Djelo Marina Držića “Tirena” pastoralna je igra i ujedno njegova najstarija sačuvana drama. Izvedena je prvi put 1548. u Dubrovniku, uz njegovu prvu dramu “Pomet”, koja je danas izgubljena.Tirena je tiskana u Veneciji 1551. u zasebnom svesku sa još posebnim sveskom stihovanih drama i lirike.
Ova drama posvećena je Maru Makulji Puciću, spada pod kategoriju eruditne drame i sadrži 5 činova. Vrsta stiha je dvostrukorimovani dvanaesterac, koji je tipičan za hrvatsko stvaralaštvo kroz povijest, te osmerac.
Držić je ovu dramu objavio u kao neku vrst programatskog teksta koja je trebala poslužiti za njegovu obranu, tj. obranu od zavidljivaca i napadača. Naime, Držić je tada u Dubrovniku bio daleko napredniji duhom od svojih sugrađana te je već u svojemu samome stvaralačkom početku nadmašio svoje suvremenike, čime se našao na meti zavisti i klevete. Stoga drama počinje eklogom u kojoj pastiri Vučeta i Obrad razgovaraju o dotičnim okolnostima, npr. o Držićevoj aferi, govore o optužbama i plagijatima. U tom prologu također otkrivaju podatke o autoru, najavljuju radnju općenito, a Držić ne propušta priliku za komentiranje udvorničkog statusa Dubrovnika prema Turcima, što je za njega bilo dosta mizerno u političkom smislu.
Teatrološki ipak najviše od svega treba istaknuti i njihov postupak definiranja i osvješćivanja prostora Grada i kazališne scene, odnosno izravno povezivanje fikcije i Dubrovnika. To je bio do tad neviđen postupak i definitivno jedna teatrološka novina u Dubrovniku. Sve navedene ideje najbolje su vidljive u Vučetovu prologu u ovoj strofi:
” Gizdav si naime, Dubrovniče slavni,
danu si ti svime na vidjenje spravni.
diči se tve bitje nebeskim dari svim
kakono prolitje cvijetjem razlicim;
viđu te u goju pokojno gdi stojiš,
i jak bubreg u loju gdi se liepo toviš.”
Radnja počinje raspravom Ljubenka i Radmila i Ljubmiru za kojim tragaju, jer je opijen ljubavlju za vilom Tirenom i “ufanje uzgubil”.Odmah nakon toga prikazan je susret ljubavnika Ljubmira i Tirene, ali točno u trenutku njezinog izjavljivanja ljubavi, na nju nasrće Satir. Nakon tog događaja glavna poanta drame je borba za Tirenu, koja do kraja pastorale ima sve više boraca zahvaljujući svojim magičnim zračenjem da opije sve muškarce i navede ih da se zaljube u nju, neovisno o tome jesu li i sami mitološka stvorenja poput Satira ili da je riječ o mladiću Miljenku oniskog socijalnog statusa.
Sama je drama vrlo fantastična jer se, za početak pojavljuju imaginarni likovi poput vila i satira, a dodatnu irealnost postiže fantastičnim opisima obraćanja vile s neba, i samim traganjima po toj beskrajnoj dubravi i vilenjačkim studencima.
Na sceni se pojavljuju i figure trijeznih i pragmatičnih, time i komičnih likova poput Stojne i Radata. Oni su utjelovljenje predmeta Držićeve poruge i ironije koju je Držić zamijećivao te su skloni popovati ostalim likovima u drami. Npr. očigledan primjer ironije je njihova čežnja za nestalim konzervativnim i “antičkim” vrijednostima, dok je Držić upravo zbog takvih svjetonazora svojih sugrađana nailazio na životne prepreke.
Klimaks nastaje u trenutku kada se gotovo svi zaljube u Tirenu, uključujući i dijete Dragića, dolazi do direktnog sukoba Satira i Ljubmira. Ljubmir pritom biva povrijeđen te pada u nesvijest, čime daje privid smrti. Tirena dolazi pred gotov čin i tada se odigrava aluzija na Euridikino oplakivanje Orfeja, jedino što je u ovom slučaju Tirena Orfej,počne dobivati suicidalne pomisli, a od silne pogođenosti pada u nesvijest. Time čini isti efekt Ljubmiru nakon što se on osvijesti pa i on ugledavši prividno mrtvu Tirenu želi izvršiti samoubojstvo, što je također i jasna aluzija na fabulu poznate priče o Piramu i Tizbi. Kraj je sretan, što je svojstveno pastorali, a finalna poruka je poruka mira i sveopće harmonije.
Vrsta djela: pastoralno-idilična drama
Mjesto radnje: dubrava (šuma) locirana u Dubrovniku prema Obradovom momentu osvješćivanja scene i zbilje iz prologa
Vrijeme radnje: unutar jednog dana
Tema djela: suočavanje pastira s čarolijama i oštricama ljubavnog zanosa tijekom potrage za Ljubmirom
Ideja djela: ljubavi se ne može pristupiti racionalno, uvijek će nas nadjačati i savladati
Kratak sadržaj
Prolog
Prolog se sastoji od dijaloga Obrada i Vučete, seljačkih pastira, u kojemu provlače različite teme. Dominira komičan ton i već se na samome početku osvrću na okolinu koja ih doslovno okružuje, dakle na gledatelje i sam Dubrovnik prije svega. Držić ove likove vješto koristi u svrhu ironičnog kritiziranja te je važan Obradov monolog o Gradu, koji je već prethodno naveden, u kojemu se osvrću na sjaj i raskoš grada i stanovnika, ukazujući da se očito radi samo o vanjštini. Zatim najavljuju glavnu temu ove drame, odnosno figuru, a to je pastir Ljubmir i njegova ljubavna patnja.
Nakon veoma kratkog Vučetina rezimea, njih dvojica nastavljaju ironično komentirati te zgode i razmišljaju kako se uopće nekome mogu dogoditi takvi jadi usred ovako divne dubrave (igra riječi!). Također u ovom prologu možemo vidjeti i detaljan opis idiličnog proplanka u koji je radnja smještena, Vučeta opisuje vilinske studence, cvijeće, livade i stabla dunje. U tom monologu spominje se i sam Držić te je rodoslovno predstavljen poveznicom sa Džorom Držićem, a također je i zanimljiv trenutak u kojemu Vučeta i Obrad, odnosno autor, govore o Marinu Držiću kao “glavnog krivca” za Ljubmirove jade jer je napisao takav spjev provodeći i osobno mnogo vremena u vilinskim obitavalištima.
Dijalog završavaju najavom fizičkog dolaska protagonista i zauzimaju poziciju promatrača, koju će uglavnom i zadržati kroz cijelu dramu.
I. čin
Prvi čin otvaraju dva prijatelja pastira Ljubenko i Radmio lutaju kroz šumu u potrazi za svojim prijateljem Ljubmirom kojega je odavno načeo ljubavni žar za fatalnom vilom Tirenom. Time, a i informacijama iz prologa, možemo utvrditi da je riječ o in medias res početku drame. Putem vode diskusiju o tome kako ljubav djeluje na ljude, kako je razum nemoćan u trenucima zaljubljenosti te se brinu za Ljubmira koji se potpuno podao nerazumnoj ljubavi i zbog svojih ljubavnih jada ne uživa u životu, naprotiv, volio bi ga skončati samo da se riješi tih muka, kao što je i vidljivo iz strihova
“Bolje je umriti i svršiti tužne dni
nego zlo patiti i javi i u sni.”
Prvi put se pojavljuje Tirena, dok suptilno kroz opise prirode otkriva svoje moći i Ljubmirovu sudbinu pod utjecajem njeznih ljubavnih strelica. U njezinom opisu prirode možemo uočiti apsolutno tipične sastavnice koje čine idilu kao književnu vrstu,budući da je ta vrsta definirana isključivo lokalitetom, odnosno predivnom prirodom. Tirena opisuje cvijeće, slavuje, mirise i šumsko zelenilo. Neposredno poslije Tirena i Ljubmir susreću se u gori i izražavaju uzajamno svoja ljubavna čuvstva i opisuju svoje boli. Prilikom opisivanja Tirene od strane Ljubmira, a kasnije i ostalih njezinih žrtava, koriste se tipični epiteti za razdoblje renesanse, poput zlatne kose, lica kao ružica, nježnost i gracilnost pojave.
“Lipos me tva zani sunčanom svitlosti,
pogled me tvoj rani ljubavnom kriposti,
tvoj me ures osvoji usionome vlasti,
rič me tva opoji rajskome svom slasti.”
U jednom se trenutku Tirena počne opravdavati, odnosno opravdava svoje osjećaje, jer je Ljubmiru općenito nevjerojatno da bi njegova ljubav mogla biti uzvraćena, a uz to se za vile smatralo da su podle i neuhvatljive, da imaju milu vanjštinu, ali kameno srce. Stoga Tirena kaže:
” Toliko kamene ni toli nemile,
u paklu rođene nijesmo mi vile
ljuvenih suzami da se ne bolimo,
da gluhe jak kami, na njih plač stojimo”
Prvi čin završava konačnim uzajamnim izjavljivanjem ljubavi Tirene i Ljubmira uz potpunu opijenost ljubavnom slašću, što je pred sam kraj naglo prekinuto Satirovim uskakanjem, koje je samo izrečeno u didaskalijama. Satir je namjeravao ugrabiti Tirenu koja je ipak uspješno pobjegla, ali je taj događaj nagnao Ljubmira da pođe za Satirom
II. čin
Drugi čin započinje Tireninim ucviljenim monologom za nestalim ljubavnikom. U monologu se opet prikazuju već spomenute uvriježene osobine o ljubavnoj prirodi vila, kao i njezine unutarnje brige oko toga što ju je ljubav potpuno obuzela i ne može više živjeti bez Ljubmira.
“Ljubmira suzami ništa se ne boljah,
ma gluha jak kami na njegov plač stojah,
a sada živiti bez njega nije mi moć
bez njega cviliti meni je i dan i noć.”
Zatim se na sceni pojavljuje pastir Miljenko, koji je istog časa pao pod Tirenine ljubavne čini, što izražava u sljedećim stihovima:
“Ka s’ godi ti vila l’jepša s’ ner sunašce,
Ka s’ meni stravila l’jepotom srdačce.”
Tirena je ravnodušna na Miljenkovu pojavu i samo ga pokušava ispitati nije li kojim slučajem negdje ugledao Satira. Miljenko je potpuno očaran i ne prestaje izjavljivati svoju opčaranost, a tu se pojavljuju i njegove lucidne želje da se s njome združi. Tirena luckasto odgovori da se sve to može ostvariti ako ju posjeti u njezinom zdencu u koji odmah zatim i utekne, ostavivši Miljenka zbunjenog.
Tada Radat susreće Miljenka i zaključuje da je u osjetljivom stanju, nakon čega mu se Miljenko ispovijedi. Radatu je cijela ta situacija komična i bespotrebna te u duljem monologu izlaže svoje ideje kako su ljubavni jadi proizvod čiste dokolice i da definitivno nisu pravi problemi. Pravi problem je glad, a kad si gladan radiš, a kad radiš, nemaš vremena za bezvezne brige i ljubavne gluposti.
“Što lačan ne haje toliko za ljubav?
radi činit da je, napravio bi ih uprav:
motikom kako bih ali obijetelicom
ubrzo činio svih da u se udru tjelicom.”
Nakon toga se iz daljine čuje Stojnin glas, Miljenkove majke, koja je u očajnoj brizi i potrazi za sinom, budući da je on kao sumanut napustio stado koje je već napadnuto od vukova.
Stojna, kao i Radat, ima funkciju ironije, odnosno oni predstavljaju racionalne, konzervativne likove iz naroda s praktičnim umom, bez pretjeranog senzibiliteta i empatije za ljubavne jade ostalih likova. Takva personifikacija veoma je česta u Držića, a suvišno je i govoriti da je utkana u sastavnu građu europske komedije.
Stojna zauzima stav bespomoćne, zabrinute majke koja pokušava pridobiti sina nazad i vratiti ga kućnim dužnostima te patetično jadikuje kako se sin mogao tako odreći svoje majke zbog puke vile. Miljenko pak ostaje i dalje začaran i pokušava objasniti kako on nije više majčin nekadašnji Miljenko, kako je promijenjen i da je njemu sada jedino važna Tirenina ljubav. Primjer Stojnine izjave:
“Moj sinko, što je toj? Da li majku milu
ostavit hoć takoj za pustu tuj vilu?!”
Radat se opet ubacuje svojim prizemljenim savjetima kako je batina iz raja izašla i kako se svakoj muci može štapom doći na kraj, nakon čega Miljenko prekida bilo kakvu daljnju raspravu i odlazi.
Drugi čin zatim završava komičnim dijalogom Stojne i Radata, gdje ju on savjetuje da treba sina čim prije oženiti;
“Veljah ti ja, Stojna: oženi dijete toj,
neka si pokojna, ti ne ktje čut svjet moj!
Obijesna djeteta ukroti ženome,
neka se zla sjeta zabavi domome.”
Komični trenutak, koji je evidentno Držićeva poruka i komentar svojemu vremenu, je Stojnina kritika tog savjeta, u kojemu iznosi mišljenje da su današnje snahe lijene, bez poštovanja za svekrvu, zanima ih samo uređivanje, zapuštaju kuću, dok sebe uljepšavaju… Što opet samo dodatno produbljuje njezinu karakterizaciju očajne, ali možda i prebrižne majke, a zanimljivo je i uočiti da ovakvih scenarija ne nedostaje niti u današnjici! Radat ipak zaključuje cijelu stvar pragmatičnim zaključkom da se ne treba na taj način uzrujavati, nisu sve žene iste, kao što nisu ni svi prsti na ruci!
III. čin
Treći čin započinje međusobno sličnim monologom Miljenka pa zatim Ljubmira u kojima se obojica jadaju i razmišljaju o vlastitom stanju. Miljenko izražava kako ga čudi što su mu svi u obitelji mrski, što mu ništa više nije bitno ni lijepo osim njegove ljubljene.
Ljubmirova bol je još jača, budući da je Tirena ipak njegova uzvraćena ljubav i u opasnosti od Satira, za kojega je Ljubmir već odlučio izvršiti osvetu. Ovo je vrlo zanimljiv spoj motiva jer se preklapa tradicionalni dramski nagon za osvetom iz antike, dok s druge strane imamo unutarnju motivaciju lika ljubavnim jadima, koja će potpuno predvladati u romantizmu.
Zatim slijedi Radatov monolog, a on je u potrazi za Miljenkom, u kojemu se opet sa svojega trijeznoga stajališta osvrće na sulude Miljenkove muke i žali se kako je uopće zaglibio s tim mahnitim osobama koje su samo presite i obijesne po njegovoj već spomenutoj teoriji. Kasnije u monologu izlaže svoja razmišljanja o neshvaćanju bilo kakve fatalne ljubavi, i općenito se spominju njegove životne vrijednosti;
“Ka li je ljubav toj ka stavlja ljuvene
U vječni nepokoj, u muke pakljene?!
Ljubav je živiti s družinom junaci,
rujno vince piti s dobrim veseljaci,
popijevke veselo junačke spijevat
i činit sve selo u igri stojati,
i tance na vrime seljankam izvodit,
i igram takime blaženim dan vodit.”
Prvi put se sada pojavljuje na sceni Kupid, potaknut Radatovim zajedljivim komentarima planira osvetu Radatu i njemu sličnima, koji podcjenjuju moć ljubavi i koji misle da su jači od toga. Kupid također podulje opisuje kakve su točno ljubavne boli, kako nema još čovjeka koji se tome odupro te baci čini na Radata. Nedugo zatim Radat susreće Tirenu i odmah ga preplavi plamen ljubavi nakon čega slijedi monolog u kojemu i sam iskazuje slične doživljaje kao njegovi prethodnici te se naravno čudi kako se uopće uspio zaljubiti. Najbolje je vodljivo u sljedećim stihovima:
“Ter ljubav, kom n’jekad rugah se na svak čas,
osvetit hotje sad na meni svoju čas,
ter mene ucvili pogledom i mene
lijepe vil ustrili kon vode studene,
neka znam što je moć ljuvena na sviti
i što je taj nemoć u srcu trpiti”
U potragu za Miljenkom Radatu su se pridružili i Vučeta, Obrad i Dragić, Radatov sin. Dok se njih trojica približavaju Radatu, komentiraju kako se čovjeku može dogoditi tolika mahnitost kao u Miljenka, pa da još pored toga ostavi cijelo blago ovaca. Došavši do Radata, on im saopćava da on više nije onaj Radat kojega su do sad poznavali, već da je on postao druga ličnost čiji je jedini smisao slijediti Tirenu pa stoga napušta potragu za Miljenkom. Prijatelji su šokirani i negativno komentiraju kako je uopće i on pokleknuo pred tom vilom i kako nije primjereno za njegove godine, budući da je starac. Obrad kaže:
“Veli se, bit će sud i svrha svita onda
kad stare ljuven blud, ne razlog, uzvlada.”
Nakon niza opaski Radat samo filozofski zaključuje kako onaj tko nije bio bolestan, ne zna kako je to biti zdrav pa tako ni onaj tko nije istinski volio, ne zna što je ljubav, stoga razum kod nje ne funkcionira. Takav ishod situacije uznemiri prijatelje koji se odmah razbježe u strahu da su posvuda nečiste sile koje ovo čine te da je samo pitanje vremena kada će se i na njih okomiti.
IV. čin
Četvrti čin počinje dijalogom oca i sina, Radata i Dragića. Radat lunja šumom u potrazi za svojom vilom, a Dragić ga sustiže i pokušava povratiti kući i saznati o čemu Radat razmišlja. Čak spominje i da je majka, Radatova žena, zabrinuta i da pita za njega, na što Radat potpuno flegmatično odvraća:
“Da pod’ joj rec’ takoj: Radat tvoj n’jekad bi,
a sada nije tvoj neg vile ku obljubi,
slidit ju on pođe po gori i vodi,
a tebi stan ode, čin’ sama što t’ godi!”
Nadalje objašnjava sinu kako priznaje da se rugao ljubavi i nije ozbiljno shvaćao Kupida, odnosno njegovim riječima “dijete s krilima” i kako je sada svjestan pakla ljubavi, na što se Dragić nudi da se fizički obračuna s Kupidom i samouvjeren je po potanju toga da bi se on sam ipak uspio oduprijeti. Kupid čuje cijeli ovaj razgovor pa odluči napakostiti i Dragiću. na sceni se preobražava u seljaka da lakše dopre do Dragića.
Dolazi do dječaka i pita ga gdje mu je pračka kojom se Dragić htio osvetiti, nakon čega Dragić pita Kupida zašto nosi strijele na ramenima. Tada Kupid zaprijeti Dragiću da će ga raniti, na što ga ovaj počne vrijeđati te izbije svađa u koju se uplete Tirena i savjetuje Dragića da popusti, jer je svjesna da je seljak preobraženi Kupid. No, za Dragića je ipak bilo prekasno jer je ljubavna čarolija već počela djelovati i on odmah krene izjavljivati Tireni ljubav. Ona se ponaša ljubazno, ne pokazuje veći interes, iako mu daruje jabuku, i nastavlja potragu za Ljubmirom.
Zatim slijedi susret Radata i Dragića te sin ocu govori o ljubavnom iskustvu i kako je od vile dobio jabuku. Radat shvaća da se radi o Tireni u koju je i sam zaljubljen pa obojica dijele uzajamno svoje jade, a Radat je posebno očinski zabrinut i ožalošćen zato što se to dogodilo i mladomu Dragiću.
U sljedećem Satirovu monologu saznajemo da je i on već zaljubljen u Tirenu, što kaže već na samom početku;
“Vaj, što je u meni? Ki ćutim gorki jad,
plam ki li ognjeni me srce praži sad?”
Osim što jasno iskazuje da mu je Tirena ranila srce, opisuje i svoja lutanja kroz guste šume i razne vremenske nepogode, samo da nađe svoju vilu. Iznenada se na sceni pojavljuje i Ljubmir koji se odmah pita tko ovo govori i u trenutku kada prepozna Satira, bjesomučno nasrne na njega i u tom sukobu ipak izvuče deblji kraj. Satir ga je ranio i oborio na zemlju, Ljubmir se onesvijestio, ali se tek pridošloj Tireni doimao kao da je mrtav.
Četvrti akt tako završava dramatičnim Tireninim monologom u kojemu se suočava sa fiktivnom Ljubmirovom smrću, izražava svoju bol i želi umrijeti jer ne može nastaviti dalje bez Ljubmira. Proklinje Satira i govori kako ipak njihovoj ljubavi ništa ne može stati na put te da će se duše ljubavnika kad tad ipak sresti u nekoj ljepšoj dubravi. Uslijed preopterećenosti i prevelike tuge i ona pada u nesvijest.
V. čin
U petom činu Ljubmir se oporavlja i vidi Tirenu kako leži na zemlji. Time doživljava identičan obrat kao i Tirena te je sav u agoniji i odluči počiniti samoubojstvo.
“Ma što cknim, gospoje, ter ne idem združiti
s tvojom duše moje? Er, vajmeh, živiti
bez tebe nije mi moć, bez tebe dan meni
svrnu se u mrklu noć u gori zeleni.
Da li ću patiti tolike žalosti?
Budem sad skratiti ove gorkosti!”
U takvom stanju ga nalaze Radmio i Remeta, koji u drami nosi funkciju smirenja, te ga uspiju odagnati od suicidalnih misli. Zajedno udruže snage i mole Višnjega da im povrati nazad Tirenu. Nakon kraće molitve i zavjetovanja, glas s neba se javlja i odgovara da će vratiti Tireni dušu. Tirena se pridiže i ljubavnici se konačno ugledaju i njihova je sreća beskrajna. U tom se na sceni pojavljuje i Miljenko, koji također postaje euforičan ugledavši Tirenu. Tu nastaje spor između njega i Ljubmira, koji impulzivno reagira na činjenicu da je i ovaj zaljubljen u nju i pokušava ga otjerati. Tada nastaje opća bitka u kojoj još sudjeluju Ljubenko, Radmio, Radat i Dragić, a kasnije dolaze i tri satira koja se priključe.
Boj prekida Tirena iz šume koja ih sve poziva na mir i nudi im zauzvrat poklone koje im samo vile mogu pokloniti, kao npr. mudrost i svijest, i spominje da ima puno svojih sestrica u vodi, tako da svatko može pronaći svoju vilu.
Ovakav rasplet događaja svojevrsna je i uporaba tehnike deus ex machina tehnike, odnosno viša sila ili neka nadnaravna osoba naglo unosi rasplet i katarzu, situacija nije logički smirena dijalozima ili zaključcima. Ugledanje na antičke tehnike također je samo još jedna odrednica i karakteristika renesanse i renesansnog stvaralaštva, kojemu Držić svakako pripada.
Situacija završava općim pristankom na mir i slogu te Remetovom zahvalom Bogu. Dramu na sceni odjavljuje Kupid.
Analiza likova
Tirena – vila od voda koja je svjesna svoje moći da uspješno navede svakog muškarca da se na licu mjesta zaljubi u nju, ali ni ona nije mogla nadjačati ljubav pa se zaljubljuje u plemenitog pastira Ljubmira.
“Ljubmira suzami ništa se ne boljah,
ma gluha jak kami na njegov plač stojah,
a sada živiti bez njega nije mi moć
bez njega cviliti meni je i dan i noć.”
Ljubmir – uzmnožni pastir koji je fatalno zaljubljen u Tirenu i spreman je učiniti bilo što za nju i sukobiti se s bilo kime (npr. sa Satirom), život bez nje nema mu smisla, tako da mu je jedina druga opcija smrt, posesivan i osjetljiv na Tirenu (situacija u kojoj napada Miljenka samo zato što je izjavio ljubav prema Tireni, a vidno je da je ona nezainteresirana za njega).
“Ma što cknim, gospoje, ter ne idem združiti
s tvojom duše moje? Er, vajmeh, živiti
bez tebe nije mi moć…”
Ljubenko i Radmio – pastiri i Ljubmirovi prijatelji koji ga traže, imaju objektivnu ulogu i uglavnom su zabrinuti za Ljubmira i pomažu mu, a ostaju nedodirnuti od Kupidovih strelica.
” Ljubenko, nepokoj pr’jateljski skončava
mene sad, a ne moj, i trud mi zadava.
Dobro znaš Ljubmira, kroz vilu Tirenu
bolestan umira u lugu zelenu.”
Radat – seljak koji je prizeman i konzervativnih svjetonazora, misli da su ljubavni jadi posljedica obijesti i dosade, da se sve riješava batinom, ali kasnije i sam osjeti na svojoj koži ljubavne patnje i zaljubljuje se u vilu Kupidovovim posredstvom.
“Što lačan ne haje toliko za ljubav?”
“Ka li je ljubav toj ka stavlja ljuvene
U vječni nepokoj, u muke pakljene?!
Ljubav je živiti s družinom junaci,
rujno vince piti s dobrim veseljaci…”
Dragić – Radatov sin, u početku također apatičan prema tuđim ljubavnim doživljajima, kada se Radat zaljubi, želi se osvetiti Kupidu koji na kraju i njega podčini ljubavnim moćima
“A bolje, Radate, spravi se dake i ti,
počteni naš brate, gorske vil sliditi!
Tej vile u mlados nijesi ljubio,
a sad se s’ u staros bijedan izgubio!”
Miljenko – obični pastir kojega je ljubavni žar prema Tirenu slučajno obuzeo i nagnao da odmah pođe u potragu za njom, makar to podrazumijevalo i prepustiti stado vukovima i otuđiti se od majke
” Ah, majko, sinak tvoj nije oni ki ‘e bio!”
” Ah, Rade, ovdi je ejdna vil uplila
lipotom ka mi je srdačce zanila,
prisvitli nje obraz sunačcu odsiva,
a dika i ukras svakoja dobiva.”
Stojna- Miljenkova majka, nesretna i zabrinuta za sinovljev ishod, također karikatura konzervativne žene koja kritizira omladinu
“Bijedna ti odmjena nevjesta sadanjih,
a sjetna taj scijena ku čine od starih!
…
Nevjeste t’ mi sade oćasti sve goje,
o kući ne rade, na gizde nastoje.”
Vučeta i Obrad- Miljenkova svojta, traže Miljenka u drami i kasnije mu pomažu, uglavnom imaju narativnu ulogu (prolog) i većinu vremena su promatrači ili neutralan faktor
“Ah, ah, ah, bogme smijeh! Obrade, ovdi se ć’
nagledat čuda tijeh kijeh vijeku vidjet neć:
iz vode će ispliti jedna vil ku Ljubmir
n’jeki će ljubiti, vele uzmnožan pastir…”
Satiri – ukupno ih je tri u drami, jedan je planirao oteti Tirenu i pao pod njezin ljubavni utjecaj, kasnije se sukobljava s Ljubmirom upravo zbog Tirene, u završnom sukobu u 5. činu dolaze i ostala dvojica samo kao pomoć u borbi
“Vaj, čujem kriposti u meni lipsati,
tej vile liposti kad počnem smišljati”
Kupid – mitološko božanstvo ljubavi, u ovoj drami najveći borac za ljubav koji na agresivan način to ispoljava, veoma je i osvetoljubiv pa tako ranjava svojim ljubavnim strelicama sve koji podcjenjuju ljubavnu moć
” Dijete ovoj ki praćom hoće ćaću osvetit
činiću da s ćaćom za vilom bude mrit;
načinom kim dosad nitkor ni ljubio
žudoće a , veoma mlad, neće znat što bi ktio.
Neka zna svaka moć, ter da se ne oholi,
ljubavi er ni moć da itkor odoli.”
Remeta – starac koji dolazi tijekom dramske kulminacije i unosi mir svojim savjetima i porukama mira i zahvalnosti i idejom da mole Višnjega za pomoć
” Priklono svaki vas, pastiri gizdavi,
k Višnjemu dvigni glas, zla da vas izbavi,
ki može vesel’je sada vam povratit,
i gorko dresel’je u rados obratit.”
Bilješka o piscu
Marin Držić, po nadimku Vidra, rođen je 1508. godine u Dubrovniku, u obitelji trgovca. Njegova obitelj nije imala mnogo sreće u trgovini, gospodarski je propala pa je to vrlo snažno utjecalo na Držićev životni put. Nakon srednje škole, otišao je u Sienu, toskanski grad, kako bi studirao pravo, no nema zapisa da je diplomirao.
Već za vrijeme fakulteta došlo je do izražaja njegovo zanimanje za glumu pa je čak sudjelovao u tajnim izvedbama renesanse komedije. Kanije, se moglo vidjeti i Držićevo ime na popisu kažnjenih.
Držić se nakon nekoliko godina, točnije 1546. godine, vraća u Dubrovnik. Tada se bavio različitim zanimanjima, a između ostalog bio je i upravitelj tamošnje crkve naziva Svi Sveti. Nakon toga radio je u službi austrijskog grofa Christopha Rogendorfa s kojim se uputio u Beč. No, ipak, nije mogao raditi ovaj relativno unosan posao. Vjerojatno je razlog tomu bilo poniženje koje je osjećao radeći kao sluga.
1550. godine zaredio se i postao svećenikom. Zapisi iz tog vremena govore kako je Držić imao novčanih problema. 1562. godine otišao je u Veneciju gdje je postao kapelanom venecijanskog nadbiskupa.
Ubrzo nakon toga vratio se u Dubrovnik, ali tamo se zadržava kratko. 1566. godine ponovo je otišao u Italiju, ovoga puta u Firencu. Napisao je toskanskom vojvodi Mediciju i Francesku, njegovom sinu, urotnička pisma u kojima traži da se svrgne plemićka vlast u Dubrovačkoj Republici te da se uvede demokracija.
Kako nikada nije dobio odgovor, otišao je u Veneciju gdje je i umro 1567. godine. Njegov život predočen je na filmsko platno pa je 2006. godine snimljen film Libertas.
Držić se književnošću počeo baviti tako da je pisao ljubavna pisma, a nastavio je radom na dramskim djelima kojima je ostavio i vrhunac rada kao književnik.
Njegova najpoznatija djela bila su: “Dundo Maroje”, “Skup”, “Novela od Stanca”, “Tirena”, “Hekuba”, “Venera i Adon”.
Autor: E.M.
Odgovori