Boem je naziv za čovjeka koji živi nekonvencionalnim životnim stilom. Taj stil suprotan je društvenim normama, a posebno očekivanjima zajednice. Ovaj način života naziva se boemštinom. Boemi se najčešće druže sa sebi sličnim ljudima, a među sobom najčešće raspravljaju o kulturnim, političkim ili umjetničkim stavovima.
Boemima se u današnje vrijeme najčešće nazivaju umjetnici, najčešće književnici, ali i slikari te glazbenici, koji žive raskalašenim, slobodnim, najčešće alkoholičarskim životima, tako odbijajući društvene norme i konvencionalne načine života. Boemi nerijetko žive nomadskim načinom življenja – sele se iz grada u grad, nemaju stalna zaposlenja, često mijenjaju ne samo posao, već i zanimanje, oni ili nisu u braku ili ne poštuju tu instituciju, žive skromno, a najčešće troše novac u kavanama i s društvom. Boemski način života uvelike prati siromaštvo zbog nestalnih prihoda, a velike potrošnje na alkohol i opijate.
Ipak, boemi su i veliki mislioci i intelektualci, često i veliki umjetnici, koji se upravo zbog svoje umjetničke prirode ne mogu ili ne žele prikloniti ustaljenom, jednoličnom životu. Boemski duh je nemiran. On je nestalan i nesretan, pa stalno traži sreću, inspiraciju i nikako se ne može smiriti.
Izraz boem dolazi od francuske riječi boheme, koja je označavala Rome nomade porijeklom iz Češke (koja se nazivala Bohemijom). Izraz se ustalio četrdesetih i pedesetih godina, najprije u Francuskoj, kada su kružoci umjetnika koji su odbacivali društvene norme postali ustaljena društvena pojava.
Boemi su svojim načinom života prkosili društvu, jer nisu vjerovali u njega. Bilo im je važnije živjeti u skladu sa svojim duhom, koji je često bio melankoličan, propitivački, prkosan, nemiran, orijentiran prema samom sebi, nego se ukalupiti u sigurnost društvenih pravila koji ne donosi nikakve odgovore niti intelektualni, pa ni emocionalni napredak; već upravo suprotno.
Boemština je bila bunt, ali ne radi društva, već radi individue. Bila je u savršenom skladu s umjetničkim i književnim pokretima vremena kada je boemština bila najizraženija i najrasprostranjenija u društvu. To je bilo razdoblje moderne, a zatim egzistencijalizma te avangarde. Sve su to pravci u kojima se čovjek okreće k sebi, pa ispoljavajući svoje nezadovoljstvo i bol, traži odgovore na vječna, univerzalna pitanja o čovječanstvu i čovjeku kao jedinki, a zatim i samome sebi, kao individui. U boemskoj umjetnosti, najviše u pjesništvu, jasno se ističe potraga i glad za životom, ljubavi, a najviše srećom.
Najpoznatiji hrvatski boem zasigurno je bio pjesnik Tin Ujević. On je rekao da boemština nije ograničena na društvenu klasu niti je ikakav pokret. Ona je stanje duha, način na koji se poima društvo i uređenje stvari u njemu. Boemština je, dakle, prvenstveno izraz karaktera, a ne društvene klase, zanimanja ili bilo koje druge društveno prihvaćene klasifikacije.
Odgovori