Tito Dorčić obrađena lektira Vjenceslava Novaka. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte cijelo djelo Tito Dorčić online >>
Analiza djela
Tito Dorčić je posljednji roman koji je napisao autor Vjenceslav Novak, a objavljen je 1906. godine. Radnja romana odvija se većim djelom u Senju. Roman govori o Titi Dorčiću, dječaku koji dolazi iz stare ribarske obitelji i o njegovom životu.
Njegovi preci u Senju su bili poznati kao vrsni ribari, no Titov otac Andrija, za Titu je imao drugi plan. Andrija Dorčić želi da njegov sin bude činovnik, odnosno svećenik, bilo što samo da ne bude ribar. No Titu je ribarenje u krvi, pokazuje sposobnost i vještinu još od malih nogu.
“Čim je stao na noge, odmah se pokazalo da se u njem nije zatajila krv i narav oca, djeda i bog zna kojih dalekih pređa. Sa svojom petom godinom plivao je i ronio po moru kao žmerak, znao uplesti povraz, privezati udice i olovo, naći crve i pogoditi pod kojim se kamenom skriva šaranjić.”
Andrija Dorčić godinama gleda svoje pretke koji žive od ribarenja i ne želi da tako živi i njegov sin. Želi za njega dobar život, gospodski, da bude štovan u društvu, a ne da bude samo ribar. S druge strane, njegov sin Tito od malena pokazuje talent za obiteljski zanat. Škola ga ne zanima, sve što treba naučit će napamet, a njegova najveća ljubav uvijek će ostati ribarenje.
Roman prikazuje likove s kojima se možemo poistovjetiti i danas iako je radnja smještena u davnine. Roditelji uvijek žele dobro za svoju djecu, odnosno žele bolji život od onoga kojega su imali oni sami. Nerijetko im nameću svoje stavove ili im određuju pravce u životu kako bi ih usmjerili na pravi put i time im osigurali bolji život. No, nažalost, isto se ne pokaže uvijek i najboljom opcijom.
Tito je bio rođen za ribarenje, volio ga je, no želio je udovoljiti i ocu te je nastavio ispunjavati njegove želje. Pritom zaboravljajući na ono što on sam zaista želi raditi u životu. Tako ga je život odveo na razne strane, a on, njegova osobnost i njegov karakter nikada se nisu uspjeli uklopiti u te priče.
Nakon svih životnih nedaća, Tito doživljava tragičnu sudbinu. Utopi se u moru koje je jedino istinski i najviše volio. Njegov otac se, prekasno, pita što bi bilo s Titom da ga je samo pustio da radi ono što voli i da nastavi obiteljski zanat.
Tito Dorčić je posljednji roman Vjenceslava Novaka objavljen nakon njegove smrti koji obrađuje temu školovanja i odgoja mlade osobe u njemu neprikladnoj i neodgovarajućoj sredini.
Riječ je o naturalističkom romanu, a događaje i osobe iz romana možemo pronaći i danas u nekim dijelovima zemlje i svijeta. U vrijeme čitanja romana imamo osjećaj kao da se radnja odvija u sadašnjem vremenu.
Kroz roman također upoznajemo i život i rad ljudi iz Senja u ono vrijeme kada je roman izdan. Opisan je odnos između građanstva i malograđanstva o kojem Novak rado piše jer je i sam porijeklom iz Senja.
Možemo vidjeti kako je prikazano ponašanje manjih staleža prema moćnijima. Tito, iako je bio seljak, nesposoban za visoko društvo činovnika, odlučio je spletkarenjem i laganjem ući u takvo društvo pod svaku cijenu kako bi udovoljio ocu. U djelu je prikazana poniznost, ali i zatucanost, ograničenost, prkos i ponos, što najviše vidimo kroz lik Andrijinog oca.
Književni elementi
Vrsta djela: roman
Mjesto radnje: Senj, Beč – gdje Tito studira pravo
Vrijeme radnje: doba u kojem je živio autor Vjenceslav Novak:
“U doba u koje naša pripovijest pada,…”
Tema djela: život Tite Dorčića, sina ribara koji zbog želje svog oca odlazi u Beč na školovanje i doživljava tragičnu sudbinu.
Ideja djela: Titovi roditelji su, kako i sam Tito kaže, smatrali da je njihovo roditeljsko pravo da za njega biraju što je najbolje. Nikada njega nisu pitali što on zaista želi raditi u životu, gurali su ga u škole i sami vidjevši da je za njega bolje da se bavi onime što voli. Uzeli su mu radost u životu, ne razmišljajući što Tito zaista želi. Trebamo slušati druge i ne nametati im svoje mišljenje. Svi su ljudi različiti pa se tako i svatko želi baviti onime što voli.
Kratak sadržaj, citati
Obitelj Dorčić se od starih vremena bavila ribarstvom, kao najpoznatija ribarska obitelj u Senju. Svi su ih od milja zvali Ribarići. Obiteljski se posao prenosio s generacije na generaciju te bi najstariji sin naslijedio oca u poslu. Tako je Andrija naslijedio svoga oca, također Andriju, a njegov otac i njegovog djeda i pradjeda koji su se također zvali istim imenom.
Andrija Dorčić bio je jedini nasljednik jer mu se brat preselio u Ameriku, a sestra se udala u Rijeku. Imao je dvadeset godina kada mu je otac umro, no bio je dovoljno vješt i spretan u ribarenju tako da su od njega mogli učiti čak i stariji ribari. Živio je s majkom Marom Ribaricom.
“Iza oca ostala je s Andrijom mati, starica od pedeset i šest godina, poznata u gradu pod imenom Mare Ribarice. Bio je u Andrije jedan stariji brat i još starija sestra. Bratu se zameo trag još pred petnaest godina negdje u Americi, a sestra se udala na Rijeci za nekog radnika na škveru. Poslije je njezin muž na svoju ruku gradio nove barke i radio na brodovima, a posao mu je išao toliko od ruke te je za nekoliko godina mogao kupiti tik do grada dvokatnu kuću. Ta je sestra dobila svoju prćiju kod udaje, i tako je ostao mladi Andrija sâm gospodar svega očinskoga imutka.”
U svojoj dvadeset i petoj godini Andrija se oženio za Luciju. Lucija je bila služavka u vrlo uglednoj kući kod trgovca Dabića, a Andrijina majka bila je jako zadovoljna Andrijinim odabirom. Dabićeva žena, Lukrecija, bila je zadovoljna Lucijom i njenim radom jer je Lucija bila vrijedna i marljiva djevojka. Nakon godina rada u njihovom kućanstvu Lucija je postala dio obitelji, tako da su je Dabići dali da se uda za Andriju.
“U svojoj dvadeset i petoj godini oženio se Andrija nekom Lucijom, služavkom u vrlo uglednoj kući trgovca Dabića. Ta je Lucija došla u službu k Dabićevoj gospođi kad joj je bilo petnaest godina, iz jednog susjednog primorskog sela i ostala u kući sve do svoje udaje, to jest punih sedam godina.”
Nedugo nakon vjenčanja, Lucija i Andrija dobili su sina, junaka ovog romana, Tita. Već na krstitkama, na kojima svi stari ribari i drugi hvale Andrijin posao i Andrijin život, žele malenome Titu sve najbolje i, naravno, da krene očevim stopama.
Babica primjećuje da na krstitkama Tito nosi neprimjerenu odjeću za sina jednog ribara, odnosno preraskošnu – što nije bio dobar znak. Andrija je od početka za Tita imao drugi plan:
“- Što bude… tek ribar neće! – s nekom zluradošću odvratio je Andrija.”
Gosti na krstitkama ostaju začuđeni Andrijinom izjavom te traže Andriju objašnjenje što on uopće želi da mu sin bude u životu. Andrija želi da mu sin bude činovnik, svećenik, da ima bilo kakav gospodski posao, samo ne posao ribara.
“- Besjede… prazne besjede – trpko se smijao Andrija. – Činovniku osvane plaća svakog jutra pod uzglavljem, barata laganim perom zimi u toploj sobi, a čast mu se iskazuje svuda. A što je jadni ribar? Ribaru je neprijatelj bura, sunce i mjesec i svaki kamen na morskom dnu. Pa kako da zavidi činovnik ribaru? U tim besjedama ne vidim pameti.”
Kako je Tito rastao vidjelo se kako voli more, voli sve što je povezano s njime, također ribarstvo. Tito je imao urođeni talent, ništa ga nije moglo maknuti s obale. Učili su ga stari ribari koji su učili i Andriju, a ponajviše Kuzma koji je i Andriju učio.
Andrija je smatrao da mu Kuzma kvari dijete. Svi su bili oduševljeni Titovom sposobnošću i vještinom. Iako je bio mlad, pokazivao je bolje sposobnosti od njegovih učitelja. Jedino Andrija nije bio zadovoljan time, govorio je često da mu stari ribari kvare sina te je htio da Tito ide u školu, koja Tita, s druge strane, nije nimalo zanimala.
Kada je Tito krenuo u pučku školu, Andrija je učitelju davao dva forinta mjesečno te bi nerijetko pitao kako ide Titu u školi. Već u počecima Titova obrazovanja učitelj je primijetio da Tito na satovima crta barke i ribe i da je rastresen.
“A Titu je bila škola muka. Mati ga je morala mititi novčićima a otac novim povrazima da pođe u školu. Ali kad je bio dan zgodan za ribariju, nije pomagalo ni mito ni grožnja.”
No Andrija Luciji govori da Titu u školi hvale i da će poslije biti još bolji jer je sada djetinjast i rastresen. Kako su se učitelji u školi mijenjali svi su primjećivali isto od Tita, da voli more i ribarenje, a da za školu nije. Tako je, dok ga je podučavao učitelj Tumanić, Tito često bio šiban zato što nije dolazio na nastavu, nego je ribario.
Tito završava pučku školu i kreće u gimnaziju. Jedno poslijepodne u Andrijinom domu sastali su se kum Dabić i njegova žena Lukrecija. Kada na vrata dolazi Tito s ribarstva, kum primijeti da Tito u tome baš uživa te pokuša s Andrijom razgovarati o Titu.
U razgovoru Dabić iznosi svoje neslaganje s tim da Tito ide dalje u školu, što Andrija ne shvati niti ga zanima. Govori mu da je velika razlika između ribara i činovnika odnosno svećenika. Obitelji Dorčić ništa ne fali niti u kući niti na poslu, no Andrija želi da mu sin bude netko i nešto u gradu, da ga ljudi poštuju, kao što, smatra, njega nisu.
“- Dobro je to, gospodine kume – trpko se smiješio. – Ali zar su škole samo za gospodsku djecu, a moj sin da ostane prosti ribar, kao što mu je bio otac, djed i pradjed i što ja znam dokle to ide!”
Dan prije škole, Tito je pomogao starijim ribarima uhvatiti ribu, a sljedeći dan Tito je krenuo u školu.
“Sutradan oko jedanaeste ure pošli su Andrija i Tito, obadva svečano odjeveni, da upišu Tita u gimnaziju.”
Andrija je već prvi dan gimnazije bio suočen s još više negodovanja od strane drugih što se tiče Titova obrazovanja. Gimnazijski podvornik Anton u čudu govori Andriji da kada je Tito uhvatio toliko ribe noć prije, da bi ga on radije pustio da se drži očeva zanata.
Kako bi Titu zadržao u školi, Andrija mu obećava kupiti barku kako bi mogao ribariti s prijateljima i nakon škole. Tito je napredovao u gimnaziji, nikada nije bio najbolji učenik, ali je dobro prolazio, što je Andriju smirivalo i davalo mu nadu.
“- Dobro je ovako – rekao bi sinu – samo kad se turaš naprvo, samo kad ne zaostaješ za drugima… “
No, iako Tito završava i četvrti razred gimnazije, svi profesori negoduju oko njegova daljnjeg obrazovanja. Tako je Andriji ravnatelj gimnazije rekao da nije pametno da Titu dalje školuje te da Tito nije za školu.
“- On nauči – prekinuo ga je ravnatelj – on nauči, vjerovat ću, svaku lekciju. Ali svejedno nije za više škole jer ne zna, a ne zna zato što ne shvaća.”
Naravno da je Andrija razvio loše mišljenje o ravnatelju škole. Pitao se zašto bi njegov sin nakon završenih četiri razreda gimnazije radio kao ribar.
Tako je Tito nastavio sa svojim školovanjem u gimnaziji. Andrija je Titi našao instruktora Devića i plaćao mu dva forinta mjesečno kako bi podučavao Tita. Tito je sve što bi mu instruktor objasnio naučio napamet te je tako svejedno završio i ostale razrede gimnazije.
Na upit Lucije, Titove majke, o tome kakav je Tito u učenju instruktor govori da, ono za što bi njemu samome trebao jedan sat da nauči, Tito ponovi dva puta i zna. No, lakši bi mu posao bio s Titom da nema barke.
“I u višoj gimnaziji prolazio je Tito poljeće za poljećem s »prvim redom«. Profesori su bili jednako uvjereni da je to đak koji sve nauči a ništa ne zna, ali ocjenjivali su u svjedodžbama ono što bi naučio, a ne što je znao.”
U gimnaziju tada dolazi raditi profesor Henrik Wolff, dvadesetpetogodišnji čovjek, prirodoslovac koji je u gimnaziji trebao završiti svoju disertaciju. Već od prvog razgovora s Titom, Henrik je shvatio da Tito nije za školu.
Tito bi sve što je trebalo naučio napamet, ali nije do kraja shvaćao gradivo. Tako da se Henrik nije s njime htio puno baviti. No, jednom ga direktor gimnazije Sabljak uvjeri u suprotno, kada u razgovoru u kojem Wolff tvrdi da Tito sve nauči, a ništa ne zna, objasni da je Tito u ribarstvu genijalan.
“U ribarstvu je, vidite genijalan. Natkriljuje sve ribare i istoga svoga oca koji je daleko na glasu kao vješt ribar. Izumljuje dapače nove načine ribarenja, a prošle zime da je izumio i novu vrstu mreže koja da se pokazala kod pokusa vrlo dobra. Čujete li profesore, uzmite vi toga dječaka malo na oko, jer morate znati da se obitelj iz koje je potekao bavi ribarstvom već stotine godina.”
Tako se Wolff počeo zanimati za Tita i na kraju o njemu napisao i svoju disertaciju.
Tito završava gimnaziju i odlazi studirati pravo u Beč. Na sveučilištu polaže sve ispite na vrijeme. Ne druži se puno s kolegama s fakulteta, više je povučen u sebe, osim s trgovkinjama u dućanu gdje je kupovao duhan s kojima povremeno razgovara.
“Inače je živio Tito u Beču solidno. Ni u koje đačko društvo nije zalazio. Gotovo u svakom pismu što bi ga pisao ocu bila je vijest o tom kako je opet imala policija posla s hrvatskim đacima koji su se poradi politike skobili s njemačkim đacima ili dali oduška svome nezadovoljstvu kakom demonstracijom. “Za me se ne bojte”, sokolio bi oca, “jer se ja od tih društava držim daleko.””
Nerijetko piše roditeljima, a oni stalno jedva očekuju njegovo pismo. U pismima često traži da se njemu i njegovom kolegi pošalju vino i riba te oni svaki put šalju isto.
Tito nije bio zainteresiran za čitanje romana niti je išao u kazalište. Nikada nije pokazivao simpatije prema djevojkama, s njima je samo razgovarao o knjigama koje bi čitale za vrijeme radnog vremena, ali nikada nije imao hrabrosti da s njima pokuša nešto više.
Kada se vratio u Senj počeo je raditi u uredu Kopetzkya. Prepisivao je spise i bilježio male zapisnike. No, i tu se očituje Titova nesposobnost za rad. Kopetzky ga nije ni volio, a niti smatrao pretjerano sposobnim. Zaprijetio mu je da ode ili da će ga sam izbaciti.
Na to se Tito u razgovoru potužio ocu koji je nakon toga otišao razgovarati s Titovim šefom. Pokušao je izgladiti situaciju na jedini način koji je znao, a to je ponudivši mito Kopetzkyu što je stvorilo još veći problem. Tako da je Tito brzo izgubio posao u uredu.
Andrija je nakon toga odlučio zatražiti pomoć od biskupa Ožegovića. Nedugo nakon tog razgovora, Tito je dobio posao sudskog pristava kod Julija pl. Puhovca de Zellengrad, koji je imao kćer Reginu i Melaniju.
“Suzana je umrla u 16. godini bračnoga života, a rodila je Puhovcu dvoje djece: stariju Reginu, koja je ostala djevojka a bilo joj je 30 godina kad je Tito došao u V*, i mnogo mlađu Melaniju, koja se udala u svojoj 19. godini i odmah druge godine iza udaje na rođaju umrla.”
Živio je sam s kćeri. Bio je sudac, pametan i mudar čovjek, no oženivši Regininu majku postaje nesretan u braku. Počeo je kartati i tako zadužio svoju imovinu.
U vrijeme kada je Tito došao u njegov ured, bio je star i bolestan čovjek, a Regina je bila visoka i prekrasna žena od trideset godina. Za nju se nisu trgali mnogi prosci jer bi često bili u strahu od njezine pameti koju je naslijedila od oca. Bila je elegantna i prekrasna, a Puhovac je smatrao da nije problem što je prokockao sav svoj imetak jer bi svatko htio biti Reginin muž.
Prvi dan u uredu Tito je odmah pokazao naklonost prema novome šefu. Htio se pokazati i odmah početi raditi, tako da mu je Puhovac odmah dao radne zadatke.
Puhovac je isprva smatrao Tita štreberom zato što se toliko nudio da odmah počne raditi, što je Tito pokušao opravdati time da već dugo nema posao i da želi odmah početi raditi. No isprva se pokazao nesposoban, odnosno imao je mnogo grešaka u radu nakon čega ga je Puhovac uputio Vasi Duiću koji će pomoći Titu u radu.
Tito je, čim je upoznao Reginu, pomislio kako bi ona bila dobra žena iz takve obitelji i lijepa i pametna. Tito prvi puta pokazuje simpatiju prema djevojci.
Kroz cijeli svoj rad kod Puhovca Tito se pokazao kao druga osoba, osoba koja ne pije vino, koja je plaha, radoznala i radišna samo da bi se svidio Puhovcu, a tako i Regini. Smatrao je da, ako se svidi njenom ocu, da će se odmah svidjeti i njoj.
Regina je Tita smatrala zanimljivom osobom, no više ga je gledala kao brata ili prijatelja, ne nekoga tko bi mogao biti njezin muž.
Tito je s njom razgovarao o svim velikim piscima čija je djela Regina čitala. Pokušavao je pokazati da sve to razumije i da ga zanimaju iste stvari koje zanimaju i nju. No Regina je otpočetka sumnjala da nešto s njim nije u redu, odnosno da nije u potpunosti iskren.
Tito se koristio raznim načinima kako bi se svidio do Regini. Tako je, kada je Puhovac trebao ići na liječenje u Beč išao s njim kao njegova pratnja. Na svakoj je postaji Regini slao razglednice te isto opravdavao time da je Regini žao što nije mogla ići s njima, a tako će imati osjećaj kao da putuju zajedno.
“- Ja sam promislio koliko će to veseliti gospođicu – obrazlagao je Puhovcu – njoj će se činiti donekle kao da putuje s nama.”
Stalno je pisao Regini, lagao o stanju njezina oca i umiljavao se Puhovcu. Puhovac je zaista, nakon povratka u V, razgovarao s Reginom o tome kako je ona žena od trideset godina i kako bi se trebala udati za Tita, kako ne bi ostala sama.
“- Ako si slutila, slutila si istinu. Uostalom, kako da zaljubljen čovjek sakrije svoja čuvstva? To su vrlo rijetke, jake duše, koje to mogu… Dužnost mi je da ti reknem… On je naime meni priznao to što si slutila: zaljubljen je u te.”
Ona je, iako nevoljko, na taj brak i pristala. Puhovac je našao posao za Tita u državnom odvjetništvu u P.
Brak Tita i Regine je sklopljen ubrzo. Na vjenčanju nisu bili Titovi roditelji zato što ih on nije htio pozvati. Njegov otac bio je za njega samo ribar, koji ne bi htio biti u otmjenom društvu, a majka sirota i mirna ženica koja najviše voli svoj mir.
Tito i Regina nakon vjenčanja odu posjetiti njegove roditelje u Senju, što Luciju i Andriju jako ražalosti. Nisu bili pozvani na vjenčanje svoga jedinoga sina na kojega su bili toliko ponosni i kojemu su toliko dali. No bili su očarani Reginom i njezinom ljepotom, smatrali su da je dostojna njihova sina.
Već dva mjeseca nakon vjenčanja počinju za njih bračne neprilike odnosno nesuglasice. Regina uviđa da Tito nije osoba kojom se prikazivao do tada. Svaki dan je pijan i ne zanimaju ga knjige i ništa što je prije obećavao.
“…Kako je on oduševljeno pred njom znao govoriti o književnosti i književnicima, a sad toga ne spominje, kao što ni glumac ne govori svoju ulogu iza završene predstave. Zar se mogao tako naglo promijeniti?”
Tito je često razmišljao o sebi kao o Regininom mužu. Za sebe je smatrao da je jedan sin ribara koji je za ženu uzeo prelijepu ženu iz plemićke obitelji. Često bi se i sam tako predstavljao u društvu. Regina je za njega bila poput statusnog simbola jer se brakom s njom podigao na društvenoj ljestvici.
Regina je nesretna u braku. Titov život prolazi u pijanstvu, tako da Regina osjeća gađenje i averziju prema Titu. Dugo nisu niti spavali u istoj prostoriji, Regina je noći provodila čitajući svoje knjige, dok je Tito pio. Nerijetko bi rekla da bi joj bilo draže da karta ili da izlazi po krčmama, tako bi se barem socijalizirao.
“- Jedno imam pravo da tražim od tebe kao žena: Ne približuj se k meni pijan. Neću i ne mogu da provedem s tobom pijanim noć u jednoj sobi. Ponizuješ me…”
Nedugo nakon što umre Reginin otac, Regina govori da odlazi kod rođaka u Beč i više se nikada ne vraća nazad. Tito počinje još više piti. Žali za Reginom i piše joj te otputuje k njoj u vilu pored Graza, no ona ne želi ništa više s njim.
Tada dolazi do događaja koji će mu na kraju i presuditi. Dva oružanika na sud dovode čovjeka od možda 45 godina, Jovana Dulapića, koji je osumnjičen za zločin krađe i ubojstva nad seljakom Ilijom Surčićem. Njih dvojica su, dva dana prije, bila na sajmu te su po povratku kući svratili u neku krčmu kako bi nešto pojeli i popili te dalje nastavili put.
Kada je Jovan došao kući i prepričavao ženi dan koji je proveo na sajmu, do njih je stigla vijest da je Ilija Surčić pokraden i ubijen u šumici nedaleko od njegovog sela.
Jovan je tada na svojoj rubači imao malo krvi, što mu se dogodilo kada se porezao dok je rezao duhan u krčmi. Na što je njegova žena izjavila:
“Vraže, još bi po toj krvi na tvojoj rubači mogao tko pomisliti da si ga ti ubio.”
Na isto Jovan govori da to nije on napravio te da je mislio da je Ilija odavno došao kući. Ovaj slučaj došao je u ruke Tita Dorčića, koji je po prvi puta morao odlučiti o životu ili smrti jedne osobe. Nije znao što učiniti.
Čitao je stare slučajeve nadajući se na će naći neki sličan, ako ne i isti slučaj kako bi znao što treba napraviti i kako osuditi tog čovjeka. Često je razmišljao što ako zaista osudi Jovana na smrt. U tim slučajevima pomišljao je da bi ga osudio ustvari kazneni zakon, a ne on i da je tako moralo biti.
Smatrao je da će se tim slučajem ponovno podići na društvenoj ljestvici, sam bez Regine. Ako ga ne osudi na smrt smatrat će ga slabićem, da to ustvari nije učinio iz straha, a ako ga osudi i zaista riješi taj slučaj onda će se o njemu u narodu govoriti sa strahom. Dobit će nekakvu moć te će pisati roditeljima o tome kako njihov Tito već sudi čovjeku na život i smrt. Njegov otac će to prepričavati u društvu i ostalim ribarima i svi će mu se diviti.
Tito je osudio Jovana na vješala, no to mu nije dalo mir. Često je razmišljao da je mogao drugačije odlučiti i postupiti. I zato je počeo još više piti i zatvarati se u sebe.
“Uveče onoga dana kad je Jovan Dulapić bio smaknut, ćutio se Tito vrlo uzrujanim. Pred njim je na stolu bila napola ispražnjena boca vina iz očeva vinograda, crnilo i listovni papir. Htio je da odmah javi kući kako je danas bio taj seljak obješen. A začudo, s tom viješću što ju je imao javiti roditeljima, nijesu se sada javljali u njem oni slavni osjećaji što bi prije uznosili njegovu dušu kad bi pomislio kako će otac ribarima a mati susjedama pripovijedati taj događaj kao dokaz kolika je vlast u njihova Tita!”
Dobivao je nove slučajeve koje je riješavao, no stalno mu se po glavi motala Jovanova slika. Sve do jednog kobnog dana kada je nekog seljaka Martina Đurića smrtno ranila bukva te je tako uplašen ispovjedio da je sa Stojanom Dikićem usmrtio Iiju Surčića u šumi. Martin je sve priznao jer nije htio da ljudi misle da je Jovan kriv za to ubojstvo te kako bi donio mir njegovoj djeci i obitelji. Isto je priznao i Stojan, a ljudi su tražili da Tito ode iz službe.
Tito je od toga dana potpuno izgubio razum. Ponovno, kao i nakon svake prepreke u životu pomoć je tražio u vinu. Noćima je čuo glasove i drhtao je na svaki zvuk. Nije mogao spavati, a kada bi zaspao često bi vidio Jovana u snovima. Zbog toga je poslan u Beč u bolnicu.
Roditelji za njega nisu čuli tri mjeseca, no i navikli su jer u zadnje vrijeme Tito nije puno pisao kući. Također svašta su slušali od ljudi, no nisu znali jeli to zaista istina ili nije. Tito im je napisao da se Regina nije vratila niti će se vratiti, a on se vraća kući na duže vrijeme.
Luciju i Andriju je uzrujala vijest o sinu, povukli su se u sebe i samo su išli u crkvu kako bi se molili za Tita.
“Dočekali su ga ni od prvoga susreta se malo brecnuli: bio je mršav, postaran, treso se, a lice mu je bilo sivo, otegnuto, i oči kao da se sad nečemu čude ili nešto pitaju, a sad uplašene s nekom bliještećom vatrom u zjenicama.”
Od kada se vratio, Tito nije bio razgovorljiv. Često mu se znao priviđati Jovan kojega je osudio na smrt, a njegova majka se nadala da će se oporaviti od morskog zraka, mora i njihove hrane. Svejedno se bojala, uplaćivala je česte mise kako bi se Titu poboljšalo, no Titovo stanje se nije mijenjalo.
Radio je čudne stvari. Jednom je nasrnuo na malenu djevojčicu od deset godina, a i pričalo se da pred ženama radi svašta, da se čudno ponaša.
Tito je često išao do mora, a Andrija ga je znao promatrati i sjetio bi se nerijetko kuma, koji nije htio da Tito ide dalje u školu, kao da je slutio neko zlo.
“Što bi bilo danas da sam onda poslušao Titova kuma?”, pitao se Andrija, ali prekasno.
Nedugo zatim našli su Tita utopljena pod cestom.
“Gornja polovica tijela s rukama bila je uronjena u more, lijeva noga nepomično je zapala u procijep dvaju grebena, a desna s poderanom cipelom i nogavicom do koljena bila je izranjena i ostavila jake krvave tragove po grebenu obale. Bilo je očito da se očajno borio proti smrti. Zato su zaključivali da ga je smelo ljetno sunce na je u toj omamljenosti htio da skoči u more za nekom ribom.”
Likovi: Tito Dorčić, Andrija Dorčić, Regina Pukovac, Kuzma, Lucija, Kopetzky, biskup Ožegović, Julij pl. Puhovca de Zellengrad, Jovan Dulapić, Martin Đurić…
Analiza likova
Tito Dorčić – sin iz ribarske obitelji koji na kraju postaje državni odvjetnik. Bio je rođen kako bi se bavio obiteljskim zanatom jer ima vještinu i znanje no završava tragično jer se ne snalazi na putu koji mu je nametnut.
Tito je vrstan ribar od malena i njegovo znanje i vještina vesele čak i starije ribare, no željom njegovog oca on se školuje i završavajući sve zadatke koje je morao na svome putu, smatra i sam da je sposoban za život za koji nije stvoren.
“Čim je stao na noge, odmah se pokazalo da se u njem nije zatajila krv i narav oca, djeda i bog zna kojih dalekih pređa. Sa svojom petom godinom plivao je i ronio po moru kao žmerak, znao uplesti povraz, privezati udice i olovo, naći crve i pogoditi pod kojim se kamenom skriva šaranjić.”
“Ni grožnje ni obećanja nijesu mogla da odvrate maloga Tita od mora i ribarije. Živio je s ribarima kao da je član njihove družbe; kad nije lovio udicom ili vršom, pomagao im je izvlačiti mrežu, motati u kolut izvučeno uže i privesti od jednoga kraja k drugomu ribarsku barku.”
“Kad je Tito dorastao za pučku školu, bio je već skroz upućen u sve tajne ribarskoga umijeća.”
A Titu je bila škola muka. Odrađivao ju je zato što mora, ali u njoj nije uživao.
“Ali škola je ostala vazda crna strana njegovoga života. I sama rodna kuća bila je za nj sporedna stvar – tek more i morska obala njegovo rođeno tlo, njegova misao, njegovo čuvstvo. Tad je već – u desetoj svojoj godini – tukao ostima uz oca ribu pod malom svijećom tako vješto te ribari veslači nijesu nikada ni pomislili da prosvjeduju protiv toga što je kod diobe ubijene ribe zapadao jednak dio i Tita.”
Tito je prikazan kao osoba koja je spletkarenjem i laganjem smatrala da će postati netko i nešto u društvu. Osoba koja je zaista završila sve škole koje je trebao no svejedno nije znao drukčiji način kako bi ostvario očev san nego uz spletkarenje. I sam je smatrao da zaista je sposoban i rođen za život u visokom društvu.
Kada je upoznao Reginu, želio je da pod svaku cijenu bude njegova. Dodvoravao se njezinom ocu i njoj, prikazivao se kao čovjek koji ne pije i čita puno knjiga. Nakon što je oženio Reginu, ona je shvatila kakav je pa odlazi u Beč i govori mu da se više nikada neće vratiti.
Na kraju ga je takav život koštao smrti. Krivom procjenom, osudio je pogrešnog čovjeka na smrt, a kada je to saznao, istina ga je progonila do smrti.
Andrija Dorčić – Titov otac, vrsni ribar koji želi za svoga sina da bude činovnik, da se ne mora boriti s burama i raznim vremenskim nepogodama kako bi zaradio za život već da može raditi u uredu, kao gospodin, da ga drugi poštuju, a ne gledaju kao običnog ribara.
“- Besjede… prazne besjede – trpko se smijao Andrija. – Činovniku osvane plaća svakog jutra pod uzglavljem, barata laganim perom zimi u toploj sobi, a čast mu se iskazuje svuda. A što je jadni ribar? Ribaru je neprijatelj bura, sunce i mjesec i svaki kamen na morskom dnu. Pa kako da zavidi činovnik ribaru? U tim besjedama ne vidim pameti.”
Andrija je priprosti ribar koji, iako vješt u svome poslu, ne razumije da sve što mu učitelji govore tijekom Titovog školovanja treba uzeti ozbiljno. Odlučan je u svome naumu da mu sin postane činovnik, no tek se na kraju, prekasno, zapita što bi bilo da je slušao druge i prepustio svome sinu da se bavi s onime što ga zaista zanima i voli.
“A kad je vidio Tita dolje na žalu, najednom mu je došlo na um kako je ovako jedne ljetne predvečeri sjedio nedaleko od toga mjesta s pokojnim Dabićem i s njegovom gospođom. Tito je eno iza onoga vrta dolazio u barci: svjež, krepak, veseo dječak, što ga je on bio naumio iškolati kroz visoke škole a od česa ga je pokojni kum odgovarao kao da je slutio ovo zlo.”
Regina Pukovac – neudata, tridesetogodišnja kći Titovog šefa Pukovca.
“Regina je bila ovisoka djevojka, savršeno skladno razvijenih forma života. U kretnjama, govoru i pogledu bila je izražena vazda neprisiljena i prirođena otmjenost koja sili na poštivanje. U blijedom, duguljastom licu fino modelovanih crta s dubokim crnim očima bilo je, kao što i u harmoniji formâ života, sklada ljepote i razbora. Talent je naslijedila od oca. Od svoje 12. do 15. godine boravila je poradi obrazovanja u Beču kod nekih rođaka s materine strane, naučila shvaćati pravu vrijednost znanosti, umjetnosti i religije i stekla samostalan i bistar sud o životu i svijetu.”
Obrazovana i prelijepa žena koja u Titi ne vidi ljubavnika ili muža, već mlađeg brata ili prijatelja. No nagovorom oca zbog njegove bolesti pristaje se udati za Tita. Brak okončava nedugo nakon smrti oca jer Tito pokaže svoje pravo lice, a ona se napokon oslobodi tih okova.
Reginu isto tako možemo gledati kao svojevrsnu žrtvu u romanu. Njezina žrtva za njezina oca, njoj nije donijela ništa dobro. Do udaje je živjela s ocem, koliko toliko zadovoljna, a nakon udaje shvaća mizeriju tog lažnog braka i odlazi od Tita što dalje može
Bilješka o piscu
Vjenceslav Novak bio je istaknuti književnik, glazbenik i pedagog rođen je 11. rujna 1859. godine u Senju u građanskoj obitelji češkoga i bavarskoga podrijetla.
Osnovnu školu završio je u Senju, a gimnaziju u Gospiću. 1879. godine završava učiteljsku školu u Zagrebu i počinje raditi kao učitelj u svom rodnom gradu. 1884. godine, uz financijsku potporu vlade, odlazi u Prag na glazbeni konzervatorij, gdje stječe zvanje orguljaša.
Po povratku u Zagreb postaje učitelj glazbe u muškoj učiteljskoj školi i predaje teoriju, glazbenu estetiku i povijest glazbe na Hrvatskom glazbenom zavodu. Novak je uređivao glazbene časopise “Gusle” i “Glazba” te se cijeli život bavio književnošću. Objavio je više od stotinu djela između 1881. i 1905. godine.
Iako je Novak poznatiji po svom književnom radu, značajan je i njegov doprinos glazbi. Objavljivao je članke i kritike, kao i glazbene priručnike, uključujući “Pučki učitelj kao učitelj pjevanja i kao orguljaš” (1888.) i “Uputa u orguljanje” (1893.). Također je bio autor prvih udžbenika harmonije na hrvatskom jeziku, a njegov doprinos glazbenoj teoriji uključuje i harmonizaciju 52 napjeva iz zbornika “Cithara octochorda”. Iako se bavio skladanjem, većina njegovih skladbi nije sačuvana.
Vjenceslav Novak započeo je svoju bogatu književnu karijeru 1881. godine objavom novele “Maca”, koja se bavi bosanskim životom. Tijekom svoje karijere objavio je osam romana, uključujući “Pavao Šegota” (1888.), “Pod Nehajem” (1892.), “Podgorka” (1894.), “Nikola Baretić” (1896.), “Posljednji Stipančići” (1899.), “Dva svijeta” (1901.), “Zapreke” (1905.) i “Tito Dorčić” (1906.). Osim romana, napisao je i stotinjak novela, među kojima su najpoznatije “Nezasitnost i bijeda” (1894.), “U glib” (1901.), “Pred svjetlom” (1903.) i “Iz velegradskog podzemlja” (1905.).
Novak se, po opsegu i raznolikosti tema, može mjeriti jedino s Ksaverom Šandorom Gjalskim među hrvatskim realistima. Njegov “trijezni realizam” karakterizira uspješno povezivanje socioloških činjenica s individualnim ljudskim sudbinama, čime se ističe kao vrhunski predstavnik hrvatskog realizma, književnog pravca koji je prevladavao od sredine 19. do početka 20. stoljeća.
Većina Novakovih djela fokusira se na njegov rodni Senj i Primorje, čime ga se svrstava u regionalni krug hrvatskog realizma. Ipak, njegova književnost obuhvaća i širu sliku hrvatskog društvenog, političkog i kulturnog života u drugoj polovini 19. stoljeća. Jedna od njegovih istaknutih tema je svijet sirotinje, radništva i đaka u gradovima, posebno u Zagrebu, na kraju 19. stoljeća. Ove teme posebno su izražene u novelama “Nezasitnost i bijeda”, “Pred svjetlom”, “U glib” i “Iz velegradskog podzemlja”, gdje Novak prikazuje tešku svakodnevicu siromašnih, gladi i društvene nepravde.
Vjenceslava Novaka zaokupljala je tema sukoba pojedinca i okoline, posebno sukob intelektualca s malograđanskom sredinom. U ovom sukobu, pojedinac često postaje žrtva tradicionalizma i nepoticajne sredine. Ove teme Novak je obradio u romanu “Dva svijeta”, gdje glazbenik Amadej Zlatanić, suočen s nerazumijevanjem svoje okoline, završava u ludnici. Sukob s društvom, ali i unutarnji sukob pojedinca, Novak prikazuje na modernistički način.
Roman “Tito Dorčić” također se bavi temom odgoja i školovanja mladog čovjeka za zvanje koje mu ne odgovara, unutar neprikladne sredine.
Novak je napisao niz romana s regionalnom senjsko-podgorskom tematikom, uključujući “Pod Nehajem”, “Podgorka”, “Posljednji Stipančići” i “Tito Dorčić”. Među njima, književna kritika posebno ističe roman “Posljednji Stipančići”, koji opisuje društveni i javni život Senja u prvoj polovici 19. stoljeća, obilježen propadanjem senjske luke i političkim previranjima. U tom kontekstu, Novak prikazuje život članova patricijske obitelji Stipančić, naglašavajući tradicionalizam, društvena očekivanja i ovisnost pojedinaca.
Roman donosi perspektivu javnog života kroz muški lik, Antu Stipančića, dok privatni život prikazuje ženski, kroz likove majke i kćeri, Valpurge i Lucije Stipančić. Lucija Stipančić, kao jedan od najvažnijih ženskih likova, često se smatra najboljim ženskim likom hrvatskog realizma. Suvremena književna kritika prepoznaje “Posljednje Stipančiće” kao najbolji hrvatski realistički roman, zbog dosljedne primjene obilježja realističkog književnog modela.
Novak je važan za hrvatsku književnost ne samo kao dosljedan realist, već i kao autor najkompleksnijih ženskih likova u hrvatskoj književnoj povijesti.
Vjenceslav Novak imao je brojne članove obitelji i borio se s tuberkulozom, što je utjecalo na njegov život i rad. U tom smislu, može se reći da je bio prosječan pisac svog vremena, suočen s neimaštinom. Tijekom svoje karijere, bio je romanopisac, pripovjedač, kritičar i prevoditelj, a stvarao je sve do 1905. godine.
Novak je započeo svoju književnu karijeru romantičnim pripovijetkama, a završio kao pisac moderne psihološke proze koja uključuje okultne motive, čime je pokazao razvoj svog stvaralaštva kroz različite književne pravce. Kritičari su ga nazivali hrvatskim Balzacom.
Umro je 20. rujna 1905. godine u Zagrebu od tuberkuloze.
Autor: M.L.
Odgovori