Bajka o zlatnom pjetliću poznata je bajka ruskog pisca Aleksandra Sergejeviča Puškina, a značajna je po tome što je posljednje djelo te vrste koje je napisao. Nastala je 1834. godine, na objavljena godinu kasnije u časopisu Biblioteka za čitanje. Bajka je postala poznata nakon članka Posljednja Puškinova bajka koji je napisala Ana Ahmatova, ukrajinska pjesnikinja s početka prošlog stoljeća. Iz njenog članka saznajemo da su izvori ove bajke novela Legende o arapskom zvjezdoznanstvu, koju je napisao Washington Irving te priča Priča o Zlatnom pijetlu F.M. von Klingera. Praizvor ovih priča potječe iz arapskog folklora koji seže sve do 16. stoljeća, a koji opet ima uporište u pričama iz drevnog Egipta.
Na temelju ove bajke 1908. godine Nikolaj Andrejević Rimski-Korsakov napisao je poznatu operu. Glavni motiv bajke je zlatni pjetlić koji je imao moć da predosjeti opasnost koja bi zaprijetila carstvu cara Dadona, pa bi ga na vrijeme na nju upozorio. U početku se to činila kao odlična obrana carstva, jer car nije morao slati vojsku na sve strane svijeta, već se usredotočiti na prave opasnosti. To ga je činilo jakim i dovoljno moćnim da se više nitko nije usudio napasti ga. Ali onda se našla mudra i zla carica koja je znala iskoristiti tu situaciju. Uspjela je izvući jednu po jednu vojsku iz carstva i natjerati ih da se međusobno pobiju. Na kraju je zavela i samog cara. Ali prije nego je ušla s carem u kraljevstvo, pjetlić je zakukurikao. Ispostavilo se da je car, zaluđen caricom, postao prava opasnost za svoju zemlju, pa ga je pjetlić toliko iskljucao da je pao i umro.
Pouke ove priče su višestruke. Jedna je da se svaka zemlja može pokoriti, odnosno sve se može učiniti uz malo mudrosti. Druga je da smo nekada sami sebi najveći neprijatelji i ponekad treba slušati mudrije kako bismo uspjeli. U ovoj bajci nema puno čudesnih elemenata. Glavni je očito motiv pijetla, a tu je još i carica koja je nakon smrti cara samo isparila u zraku. Njen lik može se tumačiti i kao careva mašta, koju je mogao vidjeti samo mudrac.
Ova priča vrlo je zanimljiva, pogotovo jer je i sam autor postavlja kao zagonetku. Na kraju bajke poručuje čitateljima da ona nosi važnu poruku, ali da je na nama da je otkrijemo. To može značiti da će za mnoge ona biti drugačija, određena prema vlastitim tumačenjima.
Vrsta djela: bajka
Vrijeme radnje: jednom davno
Mjesto radnje: iza sedam mora i sedam gora
Tema djela: zlatni pjetlić koji je čuvao carevinu
Ideja djela: ponekad smo sami sebi najveća opasnost
Kratak sadržaj
Iza devet mora i devet gora carevao je car Dadon. Dok je bio mlad, rado je vladao, išao u bitke i u njima pobjeđivao, ali kada je ostario, bilo mu je više dosta ratovanja. Najradije bi legao pored peći i odmarao, ali susjedni vladari nikako mu nisu dali mira. Sada su oni napadali cara i njegovu zemlju, a on je morao slati vojske na sve strane kako bi se obranio. Car nikako da pronađe malo mira, noćima nije mogao spavati i stalno ga je morila glavobolja, pa je – da se riješi muka – pozvao mudraca Eunuha, zvjezdoznanca, da ga savjetuje.
Mudrac je kralju donio zlatnog pijetla i rekao mu da je bolji od svake straže. Kada nema opasnosti, pijetao mirno drijema, ali čim carevini zaprijeti neka nevolja, tuđa vojska, rat ili tuga, zlatni pjetlić podigne glavu, nakostriješi krijestu i okrene se prema opasnosti. Car je iz zahvalnosti mudracu htio dati silno bogatstvo, pa mu je rekao da će mu ispuniti prvu želju kao da je njegova.
“Da se riješi glavobolje,
Car preda se brže – bolje,
Poziva mudraca starca,
Eunuha zvjezdoznanca.
Po njeg odmah teklič kreće”
Pjetlić je tako čuvao granice carevine i čim bi se pojavila neka prijetnja, podigao bi glavu i kukuriknuo:
“Kukuriku,
Neprijatelj na vidiku!”
Careva vojska odmah bi se digla i napala protivnika. Kada su susjedne zemlje vidjele koliko je car moćan, prestali su napadati njegovu zemlju. Godinama je tako bio mir, pjetlić je drijemao, sve dok jednog dana ponovo nije zakukurikao. Nije bilo oklijevanja, car je odmah podigao vojsku i dao svom najstarijem sinu da ih vodi u tuđinu. Smirio se pjetlić nakon toga, a s njime i car.
Ali prođe neko vrijeme, a carev sin nikako da se vrati s vojskom. Car je nestrpljivo čekao izvještaje iz bitke, ali ni oni nisu stizali. Nedugo nakon toga, ponovo se oglasi pjetlić i car u bitku pošalje svoju drugu vojsku, s mlađim sinom kao predvodnikom. Umiri se pjetlić, ali ni od druge vojske više nisu čuli ni glasa. Skoči opet pjetlić, pa pošalje car i treću vojsku te je sam odlučio voditi ih u bitku.
“Oklijevanja bome nema,
Brzo car vojnike sprema,
Najstarijem dade sinu
Da ih vodi u tuđinu.
Smirio se pjetlić tada,
Zaspi car i red već vlada.
Car niz cestu žudno gleda…”
Vojska predvođena carem stupala je dan i noć. Vojnike je već počela napuštati snaga, ali nikako da naiđu na bojište. Car nikako nije mogao shvatiti što to sve znači. Odveo je na kraju vojsku u planine i tamo vidio svileni šator. Oko šatora ležali su mrtvi vojnici, a među njima i careva dva sina, bez oklopa i šljema, također oba mrtva. Brat je ubio brata u bitki.
“Sleđen ko na rubu groba
Gleda sina svoja oba.
Bez oklopa i bez šljema
Oba mrtva su i nijema –
Mačem ubio brat brata.
Na livadi dva im ata
Tumaraju kroz tu stravu
I krvavu gaze travu”
Car zaplače od gorko od tuge, pa iz šatora izađe carica od Šamahana. Čim ju je vidio, car ostane začaran i u trenu zaboravi na svoja dva mrtva sina. Carica ga uvede u šator, a tamo stol pun hrane i pića. Posjedne ga carica i stane častiti, a onda ga odvede u meki krevet. Danima se tako car zabavljao s mladom i lijepom caricom, a onda odlučio s vojskom krenuti kući. Sa sobom je poveo i tu mladu djevicu.
“Konačno to car presiječe,
Najzad s vojskom kući kreće
I djevicu vodi mladu
Sa sobom k svom stolnom gradu”
Na povratku kući, dočekao ih je silan narod pred zidinama. Među njima car spazi i Eunuha, starog mudraca. Car kaže Eunuhu da je vrijeme da mu ispuni želju. Eunuh kaže da njemu ne treba ni novac ni zlato, nego je njegova želja da mu car dade caricu od Šamahana.
“Neizmireni računi
Nikad nisu dobro stanje.
Pamtiš svoje obećanje
Da ćeš prvu želju moju
Ispuniti kao svoju?
Podari mi zato danas
Caricu od Šamahana.”
Car se osupne, pa pomisli da je starac poludio. Bilo je to previše, zna li starac što traži od njega, što bi on uopće radio s lijepom caricom? Radije će mu dati pola carstva nego mladu caricu.
“Veli: “Jesi li pri sebi,
Što ti to na pamet pane,
Popile ti mozak vrane?
Ja sam tebi dao vjeru,
No prevršio si mjeru.
I kakve ti imaš hasne
Od carice ove krasne?
Znaš li tko sam,
i ti tko si?
Daj me štogod drugo prosi:
Kneževinu, suhog zlata,
Iz ergele carske ata.
Ja ti pola carstva dajem””
Ali starac nije htio pristati na to pa se car razljuti i odluči ne dati mu ništa. Starac se pobuni, pa ga car udari žezlom po glavi i ovaj padne mrtav. Na taj prizor carica se stane smijati, pa se i car njoj milo nasmiješi.
“Carica se smijehom davi:
“Hi-hi-hi-hi, ha-ha-ha-ha!”
Gle, pred Bogom nema straha.”
Ali čim su oboje prošli kroz vrata kraljevstva, pjetlić stane kukurikati. Sletio je s motke ravno na cara pa ga počeo kljucati po glavi. Car Dadon padne iz kočije i umre od udarca, a carica odjednom nestane poput utvare. Ovo je kraj bajke koja krije važnu poruku.
“Usmjeri, na cara sleti,
Kljunom ga u tjeme kljune
Pa uzletje, Dadon grune
Iz kočije, na tlo pade,
Jekne, Bogu dušu dade.
A carica s lica mjesta
Poput priviđenja nesta.
Bajka laž i jest i nije –
Pouka se u njoj krije”
Analiza likova
Likovi: car Dadon, Eunuh, carev stariji sin, carev mlađi sin, mlada carica
Car Dadon – glavni je lik ove bajke. Prikazan je kao tipičan car – moćan ratnik, ali ponekad malo naivan. Dok je bio mlad, bio je vrlo iskusan vojnik, vodio je vojske u bitke i u njima pobjeđivao, ali kada je ostario, postao je previše umoran. Radije bi ostajao kući uz toplu peć, nego odlazio ratovati. Ipak, njegova dužnost bila je braniti zemlju do smrti. Zato je u pomoć pozvao mudraca koji mu je ponudio rješenje – čarobnog pijetla koji bi kukurikao kada bi se pojavio neprijatelj pred zidinama carevine. Napokon je kralj mogao predahnuti. Na žalost, pojavila se nova vrsta opasnosti zbog koje su mu izginula oba sina, a njega je po stare dane začarala carica, mlada djevica. Bio je spreman sve učiniti za nju, a kada je mudrac zatražio da mu je preda za ženu, pogazio je svoju riječ i udario mudraca. To je cara koštalo glave, jer odjednom je on postao najveća opasnost za svoju zemlju, pa se pijetao obrušio na njega, nakon čega je car umro.
Eunuh – mudrac koji je caru donio zlatnog pijetla. Bio je skroman i poznavao veće vrijednosti od novca, pa kada mu je car ponudio koju god hoće nagradu zbog toga što mu je donio pijetla, on je zatražio uslišenje samo jedne želje. Eunuh je kasnije, kada se car pojavio pred zidinama s mladom caricom, zatražio upravo nju. Jedino on nije bio očaran i znao je da carica predstavlja pravu prijetnju. Ali car mu nije pristao uslišati tu želju, pa ga je udario žezlom po glavi. Kasnije se uspostavilo da je eunuh imao pravo i da je carica zapravo bila zla.
Bilješke o piscu
Aleksandar Sergejevič Puškin bio je ruski pjesnik, novelist, dramatičar i romanopisac. Rođen je 26. svibnja 1799. godine u Moskvi. Također se smatra da je bio ponajbolji pjesnik i otac moderne ruske književnosti.
Potječe iz plemićke obitelji. U ranom djetinjstvu prepušten je odgoju kmeta Nikite Kozlova i kmetice Arine R. Jakovljeve. 1811. godine obitelj ga je poslala na školovanje u licej u Carsko selo pored Carigrada. Već je tada počeo pisati.
Kretao se u društvu mnogih intelektualaca, zbog kojih je njegovo stvaralaštvo još jače.
Car mu je cenzurirao djela i ograničavao njegovu književnu slobodu. Razdoblje od 1828. do 1836. godine bilo je najplodnije razdoblje, kako za Puškina, tako i za rusku književnost.
Pisao je i obavljao poslove na dvoru, a 1831. godine oženio se s Natalijom Nikolajevnom Gončarovom.
Najpoznatija djela su mu: “Bajka o ribaru i ribici“, “Mozart i Salieri”, “Pir za vrijeme kuge” , “Kapetanova kći”, “Dubrovski”, “Pikova dama”, “Kavkaski zarobljenik”, “Cigani”, a životno djelo nosi mu naziv romana “Evgenije Onjegin“.
Umro je 29. siječnja 1837. godine, od posljedica ranjavanja.
Autor: V.B.
Odgovori