Breza obrađena lektira Slavka Kolara. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
U svojoj priči Breza, Slavko Kolar nam na specifičan način približava život turopoljskog seljaka – neukog, pobožnog, bojažljivog, okrenutog samom sebi i sredini u kojoj živi. Breza je realistična pripovijetka koju možemo poistovjetiti s mnogim slikama stvarnog života onog vremena.
U ovoj prekrasnoj životnoj priči, na veoma realan način, približeni su nam likovi i ambijent u kojem ti likovi žive. Pisac dobro poznaje kajkavsko narječje, ambijent u kojem vlada siromaštvo, poznaje psihologiju seljaka te nam vjerno približava njihove strahove, bojazni, dileme, jal, nehumanost i bijedan život u kome se vodi svakodnevna borba za goli život.
Kada se u takvoj svakodnevici pojavi Janica, tek stasala u prekrasnu djevojku, kao takva najprije odudara od te surove stvarnosti i izmoždene sredine. Primjećujemo da je ona već samom udajom za Marka osuđena na propast, čak i na tragediju, jer u Markom vlada preveliki egoizam da bi zapazio nečiju patnju i bol, pa čak i ako joj je on sam uzrok. Janica nije bila svjesna svoje vrijednosti, nije sama sebe dovoljno cijenila, jer joj je poniznost usađena odgojem, ali je upravo tu poniznost platila najvećom mogućom cijenom, svojim mladim životom.
U smrti je našla rješenje za sve svoje probleme, za sve boli i patnje, a svima kojima je bila trn u oku, olakšala je put do ostvarenja svojih sebičnih ciljeva. Tek nakon što se ugasio njen mladi život, Marko je osjetio tračak grižnje savjesti zbog svog odnosa prema preminuloj supruzi. Međutim i to nije bilo dugog vijeka. Već nekoliko dana kasnije, prevladao je njegov egoizam koji mu je bio urođen, ali i nametnut odgojem. Nije mogao dozvoliti da svatove uglednog, bogatog seljaka predvodi netko drugi. Morao je biti nazočan usprkos nedavnoj smrti mlade supruge i kćerke.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 32 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Video lektira
Video lektira Breza u kojoj ćete pronaći kratak sadržaj, kratku analizu i najvažnije književne elemete djela. Kliknite na video 
i saznajte sve o sudbini Janice i Marka Labudana kao i samu simboliku i značenje breze u djelu.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: novela
Mjesto radnje: Vukomeričke gorice i okolica
Vrijeme radnje: oko 1930.
Tema djela: život i bolest Janice, bahatost njenog supruga Marka te surov život seljaka
Ideja djela: bahatost i loše ponašanje kad-tad izazvat će kajanje i kaznu
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 32 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Mlada Janica, najmlađa snaha Mike Labudana, već nekoliko dana leži bolesna u krevetu. Po njihovu mišljenju, Janica u kuću Labudanovih nije donijela ništa dobro, samo trošak i nevolje. Nakon poroda slabašne kćeri koja je vrlo brzo umrla, Janici se stanje iz dana u dan sve više pogoršavalo. Sve je počelo nekoliko dana nakon poroda. Nisu joj dali dovoljno vremena za oporavak, nego je vrlo brzo morala ići s kravama na ispašu, što se u ono vrijeme očekivalo od mladih snaša. Na ispaši ju je zateklo veliko nevrijeme praćeno kišom i jakim vjetrom, a zaštita od hladnoće bila je nikakva. Janica je pokisla do gole kože. Nakon toga, pala je u krevet, obuzeta teškom groznicom. Liječile su je neke čudne seoske vračare, ali doktora nisu zvali “jer kad ni Roža ni Rok nisu pomogli, što bi onaj zelembać doktorski znao.”
Nisu previše vjerovali doktorima jer su oni uvijek negodovali o nehigijenskim uvjetima u kojima su živjeli ljudi na selu. Na kraju je pomoć stigla prekasno te je stari Mika Labudan odlučio poći po župnika. Polusvjesna Janica, u agoniji teške groznice, neprestano je dozivala svog muža Marka koji je ostajao imun na njena dozivanja. Marko je smatrao da je briga oko bolesnika ženski posao te da on nije potreban, unatoč želji bolesnice da ga vidi i osjeti kraj sebe – “Ali sada otkako je bolesna, dolazi on tek na ručak i na večeru, a i to kanda izbjegava, ništa je ne pita, niti je gleda.” ; “…O lepi moji gizdavi mustači! Mile moje oči sokolove…” često se čulo Janičino dozivanje. I na samrti nije odustajala od ogromne ljubavi koju je osjećala prema svom nemarnom mužu. Nakon kćerine smrti, utjehu je pronalazila samo u toj ljubavi.
Marko nije Janicu oženio iz ljubavi. Sviđala se ona njemu, ali tek nakon što ju je zamijetio gospodin nadšumar, ukazujući Marku na njenu vitkost i ljepotu među brojnim seoskim djevojkama. Bio je Marko svjestan svoje privlačnosti ženskome rodu i to nije tajio. Znao je da može oženiti djevojku koju poželi. Odabrao je sirotu Janicu jer se želio dodvoriti gospodinu nadšumaru. Marko je znao da ga bolesna supruga doziva i da je na umoru, ali se nadao da neće umrijeti prije svadbe, gdje je trebao biti barjaktar. Bio je nadaleko poznat kao “… čovjek od oka, a kad je progutao koju litru ni vrag ga ne bi nadvikao ni nadskakao.” Želio je biti zapažen među općinskim uglednicima, koji će biti prisutni na svadbi. Svako bolje okupljanje nije moglo proći u njegove nazočnosti.
Mika se dvoumio oko doktora. Mislio je “… pomoći joj neće, to je sigurna stvar, samo će biti više troška.” Mika je sve gledao kroz novac. Znao je ako Janica umre, i to će koštati. Sjetio se zgode s karmina gdje su se svi napili i pjevali, a financi koji su slučajno svratili misleći da je svadba, pobjegli su glavom bez obzira. Nisu mogli vjerovati što vide. Mrtvac nasred sobe, a oko njega pijane žene i muškarce pjevaju i bludniče! Nije čudno što su pobjegli puni straha, užasnuti prizorom koji su zatekli.
Običaji i kršćanska dužnost nalažu pohoditi bolesne na samrtnoj postelji, odgovaralo to bolesnome ili ne. Tako se uz bolesnu Janicu našlo mnoštvo seoskih žena koje nisu marile o temama razgovora. Komentirale su Janičin bolestan izgled, ispaljivale svoju zlobu, jer mnoge od njih željele su Marka za zeta, a sada im se ponovo ukazivala prilika. Upravo te zavidne i brbljave seoske babuskare nisu birale riječi kojima su opisivale njen loš fizički izgled. Nisu svojim teškim riječima smirivale njenu već ionako bolnu i ranjenu dušu – prvo smrću voljene kćerkice, a potom i nemarom njene ljubavi Marka. Zazivajući Marka posljednjim snagama, Janica se oprostila od života.
Marko je uporno ostajao vani. Želio je završiti nekakav patent koji je trebao oduševiti gospodina nadšumara. Običaj nalaže da se umirućem zapali svijeća za vrijeme rastanka s dušom. Dok je Janica umirala, Kata, Janičina svekrva, nije mogla naći svijeću. Zapaljena je tek naknadno. Kata je okrenula sve da pronađe svijeću. Bilo je prekasno kad ju je našla. Kažu, da ako se umirućem ne upali svijeća, teret ide na dušu onoga tko je pored pokojnika. Stoga je Kata osjećala veliku krivnju i nespokoj.
Marko, završavajući svoj patent, ugledao je na kućnoj strehi bijelu golubicu. “Znao je on da je to bila dušica njegove Janice…”; istog trena iz kuće su počele izlaziti žene, obavještavajući ga “…žena ti je mrijela.” Na Markovu se “oporu dušu svalilo nešto teško i žalosno…”. Kad je došao do smrtne postelje svoje već preminule žene, usne su mu već automatski počele moliti Očenaš. Zapanjio ga je podrugljivi osmjeh koji je ostao na Janičinim usnama i suza ispod oka.
Na dan Janičina pogreba puhao je vjetar i padala sitna kiša. Kola s lijesom vukli su volovi koje je pratio Mika. Stara Kata ostala je doma kuhati večeru za karmine. Kata je bila u strahu za svoju dušu, prvo zbog svijeće, a potom jer su prekasno poslali po velečasnog, pa Janica nije dobila posljednju pomast. Kad je župnik stigao, još se više obrušio na Katu zbog njihova nemara. Hodajući pored svojih volova, Mika bi redovito gucnuo šljivovice koju je čuvao u unutrašnjem džepu svog kaputa. Bilo mu je žao mlade Janice. Put do Bikovskog vrha bio je tako dug da su glasan plač i molitva s vremenom utihnuli. Vodio se svakodnevni razgovor, samo nešto tiše nego obično. Ipak je to bio sprovod i nije bilo dolično glasno govoriti. “Iza lijesa stupao je Marko, mrk i ozbiljan.” Želio je zapaliti cigaretu pa je malo zaostao s Ivanom, bratićem koji ga je nagovarao da ipak bude barjaktar na svadbi koja je trebala biti za osam dana: “Pa kaj ne bi išel? Dotle prede osem dan… pa onda to je i drugo selo!”
Dok su spuštali Janicu u hladni grob, žene su ponovo zaplakale. Stari Mika, čuvajući volove, rastužio se. Sjetio se Janičine dobrote i vrijednih ruku koje su ga mnogo puta zamijenile u stajskim poslovima. Zamolio je nekog slučajnog prolaznika da mu pričuva volove da može otići do groba. Potresen emocijama i šljivovicom, koja ga je već dobro ugrijala, lelujavim korakom otišao je oprostiti se od Janice, baciti grudicu zemlje i blagosloviti grob. Spletom okolnosti, pokliznuo se na mokru zemlju i, dodatno nespretan od alkohola, pao u grob. Istog trena spoznao je koliko mu je dragi ovozemaljski život: “Tužna moja Janica, baš ti mora ružno biti…”. Mika nije bio čovjek koji pokazuje osjećaje, ali Janičina mladost, dobrota i tužna sudbina pokrenuli su u njemu emocije duboko zakopane u srcu ovog priprostog, seoskog starca.
Svadbovalo se kod Žugečića. Bilo je veselo, uz mnogo jela i pića, kako već seoski običaji nalažu. Uz sve mora ići i tučnjava koja ni ovaj put nije izostala. Toma Žugečić mogao si je priuštiti bogatu svadbu jer je dugo radio u Americi. Jednom je ženio sina i to je svima želio pokazati. Moćan i bogat nije mogao biti samo običan seljak. Novac otvara sva vrata.
Marko nije dvojio o odlasku u svatove – “Pa da su mu tri žene umrle u isti dan, on bi otišao…”. U Bikovskim Goricama svatovi se nisu vozili. Barjaktar bi ih predvodio. Nitko nije trebao brinuti koliko će piti, jer i ako padne, neće se ozlijediti. “Vodio je Marko svatove gizdavo i pregizdavo…”. Zastava puna marama i šarenih traka, veselo je poskakivala. Slijedila je muzika i ostatak svatova. Samo prije osam dana, istim putem, mrk i tužan, ispraćao je barjaktar svoju ženu na posljednji počinak. Prije žene, isti put ga je vodio na sahranu tek novorođene kćeri. Nije svrnuo ni jedan pogled na još svježi humak gdje su mu počivale žena i kćer. Sada mu je na licu široki osmjeh i veselje. Kad su došli na Bikov Vrh, “zavitlao Marko zastavom, pa se one pantljike zalelujaše divlje, a kad je on još zajuškao, zaurlao što ga grlo nosilo…”
Obilna večera, bogata mesom, što si je rijetko tko mogao priuštiti, bogato se zalijevala vinom. Slavilo se već drugi dan. Marko se osokolio. Cure su ga otvoreno pitale: “Bute se skoro ženili?” Sva ta otvorena nabacivanja od strane mladih djevojaka budila su u njemu sve one skrivene porive koji se očituju očijukanjem. Momcima sa Žugečić brda nije bilo pravo što Marko očijuka s njihovim djevojkama. Počela su lagana naguravanja, stajanja na prste, ali sve je to Marko podnosio. Bio je jedini iz svog sela pa se malo bojao brojčano jačih momaka. Suzdržavao se i trpio sve dok višak alkohola nije učinio svoje. Bura bijesa pokrenula se u njemu.
Usred buke i graje “najednom prasnu ćuška kao da se zdjela razbila”. Marko je odalamio momka sa Žugečić brda. To je bilo dovoljno da se već nahuškani i pripiti mladići okome na Marka. Sjatilo se njih dovoljno da pritisnu Marka uza zid. Uzaludne su bile molbe starijih da se kane tuče. Previše se krvi uzburkalo i uzavrelo da bi samo riječi bile dovoljne da smire situaciju. Dohvatio je Marko u tučnjavi stolce, počeo si krčiti put prema izlazu, razbijajući sve pred sobom. Mahao je stolcem i nije ga brinulo što razbija. Teško je bilo zaustaviti bijes pomiješan s alkoholom. Lamatajući pred sobom, samo je želio napustiti sobu gdje je bila tučnjava i dočepati se svoje puške koju je želio ponijeti sa sobom, ali od straha da mu je netko ne ukrade, ostavio je doma.
Konačno se dočepao noći. U njemu je tinjala želja za osvetom. Ponos mu je bio povrijeđen. Noć je bila vedra i osvjetljavala razjarenom Marku put kroz šumu do kuće. Želio se vratiti s puškom i pokazati zelenim mladcima tko je Marko Labudan. Cijelim putem u glavi mu se stvarao plan osvete. Kad je kročio u šumu, mjesečina je stvarala sjene koje su djelovale jezivo. Skoro je stigao do svog brda kad “zaustavio se, ne od svoje volje, već preneražen, zgranut razrogačio oči, zaustavio dah”… ugledao je svoju Janicu koju je sahranio prije osam dana. Bila je odjevena sva u zlato. Stajala je na obronku, onako vitka, sva veličanstvena i nepomična: “Visoka je bila, bijela je bila i tanka (…) strašno je visoka bila (…) stajala je mirno i smješkala se čudnovato, onako nekako kao i onomad kad ju je ugledao na krevetu, ukočenu i mrtvu…”.
Marko je stajao zapanjen, prestravljen, nije se mogao pomaknuti. Janica je stajala i podrugljivo se smješkala: “Podsmjeh je taj užasan. Od njega se diže kosa, dršću i trepeću noge, nestaje dah…”. Zazvao je priliku ženinim imenom, nekoliko puta. Nije dobio nikakav odgovor, pa ni jednom. Okružila ga je nijema tišina, ispunjena stravom i samoćom. Dugo je Marko stajao sam, u tišini. Noge su mu se odsjekle, pa se nije mogao ni pomaknuti. Oglasili su se i prvi pijetlovi u selu. Polako se ukazivala i dnevna svjetlost. Svitalo je. Tada je tek uočio predmet svoga straha: “…To nije bila pokojnica, ta to nije Janica. Bijaše to jedna tanka, vitka, visoka breza, na samom obronku šume.”
Nakon što je vidio razlog svoga straha, Marko je opsovao i još sav krvav od svadbene tuče, pojurio iz šume prema domu, ali ne stazom. Put ga je vodio kroz vrtove i šljivike. Ponos i gizdavost nisu mu dozvoljavali susret s bilo kime od suseljana. Krvav od tuče, pijan i smožden, nije bio slika onog gizdavog Marka kojeg su svi poznavali. Okolnim putevima stigao je do sjenika gdje je i zaspao. Spavao je dugo i čvrsto.
Kad se probudio u glavi mu je odzvanjalo i tutnjilo. Mučilo ga je vino od prethodne večeri. Velike količine duhana isušile su mu grlo. Umio se, uzeo svoj šešir i sjekiru te krenuo u šumu. Bio je mrk i ljut. Oči su mu još uvijek bile krvave od popijena alkohola. U njemu je bila nagomilana srdžba, jad, okrnjeni ponos, koji su ga navodili na postupke kojih nije bio ni svjestan. Hodao je kao da je uhvaćen nekom debelom mrežom iz koje se ne može ispetljati. Došao je do obronka gdje je bila breza koje se prestrašio prethodne noći. Kanio je posjeći to drvce. Nešto se u njemu prelomilo tek kada je stigao do obronka na kome se nalazila breza. Visoka, vitka, bijela kao njegova Janica. Sva nježnost, milina, dobrota izvirale su iz svakog njenog treptaja lista. Sve ga je podsjećalo na nju: “posjeći će je da ga više ne sjeća sramote, da ga više ne plaši (…) omjeri je krvavim okom, a ona stoji visoka, vitka i prava (…) Bezazleno mu se učini to fino, nježno drvo s bijelom, tankom, skoro svilenom korom. Tako je bila mila ta breza, tako fina i lijepa! Kao neka svetica…”
Marku je ruka zadrhtala. Nije mogao posjeći to prekrasno drvce. Štitila ga je njegova nježnost, vitkost i ljepota. Sve odlike koje je posjedovala njegova Janica, koju u surovom, stvarnom svijetu nije imao tko zaštititi. Mlada je iskusila ljubav koja joj nije bila uzvraćena. Mlada je iskusila radost majčinstva, a potom još teži teret što donosi smrt djeteta. Mlada je osjetila što znači neuzvraćena ljubav. Mlada je i umrla.
Analiza likova
Likovi: Jelica, Marko Labudan, Joža Sveti, Nadšumar, Jaga, Valent, mladi Žugečić, Mika i Kata Labudan, seoske babe, svatovi
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 32 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Slavko Kolar bio je hrvatski književnik i scenarist. Rođen je 1.12.1891 u Palešniku. Najpoznatija djela bila su mu pripovijetke “Breza” i “Svoga tela gospodar”. Nakon završetka fakultetskog obrazovanja u Zagrebu, vratio se u svoj rodni kraj, gdje je počeo pisati “Brezu”, priču nastalu prema istinitoj priči.
Nakon izdavanja pripovijetke “Breze”, vratio se u Zagreb gdje je jedno vrijeme predavao kroatistiku. U svoja djela unosio je humor i satiru te tako komentirao društvena događanja oko sebe. Njegove pripovijetke se u potpunosti uklapaju u najznačajnija djela hrvatske književnosti tridesetih godina. Primarne teme bile su mu život na selu ili provinciji, s naglašenim socijalnim akcentom. Od svih drugih književnika razlikuje se upravo po tom specifičnom pristupu istoj tematici.
Za života je Slavko Kolar napisao više od stotinu radova, među kojima: 47 pripovijetki, 6 kazališnih djela, 5 scenarija, 12 autobiografskih fragmenata, 20 kritika, članaka i prikaza, 10 dječjih pripovijedaka, 8 agronomskih stručnih radova i 30 intervjua, izjava i polemičkih priloga koji su sabrani u njegovim “Sabranim djelima” (izdanje Matica hrvatske iz 1970.godine).
Neka od njegovih najvažnijih djela jesu: “Breza” (pripovijetka i filmski scenarij), “Svoga tela gospodar” (pripovijetka i filmski scenarij), “Ili jesmo – ili nismo”, “Kraljeva smrt”, “Luda kuća”, “Sedmorica u podrumu” (drama), “Luda kuća” (filmski scenarij), “Čist posao ili Dobri čovjek iz Zagreba” (Komedija), “Pogreb Štefa Halačeka” (scenarij) i neke od njegovih pripovijetki za djecu, među kojima ističemo “Petricu Kerempuha” i “Jurnjavu na motoru”.
Slavko Kolar preminuo je u Zagrebu 15.9.1963 te je ostao u sjećanju kao jedan od velikana hrvatske književnosti.
Autor: T.K.
Odgovori