“Živa česma” je zbirka pjesama Nikole Milićevića u kojoj su objedinjene izabrane pjesme iz njegovih pjesničkih zbirki “Zlatna grana”, “Snijeg i crna ptica”, “Obećanje žute zore”, “Prah zemaljski” i “Pod ravnodušnim zvijezdama”, pjesme iz njegovog ciklusa pjesama “Nove pjesme” te izbor pjesama zbirki “Pjesme tišine”, “Nepovrat” i “Ruke pune mošta”. Osim poezije, u ovoj zbirci nalazi se i nekoliko njegovih proznih djela, i to pripovijetke “Ponoćne prikaze”, “Kapetan u vrtu”, “Majmun” o “Godina pamćenja”.
Milićević je bio izuzetan pripovjedač i pjesnik, ali i esejist i prevoditelj. On je kroz svoje književno stvaranje stvorio i vlastiti način pisanja koji se najviše izražavao upravo u stilu. Inspiracija za njegova najznačajnija djela bio je njegov rodni kraj, grad Zvečanje i Zagreb, gdje je kasnije živio.
Zbirke pjesama su mu i tematski odijeljene. U prvim zbirkama jasno se vidi utjecaj nostalgije koju je imao prema kraju u kojem je odrastao, Mediteranu. Osjeća se sjeta prema djetinjstvu, teškom radu i životu koje ga je obilježilo te kasnijoj sudbini, na koju kao da nije imao puno utjecaja. S vremenom, pjesme mu, baš kao i život, obilježavaju neka nova iskustva.
Sazrijevanje je donijelo nekakav mir i sklad u Milićevićev život, pa je slično dogodilo i s njegovom poezijom. Ona postaje ritmički sladna, iako kombinirana sa nestalnošću slobodnog stiha. U kasnijoj poeziji Nikole Milićevića osjeća se sklad, mirnoća, pribranost i tišina. Osim toga, primjećujemo jasan utjecaj tradicije, ali ne one koju je slijepo preuzeo iz prošlosti, već ona koju je sam cijelo vrijeme stvarao i nadograđivao.
Zato se za Milićevića može reći da je moderni tradicionalist. U svojim djelima jako pazi na vrijednost i ljepotu riječi, pa mu su mu pjesme i priče ne samo promišljene, već i estetske, s utjecajem njegova vlastita filozofskog traženja.
Donosimo vam analizu poeme prema kojoj je naslovljena zbirka te obrade nekoliko proznih djela iz zbirke.
Živa česma – analiza pjesme
Živa česma poema je od šesnaest sadržajno povezanih strofa, pisana slobodnim stihom. Upravo je po njoj nazvana zbirka književnih djela Nikole Milićevića. Poema obiluje stilskim figurama od kojih se već u prvoj strofi uočava kontrast. U njemu lirski subjekt suprotstavlja samog sebe motivu česme: “ti sva glasna i čista, ja šutljiv i poguren; Ti tečeš, uvijek svježa, i bježiš – ja ostajem“. Poema obiluje epitetima, prvenstveno vezanim uz česmin opis. Na samome početku pjesme jasno je da se radi o izravnom obraćanju neživom biću, odnosno, lirski subjekt zaziva česmu postavljajući joj pitanja: “Govorim ti i šapćem ko što ti šapćeš meni/ osluškujem te, šutim, gledam te i strepim“, čime zapravo personificira motiv česme.
Jedan od najvažnijih indikatora koji upućuju na lirski rod je prožetost i duhovna isprepletenost lirskog subjekta s motivom česme. U nekih stihovima jasno se vidi ovo obilježje “I tako eto ne znam, u toj nestvarnoj varci, jesi li ti u meni ili sam ja u tebi/ Otkuda dolazimo i tko u koga teče i tko to koga pije, moja treptava vodo?” Odnos između lirskog subjekta i česme je složen – na nekim mjestima jasno se vidi da joj se divi i da je veliča, bez nje ne može, ali doživljava je i kao nešto nadnaravno i pomalo misteriozno. Lirski subjekt povremeno sumnja u njezine namjere: “I nikako da pojmim, moja kristalna česmo/ što mi zapravo nosiš, utjehu ili kaznu/ ili blagi čas smirenja/ I tako ne znam što si na putnikovu putu, jesi li vrelo okrepe il voda zaborava?”
Pitanje koje nam se nameće od samoga početka poeme svakako je koga ili što česma predstavlja? Postoje dvije moguće interpretacije. Prva je da je česma zapravo nešto za čime žudi svaki čovjek. Ona je vrelo i izvor života iz kojeg se svako živo biće želi napiti. Jednostavnije govoreći, živa česma mogla bi biti izvor na kojemu čovjek crpi snagu za savladavanje svih poteškoće i problema koje život donosi. Naravno, taj je izvor promjenjiv i varljiv, često nam izmiče iz ruku, u trenutku kad pomislimo da smo ga napokon pronašli i osvojili (iako mi zapravo žudimo za njegovim trajnim osloncem). Tome u prilog govore i neki od stihova: “U dlanove te hvatam, a ti tečeš i tečeš/ i kroz prste mi bježiš i ne ostaje ništa./ I dlanovi mi prazni, no čisti od tvoje vode/ i po tom samo znadem da si mi kroz njih tekla.”. Kada bismo pošli od ove pretpostavke, mogli bismo zaključiti da se ovdje radi o refleksivnoj pjesmi.
Druga moguća interpretacija polazi od pretpostavke da je česma žena. Mnogi stihovi govore u korist ovome tumačenju, posebice oni s potencijalnim erotskim nabojem. “To vječno posrtanje i želja da te nađem/ i da te pijem tamo, u tvome tamnome dnu/ gdje te nikada nitko još dodirnuo nije.” Složenost odnosa između lirskog subjekta i česme lako se dade protumačite u ovome aspektu. Poznato je da su muško-ženski ljubavni odnosi upravo takve, varljive i promjenjive naravi. Ovakav je pristup pjesmi zagovarao je Stijepo Mijović Kočan koji je o poemi rekao sljedeće: “Živa česma, nedvojbeno jedna od najljepših i najsmislenijih ljubavnih poema u nas napisanih, značila je doista velik i neosporan pjesnički domet.” U ovome ćemo slučaju poemu svrstati u ljubavnu liriku.
Majmun
“Da, da, ti si junak nad nemoćnima, a tamo si bio manji od makova zrna. Takvi ste vi.” Ove riječi bile su posljednji krik majmuna Derana. Kratkom pričom “Majmun” Milićević je iznio problematiku slobode i ropstva iz pomalo drugačije perspektive. Suprotstavljajući životinju i čovjeka, Milićević govori o problematičnom svijetu u kojem si je čovjek uzeo preveliku slobodu, jer je sva druga živa bića podredio sebi i svojim potrebama. Tako je Janku, čuvaru u zoološkom vrtu, potpuno nemoguće shvatiti da bi jedan majmun zatočen u kavezu mogao osjećati ikakav nedostatak slobode.
Milićevićev je jezik u ovoj priči jasan i na dijelove humorističan, ali u čitatelju izaziva osjećaje bespomoćnosti i tuge. Kratka priča, ispripovijedana u trećem licu, Milićeviću je donijela pobjedu na Večernjakovu natječaju 1989. godine. Njome je pisac osvijestio svoje čitatelje o velikom problemu suvremenog svijeta, u kojemu je čovjek stavio znak jednakosti između sebe i Boga. Sva druga živa bića, koja s jednakim pravom hodaju ovim svijetom, učinio je podložnima sebi.
Vrsta djela: kratka priča
Vrijeme radnje: proljeće, godina neodređena
Mjesto radnje: Zoološki vrt
Kratak sadržaj
Radnja započinje jednog proljetnog jutra, kad je čuvar Janko stigao na svoje radno mjesto u zoološki vrt. Njegov zadatak bila je skrb i održavanje majmuna i njihovog kaveza. Janko nije naročito volio svoj posao. Majmuni su mu išli na živce, a posebno jedan kojega su zvali Deran. Taj je majmun bio najinteligentniji koje su imali, ali je neprestano izazivao nekakve probleme. Tako je bilo i toga jutra. Janko je uočio da se Deran ne nalazi u svom kavezu. Uspaničio se i pošao ga tražiti u obližnju šumu, gdje je pogledao u grane svakoga stabla, ne bi li ga pronašao. I uistinu, ugledao je Derana kako mirno sjedio u krošnji jednoga drveta. Bio je ljut na majmuna i obratio mu se sa: “Aha, tu si, majku ti tvoju.” Ono što nikako nije očekivao bio je Deranov odgovor: “Da tu sam, pa što.” Majmun je govorio! Nakon prvotnog šoka i ne baš lijepih riječi, Deran i Janko počinju razgovarati.
Deran mu govori kako je nesretan dok je zatvoren u ćeliji. Progovorio je zbog radosti i ushita jer se napokon može slobodno penjati po drveću i skakati gdje god želi. Bio je ogorčen zbog načina na koji su mu se ljudi obraćali i općenito na način svoga života. Janko ga je pokušavao uvjeriti da se vrati u kavez, ali bezuspješno. “Fuj, ti i tvoja časna riječ. Kao da te ne znam. Izbij te svoje glupe iluzije iz glave, jer vratiti se u kavez, to bi za mene bila najveća nesreća. A rekoh ti da se od nesreće zanijemi pa bi tako i sa mnom bilo. Majmuni u zatvoru ne govore nego šute i trpe.”
Janko nije znao što mu je činiti. Bojao se da će izgubiti svoj posao ako se Deran ubrzo ne vrati u kavez. Čak mu je zaprijetio da će donijeti pušku i tako skinuti ga s grane. Nakon još nekoliko minuta bezuspješnog pregovaranja, Janko se vratio u zoološki gdje je o svemu obavijestio upravu. Ipak, nije im otkrio da je razgovarao s majmunom jer je znao da bi ga proglasili ludim. Upravitelj je skupio sve čuvare i naredio im da opkole Derana. Kad su svi došli do njega, Janko mu se slavodobitno obratio. Pitao ga je što će sad, kad je toliko ljudi došlo da ga uhvate. Deran im je svima odgovorio: “Puhnite mi svi skupa pod rep.” Svi su zaprepašteno i pomalo sa strahom gledali majmuna. Tada su stigli i vatrogasci. Odmah su počeli djelovati i Deranu nije bilo pomoći. Opkoljen sa svih strana, morao se predati. Janko ga je čvrsto vezao remenom i odveo ga u kavez. Prije nego što ga je gurnuo i zaključao, snažno ga je udario nogom, nakon čega se Deran stisnuo u kut i zašutio zauvijek.
Likovi: Deran i Janko
Analiza likova
Deran – predstavnik svih zarobljenih i potlačenih od strane čovjeka. U svome dijalogu s čuvarem Jankom iznosi svoje stajalište ne samo o ropstvu, nego o ljudskom rodu općenito: “To je vama jedino što znate: puška, nasilje, lopovluk. Ali vi ste ljudi, a mi smo majmuni. A kad si čuo da majmun puca na drugog majmuna ili da ga zatvara u zatvor? I onda bi trebalo da se mi klanjamo pred vama i da vam budemo pokorni, mi koji nikome nikakva zla ne činimo. Za razliku od vas… Fuj, gadiš mi se i ti i tvoja puška.”
Deran nije tipičan majmun. On je svojim bijegom iz kaveza uspio razviti jednu ljudsku karakteristiku – progovorio je. Obraćajući se Janku, Deran iskazuje nezadovoljstvo položajem čitave svoje vrste. Iskren je i ne boji se Janka ni njegove moći, iako zna da mu u svakom trenutku on može uzeti život. Njegov povratak u kavez nije nemalo neuobičajen događaj, ali je značio tragičan završetak ove kratke priče. Deran je (opet simbolično) izgubio dar govora.
Janko – čuvar u zoološkom koji nije mario za životinje, iako je zapravo živio od njih. Pohlepan je i njegov jedini interes je njegov boljitak. Ne mari za Deranove osjećaje. Za njega je on samo majmun koji bi trebao biti sretan i zahvalan u kavezu jer ga tamo hrane i gledaju. U nedostatku boljih ideja kojima bi mogao natjerati Derana da se vrati u kavez, pribjegava nasilju i prijeti mu puškom. Ipak, to ne čini jer zna da njegove ovlasti nisu dovoljne velike pa odluči sve prijaviti upravi i svoju odgovornost podijeliti s njima. Na kraju svoj bijes i ljutnju iskaljuje na jadnom Deranu. Ovog lika karakterizira i apsolutni nedostatak empatije za druge. Iako nije naročito inteligentan, Janko ipak odnosi prevlast nad jadom, bespomoćnom životinjom i na taj joj način uskraćuje život vjeran življenja.
Godina u pamćenju
Autobiografsko djelo Nikole Milićevića “Godina u pamćenju” govori o autorovim doživljajima neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Iako je najbliže memoarskom žanru, sam autor u prvim rečenicama ističe kako se ovdje ne radi o memoarskim zapisima: “Nemam namjeru pisati memoare i u mojim sjećanjima neće biti nikakvih velikih zbivanja, nikakvih susreta s uglednim i moćnim osobama, nego sve same obične stvari, iz jednoga običnog života, prividno beznačajne, ali za onog tko ih je proživljavao veoma važne, katkada čak i sudbonosne.” Ipak, ova je ispovjedna proza od neprocjenjive dokumentarne vrijednosti jer je 1945. jedna od presudnih godina u hrvatskoj povijesti.
Milićević je imao priliku biti sudionikom jugoslavenske partizanske vojske koja je dočekala kraj rata na pobjedničkoj strani, iako se na samome kraju djela vidi autorov jasan odmak i neprihvaćanje komunističke ideologije. “Znao sam da se ne smijem prikloniti ničemu što ne može prionuti uz mene takva kakav jesam i cijelo moje biće se opiralo kojekakvim pravilima, direktivama i uputama koje su nas sa svih strana salijetale. Sve, sve, same se ne svrstavati ni u jedan strogo određen red, ne stupati po taktovima jednolične i usmjeren glazbe, ne dopustiti da me osvoji taj bezdušni stroj kojemu je bila jedino svrha od ljudi napraviti poslušne djelatnike u masi, uključiti u tu masu, da se izgube kao pojedinci i da budu korisni samo za neko imaginarno opće dobro.”
Dubravko Jelčić u svome pogovoru u “Živoj česmi” ističe kako se Milićević 1945. zatekao u redovima onih kojima svojim duhovnim bićem nije pripadao. Upravo to ističe kao najveću nedaću koja je opterećivala ovog velikog hrvatskog književnika.
Vrsta djela: autobiografska proza
Mjesto radnje: hrvatski, slovenski i talijanski krajevi
Vrijeme radnje: 1945-1946. godina
Kratak sadržaj
Radnja započinje opisom Nikolina boravka u Trstu. Kao član partizanske vojske, ondje se 1945. godine sukobljavao s onim što je preostalo od njemačke vojske. Kad su se i posljednji vojnici predali, zajedno s ostalim partizanima, Nikola je ušao u tvornicu akumulatoru u kojoj je bilo sjedište njemačkih oficira. Manje se koncentrirajući na događaje, a više na vlastite osjećaje i doživljaje, Nikola opisuje što je sve vidio za vrijeme svog boravka ondje. Znao je da se s kapitulacijom njemačke vojske okončava ratno stanje i znao je da bi se zbog toga trebao osjećati sretno, ali nakon svih proživljenih strahova i trauma, Nikola je, kao izrazito osjetljiv i senzibilan čovjek, osjećao strah i nesigurnost. Više nije znao što je to normalan život u kojemu se ne treba bojati za vlastiti život.
Jedno vrijeme boravili su u Trstu. Nikoli se taj gradić svidio. Počinjao se prilagođavati na mirnodopski život, iako je još uvijek bilo događaja koji bi ga vratili u ratnu stvarnost. Jedan od takvih bio je onaj kad je susreo svog mještanina koji je bio iznenađen što ga vidi živim. U njegovom se mjestu pričalo kako je Nikola mrtav. Čak ga je i njegova obitelj već oplakala. Nikola je, naravno, zatražio da se pošalje pismo i da se njegova obitelj obavijesti da je živ.
Među savezničkom vojskom i partizanima u Trstu vladala je pomalo čudna i napeta atmosfera. Jednog naizgled mirnog dana, stigla im je obavijest da se Nijemci još drže kod Ilirske Bistrice. Partizani su morali u borbu protiv njih. Iako su krenuli na put i činili ono što su morali, svi su zapravo bili zaprepašteni jer su očekivali da je rat odavno završio. Na kraju se ispostavilo da je uzbuna bila lažna i da su Nijemci već pokoreni. Partizani su se mogli vratiti u Trst. Iako je prošao bez opasnosti, ovaj je događaj ipak utjecao na psihu vojnika. Nikola više uistinu nije bio siguran smije li se radovati kraju rata ili može očekivati još koju strahotu. “A u sebi smo se pitali: je li taj prokleti rat naposljetku ipak završen? Ili nas čeka još neko gorko iznenađenje?”
Početkom lipnja, Nikola je sa svojim štabom, prebačen u malo mjesto Doline gdje je boravio kratko, a potom je premješten u Slavoniju. Kao dalmatinsko dijete, ravnica mu je bila neznana. Nije se u njoj nikako mogao pronaći, niti je u njoj nalazio naročite ljepote. Kako je njegova postrojba smještena u Ilok, s tim je slavonskim mjestom ipak uspio pronaći zajednički jezik, naročito zbog jedne iločke karakteristike koja je ovo slavonsko mjesto povezivala s Dalmacijom i Nikolinim rodnim krajem, a to su bili – vinogradi. Nikola se ondje upoznavao s raznim iločkim običajima: kakva je npr. bila pudarina (nekada čuvanje vinograda, a s vremenom zabava povodom berbe). U Iloku je, kako sam kaže, uspio zacijeliti svoje ratne rane. S vremenom je promaknut na poziciju činovnika, a ubrzo je dobio i premještaj u Osijek. Za razliku od Iloka, s Osijekom nije uspio pronaći zajednički jezik. Htio se demobilizirati i upisati fakultet, što mu je naposljetku i uspjelo, naravno, ne bez prepreka.
Crnogorski komesar kojega je Nikola već imao prilike upoznati, odbijao je pustiti Nikolu iz vojske, misleći kako mu time čini dobro djelo. Zapravo ga je uništavao. Ipak, sve se uspjelo razriješiti u Nikolinu korist. On se ubrzo našao u vlaku, na putu kući. Došavši u svoje rodno mjesto, svi ga dočekali s veseljem te obiljem hrane i pitanja. Nakon što se par dana odmorio, Nikola je definitivno odlučio otići u Zagreb na studij književnosti, a ne šumarstva, kako je prvotno zamislio. “Činilo mi se da izvan književnosti nema za mene života i da je to jedino čime se mogu predano baviti.“.
Tako se Nikolina Godina u pamćenju završava njegovim dolaskom u Zagreb. Opisao je sve ono što ga je ondje dočekalo (život u studentskom domu, hranjenje u menzi, svakodnevni odlasci na predavanja i izvršavanje fakultetskih obaveza). Iako pomalo nesiguran u svoje sposobnosti, Nikola je ipak dokazao da se bez obzira na sve proživljene ratne događaje, ipak snašao u svijetu književnosti. Da tome nije bilo tako, ne bi bilo ni ovih redaka koji pokušavaju sažeti sve ono što je ovaj veliki književnik mislio i pisao.
Likovi: Nikola, vojnici, komesari, članovi Nikoline obitelji…
Analiza likova
Nikola Milićević – od samoga početka jasno je da, iako vojnik, Nikola ne pronalazi zajednički jezik s nasiljem i drugim ratnim situacijama. U jednom trenutku Nikola se pokušao narugati poraženim njemačkim vojnicima, ali se nakon toga osjećao toliko loše da zaključujemo da mu omalovažavanje, koje je išlo ruku pod ruku s ratovanjem, nikada nije bilo blisko. Opisujući partizansku vojsku, Nikola ne pribjegava subjektivizmu i jasno ističe da se ne radi uvijek o vojski dobročinitelja. Posebno ga smeta njihov odnos prema tuđoj imovini, koju su često krali i nepravedno prisvajali.
Njegova je osobnost oduvijek bila usmjerena prema knjigama i književnosti i često je, čak i u najgorim ratnim vremenima, tražio knjigu koja bi ga svojim sadržajem povela u neki drugi, ljepši svijet. “Zbog svega toga me hvatala malodušnost, ali sam ipak pisao ponešto stihova, bezvrijednih, svakako, no meni su bili potrebni jer me pisanje držalo duhovno budnim.” Rat je ostavio traga na njemu, izmijenio ga i postarao, ali Nikola je uspio u svemu zadržati sebe i svoj unutarnji svijet netaknutim pa na kraju ističe: “Trebalo je iz sebe iskopati svu onu još nepotrošenu, a pritajenu snagu i staviti je u pokret, a te snage je, unatoč svemu, bilo još dovoljno. Sve nevolje i nedaće ipak je nisu mogle posve uništiti.”
Kapetan u vrtu
U kratkoj pripovijetki “Kapetan u vrtu” govori se o jednom danu u životu kapetana Jerka Sorića. Iako radnje u djelu zapravo i nema, jer ona je sužena na opis radnji koje je Jerko taj (možda posljednji) dan obavljao, iznose se stajališta o životu bivšeg pomorca. Tako se u njegovu odnosu prema prirodi i vrtu uočava izrazita senzibilnost i sposobnost uočavanja sklada i harmonije koju imaju samo rijetki ljudi: “Ispunjao ga je neki čudan sklad i duboki smisao svega što stoji, što raste, što se kreće, što se plavi i zeleni i žuti i pjeva. I sve to kao da ga je grlilo i kao da mu je kazivalo čudnovate i nepojmljive stvari nekim unutrašnjim, nečujnim jezikom. A njemu se činilo da razumije taj govor i da doseže njegov zaumni smisao.”
Sedamdesetogodišnji Jerko prisjeća se nekih događaja iz svoje prošlosti. Moglo bi se čak reći da osjeća i kajanje zbog nekih grešaka (npr. njegov odnos prema Marijeti). Iako se ni na jednom mjestu to eksplicitno ne naznačuje, u djelu se suprotstavlja religiozni pogled na svijet fra Ilije i Jerkova, koji je pomalo beznadan. Čini se kako je Jerko pronašao svoj vlastiti mir unutar samoga sebe, ali tomu ipak nije tako. Tako na fra Ilijine riječi kojima zaključuje da postoji neki ljepši, pravedniji i bolji svijet, Jerko odgovara ovim riječima: “Da, trebalo bi vjerovati, znam – reče kapetan, a u sebi je mislio: blago onima koji mogu vjerovati u konačnu pobjedu pravde i ljepote.” U trenutku kad se nalazi u bolničkim kolima, Jerko se prisjeća fra Ilijinih riječi i pita se čeka li ga zaista nešto s druge strane ovozemaljskog.
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: neodređeno
Kratak sadržaj
U kratkoj pripovijetki, ispripovijedanoj u trećemu licu, govori se o jednome danu u životu kapetana Jerka Sorića. Živio je sa svojom ženom Marijetom u malome mjestu na moru. Toga proljetnoga jutra Jerko se probudio i proveo nekoliko lijepih trenutaka u svome vrtu. Sjedio je nepomično u vrtu i gledao u daljinu. “Pred njim se sterao jasan vidik, more čisto i plavo, i ponešto sivkasti vrhovi susjednog otoka koji je počivao u jutarnjem suncu i bjeličastoj maglici. A oko njega su treperili nekakvi šumovi i ptice su pjevale po okolnim vrtovima, po grmlju i borovima, gore, iza kuće. Sjedio je i svim čulima upijao to bogatstvo što se razlijevalo oko njega: šarenilo boja, raznolikost zvukova, disanje i drhtanje bilja.”
Nakon ručka, Jerko se odmarao u svojoj sobi, a nakon toga je popio kavu sa svojom ženom Marijetom. Odlučio je prošetati do starog fratra Ilije Tomića koji je živio u susjednom samostanu. S njime je uvijek mogao razgovarati o svemu što ga je tištilo. I ovaj put fra Ilija i Jerko su poveli razgovor, isprva o nedaćama koje donosi suvremeno doba, pa su onda obojica iznijela i neka općenita stajališta o životu. Vrativši se kući, Jerko je brzo pošao na spavanje. Probudivši se drugoga dana, krenuo je u izvršavanje svojih svakodnevnih rituala. Ipak, toga je dana nešto bilo drugačije – osjećao je silovitu težinu i nemoć. Brzo je u pomoć pozvao Marijetu. Srećom, njihova susjeda bolničarka bila je kod kuće i Jerko se brzo našao u bolničkim kolima, oči u oči s onime o čemu je dan prije pričao s fra Ilijom.
Likovi: Jerko, Marijeta, fra Ilija
Analiza likova
Jerko Sorić – umirovljeni je pomorac koji se, iako je već prošlo osam godina otkako nije na moru, još privikava na život na kopnu. “I po danu katkada, dok zalijevam cvijeće, osjetim kao da i vrt plovi sa mnom i kao da ćemo stići negdje gdje još nismo bili. I tako zapravo ja plovim i danas, plovim jer je plovidba u meni, prožela ne svega i nikako da me pusti na miru, nikako da se u meni ugasi žeđ za nepoznatim.” U skladu sa svojom pomorskom naravi, njegov je život bio neprestano putovanje, jurcanje i traganje za nečim neodređenim. Nije uvijek bio vjeran svojoj ženi i zbog toga mu je sada bilo žao. Iako duboko propituje smisao vjerovanja i čini se kao da zapravo ne vjeruje, na samom kraju djela jasno se vidi da ipak ni sam nije siguran postoji li nešto dalje i veće od samoga života.
Marijeta -vjerna žena koja je uvijek čekala svoga muža, pomorca Jerka. “Nije se nikad tužila na težinu svog života, a zacijelo mnogo puta nije joj bilo lako. Živjela je od nade i iščekivanja njegovih rijetkih dolazaka kući i svaki put kad bi se pojavio, ona bi bila neizmjerno sretna i vesela i začas bi zaboravljala svoja duga samotovanja i svoje danonoćne bojazni da mu se što ne dogodi na putu.”
Fra Ilija – stariji čovjek, koji je, shodno svome zvanju, naročito religiozan, smiren i pun životnog iskustva. Jerko mu je dolazio kad god je trebao nekoga za razgovor jer je znao da s njime može razgovarati o čemu god želi. Bio je mudar i znao je lijepo govoriti o svemu, a ponekad je zalazio u duboka filozofska promišljanja. Kad ga je Jerko upitao je li ikada pisao, Ilija se pomalo ljuti na to pitanje jer smatra da nikad ne bi mogao doseći veličinu nekih ljudi koji su se bavili pisanjem. “Svakako da treba raditi, ali raditi ono što odgovara našoj snazi i našim sposobnostima, a ne petljati se u ono čime nismo dorasli.”
Bilješka o autoru
Nikola Milićević bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, prevoditelj, kroatist i hispanist. Rodio se 27. studenog 1922. godine u Zvečanju, pored Omiša. Pred kraj 2. svjetskog rata, sa 22 godine, mobiliziran u partizane. Nakon rata odlazi u Zagreb na Filozofski fakultet, gdje je studirao hrvatski jezik i književnost.
Postao je cijenjeni hrvatski pjesnik, javni djelatnik i prevoditelj. Nakon što je završio studij književnosti zaposlio se kao novinar, a radio je i kao jezični urednik te nakon toga kao profesor na sveučilištu. Bio je redovni član HAZU, član DHK I PEN-a. Bio je i jedan od pokretača i urednika Krugova.
U prvoj fazi svog književnog rada pisao je djela u kojima se puno spominje zavičaj, dok se kasnije okrenuo intimnoj strani pisanja.
Okušao se i u pisanju putopisa i autobigrafske proze. U svom radu bio je kvalitetan prevoditelj i antologičar – “Antologija svjetske ljubavne poezije”, “Zlatna knjiga španjolske poezije”.Preveo je i glasoviti Marquezov roman “Sto godina samoće” i biblijsku “Pjesmu nad pjesmama”. Objavio je sedam pjesničkih zbirki, a dobio je i nagradu grada Zagreba za Hispanoameričku poeziju te Nazorovu nagradu za Zlatnu knjigu španjolske poezije, kao i nagradu Tin Ujević za zbirku “Nepovrat”. 1994. godine nagrađen je nagradom za životno djelo Vladimir Nazor.
Njegova najpoznatija djela su: “Zlatna grana”, “Obećanja žute zore”, “Prah zemaljski”, “Nepovrat”, “Pjesme iz tišine”.
Umro je u Zagrebu 1. ožujka 1999. godine, a pokopan je na mjesnom groblju u Zvečanju.
Autor: I.B.
Odgovori