je pretpostavio da je to svojstveno samo njemu i tlapnjama njegova temperamenta.
Tijekom jedne šetnje, našao se pokraj kuće gospodina Vinteuila koji je nedavno preminuo. Smjestio se u jedan kutak i zaspao. Nakon što se probudio, već je bila noć, pa je shvatio da može vidjeti u salon gospođice Vinteuil i njene prijateljice koje su se trenutno zabavljale. Prijateljici nije bilo nelagodno govoriti pogrdno o preminulom gospodina Vinteuilu, a dječak je pomislio da je gospodin Vinteuil nakon smrti i nakon svih muka, sada dobio još jedan poklon od kćerke.
Put prema mesegliškoj strani bio je jednostavniji i kraći. Kad bi se odlučili na šetnju Guermantesovima prvo bi morali biti sigurni da će biti lijepo vrijeme jer je put bio dugačak. Krenuli bi odmah nakon objeda, prošli pokraj svratišta i zatim došli do šetališta, odakle se mogao vidjeti zvonik svetoga Hilarija. Prednost guermantske strane bila je ta što ih je cijelim putem pratila rijeka Vivonna. Prešli bi preko mosta na drugu obalu, gdje su se rasprostirale livade, sve do željezničke postaje. Sjeli bi uz rijeku kad bi bilo vrijeme užine, pa jeli voće, kruh i čokoladu prije nastavka šetnje.
Pripovjedač je razmišljao kako bi u budućnosti htio biti književnik, što znači da bi već sad trebao znati o čemu bi htio pisati, ali čim bi pokušao smisliti neku temu, njegov um bi prestao funkcionirati. No sjetio se kako je njegov otac moćan, možda mu on pomogne. Bio je siguran da se ne bi morao brinuti kada bi obolio ili kada bi ga oteli razbojnici jer njegov otac ima dobrih veza s najvišim silama i raspolaže čvrstim preporukama kod Boga. Njegovo uvjerenje o ništavnosti njegovih misli nagnalo ga je da odustane od literature na neko vrijeme.
Svaki put kada bi išli u šetnju prema guermantskoj strani, nadao se da će vidjeti vojvodu i vojvotkinju Guermantes, ali nikada nije. Zamišljao je njihova lica poput portreta i sanjario o njihovu životu. Jednog dana, majka mu je poručila da je doktor Percepied prije četiri godine dobro liječio bolesnu vojvotkinju pa će ona doći u Combray, kako bi prisustvovala svadbi njegove kćeri. Vidio ju je u crkvi, ali se strašno razočarao. Ona je u njegovim mislima izgledala mnogo otmjenije, a sada mu je izgledala kao svaka druga osoba. Ali i dalje se divio njenoj prošlosti i predcima. U tim šetnjama mogao je sanjariti kako je prijatelj vojvotkinje, uživati u čarima prirode i okruženja koja su na trenutke zaokupljala svu njegovu pažnju. ž
Bilo je pravilo da se večera poslužuje kasno kada idu u šetnju na guermantsku stranu. Čim bi se približili kući na povratku iz šetnje, obuzela bi ga tuga i sjeta jer je znao da će ga odmah poslati na spavanje, a majka ga neće doći zagrliti za laku noć. Vrlo vjerojatno će plakati i drhtati cijelu noć, ali onda će se ujutro javiti sunce i maknuti mu te misli, sve do sljedeće noći. Nijedan krajolik poslije nije mu se činio dovoljno stvaran kada bi ga usporedio s mesegliškom ili guermantskom stranom, koji su postavili presedan. Jednako tako, ni jedna ljubavnica nije mu uspjela uliti ljubav poput njegove majke, za koju je znao da ga je voljela svim srcem, bez drugih primisli.
Pripovjedač često do jutra ostaje budan, razmišljajući o vremenu koje je provodio u Combrayu, o nemogućim, besanim noćima i predivnim danima kojih bi se prisjetio zbog okusa i mirisa jedne šalice čaja.
Analiza likova
Likovi: dječak, baka, majka, Charles Swann, Leonie, Gilberta, vojvotkinja Guermantes, gospođica Vinteuil, glazbenik Vinteuil
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Marcel Proust ( 1871.-1922.) francuski je autor iz razdoblja postsimbolizma i secesije. Obitelj mu je bila imućna. Otac mu je bio liječnik, ugledni patolog i epidemiolog. a majka potjecala iz vrlo bogate i kulturne obitelji. Vrlo rano u djetinjstvu se razbolio, što je značajno obilježilo njegov daljnji život. Obolio je od astme i većinom su ga smatrali boležljivim djetetom. Krenuo je u školu, ali ju je ubrzo i napustio zbog bolesti. Živio je u roditeljskoj kući sve do smrti.
Kako bi zadovoljio očeve zahtjeve, dobio je mjesto volontera u Biblioteci Mazarine 1896., no brzo je dobio bolovanje, što se produžilo na nekoliko godina, a to je ujedno značilo i prekid suradnje. Razdoblje između 1900. i 1905. bilo je za Prousta posebno teško. Brat mu se oženio i iselio iz obiteljske kuće, a ubrzo nakon toga nastupila je smrt njegova oca. Smrt majke posebno ga je pogodila. Nakon što je izgubio oca i majku, zdravlje mu se znatno narušilo. Posljednje tri godine života provodio je u sobi, po danu spavajući, a po noći je radio na romanu. Preminuo je od upale pluća.
Tijekom života Proust se kretao među aristokracijom i vodio monden život. Tijekom mladosti, objavio skup članaka “Užitci i dani”, 1896. i autobiografski roman “Jean Santeuil”, koji je objavljen posthumno 1952. Svoje najveće životno djelo pisao je u rasponu od deset godina. Ciklus “U traganju za izgubljenim vremenom” nastao je između 1913. i 1927. , a njegovi dijelovi su: “Put k Swannu”, “U sjeni procvalih djevojaka”, “Vojvotkinja de Guermantes”, “Sodoma i Gomora”, “Zatočenica”, “Bjegunica” i “Pronađeno vrijeme”.
Ovaj ciklus obuhvaća razdoblje druge polovice 19. i početak 20. stoljeća. Djela se tiču i Prvog svjetskog rata te sve ostale teme značajne za tadašnje francusko društvo.
Kod nas je glavno Proustovo djelo “Combray”, (samostalan) dio romana “Put k Swannu”, izašlo u više prijevoda, među kojima se ističu prijevodi Tina Ujevića, Mate Marasa, Zlatka Crnkovića i Miroslava Brandta.
Autor: A.M.
Odgovori