Nikola Milićević

Nikola Milićević bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, prevoditelj, kroatist i hispanist. Rodio se 27. studenog 1922. godine u Zvečanju, pored Omiša. Pred kraj 2. svjetskog rata, sa 22 godine, mobiliziran u partizane. Nakon rata odlazi u Zagreb na Filozofski fakultet, gdje je studirao hrvatski jezik i književnost.

Postao je cijenjeni hrvatski pjesnik, javni djelatnik i prevoditelj. Nakon što je završio studij književnosti zaposlio se kao novinar, a radio je i kao jezični urednik te nakon toga kao profesor na sveučilištu. Bio je redovni član HAZU, član DHK I PEN-a. Bio je i jedan od pokretača i urednika Krugova.

U prvoj fazi svog književnog rada pisao je djela u kojima se puno spominje zavičaj, dok se kasnije okrenuo intimnoj strani pisanja.

Okušao se i u pisanju putopisa i autobigrafske proze. U svom radu bio je kvalitetan prevoditelj i antologičar - "Antologija svjetske ljubavne poezije", "Zlatna knjiga španjolske poezije".Preveo je i glasoviti Marquezov roman "Sto godina samoće" i biblijsku "Pjesmu nad pjesmama". Objavio je sedam pjesničkih zbirki, a dobio je i nagradu grada Zagreba za Hispanoameričku poeziju te Nazorovu nagradu za Zlatnu knjigu španjolske poezije, kao i nagradu Tin Ujević za zbirku "Nepovrat". 1994. godine nagrađen je nagradom za životno djelo Vladimir Nazor.

Njegova najpoznatija djela su: "Zlatna grana", "Obećanja žute zore", "Prah zemaljski", "Nepovrat", "Pjesme iz tišine".

Umro je u Zagrebu 1. ožujka 1999. godine, a pokopan je na mjesnom groblju u Zvečanju.